Nenad Stekić – nedostižni lovac na daljine

Skener 7. mar 202110:00 4 komentara
Print screen
Print screen

Pre 70 godina, 7. marta 1951. u Beogradu je rođen Nenad Stekić, jedan od najvećih atletičara nekadašnje Jugoslavije i čovek koji je u drugoj polovini sedamdesetih godina prošlog veka bio prvi skakač udalj naše planete.

Taj epitet nije nosio zbog osvojenog evropskog ili olimpijskog zlata (u to doba, tačnije do 1983. nije još bilo svetskih šampionata) pošto njegovu zbirku trofeja sa najvećih takmičenja čine samo dva srebrna odličja sa otvorenih prvenstava Starog kontinenta (1974. i 1978.), te jedna medalja istog sjaja sa Dvoranskog šampionata Evrope.

Povezane vesti

Čovek koji je tokom karijere čak 144 puta leteo u dalj preko osam metara bio je najbolji zbog činjenice da je čak pet uzastopnih sezona zbog svojih, za druge nedostižnih daljina, bio prvi na svetskim rang listama. Kao i leta karijere ostvarenog na predolimpijskom mitingu u Montrealu 25. jula 1975. godine kada je doskočio na daljinu od 8.45 metara. Bio je to evropski rekord, ali i druga najduža daljina u istoriji svetske “kraljice sportova”. Od tada 24-godišnjeg Beograđanina više je u dalj samo skočio Bob Bimon na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. ostvarivši neverovatni svetski rekord od 8.90 metara na nadmorskoj visini od preko 1.000 metara.

Koliko ovaj Stekin skok izveden u “normalnim uslovima” u Kanadi ima neprelaznu vrednost, pokazuje ne samo činjenica da ga do dana današnjeg ni jedan atletičar sa prostora nekadašnje Jugoslavije nije nadmašio, već možda još više podatak da bi sa ovom daljinom nekadašnji reprezentativac SFRJ uzeo olimpijska zlata na Igrama u Pekingu 2008, Londonu 2012. i Riju 2016. godine, ali i pet titula svetskog šampiona na prvenstvima održanim od 1983. do 2015. godine.

Nenad je ovim skokom u najvećem gradu Kvebeka, ne samo postao “prvi do Bimona”, već i glavni kandidat za olimpijsko zlato na Igrama koje su se naredne 1976. održavale upravo u Montrealu. Jugoslovenska javnost ga je već videla na najvišoj stepenici pobedničkog postolja i od njega se, kao nešto sasvim normalno, očekivalo da potvrdi svoju dominaciju nad ostalim asovima ove discipline “kraljice sportova”. Baš kao i Vera Nikolić osam godina ranije u Meksiku, junak naše priče nije izdražao pritisak, a njegovom neuspehu na Olimpijskim igrama je, kako je kasnije isticao, doprinelo i nametnuto odstupanje od planiranog toka priprema, zbog koga je ranije ušao u formu i “ispraznio se” pre najvažnijeg takmičenja karijere.

Nakon razočaravajućeg šestog mesta u olimpijskom finalu (uz najbolji skok 7.89) junak nacije bio je izložen žestokim kritikama nezadovoljne javnosti koja mu je, između ostalog prebacivala na “kilogramima pojedenih pomorandži” tokom priprema za Montreal.

Nastavio je da i dalje preskače daljine od preko osam metara ali više nikad nije uspeo da dostigne niti nadmaši rezultat ostvaren u Kanadi 1975. godine. Učinio je to istina u kvalifikacijama na Univerzitetskim igrama održanim u Meksiko Sitiju, kada je, odrazivši se 64 centimetara ispred daske, skočio 8.20 metara. Da je u tom skoku “nagazio na dasku” ostvario bi daljinu od 8.84 metara, dakle samo šest centimetara manju od Bimonovog svetskog rekorda. Nenadovu nadu da bi u finalu mogao da ispravi propust iz kvalifikacija uništila je kiša koja je uoči završnog nadmetanja u skoku udalj počela da pada u nekadašnjoj prestonici Asteka.

Na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. je sa, za njega mizernom, daljinom od 5,75 metara okončao nastup još u kvalifikacijama, dok je na prvom Svetskom šampionatu u Helsinkiju 1983. godine tada 32-godišnji veteran uz ostvareni rezultat od 8,09 metara “doskočio” do petog mesta.

Iako je posedovao zavidnu brzinu, glavni adut ovog atletskog asa, koji je u mlađim danima ispoljavao talanat i na muzičkoj sceni, te kasnije izdao ploču, bila je neverovatna eksplozivnost. Njome je uspevao da nadmaši “nabildovane” rivale čija je prednost bila veća brzina i bolji skok iz mesta. Jugoslovenskog šampiona su ruski i francuski novinari nazvali “snagom koja se ne vidi”, pošto je tokom zagrevanja sa svojom krhkom građom izgledao fizički inferioran u odnosu na protivnike.

Ostalo je zapisano da je osam puta trijumfovao na prvenstvima Jugoslavije, šest puta na Balkanijadama, te bio osvajač zlata na Mediteranskim igrama (dva puta) i Univerzijadi. U godini (1975.) u kojoj je ostvario svoj istorijski let u Montrealu, Stekić je proglašen najboljim sportistom Jugoslavije, a Sportsko društvo Crvena zvezda mu je čak pet puta dodeljivalo priznanje kao prvom sportisti crveno-bele porodice.

Slučajno na „Marakani“

Prvi susret sa atletikom dečak koji je odrastao na Banovom Brdu imao je tokom boravka u Sovjetskom Savezu, gde je njegov otac Živojin radio nekoliko godina kao dopisnik Radio Beograda. Nenad se u Moskvi zaljubio u skok uvis i maštao da krene putem svog idola, tadašnjeg svetskog rekordera u ovoj atletskoj disciplini Valerija Brumela. Po povratku u Beograd sa drugovima je na improvizovanom skakalištu u blizini njegove kuće održavao takmičenje u skokovima u dalj, pri čemu je kao doskočište korišten pesak upotrebljavan za izgradnju samoposluge u komšiluku. Povratnika iz Moskve, koji je u ovim nadmetanjima u Lješkoj ulici bio mnogo bolji od drugara iz kraja, su prilikom jednog takvog takmičenja primetili atletičari Crvene zvezde Pera i Paja Petrović. Pozvali su ga da im se pridruži na treninzima u ovom klubu, uz uslov da im uz put nosi opremu.

Dvanaestogodišnji Stekić je u Crvenoj zvezdi prošao prvi test kod trenera Aleksandra Marinkovića pod čijim stručnim vođstvom će kasnije izrasti u zvezdu svetske atletike. Profesor Aca je “škrtario” sa pohvalama. Nenadovo preskakanje letvice na visini od 150 centimetara ocenio je rečima: ‘Nisi ti loš mali’, a zatim poručio novom pioniru crveno-belih ”da se za tri dana ponovo pojavi na treningu.“

Klinac sa Banova Brda je obarao pionirske rekorde Srbije, da bi 1967. godine, preskočivši 194 centimetara, postao i juniorski rekorder Jugoslavije u skoku uvis. Predviđali su mu blistavu karijeru u ovoj disciplini i svet verovatno ne bi dobio najboljeg skakača udalj da tadašnja atletska nada Crvene zvezde nije povredila čašicu zgloba kolena. Lekari su mu zabranili da šest meseci izvodi skokove uvis, ali je jednog dana na nagovor profesora fizičkog vaspitanja i drugova iz Trinaeste beogradske gimnazije pristao da učestvuje na školskom takmičenju u skoku udalj. Ostvario je sjajnu daljinu od 6,73 metra i što je, ne manje važno, prilikom skoka ga uopšte nije zabolelo koleno. U dogovoru sa profesorom Marinkovićem nastavio je da skače udalj i tako okončao karijeru perspektivnog skakača uvis.

Njegovi skokovi udalj su postajali sve duži. Na Prvenstvu Jugoslavije za mlađe juniore skočio je 7,33 metra da bi 1969. na svom prvom Prvenstvu Evrope, održanom u Atini, stigao do daljine od 7,78 metara koja mu je donela deseto mesto. Ovaj rezultat bi bio seniorski državni rekord SFRJ da jačina vetra nije bila veća od dozvoljene.

Mladog beogradskog skakača udalj je u ranoj fazi karijere dodatno motivisalo rivalstvo sa tadašnjim državnim rekorderom Miljenkom Rakom, odnosno želja da nadmaši iskusnijeg reprezentativca, rođenog 1947. u Šibeniku. Stekić je postao državni rekorder 26. juna 1971. kada je doleteo do daljine od 7,85 metara, ali je istinsko zadovoljstvo, prema vlastitom priznanju, osetio tek kad je dve godine kasnije na Balkanijadi u Atini prvi put preskočio magičnu granicu od osam metara.

Daljina od osam metara deli bezimene od atletičara sa imenom. I zato mi je bilo neizmerno drago kad sam u Atini, na Balkanskim igrama 1973. godine, preskočio tu magičnu granicu. To mi je najdraži skok karijere,” tvrdi Stekić, čiji se najveći domaći rival Miljenko Rak zaustavio na daljni od 7,99 metara.

Naredne 1974. sada već najbolji jugoslosvenski skakač udalj je osvojio prvu medalju na evropskim šampionatima. Daljina od 8,05 metara donela mu je na prvenstvu u Rimu srebrno odličje, dok se na najvišu stepenicu pobedničkog postolja popeo sovjetski takmičar Valeri Podlužnji čiji je skok bio za sedam centimetara duži od Stekićevog.

U oktobru te godine profesor Marinković i njegov pulen otputovali su na miting u Riju gde je Steka pobedio sve svoje konkurenete sa skokom od 8,24 metra koji je bio najduži let udalj te 1974. godine u svetu. Posle ovog dostignuća u Brazilu osetio je da ima u sebi potencijal za još duže letove, a u jugoslovenskoj štampi njegov trijumf u Riju propraćen je sa naslovom: ”Stekić preleteo Marakanu”.

Montrealski let života

U Montrealu je 25. jula 1975. bio održan predolimpijski miting na kome su nastupili svi najbolji svetski skakači udalj. Želeli su da isprobaju skakalište na stadionu na kome će se naredne godine održati Olimpijske igre, a Nenad je u kanadski grad stigao dan pre mitinga. Ispred stadiona su se prodavale “tajger” sprinterice (kasnije Asiks) koje je želeo da kupi ali su mu Japanci rekli da će ih, uz potpis, dobiti beplatno. Na treningu je osetio da u tim novim sprintericama prosto leti na zaletištu.

Takmičenje je počelo u šest časova uveče, a lagani vetrić je pomagao Stekiću da ostvari skok kojim je odleteo u atletsku istoriju. Kasnije je ovako opisao taj svoj montrealski let života.

“Sve što sam od 1962. radio u atletici stalo je u taj prvi skok. Idealno uhvaćena daska, letim i vidim da se nešto dešava. Duže sam nego inače u vazduhu i padam na kraj jame. Direktor stadiona uhvatio se za glavu, a ja sam u prvom trenutku mislio da je skok sigurno oko 8.30 metara. O nečem boljem nisam smeo ni da mislim.

Nije odmah počeo da se raduje jer je rezultat prvo objavljen u fitima. I kada je saznao za rekordnu daljinu ostalo je da se proveri kolika je bila jačina vetra. Tek nakon što je saopšteno da je duvao u granicama koje omogućavaju priznavanje rekorda (1,7 metara u sekundi), Stekić je podigao ruke i dao oduška emocijama koje su ga preplavile. To montrealsko letnje veče bilo je vrhunac atletske karijere nekadašnjeg dečaka sa beogradskog Banovog Brda koji je postao ne samo evropski rekorder već i čovek koji je na našoj planeti leteo najduže udalj u “normalnim uslovima”. Proglašen je “belim Bimonom” i glavnim kandidatom da obori svetski rekord američkog olimpijskog šampiona iz Meksika.

U ondašnjoj Titovoj državi je, baš kao i nakon svetskog rekorda Vere Nikolić osam godina ranije, zavladala prava euforija. Novinari su u Beogradu merili gradske autobuse tvrdeći da je Stekin rekordni skok duži od njih, a premeravane su popreko i ulice uz konstataciju da je novi heroj Juge u stanju i njih da preskoči. U zemlji gotovo niko nije sumnjao da će on narednog leta u Montrealu postati olimpijski pobednik, tačnije prvi atletičar iz Jugoslavije koji je osvojio zlatnu medalju na Igrama.

Marinković i Stekić su planirali da u godini priprema za Olimpijske igre ponove scenarij iz prethodne sezone kojim je bilo predviđeno da evropski rekorder ne nastupa na takmičenjima pre 1. juna kako ne bi prerano ušao u formu. Pripreme su se prema planu odvijale u italijanskom olimpijskom centru u Forliju, a onda je neočekivano stigla direktiva iz ASJ (tačnije od političara koji su je prosledili čelnicima Saveza)) da prva zvezda naše “kraljice sportova” mora da nastupi na tromeču reprezentacija 1. maja. Stekić je skakao ne samo prvog dana maja, već i sedam dana kasnije na još jednom takmičenju u Italiji, da bi kad je već prerano ušao u formu nju potvrdio pobedničkim skokom od 8.39 metara na Univerzijadi u Torinu. Ta daljina bi mu, kasnije se pokazalo, donela zlato na Igrama u Montrealu ali se postavljao teško rešiv problem dugog održavanja forme najboljeg skakača sveta.

Sportsko-politički zahtev

Drugi veliki problem je predstavljao pritisak s kojim se Nenad suočio nakon dolaska u Montreal. Nakon što Lučano Sušanj, drugi adut Jugoslavije za osvajanje medalje u atletici, nije uspeo da u finalnoj trci na 800 metara ispuni nadanja zemljaka, svi pogledi su se usmerili ka rekorderu iz Beograda. Tadašnji visoki funkcioner SOFK Jugoslavije Hakija Pozderac mu je u razgovoru preneo očekivanja ljubitelja sporta od Triglava do Đevđelije ili bolje rečeno zahteve sportsko-političkih struktura države.

Stekiću, ovi su zaje****, ti moraš spasavati Jugoslaviju.”

U olimpijskom finalu nije bio ni bleda senka čoveka koji je samo godinu dana ranije na tom istom skakalištu doleteo do daljine od 8.45 metara. Ovaj put ni jednom nije uspeo da nadmaši magičnu granicu od osam metara.

Davao sam 101 odsto sebe, ali jednostavno bila je neka kočnica. Tehnologija mišića čini svoje, to nema veze sa glavom uopšte,” pokušavao je da objasni razloge zašto je takmičenje završio na razočaravajućem šestom mestu.

Usledilo je već spominjano “razapinjanje na krst” od strane razočaranih navijača koji su svom doskorašnjem junaku prebrojavali pojedene pomorandže i potrošene kalorije. Nastavio je da leti preko osam metara i nastupa u finalima velikih takmičenja ali više nikad nije, kao te 1976. godine u Montrealu, u njih ulazio kao veliki favorit za zlatnu medalju.

Najbliži tituli bio je na Prvenstvu Evrope održanom 1978. u Pragu kada je sa skokom od 8.12 metara za šest centimetara bio “kraći” od novog prvaka Starog kontinenta Francuza Rusoa. Posle debakla na Olimpijskim igrama u Moskvi (gde je Istočni Nemac Luc Dobrovski, ostvarivši daljinu od 8.54 metra, nadmašio njegov evropski rekord), doskočio je do petog mesta na prvom Svetskom šampionatu u Helsinkiju 1983. godine. Trećeplasirani Amerikanac Majk Konli skočio je samo tri centimetra duže od njega. Nastup na svojim trećim i poslednjim Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1984. godine, ovaj sada već 33-godišnji veteran, okončao je već u kvalifikacijama sa skromnom daljinom od 7.60 metara.

Nakon što je okončao dugu atletsku karijeru, diplomirani ekonomista iz Beograda je radio kao interni revizor u Ministarstvu zdravlja i socijalne politike. Steka se, međutim, nije odrekao svojih starih sportskih ljubavi, pa je obavljao dužnosti generalnog sekretara ASS, kao i generalnog direktora Sportskog društva Crvena zvezda.

U njegovoj Srbiji, ali i ostalim državama sa prostora nekadašnje Jugoslavije, još se nije pojavio skakač u dalj koji je nadmašio ne samo montrealski rekord, već i ukupno atletsko ostvarenje ovog lovca na daljine. Priznao je da je tokom karijere prvenstveno jurio “neke definitivne daljine na granici ljudskih mogućnosti jer je želeo da bude najbolji u svetu u istoriji”. Za njega su medalje bile manje bitne, a ovakvo, nazovimo ga, romantičarsko gledanje na ciljeve u sportu, verovatno ga je omelo da ima bogatiju zbirku odličja, pogotovo onih sa zlatnim sjajem. Manjak medalja ne može, međutim, dovesti u pitanje veliku atletsku zaostavštinu legendarnog skakača u dalj sa Banovog Brda i čoveka koji je pre 46 godina “doskočio” u istoriju kao “prvi do Bimona”.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare