„Nisu mogli, ni hteli u Partizan, šta je trebalo da uradim?“

Skener 30. dec 20218:00 > 8:05 29 komentara
Željko Obradović
Srdjan Stevanovic/Starsport

Jedan je život i jedan Želimir Obradović. Košarkaški trenerski bog, rekorder, borac, racionalni hazarder, boem, a običan čovek, kada se pogase svetla. Nedokučiv, u ljušturi, kao i taktički problemi za rivale. Hičkok ga nije zvao „radi ubistva“, ali su ga mnogi zvali da „ubija“ trofeje. A to radi besprekorno, pune tri decenije. Letos je „zatvorio crno - beli krug“, ali da ona „zvezda“ Crnjanskog sija, najjače što može.

Vratio se na mesto uspeha, u klub gde je udario prvu evropsku recku kraj aut linije, da bi se taj isti Kontinent još uvek medijski tresao od vesti, očima i ušima ne verujući, kao i oni sa druge strane terena, kojima se podiglo više ili manje kose na glavi. Za navijače Partizana je karika koja je u godinama (klupskog) posta toliko nedostajala, a on obećava „samo“ mnogo rada, znoja, suza i krvi. Takav, kakav je, zakopčan, ni posle polusezone, ništa i nikoga ne bi izdvojio, ni u crnom, ni u belom kontekstu…

Paketić22

„Ne bih o tome da li me je u proteklom periodu nešto oduševilo, ili pogodilo, ma ljudi, meni je sve lepo, sa stanovišta gde sam došao i kako bi trebalo da izgleda. Srećan sam što sam ponovo u Partizanu. Ali, sve je ovo dug proces. Od apsolutno novog tima, sa samo trojicom (Zagorac, Dangubić, Trifunović, prim.aut) od prošle sezone, neophodno je vreme da se naviknemo jedni na druge, a onda i stignemo do cilja, budemo konkurentni u oba takmičenja, ABA ligi i Evrokupu,“ počinje Obradović razgovor za Sport klub.

Kao kada „crta“ novu akciju, u defanzivi ili ofanzivi, oprezno, da mu ne izleti nešto od srca, nastavlja:

„Meni je najvažniji rad na terenu, dosta dobrih stvari je urađeno. Igrači moraju da budu svesni svih izazova pred nama, a neće ih biti malo. Naravno, da postoji ono što te razgali, ali i ono što i nije iz te priče, ali je sve do sada bilo uobičajeno, ništa da „drma“ u bilo kom smislu. Insistiram na uzajmnom poštovanju, a ponosan na stručni štab, u kome rade izvanredni pojedinci. Ljudi iz kluba su uz nas, ma svi mi smo igrački servis. Oni da budu maksimalno skoncentrisani na svoj posao, a mi da obezbedimo najbolje uslove.“

Drugovanje sa Diklićem i ljubav prema pozorištu

„Velika ljubav prema pozorištu traje dugo, a vežem je za višedecenijsko drugovanje sa Bogdanom Diklićem, kasnije i sa mlađom generacijom, posebno Banetom (Branislavom) Trifunovićem, a pre toga sa njegovim starijim bratom Sergejom. Još iz mojih igračkih dana, uz uticaj Dikija, kum Sava i moja malenkost, svaki slobodan trenutak bi „trošili“ na predstave. Ni sada me to ne pušta, ali ponekad, zbog treninga ili utakmica, ne stignem na premijeru. Onda je to prvo sledeće izdanje. Ono što je najsvežije, oduševila me predstava „Pristanak“, Ateljea 212. Ne samo zbog pozorišnih kvaliteta, nego sam izašao fasciniran koncentracijom glumačkog ansambla, a prilično traje… Obožavam pozorište, ono me relaksira i tera na razmišljanje. Baš sam pre nekoliko dana, a nije prvi put, pričao sam sa Diklićem sa sličnostima naših poslova. Probe su kao trening, a predstava utakmica.“

Zvuči jednostavno, kao i oni koji pri pomisli na Vas, smatraju da ste doneli i nekakav čarobni štapić za trofeje u Humskoj. Da li je sa takvima, a ima ih podosta, teško izaći na kraj?

„Uopšte nemam problem da ljudi imaju različita mišljenja. Ja znam koliko sam uložio energije i entuzijazma u svakom klubu gde sam radio, a sada, po drugi put u Partizanu, možda najviše, uvek je bilo maksimalno, to sam ja. Učiniću sve što je u mojoj moći da svima budemo žestoka, vrhunska konkurencija. A svet ima pravo na mišljenje. Ponavljam, strpljenja, krvničkog rada i muke do cilja, višeg nivoa. Ne znam nikoga ko se nije prvo pomučio u životu, da bi zaslužio nagradu. Čak ni tada se uvek ne desi. Čarobnjak nikad nisam bio, takve je iluzorno komentarisati.“

Da li ste već osetili proklestvo klubaštva, relativno zategnutih odnosa sa večitim rivalom?

„Moja ideja je da se smanje tenzije, one koje nemaju veze sa sportom, mislim da sam već nešto pokazao po toj liniji. Želim da se odnosi relaksiraju, bude fer plej i da konačno više ne pričamo na tu temu. Onaj ko hoće ovo da prepozna kod mene, lako će sve to uočiti. Moramo svi da se potrudimo da atmosfera bude pozitivna bez obzira koji je klub u pitanju. Primarno je poštovanje, ispravan sportski odnos i, viteštvo.“

Obradović ne bi izdvajao ni poraze (četiri u dva takmičenja), ni pobede, ono što je za uši javnosti, skoro, pa ravna linija.

„Bilo je dosta utakmica u kojima je postojao razlog za (ne)zadovoljstvo, ali se mi treneri uvek dosta bavimo detaljima. Kako dobrim, uvek može i bolje, a onim drugim da ih što pre ispravimo, da se što manje ponavljaju. Ne volim javno da kritikujem, sve je to za svlačionicu i za parket. Znam šta analiziram i postvaljam u tom smislu, a (ne)zadovoljan uvek možeš da budeš.“

„Partizan je po fanovima jedinstven, nema mu ravnom“

„Partizan je po fanovima jedinstven, nema mu ravnom na Kontinentu, da ne idemo šire. Svako ko je realan, to će prepoznati i priznati. Znam i razumem navijača koji plati kartu, uđe u dvoranu i, ima pravo na način razmišljanja, šta i kako radi trener, ali i košarkaši. Hvali i kritikuje, sve prihvatam. Ali, moraju da prave atmosferu u kojoj će i najveći rival da se oseća prijatno. Onda su to pravi simpatizeri, pravi ambijent, pravo košarkaško okruženje. Ako je cilj da mi pobeđujemo na terenu, očekujem i da naši navijači pobeđuju, ma budi najbolji.“

Ćeljko Obradović
Marko Djokovic/STARSPORT

Partizan ima rekordan broj stranaca, čak šestoricu, nije li to previše za dobar „ukus“ srpske košarke, navijača?

„Pravili smo ekipu da se kroz dva takmičenja, regionalnu ligu ili Evrokup, vratimo u Evroligu i, dokažemo ljudima koji vode najjače takmičenje da ovaj klub zaslužuje da bude stalni član evropske elite. Pre nego što smo počeli da sklapamo mozaik, logično pitanje je bilo, šta ima na tržištu. Sa sportskim direktorom Zoranom Savićem, zatvorio sam se u kancelariju i gledali smo do iznemoglosti šta sve ima, akcenat je bio na domaćim, srpskim košarkašima. Ako vam kažem da ni sam ne znam sa koliko sam takvih, onih, naravno, koji imaju kvalitet da igraju u Partizanu, pričao, ne bi mi verovali. Neki nisu mogli, neki nisu hteli iz raznih razloga da dođu, šta je trebalo da uradim?! Evo, nastaviću o stranim pojačanjima, ili bi trebalo da se shvati da je to bila neminovnost. Da li je bolje uzeti 12 srpskih košarkaša, ne znam koliko da su mladi, talentovani, perspektivni, pa da budemo deveti u ABA ligi, a u Evropi neki osmi. E, pa simpatizeri ne bi bili zadovoljni. Pa, i ja sam neki navijač crno-belih, ni ja ne bi bio oduševljen. Za mene to ne može da bude tema, koliko je ovih, a koliko onih, već šta smo kao klub zacrtali. Ljudi, nešto nije moguće, nego daj da imamo tim, onaj koji može sa svima ravnopravno da se nosi, to je bitno.“

Od početka sezone Partizan „guraju“ u najuži krug onih koji su „viđeni“ barem za finale Evrokupa, mač sa dve oštrice, ili tim može sa tim da se nosi i, stigne do vrha?

„Razumem one koji se bave prognozama, ali razmišljam na jedini mogući, trenerski način – bar polovina učesnika ovog takmičenja je „zapisala“ nešto slično. E, onda se već tovari breme odgovornosti, posebno na mladi deo ekipe. Ja umem sa tim da se borim, jer sam ceo život pod pritiskom, te sam favorit za ovo, pa za ono…A kada smo već nešto načeli, a ima veze sa nečim čemu stremimo kao klub, dolazimo u situaciju da pričam ono što ne volim, budžetima. Ovo poslednje je na „izvolte“ na sajtu Evrolige. Ako Partizan želi da bude godinama evroligaš i količina klupskih sredstava mora da se menja. Ako celoj Evropi možemo da pokažemo krcate tribine, zašto ne bi bili u stanju da privučemo sponzore, koji bi obezbedili normalan budžet. Ma, neću o brojkama, ni sadašnjim, ni budućim, niti moraju da budu najveće. Ali ne moraju da budu ni one minimalne. Klub koji ima tako odane, prave navijače, ali i da uključuje mlade snage, koje će odigrati kao protiv Olimpije ili Slaska, zaslužuje najviše. Logično, ne mogu ti mladi sami, pa još preko noći, neophodni su im i iskusni saigrači. Ali, mnogo je važna ambicija, najveća moguća, evroligaška… Onda te ona strašno jako vuče, motiviše…sve ostalo je lako. Nadam se da će novi Upravni odbor, u kome su sjajni ljudi, obezbediti one koji će ulagati u ovakav klub.“

Ima li ko jači od njega

Mnogo je visoko podigao lestvicu, gotovo nedostižno. Teško je pobrojati sve trofeje, igračke i trenerske, Željka Obradovića, kao i pojedinačna priznanja. Radeći u šest klubova (Partizan, Huventud, Real Madrid, Beneton, Panatinaikos, Fenerbahče) osvojio je 58 međunarodnih, nacionalnih naslova, timskih i individualnih. Sve sa devet evroligaških pehara (KEŠ nekada) sa pet različitih klubova, uz ukupno 18 učešća na završnim turnirima elitnog takmičenja. Obeležio je prvu deceniju 21. veka sa pet titula šampiona Kontinenta, sve sa atinskim „zelenima“ (2000, 2002, 2007, 2009, 2011), dok je sa crno-belima (1992), Huventudom (1994), madridskim „kraljevima“ (1995) i Fenerom (2017), „samo“ po jednom bio prvak Evrope. Čak pet puta je bio, što FIBA, što Evroligin trener godine, a u Grčkoj, četiri puta biran na „naj“ kouča, ali i za sportskog trenera godine.

Kao selektor SR Jugoslavije ima olimpijsko srebro (1996), svetsko (1998) i evropsko (1997) zlato i bronzu (1999). U igračkoj karijeri, u nacionalnom dresu jer osvajao svetsku titulu (1990) i naslov olimpijskog vicešampiona (1988). Jedini je u svetu osvajao zlatne medalje na prvenstvima sveta kao igrač i trener.

Za razliku od većine kolega, Obradović ne „sanjari“ o svojoj (idealnoj) petorci u virtuelnoj situaciji neograničenog budžeta, čak ni kao želji za Deda Mraza, naprotiv…

„Tim nije pet najskupljih igrača, već onih koje ćeš najbolje da uklopiš. Ne da „potpišeš“ koga hoćeš, već da budu konkurentni za opšti, klupski cilj. Zato sam zadovoljan sa ovima koje imam u Partizanu, sa sve njihovim manama i dobrim stranama. I stalno mi je u glavi ambicija igranja u Evroligi, ali ne i sa skromnim sredstvima u kasi. Da ne budemo jednog dana tamo, a „minimalci“, pošto Evroliga ima „propis“ o donjoj granici. Ja nikada nisam imao neograničeni budžet, ni u najvećim klubovima gde sam radio. Tako živim od svog prvog inostranog angažmana. A to što su ljudi spremni na mišljenje o svemu i svačemu, to je odavno globalni problem. Gde bih završio, kada bih vodio računa šta je ko rekao. Za mene ima težinu ono što pričaju oni do kojih mi je stalo, koje cenim… Gledajte to ovako, imam li ja pravo da pričam, procenjujem doktore, pilote, ili vodoinstalera koga sam zvao u kuću da mi nešto popravi. Pa, nemam, na šta bi to ličilo. E, pa moja petorka, ne zavisi ni od limitiranog, niti nekog drugačijeg budžeta, već, zamislite, od tri poslednja treninga. A „boduje“ se nivo rada, zdravstveno stanje i koncentrisanost.“

Da li su tačna šuškanja da je politički vrh Srbije uticao odnosno pomogao Vaš dolazak u Humsku?

„Odluka o povratku u Partizan je isključivo moja, a o najvažnijim stvarima u životu, pre nego što presečem, prodiskutujem sa članovima najbliže porodice. Ali, čak i onda, šta god mi kažu, moja je poslednja. Inače, lično sam prilično apolitičan, a na to gledam kao na sastavni deo života. Neću valjda da ih komentarišem šta i kako rade, pa umem li ja to što oni rade? Ne umem, pa ako počnem o njima, da li su i koliko dobri, upašću u zamku, onu iz priče o mehaničarima, doktorima… Moja politička volja se završava izlaskom na izbore i zaokruživanjem nekoga… A koga, to je već moja privatna stvar. Samo zluradi pričaju o uticaju politike na moj dolazak u Partizan. Ja sam ovom odlukom sebe mnogo usrećio, a neki su nezadovoljni, pa šta da radimo… U ovom mom poslu imam privilegiju da biram, jedino me nekad davno (1993, prim. aut) izabrao Huventud.“

Gde nestaše razgovori…

„Znate li da uopšte ne korstim te tvitere, instragrame… ma uopšte me ne zanima. Mobilni telefon mi služi da pošaljem koju poruku i da obavim klasične razgovore. Nekada se zapitam, a nije u pitanju mlađa ili starija generacija, da li ćemo uskoro zaboraviti da pričamo, podelimo emociju, savet… Svuda oko sebe vidim spuštene glave, pogled u ekran telefona, usta se ne otvaraju. Koliko god ovo bio vek tehnike, interneta, sve bržih informacija, šta se dešava sa govorom, u koga ili šta se pretvaramo. Ne sviđa mi se…“

Valjda Vas je birao i Partizan, prvi put 1991. godine?

„Ma kakvi, to je bilo „ludilo“ Dragana Kićanovića i moje malenkosti da iz komfora igračke zone, a mogao sam tako lako da nestanem, da me više nikad nema, uskočim u trenerske cipele.“

Srdjan Stevanovic/Starsport

Nekoga ko je bezgranično posvećen poslu, verovatno je uputnije pitati kada ne razmišlja o košarci, ali i kako i kada se rađaju razne zamisli…

„Posle tri decenije trenerskog staža, puna je glava, ali ako bih dozvolio da uletim u ono „sve znam“, bilo bi pogubno. Značilo bi da ne da ne moram više da napredujem, a to ne valja u ovom poslu, a mislim i u drugim oblastima. Ideje mi dolaze kada gledam igrače, analiziram protivnike, pa i u odnosu na individualne karateristike. Logično, uz priču sa pomoćnicima, uvek i oni dođu sa nečim, nešto primete, pa razgovaramo… Dosta sam okupiran košarkom, a desi se da nekad nešto iznenada padne na pamet, kao što se dešavalo da sanjam neku situaciju. Sa jave se prenese u san, ili bude skroz novo, u formi predviđanja. Podsvest je čudo i neistražena oblast.“

Teški i lepi trenuci, privatno i oni profesionalni, obične, ljudske odluke, jer sve (ne) staje u trofeje, priznanja…

„Najteže mi je bilo kada su nepovratno odlazile važne osobe iz mog života. Moj otac, drug iz Čačka pre tri godine, koji nije bio javna ličnost, zato ga ne imenujem ovom prilikom, to je moj unutrašnji svet. Ali, sve sam mnogo teško podneo, kao i rastanak sa kumovima i velikim prijateljima ove godine, Savom (Milenko Savović), pa Dudom (Dušan Ivković). Na neki poseban način, prijale su mi poslovne pauze, prvo posle 13 godina u Panatinaikosu, pa sedam u Fenerbahčeu. Kada sam to prvi put uradio, nije dolazilo u obzir da radim u bilo kom klubu, kada se već završila duga priča sa grčkim velikanom. U slučaju Fenera, počela je pandemija i malo, po malo, postajalo mi je jasno u kom smeru idu stvari… Mislim da nisam doneo pogrešne odluke, pauze sam koristio za neke druge stvari, za koje, u poslovnom tempu, nisam godinama imao vremena. Ali sam akumulirao energiju.“

Novogodišnje želje

„Moje želje za Novu godinu su one najprostije, tako kažem, samo da je mira i zdravlja. Nisam zaboravio, i da se konačno oslobodimo ovog bolesnog ludila, korone, koje traje skoro dve godine. Nadam se i takvoj vesti, da se vratimo navikama, bez straha, neizvesnosti, tenzije…“

Njegova karijera selektora (SR Jugoslavije) započela je kao u bajci, četiri godine za redom i, isto toliko medalja, da bi se strmoglavo završila na EŠ 2005, a godinu dana ranije sa tamnim predskazanjem na OI. Sa prilične vremenske distance, da li se kajete zbog tog povratka?

„To je bilo više od moje gorke pilule, ali sport je takav. Mada, nije mi bilo lako. Davno sam rekao šta sam imao o tome. Najviše mi je žao zbog dve stvari, neiskorišćenog kvaliteta tog tima, ali i jednog Dejana Bodiroge i Dejana Tomaševića, koji su posle sjajnih izdanja, medalja, na takav način završili reprezentativnu karijeru.“

Više nikada ne bi radili kao selektor, iako su vas „stavljali“ na razne klupe?

„Imao sam barem 15-ak ponuda, ali su svi ti nacionalni savezi dobili isti odgovor – ne, zauvek završena priča. Moja posebna emocija i dobar deo života, bila je jedna, jedina reprezentacija. Toliko o tome.“

Da li su Beograd, pa i Čačak, uprkos životu u megapolisima (Atina, Istanbul, a Badalona je predgrađe Barselone), na neki način sudbinske kote?

„Čačak je rodni grad, gde i sada imam staro društvo, a tokom 2020. tamo sam više boravio zbog majke, nego u Beogradu koji je životno opredeljenje. Volim i Atinu, Barselonu, svuda gde me je posao „vukao“ na duže. Ali, ne možeš uvek da budeš tamo gde bi voleo. Po meni, najvažnije je da si srećan i zadovoljan, a ja jesam u Beogradu, Partizanu…“

Željko Obradović
Marko Djokovic/STARSPORT

Majkl Džordan je svojevremeno izjavio da je svoj talenat izgradio na ramenima nečijeg drugog talenta.

„Postojali su ljudi koji su mnogo uticali na mene, kojima ću biti zahvalan do kraja života. Kićanović me je „obojio“ kao maestralan igrač, a kasnije kada me je doveo u Humsku, zajedno sa Mokom (Zoranom) Slavnićem. Kića je bio presudan i na izbor profesije. Duda (Ivković) je slično činio na moje formiranje kroz ogromno prijateljstvo. Prvo kao selektor, kada sam zaigrao za reprezentaciji, pa kada sam postao deo stručnog štaba, kasnije samostalno vodio nacionalni tim. Puno smo pričali, ne samo o košarci, već i o životu, pomagao da bolje sve razumem. Prepreka nije bila razlika u godinama. Uvek me je tretirao kao sebi ravnopravnim. Profa (Aleksandar Nikolić), još od vremena kada sam bio njegov prvotimac u Borcu, pa preko njegove odluke, kako je govorio, da bude moj „pomoćnik“ u Partizanu (1991).“

Kako neko sa rekordnih devet (klupskih) evropskih titula, da pomenemo samo najznačajnije trofeje, još uvek ima toliko žara?

„Prvi i najvažniji motiv je da voliš svoj poziv celim bićem, a sve ostalo dolazi samo po sebi. Uvek želim da sam bolji, kao i moja ekipa, u odnosu na prethodni dan. Kada sam u sali, ne gledam na sat. Zaboravim šta je bilo i, samo grabim napred. Sve bitne stvari su jednostavne. Ipak, teško bih sebe (kao trenera) definisao. Samo nikada nisam radio, a da nisam bio posvećen na najvišem nivou. I motivisan. Sa te dve stvari, možeš sve, bez njih ništa.“

Ljubi deda svoju Milicu

„Moja unuka Mila će sredinom februara napuniti godinu dana. Redovno dobijam slike, sa ćerkom Anjom i ocem Francuzom, živi u domovini zeta. Samo ja imam pravo da je zovem „Milica“, pošta bi ta verzija na francuskom bila otprilike „Milika“. Zato jedno u krštenici, a drugo za dedinu dušu. Sin Đorđe je studirao u Barseloni, ali se vratio u Beograd. Zato, kada nema moje košarke, najveće zadovoljstvo je da sa njim i suprugom Vesnom dogovorim ručak ili kafu na nekom lepom mestu. Ili svi ostanemo u kući. Sreću čine obične, male, a tako velike stvari.“

Na pitanje koliko se „službeni“ razlikuje od „privatnog“ Željka, kada je skoro znak jednakosti između posla i „ostatka“, sagovornik Sport kluba će:

„Uh, to bi najbolje odgovorili ljudi bliski meni. Naravno da postoje razlike. Posao traži celog čoveka, koncentrisanost, motivisanost, sve maksimalno. Privatno ne volim da pričam, to je intima, za najbliži krug, porodicu, prijatelje… Ali, svestan sam da i kada izađem iz košarke, a to posebno naglašavam svojim igračima, javnost „meri“, prvo po dresu, pa tek onda ostalo. Pa i za mene će reći: ‘Vidi šta radi onaj trener Partizan…’, pa tek onda ide lično ime. Svestan sam gde sam i šta radim, ali imam pravo na privatni život, stvari koje nisu moja profesionalna vokacija, a volim ih i prijaju. Samo je jedan život, dan koji prođe, više se ne vraća, ni poslovno, ni privatno. A kada radim nešto za svoju dušu, vodim računa da druge ne ugrožavam, da bi mojoj okolini i meni bilo lepo. Od ružnih komentara se ne beži, toga će uvek biti. Ne obraćam pažnju. Zna se do čijeg mišljenja mi je stalo. A šta će ko da kaže, dobro ili loše, stvar je percepcije. Da mi je stalo do nečijeg mišljenja, moram da ga znam, cenim. U svetu vladaju zavist i ljubomora, retka je filantropija, saosećanje…“

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare