Petrović za SK: Nisam ljut, gnevan, ni besan na Čovića

Skener 23. jun 202112:00 > 07. apr 2022 15:42
KSS/Nebojša Paraušić

Tvrdi da je vrata na kojima piše košarka dobro zalupio. Brani se da je odavno poznat samo kao tata jedne od najboljih evropskih igračica. Ipak, sportski život mu je ispunjen poput nara, od najviših funkcija do triler završnica.

Radoslav Rade Petrović (77) je pod obručima bio (uspešno) gotovo sve, ne samo sudija i generalni sekretar KSJ. Nikada sa željom da bude simpatičan, ali profesionalno potkovan do maksimuma.

Povezane vesti

Da je kroz ovaj sport prošao samo sa pištaljkom u ustima, bilo bi dovoljno za nekoliko života. Ne tako davno bio je spreman da komentariše (ne)sporne odluke mlađih kolega, koji su „zavetovani“ ćutanjem dok teče aktivni sudijski staž. Kao i različite aktuelne teme, dileme ili „trileme“. Uvek sa stavom, oprezno, diplomatski zapakovano. U vreme sadašnje kao da je (konačno) rešio da se od svega odmakne.

Zašto neverica kada kažem da ne pratim mnogo toga od košarkaških zbivanja. A tek me ne zanimaju regionalna i nacionalna takmičenja. Pitajte poslastičara, koji je decenijama u tom poslu, da nabroji koje sve kolače pravi? Ma, dođe trenutak kada vam je svega preko glave. Kod nas je uvreženo mišljenje da ako odsudiš jednu utakmicu u životu, uvek ih gledaš kao sudija. Ja se sa tim ne slažem, nije srpska karakteristika,“ započinje Petrović priču za Sport klub.

Iako po profesiji diplomirani inženjer mašinstva, košarka i njegova malenkost su se međusobno obeležavali decenijama. Sa različitih pozicija, ali je suđenje bilo i ostalo znak prepoznavanja. Da li je uz transformaciju igre, uočiljiva i promena načina (stila) arbitriranja?

Kroki za biografiju

Rođeni Šapčanin, koji je kao gimnazijalac stigao u glavni grad, diplomirani je inženjer mašinstva, koji je osam godina bio asistent i predavač na Višoj mašinskoj školi. Košarku je zaigrao u beogradskom Železničaru, uz, kasnije kolege sudije, Jakšića, Radovića i Obrkneževića. Bavio se i trenerskim poslom u Čukaričkom, a sa Brumenom je u jednom trenutku bio jedini sudija mlađi od 30 godina. Kao FIBA arbitar, sudio je na Olimpijskim igrama 1980. i 1984. godine, pet ženskih Svetskih prvenstava i „ko zna“ koliko EP.

Sa suđenjem je završio pre tadašnje starosne granice od 48 godina, zbog angažmana na mestu generalnog sekretara KSJ (1989 – 1996, dobitnik Majske nagrade). Bio je i delegat (komesar) u domaćim, regionalnim i međunarodnim takmičenjima, kao i kontrolor suđenja.

Našao se i na funkciji direktora YUBA fondacije, kao i sportskog direktora KK Beobanke.

Prva razlika je da se danas manje sudi ono što jeste, a više što „treba“. Drugo, u pristupu tumačenja pravila, odnosno funkcionisanje kada sudije daju prednost atraktivnosti čak i ako se krše pravila. Daću jedan primer. Nekada je bilo nezamislivo, pa se striktno po pravilima igre (član 24) vođenje lopte završavalo onda kada se lopta uhvati ili se dozvoli da ista zastane u ruci (ili obe ruke). A sada, igrač koji vodi loptu desnom, prenese loptu koja mu se zastala u ruci iza leđa i, nastavi da je vodi levom. Po pravilima igre, to je duplo vođenje, a u praksi najboljih košarkaša, trebalo je obrisati reč „zastane“ ili naterati arbitre da sviraju. Znate, Amerikanci luduju za forom, da prospu štos, a to je ponekad na štetu pravila.

Kada nisu u prvom planu, obično se zaključi da su dobro obavili sudijski posao. Koji su još postulati kvalitetnog deljenja pravde?

Najteže i najlepše je suditi, pa još ako posle meča niko ne zna ko je ono bio u sivom, znači da je suđenje bilo dobro. Kada počne meč, jedan od osnovnih zadataka arbitara je da što je pre moguće uspostavi svoje najvažnije standarde. Zašto? Pa, zato što su direktni akteri inteligentni, pa će zajedno sa onima na tribinama, brzo shvatiti šta je (ne)dozvoljeno. Nekoliko minuta bez tih „smernica“ još je i dobro, ali ako krene „ševrdanje“, nikako ne valja. Važno je i sledeće – kada se završi duel, a gro gledalaca, dok napušta dvoranu, zaključi da su i oni mogli „to“ da odsude, znači da je suđenje bilo odlično. Često se spominje sudijski autoritet, a on se niti stiče, niti brani. Recimo, tehničkim greškama. Jer za svaku odsviranu, kao i za crveni karton u fudbalu, deo krivice pripada i sudijama. Ili prosto rečeno, niko pristrasnim postupcima, nije postao nepristrastan.

Rade Petrović
KSS

U sportu, pa i u košarci, sudijske greške se od šire javnosti tretiraju skoro, pa kao medicinske. Tada se zaboravi da su i oni samo od krvi i mesa, traga se za tendencijom, a sumnje proporcionalno rastu sa takmičarskim ulogom…

Autor sam tri specijalizovane knjige o suđenju, a jednu od njih je izdala FIBA. Poznavao sam izvanredno pravila, a što je još važnije, dobro sam ih osećao, sagledavao, sprovodio, tumačio… Ali, uvek se nešto desi. Ligaški duel u Čačku, prvenstvo bivše Jugoslavije, napravim, kako se to u to vreme zvalo, materijalnu povredu pravila. Sviram „tehničku“, ništa nije bilo sporno, ali jeste jer nije „izvedena“. Međutim, niko u dvorani, od preostalih službenih lica, aktera, publike koja je držala košarku u prstu, ne odreaguje, već je prihvate kao odluku stručnjaka za pravila. Da bude još gore, utakmica se završi pobedom domaćina, a i moja greška je bila, uslovno rečeno, u korist Borca. Šta sam prevideo, postao sam svestan kada me je nazvao delegat, koji se takođe „otreznio“ tek posle intervencije nekog ko je bio zadužen i za mene, a i za njega. Naravno da sam bio kažnjen. Toliko o tendenciji, koju bi samo dovoljno ludi i glupi mogli da demonstriraju tokom najvažnijih susreta.“

Sudijski amanet

„Jednom prilikom, sa starijim kolegom sudijom, čiji identitet s razlogom ne otkrivam, vraćao sam se sa jedne utakmice. On vozi, a ja ga zapitam: ‘A šta da radim ako mi neko ponudi novac da odsviram?“ Nije me ni na sekund pogledao, nastavio je da gleda u drum i najmirnije na svetu prozborio: ‘Onda ostaviš suđenje’.“

Da li je neophodna i određena doza ludosti (hrabrosti), pa se naći u koži Milije Vojinovića, sportskog direktora ABA lige, kada se „puca“ raznim „kalibrima“ na relaciji Crvena zvezda – Budućnost, ili nešto ranije kada se “večiti“ nisu štedeli?

Svojevremeno sam Vojinovića odveo u ULEB (Asocijacija nacionalnih liga) odnosno Evroligu, kada je lista sudija za tu sezonu već bila formirana. Moj mlađi kolega je opravdao moje poverenje, ali i takmičenja, bio je odličan u najjačim klupskim utakmicama. Prateći ga kao arbitra, mislim da ispunjava sve preduslove da bude dobar sportski direktor. Da sam mlađi, pa da mi neko ponudi da budem u rukovodstvu koje treba što uspešnije da sprovede takmičenje, svakako da bih naglavačke prihvatio. U nekoliko navrata sam bio u situaciji da se bavim sličnim poslom, ali je bilo „nagaznih mina“. Imao sam uslov, da se klubovi učesnici unapred izjasne da li su za poštovanje normativnih akata takmičenja. Jer, jedna od ključnih odredbi, koja je doprinela višegodišnjem razvoju naše košarke je da ništa u vezi sistema takmičenja ne sme biti urađeno tokom sezone. Ipak, dešavalo se, ma stalno smo svedoci takvih primera, a to obara košarku.“

Rade Petrović
KSS

Kao što i ovdašnje sudije najlakše i najčešće „padaju“ deleći (ne)pravdu večitim srpskim rivalima. Koliko su Zvezda i Partizan „zatrovali“ i sudijski delokrug? Postoji li savet iskusnog mladim kolegama osim (i)relevantnog zaključka da im je najteže da sude na domaćem gumnu?

Više sam voleo da sudim jednu utakmicu Partizana i Zvezde nego deset drugih i da obaram gradsku i republičku neutralnost. Nekada su postojala tri kriterijuma za
delioce pravde na takvim mečevima – najbolji, najneutralniji i najperspektivniji. A svako vreme ima svoje karakteristike. Autoritet se pravio da bi se poštovao, a danas samo prosečan čovek može biti omiljen. Kao što je bilo lako suditi večitima kada su igrali jedan Kića (Kićanović) i Praja (Dalipagić). Ali samo kada je trebalo da sudim tu „vrstu“ utakmica, znao sam da ceo dan šetam Adom Ciganlijom i skupljam koncentraciju. I još nešto, isključivo uoči večitih duela, dešavale su se „slučajnosti“ tipa da dobijem poziv za informativni razgovor u tadašnjem SUP ili Komitetu. I dan, danas, kada se setim toga, ne mogu da zaboravim kako mi se posle tih „slučajnih razgovora“, po povratku, činilo da svaki prolaznik vidi na mom licu da sam bio u policiji. Toliko o „zatrovanosti“, nije od juče. Kao sudija, nikada se nisam rukovodio time da se vezujem za neki klub, već čoveka, pojedinca. Uz želju da pojedinac uspe, ima sve kako je potrebno, da kao šampion omogući meni da budem to što sam hteo. Privlačile su me ekipe koje je (pred)vodio Duda (Dušan) Ivković, Ranko Žeravica, Dragan Kićanović, koji su mi omogućili da shvatim nešto što sam ne bih bio u stanju. Oni su bili vizionari, nisu pripadali jednom klubu, već svima nama… Ako je savet, onda da sam se kao arbitar postavljao iznad bilo kog igrača ili trenera. Jer, njih mogu da shvatim i divim im se, ali „samo“ posle utakmice.

Dosta je bilo…

„Period prelaska iz 20. u 21. vek me je mnogo košarkaški istrošio. Uložio sam mnogo energije, truda i rada, za mene nije ništa postojalo osim trenerskog angažmana sa mlađim kategorijama Čukaričkog i Crvene zvezde. To sam radio sa jasnom vizijom šta želim da postignem, a vratilo mi se kroz ćerke, Milenu i Sonju. Prva je osvojila prvo kadetsko reprezentativno zlato na EP, a Sonja, da ne nabrajam njene medalje i priznanja. Kada sam iz toga izašao, zalupio sam košarkaška vrata.“

Ako su večiti rivali bili i ostali opterećujući, ali i radostan faktor srpske svakodnevnice, onda odnos ULEB (Evroliga) i Međunarodne košarkaške federacije vuče u sunovrat čitav jedan sport. Od takmičarskih „inaćenja“ sa „prozorima“ do izbora sudija, a sve po (drastičnu) cenu kvaliteta.

Od prvih dana formiranja ULEB, a tome ima skoro četvrt veka, bio sam uz njih. Postoje dva važna momenta da se formira pomenuta organizacija pored žive FIBA. Finansijski, jer je novac postao sve bitniji faktor, ali i sportski. Uoči svake sezone ULEB je pravio sastanke svih trenera učesnika, a ono što bi oni definisali kao zaključak, i neku izmenu pravila, prezentirano je i pred sudijama, da bi se shvatio razlog želje za promenom (primer podbacivanje). To se u ULEB prihvatalo, ne i u FIBA, koja se striktno držala pravila i tumačenja. Prvi su na neki način bliži NBA filozofiji, da je nedopušteno ono što protivnika dovodi u podređeni položaj ili čime se stiče neopravdana prednost (koraci u NBA i Evropi). Inače, sukob Evroliga (ULEB) – FIBA lako je rešiv na neki način, jer ovi potonji ne raspolažu velikim sredstvima. Onda, pojedini nacionalni savezi su prvo malo bili uz FIBA, pa ULEB, bilo je svakojakih stvari, ali… Po košarku su mnogo pogubniji potresi, razne struje i razmimoilaženja u samoj Svetskoj organizaciji.

SK

Treslo se i u vreme kada je sagovornik Sport kluba krupnim koracima gradio sudijsku karijeru. Tog 9. aprila1983. toliko u jednoj jugoslovenskoj majstorici finala Šibenka – Bosna, da je napravljen neverovatan presedan. Promovisan prvak, pa poništen i zakazan novi meč, na kome je usledilo službeno proglašenje šampiona. Jer, ljuti Šibenčani nisu doputovali na neutralni teren u Novi Sad.

Najveći uspeh sudije jesta da mu se oda priznanje kako je obavio posao u finalu ili neuspeh da mu se utakmica poništi. Na žalost, ja sam realizovao obe situacije. Mnogo godina kasnije, bilo je onih koji su proturali priče za malu decu o političkim pritiscima iz Sarajeva, koje se spremalo za Zimske OI, uticaju Emerika Bluma (gradonačelnik glavnog grada BiH, prim. aut)… to me ne zanima i nije relevantan elemenat. Da krenem od ljubitelja košarke. Kada sam sudio finale Cibona – Partizan, koje je zagrebački klub dobio u produžetku, običan svet, domaći navijači, niko mi ništa nije zamerio. A posle utakmice u Šibeniku, na kojoj sam bio drugi sudija, nisam mogao da prođem ulicom, a da ne bude pogrdnih uzvika. Javno mnenje je bilo na strani Bosne. Rukovodstvo Saveza (predsednik Vasil Tupurkovski, prim. aut) koje je odlučilo da se meč poništi, moralo je da obrazloži takvu odluku, što je već bilo mnogo teže. Da nema politike, tumačenja normativnih akata, to je bio ključ rešenja.“

Nakačite medalju, pa me grdite

„Seniorke Jugoslavije osvajaju 1990. svetsko srebro u Maleziji, a cela ekspedicija svega 17 članova, sve sa našim sudijom. Niko se nije otimao da prati košarkašice,
već su se pakovali za muški SP u Argentini, na kojem je osvojeno zlato. Na dodeli medalja, ja kao vođa puta, na tribinama u dvorani u Kuala Lumpuru. I, prebrojim da svetskih šampionki Amerikanki ima čak 22 u „redu“ za zlato, a nas samo 14. Iznerviram se, preskočim ogradu, stuštim se ka našoj selekciji i, stanem u red za srebro. Odličja deli Bora Stanković, generalni sekretar FIBA, a kada je stigao do mene, tiho će: ‘Flekice, šta to radiš?’ A ja mu odgovorim: ‘Samo mi nakačite medalju, pa me posle grdite’.“

Ono što je i posle toliko decenija, pa i raspada zemlje, ostalo kontraverzno, da li je ili nije isteklo vreme kada je Ilija Matijević svirao faul.

Odluke prvog arbitra nisu oborive jer su donete po propisima. Veoma je važno da je u spornom momentu sve vreme bio u kadru. Tako se lepo videlo da zviždi i dosuđuje ličnu grešku nad Draženom Petrovićem, koji je trebalo da izvede slobodna bacanja. Ali, on je uz sviranje faula, pokazao i zvanični sudijski znak za kraj meča odnosno mahanje ruku ispred sebe. Shodno tome, lako se izvodi zaključak da zapravo nije dosudio ličnu grešku već kraj utakmice. Onda nema poena sa linije bacanja, već je Bosna pobedila,“ objašnjava Petrović skandal koji je dobro uzdrmao jugoslovensku košarku, a hrvatskog arbitra Matijevića doživotno suspendovao.

Iz turbulentnih sudijskih voda, viši nivo ambicije, doveo ga je na mesto generalnog sekretara Košarkaškog saveza Jugoslavije. Prošao je sve ono što nisu njegovi prethodnici, od zajedničke države, preko građanskog rata, raspada zemlje, sankcija do (ne)očekivane zahvalnosti za sav operativni rad u formi raskida saradnje u
vreme predsedničkog mandata Nebojše Čovića.

Bio sam prvi profesionalni generalni sekretar, pa još rekordnog radnog staža, punih sedam godina. To je uvek bilo mesto visokog rizika, a ja sam očigledno najduže izdržao. Imao sam radni ugovor sa KSJ, što ranije nije bio slučaj, pa su organi Saveza morali i oko toga da se usaglase. Početak takvog angažmana, najviše pamtim po uvođenju prvih marketinških elemenata u rad KSJ.

Print screen/SK

A o drugoj strani medalje, i posle 25 godina od neslavnog pakovanja kofera, biranim rečima.

Mnogo pre takvog raspleta, na drugom kraju planete, u pauzi jednog Svetskog prvenstva, na plaži, kaže mi Bora (Stanković): ‘Flekice, razmisli, ostani profesor, drži se državne službe, bez neizvesnosti koje nosi mesto generalnog sekretara KSJ.’ Ali, videvši da ne bih odustao, kao ni od molbi da mi da najbolji savet, Bora će: ‘Ako već hoćeš, napravi ugovor i obezbedi sebi to radno mesto do penzije, kao što i ja imam ugovor sa FIBA.’ Poslušao sam ga, izdejstvovao ugovor koje je usvojilo tadašnje Predsedništvo KSJ, a parafirala tri člana (Babić, Kićanović, Vučinić). Taj ugovor je kasnije završio pred pravnim ekspertima i, pošto je praktično bio neoboriv, morali smo da sednemo i donesemo zajedničku odluku. Pristao sam na raskid jer sam većinu članova Predsedništva želeo da poštedim neprijatnosti.“

Posle svega, u kakvim ste odnosima sa Nebojšom Čovićem?

Mi smo u svakom pogledu komšije (aluzija na mesto življenja, prim. aut). Život kaže da prijatelj ima snagu ako je iz mladosti i nemaštine sa jedne strane ili pak iz interesa. Sadašnji predsednik Crvene zvezde je imao ključnu ulogu u izgradnji Kuće košarke u Sazonovoj 83. A ja sam u svemu tome ispao „kolateralac“, koji bi i danas, u ponovljenoj situaciji, isto uradio odnosno dozvolio da budem „likvidiran“, a da košarka dobije pomenuto zdanje. Mada se često može čuti da je nezadovoljnici nazivaju „Kućom protiv košarke“. Definitivno, nikada nisao osećao ljutnju, gnev ili bes u odnosu na Čovića jer je u krajnjem slučaju priznao da se po pitanju kadrovske politike nije baš proslavio,“ stavlja tačku Rade Petrović na prošlost.

Da može, amneziju bi isprovocirao i na slučaj kada je početkom maja 2002. napadnut i teško povređen ispred Kuće košarke, u sred bela dana. Krivci nikada nisu pronađeni, ni procesuirani.

Taj ‘incident’ nije bio u vezi mog sudijskog angažmana, jer uveliko sam prestao da delim pravdu. To sam shvatio kao opomenu, a poruku prihvatio. Šta se posle svega dešavalo, kao neka vrsta trećeg poluvremena, ilustrovaću sledećim primerom. Večera u Beogradu, a predstavnik FIBA mi nudi da budem nacionalni instruktor za suđenje. Odgovorim da nisam stonoga, pa da mi nije problem kada mi polome ruke i noge jer „rezervnih“ nemam. Nisam želeo da objašnjavam samoironiju, već sam predložio nekog drugog (Miodrag Ličina), koji do dan, danas obavlja tu dužnost. A ja sam odavno u penziji. I, ne pada mi na pamet da kažem ono što znam. Samo priznajem da me mnogo boli saznanje da u toj „priči“ ima sudijske mirođije.“

Korona (ni)je najteža stvar

„Ova situacija sa koronom za mene nije ništa teško i neobično. Kada je umro početkom maja 1980. godine, do poslednjeg časa nisam znao da li ću moći da otputujem na predolimpijski turnir u Moskvi. Da li će ili neće zatvoriti beogradski aerodrom. Pa i kasnije, tokom tih Igara, koje su bojkotovali sportisti SAD i dela zapadne Evrope. Kroz četiri godine 1984. u Los Andjelesu je bilo obrnuto, bez ekipa iz Sovjetskog Saveza i zemalja Istočne Evrope. Oba puta je bila jača politika od sporta. Ipak, najteže mi je bilo kada su uvedene sankcije, pa i sportske, SR Jugoslaviji, pa nije dozvoljeno učešće ekipnim sportovima na OI u Barseloni 1992. Trebalo je da službeno putujem, autobusom do Budimpešte, pa dalje do Španije, kao i ostali naši predstavnici u individualnim disciplinama (bez državnih obeležja). Na kraju sam odustao, jer nisam mogao da podnesem da tamo neće biti košarkaša. Kada prođete kroz razne situacije, prihvatite i epidemiološka ograničenja.“

Pažljivo tretira i odgovor na pitanje kako mu u vreme sadašnje „izgleda“ nacionalni Savez. Da li je organizaciono napredovao…

Košarkaški savez Srbije radi u veoma teškim državnim uslovima. Ipak, ono što radi i kako radi rezultira rezultatima nacionalnih selekcija. Pošto nisam neposredno u organizacionim strukturama, mogu samo da napravim osvrt na ono što vidim. U vreme SFRJ, a i nešto kasnije, u uslovima nerazvijenih tehnoloških mogućnosti, bilo je sedam radnih mesta. Danas u KSS, ima 40-ak osoba u radnom odnosu.“

Kakva je budućnost srpske košarke?

Poslednji uspesi, poput NBA titule MVP Nikoli Jokiću u dresu Denvera, ili Vasiliju Miciću (Anadolu Efes) kao najboljem u ligaškom delu i fajnal foru Evrolige, još više privlače mlade, talentovane da budu deo uspešne košarkaške familije. Naročito će roditelji da krenu putem želje da rešavaju svoja materijalna pitanja. U vezi toga me brine jedan detalj, da razvoj uspešnosti igrača ne prati na odgovarajući način razvoj trenera.“

KSS/Marko Metlas

A ovom poslednjem, ne krije da se divi…

„Od svega što sam radio u košarci, a nabrajanje bi potrajalo, jedino ne bih mogao da budem trener u maksimalnom smislu. To je najteže, najviše cenim struku pod obručima.“

Sumirajući „pro et kontra“ u ličnom košarkaškom putešestviju, Petrović zaključuje:

Sve sam shvatio kada sam jednom pročitao naslov: ‘Uvek u centru pažnje, a uvek sam’… Kao potvrda rečenog, počeo sam da primećujem da su moji prijatelji, profesori, studenti, majstori, dalja familija… bez posebnih kontakata sa košarkom. To je cena koju sam platio. Kao energija i vreme posvećeno košarci, koji su me onemogućili da budem na višem nivou od diplomiranog inženjera mašinstva. Umesto tri knjige o košarci, mogao sam, recimo, da uradim doktorat. Ali… Za uzvrat sam dobio putovanja (osim Australije), dinamiku života, slast i strast pobeđivanja većih i jačih od sebe. To je fenomen sporta kao i kada pročitam da slično zaključuje Majkl Džordan, apostrofirajući zemlju sa sedam miliona stanovnika, koja može da ima takve košarkaške rezultate.“