(Ne)dostižan rekord iz večnog grada

Atletika 24. avg 202110:00 2 komentara
Lučano Šušanj
Guliver Image

Poslednjih nedelja svedoci smo brojnih atletskih rekorda, pa je vreme da se podsetimo još jednog legendarnog atletičara sa ovih prostora, a to je svakako Lučano Šušanj, koji je u vemenu od 1:44.07 minuta osvojio zlato na 800 metara na Evropskom prvenstvu u Rimu 1974. godine.

Atletske legende

Koliko je bio vredan taj njegov tadašnji rekord SFRJ pokazuje činjenica da ga je do danas sa prostora nekadašnje države nadmašio samo aktuelni svetski vicešampion iz Bosne i Hercegovine Amel Tuka, koji je najbrže istrčao ovu deonicu u vremenu 1:42.51.

Sušanj je u toj trci života na Olimpijskom stadionu u ’večnom gradu’ zahvaljujući sjajnom sprintu u poslednjih 200 metara pobedio tadašnjeg svetskog rekordera Italijana Marčela Fijaskonara i kasnijeg velikog britanskog atletskog asa Stiva Oveta. Iako je jugoslovenska javnost očekivala da će uspeh iz Rima upotpuniti dve godine kasnije osvajanjem olimpijske medalje, na Igrama u Montrealu je finalnu trku okončao tek na šestom mestu, posle čega se povukao sa atletske staze. Pored rimskog zlata, u svojoj kolekciji medalja ima i dva najsjajnija odličja sa dvoranskih šampionata Starog kontinenta (na prvenstvu održanom 1973. u Roterdamu je bio vicešampiona na 400 metara, dok je godinu dana kasnije u Geteborgu završio kao drugi trku na 800 metara), kao i pet titula prvaka Balkana.

Ostalo je takođe zapisano da je Riječanin, koji je 2002. proglašen za najboljeg hrvatskog atletičara svih vremena, čak šest godina bio vlasnik svetskog dvoranskog rekorda na 400 metara. Postavio ga je 11. marta 1973. u već pomenutoj finalnoj trci Evropskog prvenstva u Roterdamu kada je do zlata stigao u vremenu 46.38 sekundi.

Nakon okončanja atletske karijere Sušanj je sve do 1990. godine radio kao sekretar SIZ za fizičku kulturu u Rijeci. Po osamostaljivanju Hrvatske biran je za poslanika Sabora, 14 godina je bio predsednik Atletskog saveza, a obavljao je i funkcije potpredsednika Olimpijskog komiteta te države i zamenika gradonačelnika Rijeke.

Slučaj je hteo da budući evropski šampion na 800 metara počne da poprilično kasno trenira sport u kojem će se kasnije proslaviti. Lučano je igrao fudbal u pionirima Rijeke na stadionu “Kantrida” koji se nalazio u blizini njegovog stana. Kada se, međutim, nekoliko godina kasnije omladinski pogon Rijeke preselio na jednu mnogo dalju lokaciju, odlučio je da kaže zbogom fudbalu. Kako su na Kantridi trenirali i atletičari Kvarnera, tadašnji 16-godišnji klinac se prebacio na kraljicu sportova gde se, na nagovor Miljenka Raka, na početku oprobao u disciplini skoka udalj.

Lučano Šušanj
Guliver Image

Pošto je uvideo da u skoku udalj nema veliku perspektivu, potražio je sreću među trkačima. Najbolje rezultate je postizao u trci na 400 metara koja je tokom prvog dela njegove atletske karijere bila Lučanova najjača disciplina. Nakon uspeha ostvarenih u  juniorskoj konkurenciji, talentovani momak iz Istre je 1969. postao prvak Jugoslavije i šampion Balkana u najdužoj sprinterskoj disciplini. Naredne godine je, međutim, nezadovoljan uslovima za rad u klubu, prekinuo atletsku karijeru i zaposlio se u riječkoj firmi “Torpedo”.

Trenirao sam tri puta nedeljno, a u to vreme nismo imali ni svlačionicu, a kamoli tuševe. Kada je bilo lepo vreme posle treninga okupali bi smo se u moru. Novca u atletici nikad nije bilo, pa sam u jednom trenutku prekinuo bavljenje ovim sportom jer sam se morao zaposliti. Iz radničke sam porodice i u kući nije bilo novca, te sam počeo da radim u analitičkoj službi ’Torpeda’”, prisećao se kasnije.

Srećom po Lučana i jugoslovensku kraljicu sportova ovaj njegov razlaz za atletikom nije dugo potrajao. Pošto je Rijeka dobila dvoranu “Mladost” i prvu atletsku stazu, Sušanj je, zadovoljan poboljšanjem uslova za trening, rešio da se vrati staroj ljubavi. Iako je i dalje učestvovao u trkama na 400 metara, početkom sedamdesetih godina prošlog veka je sve više pridavao značaja nadmetanjima na duplo dužoj stazi, gde su, posebno u završnicama, dolazile do izražaja njegove sprinterske sposobnosti.

Kao član jugoslovenske štafete u disciplini 4×400 metara otputovao je na Olimpijske igre u Minhenu 1972. godine, ali zbog povrede koju je zadobio na treningu nije nastupio na najvažnijem sportskom događaju naše planete. Naredne 1973. je u trci na 800 metara osvojio titule na prvenstvu Jugoslavije i Balkanskim igrama, da bi početkom 1974. na dvoranskom Evropskom prvenstvu u Geteborgu ponovio uspeh iz Roteradama i ponovo postao šampion Starog kontineta, ali na duplo dužoj stazi.

Najvažniji atletski događaj te 1974. godine ipak je bio Šampionat Evrope na otvorenom koji se u septembru održavao u Rimu. Sušanj je na njega otišao u dobroj formi i sa velikim ambicijama, mada je za prvog favorita za zlatnu medalju u stručnim krugovima važio tadašnji svetski rekorder na 800 metara (vremenom 1:43.7) i ljubimac domaćih navijača Marčelo Fijaskonaro. Riječanin je i pored takvih prognoza bio veliki optimista pred njihov obračun na Olimpijskom stadionu u glavnom gradu Italije.

Marčelo i ja smo bili dobri prijatelji. On je jako dobro znao da se pred šampionat  u Rimu nalazim u sjajnoj formi i da će me teško pobediti u finaloj trci. Tako je i bilo”, govorio je o ovom rivalstvu nekadašnji jugoslavenski atletski as.

Sušanj je polufinalnu trku u svojoj grupi završio kao drugi iza Stiva Oveta, ali je bio maksimalno spreman za ono najvažnije – završni obračun najboljih 800 metraša kontinenta koji je usledio 4. septembra 1974. godine. Fijaskonaro je od samog starta trke krenuo žestoko, dok se Jugosloven nalazio u grupi takmičara koji su pratili svetskog rekordera ne dozvoljavajući mu da previše pobegne. Italijan je prvih 200 metara prešao za 25,3 sekunde, da bi narednih 200 istrčao još brže (za 24,8 sekundi). I nakon 600 metara bio je ispred svih rivala (u vremenu 1:17.6), međutim u završnici je iz grupe koja ga je pratila poput zeca izleteo reprezentativac SFRJ i, zaobišavši Fijaskonara, krenuo silovito ka cilju. Sušanj je maksimalno iskoristio svoju sprintersku brzinu u poslednjih 200 metara, tako da se pitanje pobednika više nije postavljalo. Na kraju je prošao kroz cilj postavivši novi jugoslovenski rekord (1:44.07), dok su druge dve, manje sjajne medalje osvojili Britanac Ovet (1:45.76) i Finac Taskinen (1:45.89). Iscrpljen vlastitim tempom Fijaskonaro je okončao nadmetanje na razočaravajućem šestom mestu, pa je nakon ovog šampionata završio atletsku karijeru.

Nekadašnji pionir fudbalskog kluba Rijeka je tako, deceniju nakon što je gotovo igrom slučaja počeo da trenira atletiku, stigao do zenita svoje karijere. Sa nepunih 26 godina života postao je šampion Evrope, a u rodnom gradu mu je, po povratku iz Rima, priređen svečani doček. Javnost je verovala da će ga ovaj trijumf podstaći da ostvari još jedan zadatak i sa Igara u Montrealu donese 1976. godine olimpijsku medalju koju je jugoslovenska kraljica sportova čekala još od Mihalićevog srebra u melburnškom maratonu iskovanog dve decenije ranije.

Nažalost, očekivanja se nisu ostvarila. Sušanj je pred Igre u Montrealu morao da odsluži vojni rok u JNA što se nikako nije uklapalo u njegov plan priprema. Pošto mu je odbijena molba za odlaganje odlaska u armiju, kadrovski rok je odslužio u Puli gde su mu pruženi „maksimalni vojnički uslovi” za obavljanje priprema za Igre. Naravno, to nije bilo dovoljno da evropski prvak dočeka olimpijsko nadmetanje u Montrealu u formi kakvu je imao dve godine ranije u ’večnom gradu’. Finalnu trku održanu na stazi u najvećem gradu Kvebeka završio je tek na šestom mestu vremenom 1:45.75, koje je bilo za dve sekunde i 25 stotinki slabije od onog koje je ostvario olimpijski pobednik Kubanac Alberto Huantorena (1:43.50).

Koliko su na Igrama u Montrealu Sušanj i drugi naš kandidat za medalju, Nenad Stekić, bili izloženi pritisku da se moraju popeti na pobedničko postolje, možda najbolje pokazuje zahtev koji je političko-sportski funkcioner ondašnje SFRJ Hakija Pozderac uputio skakaču udalj iz Beograda nakon Lučanovog neuspeha u finalnoj trci na 800 metara.

Steka, ovi su zajeb…, ti moraš spasavati Jugoslaviju!”.

Lučano Šušanj
Guliver Image

Ni Stekić, baš kao ni Sušanj, nije osvojio medalju u Montrealu, a mesto na olimpijskom postolju ostalo je nedostižno za atletske reprezentativce Jugoslavije sve do nestanka nekadašnje države. Junak iz Rima je, posle izostanka olimpijske medalje u Kanadi, doneo odluku da u 28. godini života definitivno stavi tačku na atletsku karijeru.

Nakon pobede u Rimu shvatio sam da ne postoji način da se pripremam za Olimpijske igre u Montrealu i istovremeno radim. Posle Montreala trebalo je da odlučim i izabrao sam zaraditi za život. Bio sam blizu tridesete i morao sam se ponovno zaposliti kako bih izdržavao suprugu i dvojicu sinova”, objasnio je ovu  odluku nekadašnji evropski šampion iz glavnog grada Italije.

Prošlo je više od četiri i po decenije otkako je legendarni Lučano podvigom na “Olimpiku” razveselio stanovnike zemlje koja je u međuvremenu otišla u istoriju. Penzioner iz Rijeke se i sada sa zadovoljstvom priseća najvažnije trke u atletskoj karijeri, ali s druge strane nije srećan zbog činjenice što se u njegovoj sadašnjoj državi Hrvatskoj još nije pojavio 800-metraš koji bi nadmašio rekord postavljen davnog 4. septembra 1974. godine u ’večnom gradu’.

 

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare