„Mnogo smo pali, stranci pomažu, ne odmažu“

Skener 23. feb 202110:00 > 10:30 11 komentara
Cibona/Zeljko Baksaj, Gordan Lausic & Domagoj Vranar

Srpska košarka je nepresušno vrelo talenata. Sjajno se radi sa najmlađima. Imaju neprevaziđeni trenerski pečat, šmek, maštovite igrače, niko ne robuje šablonima. Ne osvajaju uvek medalje, ali ovaj sport, genski imaju u malom prstu. Ovakve pohvale su decenijama opravdano stizale na ovdašnje basket adrese, ali su u međuvremenu počeli da stižu kontigenti anonimnih stranaca, a nestaju određeni profili domaćih igrača.

Crvena zvezda i Partizan, sa skoro podjednakim brojem stranih i domaćih igrača, žive neke svoje evropske priče, koje navodno ne bi mogli da ostvare bez sve većeg „importa“. Neka (im) bude tako, ovoga puta se ne bavimo večitima. Ali, nejasno je i (samo)ubistveno po prosperitet nacionalne košarke, da je 90 odsto klubova Košarkaške lige Srbije, deo svojih (skromnih) budžeta potrošilo na strance.

Povezane vesti

Ko će za katedru, ko u klupe, trebaju li strani časovi košarke ovdašnjim talentima, ma ko će takve sastave uopšte da gleda, kada se jednog dana epidemiološke mere povuku pred publikom. Donose li strana pojačanja opipljiv kvalitet, nižu cenu ili samo šire pukotinu u nekada čvrstim temeljima ovog sporta…

Seniorski tim Dinamika ima određeni broj stranaca, uglavnom iz regiona, u razvojnom procesu, sve u takmičarskom interesu kluba, ali i biznisa na neki način. Logično da su nam važni domaći igrači, ali se nikada nećemo libiti, ako nam je potrebno, da angažujemo strana pojačanja. Klub omogućava mladim i perspektivnim košarkašima iz Srbije da maksimalno poboljšaju svoj razvoj u klupskom programu. Stavljamo akcenat na što kvalitetniji razvoj mlađih selekcija,“ nabraja postulate Mirko Pavlović za Sport klub, skoro dve godine sportski direktor kluba sa beogradskog Dorćola.

Istog onog u čijem rosteru je strani kvartet odnosno trojica momaka iz regiona. Pored trenutno povređenog Turčina Akaja Merta (krilo, 2000. godište), tu je slovenački duet, Gregor Glas (krilni centar, 2001), Saša Ciani (krilo, 2003.), kao i Bojan Tomašević (krilo, 2001.), vlasnik crnogorskog pasoša.

Nisu dovoljne samo Cenićeve vežbe

„Ni srpski treneri nisu više najbolji na svetu. Pa, Grci imaju pet stručnjaka u Evroligi. Mogli bi i mi da učimo od drugih. Ja izuzetno poštujem prošlost, ali se košarka promenila 200 odsto u poslednjih 20 godina. Daj više da pređemo i na nešto drugo, a ne samo da „stojimo“ na vežbama Bore Cenića, uz svu zahvalnost nedavno preminulom doajenu,“ samo „sipa“ Darko Kostić, trener Novog Pazara.

Kada već pričamo o strancima u KLS, nisam ni za kakav limit, to je totalno nepotrebno da se radi. Za ovu našu ligu je neophodan drugi pravac. Postavio bih pitanje svima, koji smo deo nje, gde je ona zapravo, kuda ide… To je prilično kompleksno. O broju stranaca odlučuje svaki klub ponaosob, a nikada nisam za radikalne poteze. Jer, deo KLS, u finišu sezone, spaja se sa našim predstavnicima u ABA1, pa kako bi onda izveli da u jednom delu takmičenja imamo ograničeni, možda minimalni broj stranaca, a treba da se sudarimo sa onima koji ne mogu bez stranih pojačanja. Po meni je to nemoguća misija.“

Nekadašnji igrač i dugogodišnji sportski funkcioner Crvene zvezde, diplomatski, pomirljivo nastavlja:

Ako neko smatra da je neophodno da se po pitanju broja stranaca uvede red i limit, nemam ništa protiv jer smo od zemlje košarke postali ovo što jesmo. To je stvar rukovodstva lige, Košarkaškog saveza Srbije, neka odrede „kvotu“ za strance, nema nikakvog problema. Moj klub će to poštovati. I ovom prilikom o tome pričamo, pitate me, iznosim mišljenje, a već imamo Amerikanca u aleksinačkom Napretku, pa koliko je još takvih klubova,“ konstatuje Pavlović.

Dinamik je do skoro imao i stranca trenera, Slovenca Mirsada Alilovića, koga je zamenio Saša Nikitović, deo klupske struke, ali i nekadašnji kouč Crvene zvezde, Petrol Olimpije, selektor Bahreina…

Podelio bih temu angažovanja stranaca, što je postalo neka vrsta trenda kod nas, u dva dela. Postoje mladi igrači stranci, koji su prepoznali dobar rad i mogućnost napretka u jakoj, ali ne prejakoj ligi kakva je KLS, kao način da ostvare nešto od ciljeva poput odlaska na draft, veći klub… A dovode se i iskusna strana pojačanja da naprave razliku i dobar rezultat. U srpsku košarku dolaze pod izuzetno povoljnim cenama, jeftiniji od ostalih. Primetno je u tekućoj sezoni da su se kod nas pojavili libanski košarkaši, ali i stranci iz tamošnje lige, koji su ostali bez posla, pa su angažovani pod povoljnim uslovima,“ priča Nikitović.

Na pitanje da li su strani igrači potrebni ovdašnjoj košarci, pa još sa kvotom četiri (plus dva sa srpskim pasošem), sagovornik će:

Pravi odgovor daje tržište, a najbolji srpski igrači su skupi, pa se traže jeftinija rešenja. Naši najtrofejniji klubovi, usled pritiska rezultata to odavno rade. Nije lako pričati da li sam protiv ili ne takve prakse, trenerske glave su u torbi, a sve činimo da rezultat ne „ispašta“. Pa, i ostale evropske lige imaju mnogo više stranaca, pa „Bosmane“… Ima španskih ekipa sa po dvojicom domaćih košarkaša, ni ostali nisu bolji.“

Da li je „internacionalizacija“ sastava, pravi put srpske košarke, pre svega, u klubovima KLS?

Kada sam ušao u trenerske vode 2004. godine, bila su dozvoljena samo dva stranca po klubu. „Desila“ se globalizacija, tržište se promenilo, a mi se nismo odbranili. Samo smo uskočili u to, kao i svi ostali. Cenim kada klubovi naprave vredan rezultat bez stranih košarkaša, stvar prave procene da i sa našim kvalitetom može nešto da se uradi. Ali, ni ne napadam one koji se opredele za drugu, stranu varijantu.

Nikitović je pre mesta šefa struke seniora, dve godine bio koordinator mlađih kategorija Dinamika. Budućnost klupskih klinaca ne bi trebalo da bude ugrožena „ponekim“ strancem u seniorskom timu.

Klub je imao dva reprezentativca u mlađim kategorijama, a sada već sedam, osam kandidata za nacionalne selekcije. Tu je i jedan kvalitetan Mađar, pripada onoj prvoj vrsti stranaca, koje sam pominjao. Može da pomogne Dinamiku, ali i sebi da napravi posao. Naši juniori i kadeti su u vrhu tabela svojih liga, na nivou da mogu da izađu na megdan večitim rivalima,“ konstatuje Nikitović.

Gledam, a ništa ne vidim

„Pre neku godinu gledam finalnu seriju Zvezde i Partizana. Na jednoj utakmici, Radanov i Simanić samo šire „pik en rol“ na sredini, pa šutiraju. Ako nisu 50 lopti šutnuli, nisu nijednu. Ama, ništa ne videh od moderne košarke, a tolika očekivanja. Tada je bilo očigledno da nisu naučili kako se igra za seniorski tim, a supertalenti. Taj meč, primer pogrešnog rada sa obojicom. Uopšte nije važno ko im je bio trener u tom trenutku,“ nema dlake na jeziku Kostić.

Novi Pazar je od onih članova KLS, koji zamalo nije popunio maksimalan dozvoljen broj stranaca. Istina, oficijelno mu je „upisan“ kvartet, ali trener Darko Kostić „ispravlja“ administraciju Lige. Mičel Gabi je samo prijatelj, nikad nije zaigrao za novopazarski klub. Zato američki trio nije sporan, Kajran Meklur (plej, ruki, 96. godište), Donald Patrik (plej, 92.) i Simeon Karter (centar, 96.).

Možda nismo planirali baš trojicu stranaca, ali nismo mogli drugačije da pokrijemo pozicije „jedan“ i „pet“. Domaći igrači su bili mnogo skuplji, pa smo se opredelili za američke „rukije“. Sličnog su kvaliteta, a razlika u ceni je prilična, naši su i dva i po puta skuplji. Morali smo da povedemo računa o ovom poslednjem, s obzirom da je i klupski budžet dva i po puta manji u odnosu na prethodnu sezonu. Mislim da su strani igrači, kao i oni naši kojima je kovid pokvario odlazak u inostranstvo, pa su ostali u KLS, podigli kvalitet lige da bude najjača u regionu. Najbolje bi bilo kada bi se pronašao balans kada pričamo o broju i odnosu domaćih i stranaca. Dvojica ili trojica, eventualno, mada… Svi klubovi bi trebalo da imaju sistem, viziju o optimalnom broju stranih pojačanja, jeftinih i dobrih. To bi bilo sasvim u redu,“ smatra trener Novog Pazara.

Broj stranaca može da ide do šestorice, uključujući one sa brzopotezno dobijenimn srpskim državljanstvom, za klubove, koji ne učestvuju ni u jednom međunarodnom takmičenju. Može li takva praksa da ugrozi interese domaće košarke u bliskoj budućnosti?

Mi živimo u zabludi, a zapravo stagniramo. U svim zemljama igraju stranci, pa nismo više u vremenu Moke (Slavnić), Kiće (Kićanović), Praje (Dalipagić)… Više nemamo potencijal, a mnogi nekadašnji rivali su nas preskočili. Ne znam da li smo uopšte svesni toga. U kakvom god sastavu da igra, to nije opravdanje, kako nam reprezentacija gubi ako nema evroligaških igrača, pa još od koga, Švajcarske!? Treneri moraju pametnije da uče od ovih rukija Amerikanaca, a ne da ne znaju šta će sa njima. Nismo ni u sadašnjosti, ni u budućnosti, nego u prošlosti. Trebalo bi da se probudimo i shvatimo da se prema nama niko više košarkaški ne prilagođava. Više nismo sila, mnogo smo pali. Trebalo bi da se okupi deset do 20 najboljih stručnjaka, trenera, da vidimo gde je problem. Sad nam stranci smetaju, ma ne slažem se,“ skočio je pritisak Darku Kostiću.

Relativno mlad stručnjak, Kostić, koji je pekao zanat u OKK Beogradu, bugarskom Akademiku i Vršcu, napominje:

Nešto možemo da naučimo i od ovih Amerikanaca u KLS, donose neke navike, da zajednički napredujemo. Ako ništa drugo, pa naprave koji atraktivan potez. Od deset poteza kola, uvek su dva, tri u njihovoj režiji. To ne mogu naši igrači, pa zbog njih menjam napade, taktiku… Recimo, kako lopta da se nabaci (Karteru) na tri metra. Kao košarkaška zemlja, više ne znam u čemju smo to najbolji, a drugi rade više i temeljnije na sebi. Šta ćemo, da li ćemo i dalje forsirati „jedan na jedan“, ma to je umrlo. Nismo više ni talentovani koliko mislimo, ni fizički jaki, ma nismo „zveri“. Sada je tehnika u drugom planu. Poenta je da se probudimo pod hitno i vidimo šta bi trebalo uraditi. Tvrdim, ako pronađemo balans, stranci u ligi, nisu (naj)veći problem.“

Ponestaju nam i organizatori igre, ali i visoki igrači?

Da ne uvredim trenere mlađih kategorija, ali se detaljnije radilo kada sam ja trenirao. Taktički nisu spremni, to je problem od juniora do seniora. Možda kolege nisu finansijski motivisane, mislim da nije u pitanju znanje. Nisam toliko davno izašao iz tog trenerskog sektora, ali mi se čini da nisu toliko profesionalni, ni posvećeni. Kada je u pitanju Novi Pazar, pravimo plan šta i kako dalje sa mlađim klupskim kategorijama. Uz kadete i juniore, drugi tim igra Prvu srpsku ligu, a preko leta će raditi po specijalnom programu. Plan za blisku budućnost, da se uključi više Novopazaraca u seniorski pogon, za sada su to samo Numanović i Islamović. Sigurno ću dati šansu najboljima iz mlađih kategorija, stranci neće biti prepreka,“ završava Kostić.

Plejmejkerska „roba“ nema cenu

„Mlađe kategorije smo mogli da napunimo sa afričkim igračima, ali Dinamik ne želi u tom smeru da se razvija. Već da pronađemo perspektivne klince u Srbiji, buduće igrače prvog tima, ali i reprezentativce. Da stvorimo dovoljno organizatora igre, kao što sam ja nekada imao sreće da budem deo karijere jednog Nemanje Nedovića ili Vasilija Micića. A kada smo se već dotakli plejmejkera, u klubu imamo dvojicu, trojicu, koji u Srbiji važe za bolje igrače „na lopti“ u mlađim
uzrastima. Pošto je to deficitarna pozicija, bavimo se pomenutim klincima prilično ozbiljno. Da stvarno bude „nešto“ od njih, a koliko će ostati u Dinamiku, ili promeniti sredinu, to je druga stvar. U ovoj igri, teško možeš nešto bez organizatora, nekoga u koga, kao trener, imaš poverenje. To je „roba“ koja nema cenu,“ priznaje Saša Nikitović.

Vladimir Đokić, po četvrti put u Metalcu, tamo gde je započeo i završio igračku karijeru, ali već drugi put sedi na vreloj klupi. Dobro mu je poznat rivalitet sa najtrofejnijim srpskim klubovima u regionalnom takmičenju, ali i kada se „rudarski“ kopa opstanak. Između toga, stranci kojih u valjevskom klubu nema, osim regionalnog, Zeničanina Amara Mehića (2001. godište, BiH).

To je stvarno lično opredeljenje, trenera ili pak kluba. Zavisi šta želi neki kolega od karijere, trenerskog rada… Mojoj struci se često nameću imperativi, a onda tražiš najkvalitetnije igrače, domaće, ili rešenje u strancu. Letonac, Litvanac, Gruzin, Amerikanac, velika je ponuda. Sve je na proceni i savesti trenera u dogovoru sa predsednikom ili vlasnikom kluba. To je neka vrsta životne ideje u ovom poslu. Ja volim rad sa našim mladim košarkašima, a ima ih dovoljno u Srbiji. Samo je neophodan ozbiljan pristup. Ako bih imao ideju da forsiram dva klinca iz Srbije, plus neki domaći, iskusniji, a poslednji ode, primera radi, u Zlatibor, tek tada bih se odlučio za anonimnog Amerikanca, koji je jeftinija opcija. Kao što se može primetiti, u Metalcu za sada nema takvih. Pravim ravnotežu finansija i ambicija,“ iskreno će Đokić.

MZT Skopje Aerodrom/Petr Stojanovski

Trener koji je sa mladom selekcijom Srbije (do 20 godina) bio evropski šampion 2015. i na leto će na veliko takmičenje sa najboljim juniorima.

Nisam apriori protivnik stranih pojačanja u KLS, ali bi takvi trebalo da liče na Dreksela (Mladost), koji mi se dopada. Lepo ga je videti kako igra i ponaša se. Doneo je neki boljitak pod ovdašnjim koševima, pa možda jednog dana ode u Zvezdu ili Partizan, ko to zna… Ali, dovoditi veliki broj stranaca, ako je to želja trenera, šta da se radi. Kada bi mi neko ponudio pet stranaca sa kojima bih bio prvak (Super)lige, ne bih prihvatio ponudu. Imam drugačije ambicije. Više volim da pravim ekipu od najtalentovanijih iz Srbije, pa ako bi zatrebalo iskustvo, probao bih da ga nađem u zemlji. Još kad bi bio kao pomenuti Dreksel. A ne da se samo „trpa“ po klubovima, puno stranaca, a ko zna kakvog kvaliteta.“

Rođeni Valjevac apostrofira umerenost i veći rad da srpska košarka ne bi završila na sporednom koloseku.

Svaka čast za Đurišića

„Presrećan sam kada vidim kako igra juniorski reprezentativac Nikola Đurišić iz OKK Beograda, uvek sam za tu klupsku opciju. U KLS ne sme da bude imperativ angažovanje brojnih stranih pojačanja. Zbog čega? Da bi na kraju sezone bio peti ili šesti, a naši talenti budu uskraćeni za pravu šansu. To nije pravi put za srpsku košarku. Kao što ni razvoj mladih nemože da pokvari jedan ili dvojica Amerikanaca. Druga je stvar ako ih ima više, pa još diskutabilnog kvaliteta,“ smatra Vladimir Đokić.

„Ne smemo da budemo isključivi i samo spustimo rampu za strana pojačanja. Važna je procena, vizija i, mera. Ne smemo da zaboravimo naše klince, adekvatne treninge sa njima. Dug, težak i neizvestan je proces da postanu neko u ovom sportu“.

Bojan Jovičić, višedecenijski šef struke u Tamišu, otkriva da je dugo bio protiv prakse dovođenja stranaca u najviši domaći rang takmičenja. Ali, pošto je doveden Brevin Pricl (krilo, 24) ruki iz Viskonsina, pre nepunih mesec dana je angažovan i njegov zemljak Džonatan Džordan (plej, 28).

Moje iskustvo je pozitivno. Za novac koji imamo, ne bi mogli da uzmemo domaćeg igrača da pravi kvalitativnu razliku, a i dva, tri puta su skuplji od ovih Amerikanaca. Tema stranaca u našoj košarci, a suženo u KLS, prilično je složena i povezana sa slabijom produkcijom igrača. Pa, ko, kako i koliko radi sa mlađim kategorijama odakle bi trebalo da stižu igrači, da ne bi posezali za stranim rešenjima. Treneri početnici ne mogu da pruže klincima što bi mogle iskusnije kolege. A takvi opet ne žele da rade ispod 1000 evra mesečno. Trebalo bi poći od uslova u kojima rade najmlađi, pre priče o (ne)potrebi angažovanja stranih košarkaša. Šta će klubovi koji zbog pobrojanog izgube podmladak, ili kada su talenti koncentrisani u nekoliko timova.

Valjevo dugo u problemu

„Ima talenata u Metalcu, pojavljuju se niotkuda, ali nisam zadovoljan načinom rada, ni uslovima koje imaju kolege. Nije rađeno sistemski, ni infrastrukturno, već se više improvizovalo. To je tako već 15, 20 godina u Valjevu. Nisu pravljeni igrači za bilo koji takmičarski nivo. A ko je kriv, već je druga tema. Cilj nove uprave, na čelu sa Jovanom Teodosićem, upravo je da se kvalitetnije radi u mlađim kategorijama, ali i u boljim uslovima. Očekujem lepše dane po tom pitanju, samo bi trebalo imati strpljenja. Nije urušeno, niti se može popraviti, preko noći,“ realan je Đokić.

Dok naglašava poslovnu saradnju (razigravanje mlađih igrača) Tamiša sa Crvenom zvezdom, što olakšava klupsku svakodnevnicu, Jovičić povezuje strance profesionalce i, loše navike mladih, koji kasnije postaju „skupi domaći“.

Amerikanci ne mogu da škode kvalitetu KLS. Naši igrači, čak i prosečni, većini članova KLS su nedostupni. Samo najveći srpski klubovi mogu da priušte luksuz zvani domaći igrači. Takva vremena. A sa druge strane, juniori, kadeti, ma to su drugačija deca u odnosu na period od pre 30-ak godina, više, manje. Kada sam počeo da treniram košarku, krenuo sam od nule, od beton lige… Bila mi je čast da uđem u prvi tim pančevačkog Dinama, koji je, pa opet, igrao utakmice na tom istom betonu. A sada se to, u glavama većine, to podrazumeva, bez radnih navika i posvećenosti. Zadovoljavaju se sa malim košarkaškim stvarima, pa imamo sve
manje domaćih klupskih igrača.“

To se neće dobro završiti po reprezentativne kategorije?

Ne brinem za seniorsku selekciju, još ćemo imati po jedan ili dva bisera u generaciji, sasvim dovoljno. Sa klubovima iz KLS, stvar je drugačija. Igračka baza nam je sve siromašnija, pa da se ne iščuđavamo zašto sad stranci. Retki su kao Nikola Đurišić (OKK Beograd) ili Matija Belić (Mladost). Ovo mi je 13. trenerska sezona, a nikad veći deficit plejmejkera, ali i igrača na visokim pozicijama. Mnogo šablonirane košarke, posebno u radu sa mlađim kategorijama. Kasnije se sve projektuje na seniorske timove. Tako da stranci u KLS nisu došli zato što sve veoma dobro funkcioniše.“

 

 

 

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare