Neponovljivi Karl

Skener 1. jul 202120:36 5 komentara
Karl Luis
REUTERS/John Kuntz

Pre 60 godina, 1. jula 1961. u američkom gradu Birmingemu na svet je došao Karl Luis, po većini mišljenja najveći atletičar u istoriji kraljice sportova.

Čovek iz Alabame, koji se kao trogodišnjak sa porodicom preselio u gradić Vilingboro u Nju Džersiju, taj epitet je stekao, ne samo zbog tog što ga je Međunarodni olimpijski komitet proglasio za najboljeg olimpijca XX veka, a časopis “Sport Ilustrejed” za prvog atletičara prošlog stoleća. Luis je ušao u istoriju kao osvajač osam svetskih i devet olimpijskih zlatnih medalja uzetih u skoku udalj i sprinterskim disciplinama (100 i 200 metara, te u štafeti 4×100 metara), a jedini je atletičar koji je na Olimpijskim igrama u skoku udalj trijumfovao najmanje dva puta. Tačnije, on je u toj disciplinini na Igrama u Los Anđelesu 1984, Seulu 1988, Barseloni 1992. i Atalanti 1996. četiri puta uzastopno bio na najvišoj stepenici pobedničkog postolja i tako ponovio podvig zemljaka Ala Ertera, četvorostrukog olimpijskog šampiona u bacanju diska.

Karl se takođe može pohvaliti time da je postao prvi olimpijski pobednik sa dva zlata u najkraćoj sprinterskoj diciplini (1984, 1988), te – poput legendarnog Džesija Ovensa u Berlinu 1936. godine – na Igrama održanim u najvećem gradu Kalifornije bio šampion u skoku udalj, te trkama na 100 i 200 metara, kao i štafeti 4×100 metara. Dostigao je finskog dugoprugaša Pava Nurmija po broju osvojenih olimpijskih zlata (devet), a gotovo je izvesno da bi njegova kolekcija najsjajnijih odličja bila još bogatija da nije, zbog bojkota Sjedinjenih Američkih Država, propustio Igre u Moskvi 1980. godine.

Na tri Svetska šampionata, održana od 1983. do 1991. godine (tada su se atletska Svetska prvenstva održavana svake četvrte, a ne kao danas svake druge godine) uzeo je ukupno osam zlatnih medalja – po tri u Helsinkiju i Rimu, te dve u Tokiju, gde mu je prvo mesto u disciplini skoka udalj preoteo novi svetski rekorder Majk Pauel. Junak naše priče se može podičiti i sa svetskim rekordima na 100 metara (9,86 sekundi iz 1991. godine), 200 metara (19,75 sekundi iz 1983.) i skoku udalj u dvorani. Daljinu od 8,79 metra koju je preleteo u Njujorku 27. januara 1984. do danas niko nije nadmašio, dok su od njega na otvorenom (8,87) duže skočili samo već pomenuti Pauel (8,95) i  Bob Bimon (8,90) na Igrama u Meksiku 1968. godine.

Ostalo je zapisano da je superstar iz Birmingema bio prvi atletičar koji je na razini mora trčao 100 metara ispod 10 sekundi, te na vrhuncu karijere imao najviše sprinterskih trka koje je okončao u vremenu ispod 10 (100 metara) i 20 sekundi (200 metara). Verovatno će dugo ostati kao čovek sa najviše skokova od preko 8,50 metara, što je daljina kojom se mogu pohvaliti samo odabrani. U periodu od devet godina ostvario je čak 65 pobeda u toj disciplini, a na prvenstvu SAD održanom 1982. godine sudije su posle jednog njegovog skoka izmerile daljinu od 9,14. metara. Posle dužeg većanja odlučile su da taj rekordni skok proglase nevažećim zbog minimalnog prestupa, pa mu tako nije bilo suđeno da tog dana nadmaši Bimonov “nebeski let” iz zemlje Asteka.

Karl Luis
REUTERS/Action Images

Karlton Frederik Luis je tokom svojih najboljih atletskih dana imao sve što mu je bilo potrebno da, ne samo pobeđuje i obara rekorde, već i oduševljava ljubitelje kraljice sportova širom naše planete. Uz elegantne pokrete na borilištima, posedovao je sjajan odraz i prirodnu inteligenciju, te je svojom pojavom na stazi ali i van nje jednostavno privlačio medijsku pažnju koja je od njega osamdesetih godina XX veka stvorila globalnu zvezdu. Istina, bilo je i onih koji su mu zamerali da je previše arogantan, kao i da teško podnosi (retke) poraze, ali te kritike nisu mogle da ugroze njegovu popularnost.

Budućem velikom šampionu, kojem je atletski idol bio Džesi Ovens, prvi trener je bio otac. Kao 13-godišnjak počeo je da se takmiči u skoku udalj, a u srednjoj školi u Vilingborou sa njim su radili Endi Dudek i Pol Minor. Talentovani klinac je stigao do četvrtog mesta na listi najboljih juniora sveta u toj disciplini, posle čega su mnogi univerziteti želeli da ga dovedu kao studenta. Karl se odlučio za Univerzitet u Hjustonu gde je brigu o njegovom daljem napredovanju preuzeo Tom Telez, čovek koji će sa njim raditi tokom cele karijere. Nekoliko dana po okončanju srednje škol Luis je imao skok od 8,13 metara, a na kraju te 1979. godine bio je rangiran kao peti atletičar sa najdužim skokom u svetu.

Naredne 1980. osvojio je titulu Nacionalnog univerzitetskog atletskog saveza dostigavši uz pomoć vetra daljinu od 8,35 metara. Iako mu je skok udalj bio u prvom planu, počeo je postiže dobre rezultate i u sprintu. Kvalifikovao se za američki tim koji je Olimpijskim igrama u Moskvi trebalo da nastupa u skoku udalj i štafeti 4×100 metara, međutim, odluka Vlade SAD da bojkotuje takmičenje u glavnom gradu SSSR sprečila ga je da juriša na svoje prvo olimpijsko odličje.

Iduća 1981. godina protekla je u dominaciji Karla Luisa, ne samo u skolu udalj, već i u najkraćoj sprinterskoj disciplini. Doskočio je do daljine od 8,62 metra, što je bio drugi najduži let u istoriji, odmah iza meksičkog Bimonovog skoka. Na Prvenstvu jugozapadne konferencije, održanom 16. maja u Dalasu istrčao je 100 metara za tačno 10 sekundi. Bilo je to treće najbrže vreme u istoriji, ali i svetski rekord na malim nadmorskim visinama. Nekadašnji dečak iz Alabame se tako prvi put našao na prvom mestu svetskih rang lista u te dve discipline, a dodeljena mu je i nagrada “Džejms E. Saliven”, kao najboljem amaterskom sportisti u SAD.

Dominaciju je nastavio i naredne 1982. godine, pa se u Americi počelo govoriti o tome da je Luis naslednik Džesija Ovensa, tačnije čovek koji može da ponovi njegova neverovatna dostignuća sa Igara u Berlinu. Te godine je ostvario već pomenuti nepriznati svetski rekord u skok udalj od 9,14 metara, a ponovo je poneo epitet svetskog broj jedan u toj disciplini, kao i na 100 metara. Priliku da i zvanično potvrdi da je najbolji na našoj planeti dobio je iduće 1983. godine na prvom Svetskom šampionatu, čiju je organizaciju IAAF (Međunarodna asocijacija atletskih federacija) dodelila Helsinkiju.

Ostvario je ubedljivu pobedu u skoku udalj (8,55) nadmašivši za 26 centimetara drugoplasiranog Džejsona Grajmsa. Na najvišoj stepenici pobedničkog postolja se našao i nakon trke na 100 metara u kojoj je pobedio tada aktuelnog svetskog rekordera Kalvina Smita. Karl je tu deonicu istrčao u vremenu 10,07, dok je njegov najveći rival bio sporiji za 14 stotinki. Iako je prethodno te godine postavio novi američki rekord na 200 metara (19,75), odlučio je da u glavnom gradu Finske ne nastupi u toj disciplini (pobedio je Smit), ali je zato do treće zlatne medalje došao kao član štafete SAD (King, Golt, Smit, Luis) na 4×100 metara koja je u vremenu 37,86 oborila svetski rekord.

Mada se u Helsinkiju tri puta peo na atletski Olimp, te godine je najbolje rezultate ostvario na drugim takmičenjima. U Modestu je 14. maja postao prvi sprinter koji je na maloj nadmorskoj vidini istrčao 100 metara ispod 10 sekundi – 9,97. Nije, naravno, zapostavio ni svoju primarnu disciplinu u kojoj se 19. juna, nakon zaleta, odraza i leta, zaustavio na daljini od 8,79 metara. Bio je to najduži let u istoriji na niskoj nadmorskoj visini i samo 11 centimetara kraći od Bimonovog svetskog rekorda.

Još veći izazov ga je čekao 1984. godine na Olimpijskim igrama čiji je domaćin bio Los Anđeles. Svet je želeo, a Amerika očekivala da njen atletski supermen pred domaćim navijačima ponovi Ovensov podvig iz 1936. i osvoji četiri olimpijska zlata – u skoku udalj, te trkama na 100, 200 i 4×100 metara. Iako je bio pod velikim pritiskom Karl je ispunio zadatak i četiri puta sa najviše stepenice pobedničkog postolja slušao američku himnu. Poteru za četiri zlatne medalje započeo je trijumfom u trci na 100 metara koju je okončao vremenom 9,99 sekundi. Usledila je njegova omiljena disciplina, skok udalj u kojoj je već u prvoj seriji ostvario za rivale nedostižnu daljinu od 8,54 metra. Pošto su ga očekivali nastupi u kvalifikacijama i finalu trke na 200 metara, kao i trke u štafeti, odlučio je da izvede što manje skokova. Ta njegova racionalna odluka izazvala je negodovanje dela gledalaca koji su očekivali da će njihov junak tog dana pokušati da obori Bimonov svetski rekord, što je sam često i najavljivao.

U početku sam bio šokiran zvižducima iz gledališta. Ali, nakon što sam razmislio shvatio sam da oni divljaju jer su želeli da vide još skokova Karla Luisa. Pretpostavljam da je to laskavo”, prokomentarisao je negativno ponašanje gledalaca na stadionu “Koloseum”.

Bio je najbrži i na 200 metara gde je u finalnoj trci ostvario vreme od 19,80 sekundi, treći najbolji rezultat u istoriji. Poslednji ispit je položio sa drugovima iz štafete 4×100 metara, a uz četvrto olimpijsko zlato stigao je i novi svetski rekord (37,83). Karl Luis je tako u 23. godini postao heroj Amerike, ali i najveći sportista sveta koji je uživao ogromnu popularnost širom naše planete. To možda najbolje može da ilustruje podatak da su budućem svetskom šampionu Formule 1 Britanacu Hamiltonu, roditelji nakon rođenja u januaru 1985. godine, dali ime Luis po svom sportskom idolu sa druge strane Atlantika.

Posle Igara u Los Anđelesu nastavio je dominira u skoku udalj (gde neće biti poražen narednih sedam godina), ali ne i u trkama na 100 metara u kojima su se pojavili ozbiljni izazivači. Najveći je svakako bio Kanđanin Ben Džonson koji je najpre pobedio olimpijskog šampiona 1985. godine, a zatim bio bolji od njega i naredne 1986. na Igrama dobre volje u Moskvi. Tu 1986. godinu Luis je okončao tek na trećoj poziciji svetske rang liste u najkraćoj sprinterskoj disciplini, dok se Džonson našao na samom vrhu.

Karl je odlučio da na Svetskom prvenstvu u Rimu 1987. ponovo preskoči disciplinu 200 metara, kako bi se koncentrisao na nastupe u skoku udalj i na 100 metara. Finalni obračun u trci na 100 metara dobio je Džonson koji je u tom nadmetanju postavio i novi, gotovo nestvarni svetski rekord – 9,83. I drugoplasirani Luis je trčao brže nego ikada ranije (9,93) ali mu to nije bilo dovoljno da odbrani svetski tron. Nakon trke je – doduše bez navođenja imena – gotovo direktno optužio Kanađanina da trijumf može da zahvali upotrebi nedozvoljenih sredstava.

Mnogi ljudi dolaze niotkuda. Mislim da ne rade to bez droge. Mogao bih da trčim 100 metara za 9,8 sekundi ili brže ako bih mogao odmah da skočim u drogu”.

Nakon što je naredne 1988. godine Džonsonu, zbog dopinga, oduzeta zlatna olimpijska medalja iz Seula, kažnjen je i gubitkom zlata iz Rima, kao i poništavanjem svetskog rekorda ostvarenog u ’večnom gradu’. Za pobednika trke na 100 metara proglašen je Karl Luis, koji je tako naknadno došao do svoje druge zlatne medalje na Svetskim šampionatima u najkraćoj sprinterskoj disciplini. Amerikanac je septembra 1987. u glavnom gradu Italije vodio tešku borbu u finalu skaka udalj sa sovjetskim asom Robertom Emijanom. Iz nje je na kraju sa daljinom od 8,67 metara izašao kao pobednik i ponovni osvajač svetskog zlata, baš kao i trci štafete 4×100 metara u kojoj su Amerikanci ostvarili vreme 37,90 sekundi.

Poslednji obračun Luisa i Džonsona dogodio se na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine. I u finalu trke u Južnoj Koreji sprinter iz Kanade je do prvog mesta stigao u vremenu još jednog svetskog rekorda (9,79), dok je Amerikancu novi nacionalni rekord (9,92) doneo samo razočaravajuće srebrno odličje. Ipak, tri dana kasnije saopšteno je da je Džonsonu, zbog dopingovanja steroidima, oduzeto olimpijsko zlato, pa je 27-godišnjak iz Birmingema po drugi put poneo epitet olimpijskog šampiona u toj sprinterskoj disciplini. Na Olimpu se još jednom našao i nakon finalnog nadmetanja u skoku udalj u kojm je sa daljinom od 8,72 metra pobedio zemljaka Pauela (8,49). Do novog zlata je došao i nakon trke štafeta 4×100 metara, međutim, nije uspeo da odbrani tron u finalnom obračunu na 200 metara. Istrčao je stazu za 19,75 sekundi, što mu je bilo dovoljno samo za srebrnu medalju.

Karl je otputovao na svoje treće Svetsko prvenstvo, koje je 1991. održano u Japanu, sa željom da još jednom bude najbolji u svojoj najuspešnijoj disciplini – u skoku udalj. U tome, međutim, u prestonici Japana nije uspeo pošto je Majk Pauel skočio skok života od 8,95 metara i tako postao čovek koji je, nakon 23 godine, poslao u istoriju Bimonov svetski rekord iz Meksika. I Luis je u Tokiju skakao dalje nego ikada ranije, pa je u prvom porazu od Pauela mogao da nađe utehu u činjenci da je sa daljinom od 8,91 metara takođe nadmašio Bimona. Ipak je uspeo da nastavi kontinuitet osvajanja zlatnih medalja na najvećim takmičenjima. U odsustvu  dopingovanju sklonog Džonsona, ne samo što je na stazi izborio status svetskog šampiona u trci na 100 metara, već je ovaj uspeh obogatio novim svetskim rekordom – 9,86 sekundi.

Bila je ovo najbolja trka u mom životu, Najbolja tehnika, najbrža. I to sam uradio u 30. godini”, rekao je zadovoljno nakon pobede.

Osmu i, kako će se kasnije ispostaviti poslednju zlatnu medalju sa Svetskih šampionata dobio je nakon trke štafeta 4×100 metara u kojoj su Amerikanci do prvog mesta stigli uz novi svetski rekord (37,50). Naredne godine se na Olimpijskim igrama u Barseloni revanširao Pauelu za poraz u Tokiju. Ostvario je tri centimetara duži skok (8,67) od velikog rivala (8,64) što mu je donelo treće, ali ne i poslednje olimpijsko zlato u toj disciplini. I još jednom je kao član pobedničke štafete u trci 4×100 metara imao to zadovoljstvo da, uz ostvaren novi svetski rekord (37,40) stoji na najvišoj stepenci pobedničkog postolja i sluša američku himnu.

Godine su polako počele da sustižu supermena Karla. Ipak se kao 32 -godišnjak vratio 1993. sa Svetskog prvenstva u Štutgartu sa bronzanom medaljom osvojenom u trci na 200 metara (uz vreme 19,99). Bilo je to njegova prva medalja u toj disciplini sa planetarnog šampionata kraljice sportova, ali i poslednja koju je veliki Karl Luis osvojio na Svetskim šampionatima.

Od velike scene se oprostio na svojim četvrtim Olimpijskim igrama koje su, baš kao i one prve, održane u njegovoj zemlji. Veteran Karl Luis je otišao u penzijunakon što je 1996. u Atlanti po treći put svoje ime upisao među olimpijske šampione u skoku udalj, a ostalo je zapisano da je na rastanku ostvario daljinu od 8,50 metara.

Nakon povlačenja sa atletske staze okušao se kao glumac u brojnim, baš ne i uspešnim filmovima, radio u biznisu kao vlasnik kompanije za marketing i brendiranje i neupešno pokušao da se kandiduje za mesto u Senatu Nju Džersija. Iako u ovom delu svoje životne priče nije bio uspešan kao u godinama kad je stekao slavu na atletskim borilištima, Luis nema za čim da žali kad se priseća prošlosti. Jednostavno, nekadašnji superstar iz Alabame će iza sebe ostaviti besmrtnu zaostavštinu kao verovatno najveći atletičar u dosadašnjoj istoriji naše planete. Neponovljivi Karl Luis!

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare