Moka

Skener 26. okt 202110:00 > 10:33 11 komentara
Guliverimage/imago/Camera 4

Pre 72 godine, 26. oktobra 1949. u Beogradu je rođen Zoran Slavnić, jedan od najvećih asova u istoriji Crvene zvezde i član nezaboravne generacije reprezentacije Jugoslavije koja je u periodu od 1973. do 1980. osvojila sve titule u svetskoj košarci.

Popularni Moka (ovaj nadimak je dobio pošto je kao dete obožavao “Moka” kolače) je bio, ne samo plejmejker, već i stub tima beogradskih crveno-belih čiji je dres nosio celu deceniju – od 1967. do 1977. godine. Sa ekipom sa Malog Kalemegdana je uzeo dve titule šampiona SFRJ (1969. i 1972), tri nacionala kupa (1971, 1973. i 1975), kao i Kup pobednika kupova – prvi evropski trofej koji je 1974. godine stigao u vitrine jednog jugoslovenskog kluba.

Povezane vesti

Taj tim Zvezde, čija je glavna snaga bila u vrhunskoj spoljnoj liniji (koji su pored Slavnića, činili Ljubodrag Simonović i Dragan Kapičić), je dva puta stizao do polufinala Kupa šampiona ali je nedostatak kvalitetnih centara verovatno bio ključni razlog što nisu uspeli da se popnu na klupski košarkaški Olimp „Starog kontinenta“. Junak naše priče je nastavio karijeru u Huventudu sa kojim je u sezoni 1977/1978 postao šampion Španije, da bi posle povratku u Jugu, gde je nastupao za Šibenku i Partizan, igrački deo svog sportskog života okončao 1983. kao košarkaš italijanske Juvekazerte.

Njegova najveća igračka dostignuća su, ipak, vezana za državni tim za koji je na velikom takmičenjima debitovao dosta kasno, kao 24-godišnjak na Prvenstvu Evrope u Barseloni 1973 godine. Slavnić nije bio igrač po ukusu prethodnog selektora Ranka Žeravice (koji mu je zamerao da je svojeglav i preterano opušten na parketu) pa je tek po dolasku Mirka Novosela na klupu nacionalne selekcije dobio priliku da pokaže šta zna. Ta odluka stručnjaka iz Zagreba donela je mnogo toga dobrog njemu i Moki ali i jugoslovenskoj košarci, pošto su Plavi u narednom periodu uzeli tri titule evropskih prvaka (1973, 1975. i 1977), te svetsko (1978) i olimpijsko zlato (1980). Nije zato nimalo slučajno što je Zoran na svojoj rang-listi najboljih selektora bivše države stavio Novosela na prvo mesto, ispred trenerskih gromada Aleksandra Nikolića i Ranka Žeravice. S obrazložnjem da je reprezentacija tek pod njegovim vođstvom počela da redovno pobeđuje do tada za naše košarkaše nepobedive rivale iz Sovjetskog Saveza.

A ‘ključ’ za te trijumfe nad selekcijom Zbornaje bili su improvizacija i mašta, odnosno nepredvidljiva igra Novoselovih izabranika za koje Sovjeti nisu pronalazili prave odgovore. Mada nije bio najbolji igrač našeg tadašnjeg državnog tima, plemejker Zvezde je, uz Ćosića i Kićanovića, predstavljao ključnu polugu u tom razbijanju ‘sovjetskog kompeksa’ i pohodu ka brojnim trofejima. Slavnić je posedovao harizmu, energiju i sposobnost da maštovitim potezima spoji saigrače sa košem ali i sam reši problematičnu situaciju postizanjem poena. Bio je vođa tima na parketu ali i u svlačionici, a nestašni duh koji ga je krarsio često ga je tereo da se zabavlja na utakmicama, odnosno poigrava sa protivnicima.

Ipak, taj ‘nestašni dečko’ naše košarke je, za razliku od svog sportskog idola, fudbalera Dragoslava Šekularca, uvek vodio računa o tome da to zabavljanje ne pređe granicu koja bi koštala ekipu dobrog rezultata. Pobeda je za njega bila najvažnija u svakom meču, pa je tako i njegovo nezaboravno odbojkaško dodavanje sa Draganom Kićanovićem u finalu Prvenstva Evrope 1977. godine usledilo u samoj završnici susreta kad je trijumf nad Sovjetskim Savezom već bio obezbeđen. Godinu dana ranije u utakmici olimpijskog turnira sa Italijom u Montrealu imao je ključnu ulogu u velikom preokretu koji je Plave odveo sa ivice ponora do polufinala i kasnije srebrne medalje. Na poluvremenu utakmice na koje su Jugosloveni otišli sa 16 poena zaostatka u odnosu na Azure, Moka je, u svlačionici, uz bacanje stolica, održao saigračima oštar motivacioni govor. U nastavku duela selekcija sa Balkana je postepeno smanjivala veliki minus, da bi upravo Zoran Slavnić gotovo uz zvuk sirene šutem upućenim sa sedam metara udaljenosti od koša doneo Novoselovoj selekciji minimalnu, ali izuzetno važnu pobedu (87:86).

To što sam u svlačionici u poluvremenu rekao, nikad niko od igrača nije rekao. Nikad nisam ni pomislio da ću to reći, a siguran sam da to nikad više u karijeri neću ponoviti. I nema šanse da ikad kažem pred novinarima te rečenice, koje sam izgovorio sebi, saigračima i stručnom štabu”, rekao je posle utakmice u kojoj je postigao verovatno najznačajniji koš karijere.

Obećanje da neće otkriti tajne “montrealske svlačionice”, čovek koji je 2013. godine primljen u Kuću slavnih FIBA, je održao do današnjeg dana. Međunarodna košarkaška federacija ga je 1991. uvrstila među 50 najboljih svetskih igrača svih vremena, a ostalo je zapisano da je ovaj veliki Zvezdaš jedini, uz Aleksandra Nikolića, bio i igrač i trener u oba večita rivala.

Mada na trenerskom putu nije dostigao ranije igračke visine, Moka je, kako je sam isticao, imao to zadovljstvo (ili satisfakciju) da bude trener stvaralac. Koji je u Šibeniku radio sa mladim Draženom Petrovićem, u Jugoplastici forsirao talentovane klince Kukoča i Rađu, a u Partizanu Sašu Đorđevića… Ušao je u istoriju kao prvi selektor košarkaške reprezentacije samostalne države Srbije ali se, na žalost, na ovom poslu kratko zadržao. Na Prvenstvo Evrope, održano 2007. godine je, zbog brojnih otkaza, poveo čak devotoricu debitanata, što se naravno negativno odrazilo na rezultate reprezentacije. Slavnićeva selekcija je u prvoj fazi šampionata izgubila sva tri susreta u grupi, pa je zbog ovog neuspeha selektoru ubrzo uručen otkaz.

Buduća Zvezdina košarkaška ‘zvezda’ je odrasla u radničkoj porodici u blizini beogradske Saborne crkve. Sa drugovima je u ulici i dvorištu Osnovne škole “Braća Ribar” od malih nogu upražnjavao brojne sportove (košarku, rukomet, odbojku, fudbal) u kojima je ispoljavao talent. Na kraju se, ipak, odlučio da radi vlastitog dokazivanja izabere košarku, u kojoj je, zbog relativno male visine, činilo se, imao najmanje perspektive. Svoju vezu sa Zvezdom započeo je 1963. u mlađim kategorijama ovog kluba, gde ga je vodio i uspešno usmeravao trener Zdravko Kubat. Talentovani klinac sa Dorćola, koji će odigrati 301 utakmicu i postići 4014 koševa za crveno-bele, debitovao je za najbolji sastav Zvezde 1967. godine.

Vrlo brzo se kvalitetom nametnuo kao jedan od ključnih igrača tima, te bio standardni član startne petorke (Slavnić, Kapičić, Simonović, Cvetković, Vučinić) koja je u sezoni 1968/1969 okončala prvenstvenu trku sa četiri boda prednosti u odnosu na drugoplasiranu Olimpiju. Tri godine kasnije ovaj tim, u kome više nije bilo u međuvremenu penzionisanog Vladimira Cvetkovića, je nakon pobede nad Jugoplastikom (75:70) u majstorici odigranoj u Ljubljani stigao i do druge titule prvaka Jugoslavije. Za ovu, 12. po redu titulu kluba sa Malog Kalemegdana, velike zasluge, naravno, pripadaju njenom 181 centimetara visokom plejmejkeru koji je u toj sezoni prosečno beležio 16 poena po utakmici.

Moka je, uz svoju prvenstvenu obavezu kreiranja igre, znao da bude i raspoloženi strelac. U finalnom susretu Kupa pobednika kupova sa čehoslovačkom Zbrojevkom, odigranom 2. aprila 1974. godine u Udinama, doprineo je sa 20 ubačenih poena osvajanju ovog evropskog trofeja. Možda najbolju partiju u crveno-belom dresu pružio je 1975. u finalnom duelu Kupa Jugoslavije sa Jugoplastikom kada je sa 25 postignutih koševa bio proglašen za igrača utakmice. Po povratku iz vojske, u poslednjoj sezoni (1976/1977) u beogradskom timu je sa prosekom od 23,1 poena po meču bio najbolji strelac ekipe u prvenstvu Jugoslavije koje je Zvezda okončala na šestom mestu.

Nakon već spominjanog boravka u španskom Huventudu, Slavnić je od 1979. do 1981. godine kao igrač i trener imao dvostruku ulogu u Šibeniku gde je hrabro gurnuo u vatru supertalentovanog 15-godišnjeg dečaka Dražena Petrovića. Usledio je senzacionalni prelazak u redove Partizana za koji je nastupao u sezoni 1981 /1982, da bi igračku karijeru okončao u Juvekazerti. U poslednjoj sezoni imao je prosek od 17, 2 poena i 3,3 asistencije po utakmici.

U reprezentativnom dresu sa šest buktinja zabeležio je 179 mečeva (od toga 150 pobeda) i postigao 1465 poena. Na debiju, na Prvenstvu Evrope u Barseloni 1973. godine do prvog zlatnog odličja je stigao sa prosekom od 8,1 poena po meču. Naredne 1974. je pružio odlične partije na Mundobasketu u Portoriku, gde je koš-količnik odredio da srebrni ‘Jugovići’ razdvoje svetske šampione Sovjete i bronzane Amerikance na pobedničkom postolju. Zoran je kolekciju medalja uvećao 1975. na šampionatu ‘Starog kontinenta’, održanom u njegovom rodnom gradu na kome je zlato iz Španije odbranjeno nakon pobede (90:84) u odlučujućem meču sa Zbornajom. Na olimpijskom turniru u Montrealu je, uz već spominjanu istorijsku ulogu u utakmici sa Italijom, ‘nestašni dečko’ naše košarke drugom mestu selekcije Titove države doprineo sa prosekom od 12,5 poena po meču.

Guliverimage/imago/Claus Bergmann

Sa novim selektorom, iskusnim Aleksandrom Nikolićem, uzeo je 1977. na prvenstvu u Belgiji i treće evropsko zlato, da bi iduće godine na Filipinima, posle pobede u dramatičnom finalnom duelu sa Sovjetima, sa drugovima proslavio osvajanje titule svetskih šampiona. U Torinu se 1979. neočekivano morao zadovoljiti skromnom bronzanom medaljom sa kontinentalnog prvenstva ali je sve to zaboravljeno naredne godine u Moskvi, gde su košarkaši iz Jugoslavije postali olimpijski šampioni. Bio je to vrhunac igračke karijere ali i poslednja medalja Zorana Slavnića na velikim reprezentativnim takmičenjima.

Posle dvogodišnjeg odsustva vratio se u državni tim na Prvenstvu Evrepe u Francuskoj 1983. godine. Na žalost njegov oproštajni nastup u Plavom dresu okončan je već nakon prve faze takmičenja. Tačnije utakmice sa Italijanima u Limožu (76:91) u kojoj je Moka ( kao i ostali naši igrači) delio megdan sa ratobornim Azurima po parketu i zapisničkom stolu, a Goran Grbović sa makazama u ruci jurio Dina Menegina.

Trenerska karijera Zorana Slavnića ostala je upamćena po njegovom doprinosu stvaranju velikih igrača ali ne i osvojenim trofejima. Na klupi svoje Zvezde sedeo je u dva navrata, Najbliži trofeju bio je u sezoni 1989/1990 kada su crveno-beli stigli do finala prvenstvenog plej-ofa i završnog duela Kupa Jugoslavije ali se u oba takmičenja pred njih isprečila nepremostiva prepreka – tadašnji evropski šampion Jugoplastika. Doživeo je, međutim, 1996. prilikom drugog vođenja voljenog tima da mu nezadovoljni navijači sa tribina poručuju: ‘Moko odlazi!’. To ga je, kako je istakao, otreznilo, pa je prestao da bude ‘patološki Zvezdaš’. Ostao je samo Zvezdaš.

Kratka selektorska epizoda bila je kraj njegove trenerske karijere. Ostao je, međutim, i dalje veran svojim principima, odnosno spreman da bez dlake na jeziku polemički iznosi vlastita viđenja problema sa kojim se suočava njegov voljeni sport u Srbiji ali i na širim prostorima. Mada priznaje da ga temperament često dovodi u konfliktne situacije, čovek koji ističe “kako mu je duhovno i moralno najbliži Robin Hud”, ne želi da se odrekne svog moralnog svetonazora u kome je “ispred svega poštenje”.

Jedan deo mene je sportista, a drugi krki, senzibilni emotivac, osetljiv do bola. To su moje polovine, moje krajnosti, sa kojima stalno vodim ljubav ili rat. Nemam dlake na jeziku. Ali spavam čvrstim snom jer sam moralno čist, jer ne pamtim kad sam slagao,” saopštio je u jednom intervjuu.

Nesumnjivo je da su ga ta otvorenost i privrženost vlastitim principima koštali u sitaucijama u kojima je, ponašajući se pragmatično, mogao ostvariti znatno više. Ali da li bi takav, po temparamentu i životnim vrednostima, znatno drugačiji Zoran Slavnić postao legendarni Moka, majstor košarkaške igre?!

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare