Nakić o tituli 1992: Ne ide mi u glavu, a sve sam prošao!

Skener 16. apr 20228:00 0 komentara
Pedja Milosavljevic/Starsport

Za evropsku titulu košarkaša Partizana, ni sam ne znam koliko sam puta čuo da je čudo. Ali, iza tog „čuda“ od pre tri decenije, stajao je ogroman rad, odricanje, energija, želja, pa tek na red dolazi talenat. Kada se sve to „izmeša“, onda smo kao najmlađi u Kupu šampiona, mogli da izdržimo i domaćinstvo van Beograda, zaboravimo da smo autsajderi i „samo“ igramo. To je bila formula uspeha po Ivi Nakiću.

30 godina od Istanbula

Nekadašnje krilo priznaje da je u crno-beloj sezoni (1991/92) za pamćenje bilo „dešavanja“ do mile volje, ali da ne bi mogao da „recituje“ posle toliko godina. Ipak, kada krene priča, ne od utakmice do utakmice, mnogo važnije, izvesna opšta mesta, zauvek su urezana. Sa tim je živeo do kraja igračke karijere, ali i nastavio kada više nisu bili primarni poeni, skokovi, asistencije, prodori…Kao model da se zvezde skidaju sa neba, ne samo retorički, već odistinski, ponekad i u životima običnih smrtnika.

„Od prvog do poslednjeg meča bili smo izuzetno fokusirani. Taj izraz se često koristi u sportu, pa zvuči lakonski kada se izgovori. Ali je trebalo tako se ponašati, činiti, ma živeti, da bi se nešto napravilo. Niko od nas, igrača, nije počeo sezonu sa idejom dokle ćemo dogurati u najjačem takmičenju, pa ne priča se o tome, nego da budeš što spremniji. Ono čega se najbolje sećam, i posle toliko vremena, odnosi se na fanatičan rad, dobru atmosferu i povezanost sa stručnim štabom i upravom. Sve je to raslo, iz meča u meč. Imali smo veru u sistem igre, kroz ogromnu posvećenost. Nije se postavljalo pitanje koliko ćemo dnevno trenirati, nego da to bude onoliko koliko je potrebno da bude najbliže najboljem mogućem izdanju. Zato taj uspeh, niti je slučajan, niti je dodir čarobnog štapića. Nismo mi bili ni prvi, ni poslednji, po takvom pristupu. Mora se tako, iako do kraja ostaje dilema – hoće li biti dovoljno, odnosno za koji nivo,“ smatra Nakić u razgovoru za Sport klub.

Tada jedan od iskusnijih prvotimaca, stigao je u beogradski klub kao onaj koji je „omirisao“ prestižno takmičenje, a kao mladi košarkaš, u dresu Cibone, već imao priliku da dva puta (1985, 1986) dodirne najvredniji pehar. U novoj sredini, sa delom sjajne generacije (Divac, Paspalj, Grbović…), stigao je i do učešća na fajnal foru (Gent, 1988, prvi put uveden format završnice, prim.aut)… Ipak, to leto 1991. bilo je nekako drugačije.

„S ljubavlju iz Fuenlabrade“ – subota 20:25, Sport Klub 1

Dokumentarni film posvećen istorijskom uspehu crno-belih i srpske košarke „S ljubavlju iz Fuenlabrade“ pogledajte večeras u 20:25 na Sport Klubu 1.

„Nisam bio iznenađen kada je Željko (Obradović) u sred reprezentativnih priprema za EŠ te godine, presekao i, promenio „profesiju“. Igrali smo zajedno, pa i kao saigrač, ponašao se trenerski. Da posavetuje, pomogne, ma imao je nešto u karakteru što je vuklo na tu stranu. Zato sam tu vest primio uobičajeno, znao sam da će se to kad-tad desiti. Za mene to nije bila nikakva tektonska promena, već logičan sled. Lično, i tada, i sada, uvek sam imao dobar odnos sa njim, ostao je isti, a uvek sam ga doživljavao kao autoritet. Ne zaboravljam koliko je Đorđeviću pomagao, posebno što su igrali na istoj (plejmejkerskoj) poziciji. Ali, Saša i ja, kao malo stariji, vraćali smo mu istom merom. I ne samo nas dvojica, iako je bio trener početnik, nikada nije imao problem sa igračima, uz podršku Dragana Kićanovića, na čiji nagovor je i stao kraj aut linije, kao i predsednika Radojice Nikčevića. Nije Željku bilo lako, jer se od takvog kluba uvek traže rezultati, ali mu je početak trenerskog puta bio olakšan, pošto je uzeo Aleksandra Nikolića za neku vrstu mentora, odnosno savetnika.“

Na pitanje da li je bilo komplikovano sarađivati sa legendarnim profesorom, s obzirom na generacijski jaz, Nakić vrti glavom:

„Ne možete se naći u takvoj situaciji kada vas podučava jedan od najboljih trenera bivše Jugoslavije, Evrope, ma svetski format. Ni pre, ni posle toga, nikada više nisam imao prilike da se susretnem sa takvim znanjem, pojednostavljeno, od onih sa neverovatnim košarkaškim mozgom. Mnogo toga sam naučio te 1991/92, ali i primenjivao sve dok nisam obesio patike o klin.“

Gde su, šta rade?

Željko Obradović je postao jedan od najtrofejnijih sportskih stručnjaka, dovoljno je spomenuti devet evropskih kruna (Partizan, Huventud, Real, Panatinaikos, Fenerbahče), da bi se prošlog leta vratio tamo gde je sve počeo.

Zlatna trojka, Aleksandar Đorđević, trener je istanbulskog Fenera, a kao selektor Srbije (2014-2019) osvajao je evropski, svetski i olimpijski vicešampionski naslov. Predrag Danilović je predsednik Košarkaškog saveza Srbije. Ivo Nakić i Vlada Dragutinović zastupaju mlade talente, a Željko Rebrača i Slaviša Koprivica se bave privatnim biznisom. Zoran Stevanović je direktor mlađih kategroija Partizana. Nikola Lončar je angažovan u Radničkom 1950, klubu iz rodnog Kragujevca. Mlađan Šilobad je izvršni direktor crno – belih.

Iz šire klupske postave, tu su, kao i pre tri decenije, Dragan Todorić, savetnik predsednika Mijailovića, dr Momčilo Jakovljević, zamenik direktora KBC „Dragiša Mišović“, referent Vuk Rajković i ekonom Nikola Tomašević.

A neki koji su stvarali istoriju, više nisu sa nama. Prvotimac Dragiša Šarić je preminuo 2008. od posledica srčanog udara, a Milenko Savović, sportski direktor, prošle godine izgubio je najvažniju bitku. Radojica Nikčević, tadašnji predsednik kluba, tragično je nastradao 1993. na jednom parkingu beogradskog Senjaka.

Sećanja na „profu“, koji je predvodio italijanski Injis (Vareze) do tri evropske titule, sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio pun koš medalja, najkraće institucija, najlakše „bljesnu“ kod sagovornika Sport kluba.

„Imam duboko poštovanje za profesora, čak i posle više od 20 godina, koliko ima da nas je zauvek napustio. Trudio sam se da sve ispratim, upijem, od onoga što nam je pokazivao. Ali, trebalo je ponekad izdržati tri, četiri sata treninga u „cugu“, korekcija, ponavljanja kada izgubiš broj koliko je toga bilo, pa analize, razgovori… E, pa to ne može svako da prihvati. Bila je potrebna „glava“, ne samo talenat, da bi se sve to izdržalo. Nikolić je svima pomagao puno, ako bi ga ekipa prihvatila. Mi u Partizanu jesmo, kao i Kukoč i Rađa u Jugoplastici (Split), ili Boša (Bogdan Tanjević) sa Stefanelom. Ali, bilo je i onih koji nisu izdržali, nisu mogli da prihvate taj njegov sistem, pričao sam i sa takvima. Nije trenutak, ni tema, da imenujem. Znači, nije bilo lako sa „profom“. Međutim, on je bio neviđeni radnik, pa ko je mogao da ga isprati, neviđeno mu se sve vratilo. On je trener svih trenera, ne samo na ovim našim prostorima, mnogo šire.“

Bilo je mnogo stvari, koje su bile, najblaže rečeno, neuobičajene za jedan košarkaški sastav. Neke od uslova, Partizan nije mogao da bira („uzmi ili ostavi“), poput mesta gde će „izigravati“ domaćina. Nešto drugo, ekipa u kojoj nije bilo „uvozne robe“, već se podrazumevalo u ta davna vremena.

„Nemojte tako, ako ćemo o strancima, taj sam,“ upada rođeni Riječanin (Hrvatska), uz glasan smeh i aluziju na (ratni) raspad Jugoslavije, koji je počeo juna 1991. u Sloveniji, da bi se uskoro proširio na Hrvatsku, a i BiH, sledeće godine. Eto, Partizan je i tada imao strano „pojačanje“. Naravno, da je danas to nezamislivo. Kao i mnoge druge stvari. Recimo, meni ne ide u glavu, iako sam sve to prošao, da neko bude domaćin u inostranstvu kao mi u Fuenlabradi, predgrađu Madrida. Sve utakmice, osim prvog četvrtfinalnog duela protiv bolonjskog Knora u „Pioniru“. Da li možete da zamislite da neko bude na putu, svake nedelje, od utorka do petka, i tako osam meseci. Sve ekonomskom klasom, sa presedanjem na ciriškom aerodromu, koje je znalo da „potraje“. Šta smo drugo mogli, nismo imali izbora, živeli smo na točkovima.“

NBA „iskače“ iz telefona

Ivin sin, Mario Nakić (21) izabrao je očev košarkaški put, ali kao što čini barem polovina njegovih vršnjaka, pošto je 2015. postao član mladog tima Reala, kasnije i seniora, a od prošlog leta je u Andori.

„Ako ništa drugo, zanima ga da čuje (i upamti) o vremenu kada sam igrao, rivalima, zašto i kako smo nešto rešavali na terenu. A mnogi njegovog uzrasta ne znaju naše aktuelne igrače, akamoli ko je Kića (Dragan Kićanović), pa ni Kuki (Toni Kukoč) ili Dejan Bodiroga. Pa, poslednja dvojica nisu baš toliko davno završili karijere. A kako da znaju generaciju, dve, pre nas, koji su stvarali košarku na ovim prostorima. Punih 30 godina traje totalno poistovećenje sa NBA. Gledao sam i ja kao tinejdžer profesionalce, ali nisu bili „na izvolte“ na malim ekranima. A, sada, čim otvoriš oči, posebno klinci, NBA „iskoči“ sa telefona. Kod mnogih mlađih igrača, sve je svedeno na individualni put i razvoj. Da se što duže igra (traje), ali i sačuva telo. Nema kulta reprezentacije, kroz koju se nekada dolazilo do (velikog) kluba i ugovora. Sada je glavna preokupacija NBA draft.“

Bez trunke lamentiranja, Nakić nastavlja o putešestvijama.

„Igrali smo sredom ili četvrtkom, pa nacionalna (JUBA) liga za vikend. Možda dobijemo pola slobodnog dana, pa opet u dvoranu, treninzi, da ih ne „pojedu“ brojna putovanja, koja bi se produžavala kada nije bilo direktne avionske veze. A za Španiju, gde smo bili „domaćini“, ali i gostovali, nije bilo. Nije težak tempo samo kada se igra puno utakmica, što nije sporno u današnje vreme.“

Prosek prvotimaca Partizana je bio 21,7 godina, ubedljivo najmlađi u evropskom elitnom društvu.

„Jedino je Šara (Dragiša Šarić) bio stariji (30), pa Đorđević, Dragutinović i ja, sa 25, 26 godina, ostali su se „muvali“ oko 20. Teško da će to neko ponoviti, a bilo je i onda retkost. Da ne pričam o budžetu i premijama. Bilo je to vreme dokazivanja, želje, manijakalne strasti… Niko nije razmišljao o novcu, na prvom mestu je bilo – koliko ćemo da „porastemo“ od jednog do drugog meča. Izneću jedan detalj, pa mi smo znali da sebi kupujemo patike. Posle ovog će se mnogi grohotom smejati. Kada pričamo o tim godinama, ma sada je neko deseto vreme, nema poređenja.“

Može li neka nova crno-bela generacija do druge evropske titule, ili će preostati samo obeležavanja jubileja?

„Jao, pa to je pitanje za milion dolara. Sve se promenilo, počev od selekcije igrača, koji puno pre punolestva odlaze u inostranstvo, da krenem od te činjenice. Sve do pred kraj osamdesetih prošlog veka, jedino su Dražen Petrović i Vlade Divac otišli sa 24 odnosno 21 godinom, jer je postojao starosni limit kada se moglo u neki inostrani klub. Ako je za utehu, ni u jednoj Španiji, nema puno domaćih (mladih) košarkaša. A kada ti klinci odu, otprilike 90 odsto njih bude razočarano, ne uradi ništa ili jako malo za svoje karijere. Ali, obrazac se ne menja, to je tako već dugo. Još od vremena kada su košarkaši iz Srbije devedesetih uzimali grčke pasoše (Stojaković, Tarlać, Tomić… prim.aut). A ja, opet smatram da se u Srbiji solidno obavlja selekcija igrača, posebno u poređenju sa regionom. Sve je drugačije, u odnosu na vreme kada je Partizan postao evropski prvak.“

Bilo jednom, 16. aprila 1992. godine…

Fajnal for u „Abdi Ipekčiju“

Polufinale

Partizan – Filips 82:75 (31:35)

Partizan: Danilović 22, Đorđević 21, Koprivica 14, Šilobad 10, Nakić 5, Rebrača 4, Dragutinović 4, Stevanović 2, Šarić, Lončar. Trener: Željko Obradović.

Filips: Dokins 21, Rodžers 19, Riva 14, Pitis 10, Pesina 4, Monteki 4, Ambrasa 3, Alberti, Blazi, Baldi. Trener: Majk D Antoni.

Finale

Partizan – Huventud 71:70 (40:34)

Dvorana: „Abdi Ipekči“. Gledalaca: 9.500. Sudije: Ruven Virovnik (Izrael) i Filip Leman (Francuska).

Partizan: Đorđević 24 (7-2 za dva, 7-5 za tri, 2 sk, 3 as), Danilović 25 (12-7 za dva, 4-2 za tri, 5sk, 3 bl, 2 uk.lop), Nakić 5 (5-1 za dva, 4-1 za tri, 1 sk), Stevanović 6 (4sk), Koprivica 4 (4sk), Rebrača (3sk), Šilobad 4 (3sk), Lončar 2, Dragutinović 2, Šarić, Perović, Mihajlovski, Sinđelić. Trener: Željko Obradović.

Huventud: R. Đofresa 8, Viljakampa 13 (4sk, 4 ukr.lop), Presli 20 (9sk), Tompson 5 (8sk), Morales 6 (9sk), T. Đofresa 18 (6sk, 3 ukr.lop), Pardo, Ruf. Trener: Lolo Sains.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!