Naš Lale (inter)nacionale!

Skener 7. avg 202112:00 > 12:26 2 komentara
Vladislav Lučić
Guliver Image

Košarka na ovim prostorima toliko ima istorijskih uspeha, asova i vrhunskih stručnjaka i kada pišemo o njima neke reči se ponavljaju, ali nisu fraze jer ne gube sjaj. Tako su, na primer, zvanje košarkaška legenda poneli mnogi zaslužni, a među njima važno mesto zauzima veliki trener Vladislav Lale Lučić.

Po mnogo čemu poseban i nenadmašan, između ostalog zbog rekorda u renomiranim klubovima Crvenoj zvezdi i Partizanu jer je jedini stručnjak koji je vodio i muški i ženski tim „večitih“ i sa oba pogona osvajao trofeje. Jednostavno, Lale je i nezavisno od svega – institucija!

Jedan od stubova, oslonaca jugoslovenske i srpske košarke jer je dugo radio u oba tabora večitih rivala i u muškoj i ženskoj konkurenciji i na oba mesta postavio bazu, temelj i ostvario uspehe za pamćenje. Svakako, jedan od najboljih trenerskih izdanaka čuvene jugoslovenske škole košarke, ali prepoznatljiv po svom stilu rada i šarmu. Ostavio je značajan trag i u ulozi selektora u ženskoj reprezentaciji Jugoslavije i muškim nacionalnim timovima Nemačke, Obale Slonovače, Nigerije, širio znanje i po Evropi i  Africi, napravio čudo sa Šaleom, ženskim timom iz male francuske provincije…

Trenerski mag iz zlatnog doba jugoslovenske košarke, Big Lale, danas slavi 80. rođendan i u razgovoru za Sport Klub pokušava da sažme bogatu košarkašku i životnu priču…

Ima toliko toga da se ispriča, to bi stalo u knjigu, ili u neki dobar film. Igrao sam u Crvenoj zvezdi, bio sam, što bi Moka Slavnić rekao, dobar klupski igrač, zato što sam grejao klupu. Posle sam postao trener sasvim slučajno, na nagovor Milana Cige Vasojevića, koji mi je poverio rad sa Zvezdinim juniorkama. I sasvim slučajno osvojim državno prvenstvo u Sarajevu 1968. godine, što mi i nije bilo teško kada sam imao u timu Snešku Zorić, koja je postizala 50 poena po utakmici. Imao sam dugu karijeru, koja se u našoj zemlji samo svela na dva kluba, ali najznačajnija Zvezdu i Partizan, ali sa radošću se sećam i rada u BASK, gde sam kratko bio po povratku iz Obale Slonovače. Tu sam doveo i Dragana Kapičića i Gorana Rakočevića, uživao u druženju sa sjajnim ljudima kao što su Đoka Patika, Mika Mitrović. Recimo, Voja Božanić je igrao centra… Uglavnom, znalo se, posle treninga i utakmica roštilj i pivo su bili obavezni“, uz osmeh započinje razgovor za Sport Klub Vladislav Lale Lučić.

Karijera prepuna trofeja

Vladislav Lale Lučić je rođen 7. avgusta, 1941. godine u Beogradu. Najpre je bio igrač Crvene zvezde od 1955. do 1965. godine, prvotimac je postao 1960. i u narednih pet sezona odigrao 69 mečeva i postigao 114 poena.

Počeo je trenersku karijeru u ženskoj juniorskoj ekipi Crvene zvezde 1967. godine, a od 1970. do 1975. vodio je Partizanove košarkašice, a zatim, do 1980. bio selektor muške reprezentacije Nigerije. Sa najboljim košarkašima Obale Slonovače, koje je vodio od 1981. do 1983. godine, postao je šampion afričkog kontinenta. Posle toga je sa košarkašicama Partizana osvajao titule prvaka, a kraće vreme vodio je i muški tim crno-belih.

Ženskom pogonu Zvezde vratio je titulu 1989. godine, posle osam godina, a naredne sezone je u KEŠ doveo do trećeg mesta. Od 1990. do 1992. godine predvodio je francuski Šale, gde je uzeo dve titule prvaka. Muškom timu Zvezde doneo je titulu posle 21 godine posta, pobedom nad Partizanom u seriji 3:2. U sezoni 1993/94. najpre je osvojio Superkup Jugoslavije sa crveno-belima, a kasnije je odbranio i titulu sa 4:1 u finalu protiv Partizana.

Potom je kao selektor vodio reprezentaciju Nemačke na EP 1995. i 1997. godine.

U Zvezdu se vratio tokom sezone 1997/98. Odveo je tim do finala evropskog Kupa Radivoja Koraća. U finalu plej-ofa protiv FMP smenjen je pri rezultatu 1:1 u seriji, posle čega je Zvezda osvojila titulu (3:1), u čemu je Lučić imao velike zasluge. Kasnije je sa košarkašima Partizana uzeo Kup 1999. godine, a od trenerskog posla se oprostio na kormilu ženskog tima Crvene zvezde, posle osvajanja Kupa 2003. i duple krune 2004. godine.

Trofejni strateg nastavlja u nešto ozbiljnijem tonu i osvrće se na zlatno doba klupske karijere, tokom kojeg je ostvario izvanredne rezultate, ali i lansirao mnoge vrhunske igrače i igračice.

Osvajao sam osamdesetih i devedesetih sa svim ekipama i titule i kupove, ali svakako, najveći rezultat mi je bio vraćanje titule muškoj ekipi Crvene zvezde posle 21 godine, 1993. i ženskoj 1989. posle osam sezona. U Francuskoj sam u Šaleu za dve godine osvojio dva prvenstva i Kup. To malo mesto, seoce, ima 1.000 stanovnika, a na utakmicama ih je bilo u dvorani 1.500 i svi su pijani proslavljali titule. U to vreme je trener Limoža bio Boža Maljković, njega su tada u Francuskoj proglasili za trenera godine u muškoj konkurenciji, a mene u ženskoj. U Nigeriji su me nazvali ocem tamošnje košarke, živeo sam u Africi šest lepih godina… U radu sa nemačkom reprezentacijom sam postavio bazu, kada sam došao u timu je još bio Detlef Šremf, podmladio sam sastav i promenio mnogo toga i kasnije su došli uspesi“.

Zahvaljujući Lučiću i nemački NBA as, tada sedamnaestogodišnji Dirk Novicki zaigrao je za nacionalni tim Nemačke.

Bio mi je simpatičan, upadljivo dobre građe, visok, plavokos, nazvao sam ga Jenki boj. Videlo se da je talentovan, malo sam radio sa njim na ispravljanju šuta, međutim, nije bilo lako ubediti njegove roditelje da dođe na mini pripreme pred kvalifikacioni meč za EP, protiv Portugalije. Otputovao sam u Vircburg kod njih, a oni oboje inženjeri imali su neke ozbiljnije planove u vezi sina. Ipak, uspeo sam da ih ubedim da će Dirku mnogo značiti tih 10 dana u reprezentaciji. Kasnije je taj tim sa njim ostvario vrhunske rezultate. Zahvaljujući njemu i nemačka košarkaška federacija je privukla najjače sponzore i sve je to uslovilo dalju ekspanziju košarke kod njih. Sećam se da im je Najki davao 4,5 miliona evra godišnje. Uvek kažem gde bi bio kraj našem Savezu da smo imali te pare“.

Vladislav Lučić
Guliver Image

Lučić skromno dodaje kako je Novickog samo usmerio, ukazao mu na neke osnovne stvari, ali ne pripisuje sebi zasluge za kasniju Dirkovu slavu.

Kada sam bio mlad trener mentor mi je bio Bora Cenić, on je bio sjajan stručnjak starog kova, insistirao je na elementarnim stvarima. Najpre je igrače učio košarkaškoj azbuci, pa tek onda da ’čitaju’ i ja sam sledio taj metod rada. Nikada neću zaboraviti i kada sam počinjao kao trener u ženskoj juniorskoj ekipi Crvene zvezde, naše treninge je u kontinuitetu nedelju dana pratio profesor Aleksandar Nikolić. Pozvao me je na razgovor i rekao, ovo radiš dobro, ovo ti je odlično, ali ovo ti nije dobro, pripazi na to. Profa i njegova čuvena pedagogija i diplomatija. Ono što je, u stvari, hteo da mi kaže bilo je, konju jedan, pojma nemaš, moraš mnogo da učiš i radiš“.

Poduži je spisak vrhunskih igračica i igrača sa kojima je sarađivao i naravno, teško je prisetiti se mnogih.

Žarko Paspalj, Vlade Divac, Saša Đorđević, Željko Obradović, Miško Marić, Predrag Stojaković, Saša Obradović, Nebojša Ilić, Aleksandar Trifunović, Igor Rakočević, Vladimir Radmanović i mnogi drugi, nemoguće ih je sve nabrojati. Sa mnogo budućih NBA zvezda sam radio, voleo sam mlade igrače, fokusirao sam se na njihov razvoj, forsirao sam ih mnogo, kod mene su odigrali najbolje sezone u karijerama. U Crvenoj zvezdi sam mnogo cenio MiIetu Lisicu, bio je veliki borac i veliki radnik, nažalost, nije više među nama… Koliko samo vrhunskih košarkašica sam trenirao, rekorderki po broju nastupa u reprezentaciji. Recimo, Biljanu Majstorović i Jelicu Komnenović u Partizanu, Eleonoru Vild, Anđeliju Arbutinu u Zvezdi i mnoge druge. Bio sam osamdesetih pomoćnik selektora Cige Vasojevića u godinama kada je jugoslovenska reprezentacija bila među tri najbolje na svetu. To je tim, koji umnogome podseća na današnju žensku reprezentaciju Srbije, a predvodile su ga Razija Mujanović, Danira Nakić, Bojana Milošević i ostale izvanredne igračice“.

Marinine čudesne kraljice

O aktuelnoj ženskoj reprezentaciji i selektorki Marini Maljković ima samo reči hvale i divljenja.

Marina je napravila čudo, vrlo nezgodno je ovog leta što je gotovo nemoguće tempirati formu za dva velika takmičenja u tako malom razmaku. Ali devojke su nam priredile potpuno zadovoljstvo nedavnim ponovnim osvajanjem zlata na EP, a u Tokiju bile blizu odličja. Sjajan je to tim, to su devojke u već ozbiljnim godinama, a u zenitu karijere su stasale u vrhunske igračice. Imaju duge i veoma uspešne karijere. Sećam se da sam i ja svojevremeno trenirao Sonju Vasić. Zadivljujuće je šta je reprezentacija ostvarila, pogotovo ako se ima u vidu da Srbija ima veoma malo pravih klubova, tu se jedino izdvaja Crvena zvezda po kompletnoj organizaciji. Napravljena je odlična baza 2011. godine dolaskom Dragana Đilasa i Ane Joković na čelo KSS i postavljanjem Marine Maljković na selektorsko mesto, a taj koncept je nastavljen i dolaskom Predraga Danilovića na mesto predsednika KSS. Sjajna je stvar što ženska košarka ima izjednačen tretman sa muškom u KSS. U moje vreme se na sastancima raspravljalo samo o muškarcima, a devojke su spominjane onako usput, na brzinu. Nadam se da će ovaj koncept rada da opstane i da će naša reprezentacija i posle podmlađivanja da zadrži visok rejting“.

Radeći sa Cigom i seniorskom ženskom reprezentacijom Jugoslavije sedam puta je osvojio Balkanski šampionat i zlato na Univerzijadi 1987. godine. A početkom ovog milenijuma u ulozi koordinatora ženskih reprezentativnih selekcija osvojio je pregršt odličja sa mlađim nacionalnim kategorijama, između ostalog juniorsko srebro na SP i zlato na EP. Za trofejnu karijeru dobio je niz vrednih nagrada iz kojih izdvaja one na koje je najponosniji.

Ponosim se najviše Oktobarskom nagradom, zatim Nagradom za životno delo od UKTS. Više puta sam biran za najboljeg domaćeg trenera, dobio sam razna priznanja i u Francuskoj i u Obali Slonovače i ostalim zemljama. Naravno, sačuvao sam sve to, a posebno se o tim vrednim predmetima, nagradama i trofejima, snimcima, fotografijama, tekstovima, brine moja supruga Lila. Prosto ne mogu da verujem šta je sve skupljala i sačuvala. Sve me to ispunjava, a naročito sam srećan i zbog brojnih košarkaških prijateljstava. Evo, sada sam baš dobio avionsku kartu da gostujem u Ruandi na šampionatu Afrike. Lep je osećaj kada znam da me nisu zaboravili. Radio sam u Africi, gostovao tamo na trenerskim klinikama i drago mi je da to pamte i cene“.

Vladislav Lučić
xNebojsaxParausicxMNxPressx/Guliver Image

Sve su to nezaboravni mometni, ali u sećanju sjajnog stručnjaka ostali su i neki manje lepi trenuci. Lučiću je teško pao poraz u revanš finala Kupa Radivoja Koraća protiv italijanskog Meša u Beogradu 1998. godine, kada je Zvezda propustila veliku šansu da osvoji prestižni evropski trofej.

Nikada nisam odgledao snimak te utakmice, iako sam imao običaj da pogledam gde smo grešili, meč sa Mešom, jednostavno nisam mogao. Plasman u finale bio je veliki uspeh, a posle pobede u prvoj utakmici u Veroni bili smo na korak do pehara, ali nismo uspeli. Naravno, trener uvek prvi snosi odgovornost, ali i igrači kao da nisu verovali da možemo da ostvarimo taj uspeh. Jednostavno, nismo bili spremni zbog celokupne atmosfere i pritiska koji se stvorio“.

Ubrzo je usledilo finale plej-ofa sa FMP i otkaz posle poraza u drugoj utakmici, pri rezultatu 1:1 u seriji, koji mu je uručio tadašnji predsednik kluba Vojislav Stojaković.

Doživeo sam da budem smenjen usred finalne serije, a sam plasman u finale je bio veliki uspeh. To me je zaista povredilo i zabolelo. Taj čovek je, maltene, uništio moju karijeru. Nije mogao da poništi sve što sam uradio u životu, ali me tim neverovatnim, nestručnim potezom ponizio i nikad se nije izvinio. Tada sam bio u najboljim godinama za posao“.

U finalu plej-ofa protiv FMP Zvezda je do titule stigla pod vođstvom Mihajla Pavićevića, posle 3:1 osvojila titulu. Zato se popularni Lale šali kako sa Zvezdom ima dve i po osvojene titule. Onda se naredne godine dogodio neprijatan udarac i od Partizana.

Osvajanje Kupa sa Partizanom 1999. godine je bio veliki uspeh. Posle toga se desilo NATO bombardovanje, pa prekid prvenstva, a titula je pripala prvoplasiranoj Budućnosti. Ko god je pratio moj rad znao je da moje ekipe dostižu optimalnu formu krajem sezone, ko je mogao da pretpostavi da će da se desi bombardovanje i da neće biti plej-ofa… Iz Partizana sam otišao jer je zbog finansijske krize svaki igrač imao sponzore, koji su hteli da postavljaju uslove o minutaži prvotimca kojeg plaćaju. To su bile neke ružne stvari, nisam želeo da snosim odgovornost za nešto za šta nisam kriv. A uoči te sezone smo pogrešili što smo učestvovali na turnirima u Tel Avivu i na Kipru i to u novom sastavu, bez Tomaševića, pa smo od Panatinaikosa, Makabija i Kindera doživeli visoke poraze. I to je izazvalo nezadovoljstvo finansijera kluba i dovelo do toga da se rastanemo na početku sezone“.

Žal zbog košarkaša i odbojkaša

Trofejni trener Vladislav Lučić, pomno prati zbivanja na OI u Tokiju i iznosi utiske:

Za sada mi se čini da smo na nivou učinka na OI u Riju, ali mislim da do kraja možemo to i da nadmašimo. Ostaje žal što naša muška košarka i odbojka ne učestvuju. Zatim, već odavno nemamo rukomet na OI, koji nam je nekada donosio medalje. Sada su čast muške košarke odbranili basketaši 3×3, koji su uz malo sreće mogli i do zlata, ali svaka medalja je vredna. Iskreno, najviše volim kolektivne sportove sa loptom, očekujem da nas vaterpolisti obraduju zlatom. Naravno, svaka čast našim damama u borilačkim sportovima, bravo za osvojena dva zlata i bronzu. Mi smo mala zemlja, svaka medalja je veliki uspeh. Baš sam razmišljao da je ostala SFRJ kakvu bi danas imali košarkašku reprezentaciju… U njoj bi igrali na primer, Dončić, Vučević, Jokić, Marjanović, Bogdanović, Teodosić… pa taj sastav bi pobedio američki drim-tim. Na vezi sam svakodnevno sa prijateljem Božom Maljkovićem i iščekujem još lepih vesti do kraja OI, nadam se bronzi odbojkašica“.

I ta dva nesrećna spleta okolnosti bila su kraj jedne blistave karijere u muškoj košarci, zbog čega je Laletu ostao gorak ukus. Ipak, od trenerskog posla oprostio se u mnogo lepšem društvu, u ženskom timu Crvene zvezde, u koji se vratio 2000. godine. Sa Zvezdašicama je osvojio Kup 2003. i duplu krunu u sezoni 2003/04 sa generacijom, koju su predvodile Ana Joković, Ivanka Matić i Stojanka Ostojić. Što bi se reklo, ko zna – zna…

Iako su ga njegovi „večiti“ odavno povredili i skratili mu impozantnu karijeru Lale džentlmenski gleda napred, ne osvrće se previše. Ne propušta večite derbije, sada ih, doduše, zbog pandemije korone prati od kuće, a na pitanje za koga navija ovako odgovara:

Praktično, ja sam rođen u Zvezdi, to je moj klub, ali proveo sam lepe trenutke i u Partizanu. Znate, ja sam ’poturica’ radio sam na obe strane, jedini sam koji je radio i u muškoj i ženskoj Zvezdi i Partizanu, ali ima još trenera i igrača, koji su radili ili igrali u oba tima, recimo, Dalipagić, Slavnić, Žeravica, Vujošević…  Ipak, Zvezda mi je više na srcu. Međutim, sa svima iz oba kluba i dan, danas imam dobre odnose, u Zvezdi sam uvek dobro primljen. Kao što je poznato, bio sam i predsednik Zvezde u ono nesrećno vreme, borili smo se koliko se moglo“.

Neponovljivi strateg ističe da je košarka njegov život i dan danas, kada je napunio 80 leta i na karakterističan, šarmantan način priča kako provodi penzionerske dane:

U kući mora da se zna ko je gazda, daljinski upravljač televizora je uvek kod mene. To mi je najveća zabava, pratim sve sportske kanale i uživam. Pre pandemije korone imali smo redovna druženja, Milorad Belić, Bata Đorđević, Božidar Maljković, Dragoslav Ražnatović i ja i razni ljudi iz sveta košarke. Kad se okupimo ličimo na Mapetovce. Srećom, nikoga od nas nije zakačila korona, pridržavamo se svih mera i vakcinisani smo. Ove godine provodim više vremena u prirodi, u vikendici u Grockoj. Supruga Lila i ja imamo četvoro unučadi, tri unuka i jednu unuku, našu mezimicu. Ja sam njihov UNPROFOR, nadgledam da li se dobro slažu, šalim se, veliki su to momci već, a unuka naša mezimica, nedavno je postala punoletna“.

Vladislav Lučić
Guliver Image

A šta proslavljeni stručnjak misli o današnjoj srpskoj košarci?

Realno, košarka je sport koji nama leži. Talenata uvek imamo, ali vremena su se promenila, sada se pojavljuju u nešto manjoj količini. Svejedno, ne bi trebalo brinuti za budućnost naše košarke. Uvek ćemo imati asove, a ja sam mnogo cenio nesebične, timske igrače, koji su sebe podređivali kolektivu. Takav je bio Lisica u Zvezdi, Arsenije Pešić u Partizanu. Današnja košarka je prilično komercijalizovana, tu i tamo ima neke pomoći klubovima i savezu sa strane, ali to nije dovoljno. Pravi bum je napravljen 1970. godine osvajanjem prvog svetskog zlata, na svakom koraku nicali su tereni, svuda se igrao basket, a toga sada nema. Deca igraju u školama košarke, koje retko proizvode vrhunske igrače, uglavnom se bave sopstvenim profitom. Danas se drugačije razmišlja, mališani imaju uzore, Novaka u tenisu, Jokića u košarci, sanjaju njihov novac i slavu, a i roditelji ih usmeravaju u tom pravcu. Svaka fizička aktivnost je dobra, nije zdravo da deca sede pored kompjutera po ceo dan i igraju video igrice, mada, priznajem i ja sam se time zarazio. Sve u svemu, ovo su neka druga, nova vremena, ali verujem da će naša košarka i ubuduće da beleži vrhunske rezultate. Nekada smo imali Stručni savet, koji je igrao ključnu ulogu i u trofejnim godinama, ali i kad negde nešto malo zaškripi“, dodao je Lučić.

Radeći u inostranstvu naučio je više stranih jezika i neretko je na velikim međunarodnim takmičenjima u neformalnim druženjima sa sportistima iz raznih zemalja igrao jezičku simultanku, sa svima na njihovom jeziku…

Jezici mi idu od ruke, tečno govorim engleski, francuski, italijanski, a snalazim se i na afričkim joruba i hausa jezicima i pomalo na švedskom. Jedino nisam uspeo da naučim nemački, nekako mi nije ležao“, smeje se Lale.

Veliki šarmer, rado viđen u društvu, uvek spreman na šalu, prisetio se i nekih anegdota iz igračkih i trenerskih dana.

Dok sam igrao u Zvezdi imali smo Kup utakmicu u Čačku sa Borcem, igrao je za njih tada i Radmilo Mišović. Naš trener je zbog bolesti napustio utakmicu i mi smo bili upućeni na čika Mirka iz uprave. Borac uzme tajm-aut i njihov trener im priča o igri, a nas čika Mirko motiviše pričom kakav nam je kajmak kupio na pijaci u Čačku. Zatim, druga situacija, Obala Slonovače, pred utakmicu u svlačionici dajem poslednja uputstva ekipi kako da igra. U to ustaje jedan igrač i uplašeno kaže, ali treneru, oni igraju ’piju, piju’. Pokušao je zvučno da dočara kako je protivnički tim brz i stiže na sve strane. Rado se sećam i finala plej-ofa košarkašica sa Elemesom, pun ’Pionir’, a glavni dobošar, vođa navijača bio je Nebojša Ilić. Tad je bio klinac, imao je kosu i bio je lep“, mangupski će Lale.

A na pitanje kakav je plan za danas, kako će da proslavi rođendan ponovo je usledio šeretski odgovor.

„Ja sam letnje dete, rođeno u vreme lubenica. Uvek sam kao mali dobijao lubenicu za rođendan i pojede se ta lubenica i teraj dalje. Rekao sam mojima biću zadovoljan i danas ako mi donesu jednu lepu lubenicu. A supruga Lila je dodala da ću da dobijem i pitu od višanja pride. Kud ćete bolje“, uz osmeh i vedar duh dodao je Vladislav Lučić.

Šmeker, naš Lale (inter)nacionale…

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare