Pogrešan Ciga, revolver na Kališu, zašto ne reprezentaciji

Skener 17. maj 202110:00 > 10:01 0 komentara
Privatna arhiva

Uvek bi glasala za bavljenje sportom, Crvenu zvezdu, Irig, druženja, ne zatvara oči na nepravdu, njenoj borbenosti i energiji, vreme ne može ništa. Kao ni činjenici da je bila jedna od najboljih košarkašica Jugoslavije, koja je ekstra mlada počela i, završila jednu sjajnu karijeru.

Snežana Zorić Mijalković odavno nije „zavisna“ od obruča, ni u jednoj formi, a putovanje u prošlost, svedočanstvo je o neprolaznim vrednostima.

Iskreno, slabo gledam košarku, i žensku, i mušku, malo sam se zasitila. Ljubav ne može da potamni, još manje nestane, ali, bilo je dosta. Više je moj suprug pasionirano prati nego ja. Volim da bacim oko, ali ne predugo, kada „uhvatim“ Nikolu Jokića i Luku Dončića. Više u obliku priloga, pa kombinovano sa nekim insertima utakmica, sjajni su, samo neka tako nastave,“ priznaje nekadašnja reprezentativka i crveno-bela rekorderka u razgovoru za Sport klub.

Povezane vesti

Kada bi je trebalo u najkraćem opisati, svevremenski strelac, od debija 1964. do oproštaja 1976. godine, igrom sudbine na isti dan, 18. septembra, nikad bez košgeterskog učinka. Za razliku od odbrane, što kao pravi sportsmen priznaje. Ali, bila je i kao metak, beskompromisni, neumorni borac. Ono što nije košarkaški, ali jeste estetski i damski, plave oči još sijaju mladalačkim žarom. Kao što je bilo onih koji su nastavili „tradiciju“ Ive Andrića za koga se govorilo da je dolazio među kalemegdanske zidine zbog Ljubice Otašević. Ovi drugi zbog gracioznosti i šarma Sneške Zorić. Puni koševi protivnika su se podrazumevali. Ipak, sport u kome je bila tako suverena, u vreme sadašnje, bez obzira na reprezentativni uspon (evropsko zlato, bronza, olimpijska brozna), daleko je od svake vrste fokusa.

Trebalo bi praviti razliku između reprezentativne i klupske košarke. Marina Maljković je napravila dobru atmosferu, uz adekvatan rad, podigla nivo do medalja. Verujem da najbolje seniorke mogu nešto veće da naprave i na predstojećim Olimpijskim igrama. Da sada ne spekulišemo šta će biti kasnije, kada se neke igračice oproste, prilično je nezahvalno i ne bi bilo u redu. E, sad, ženska klupska košarka, ni u najboljim vremenima, konkurencije i kvaliteta, posebno u bivšoj SFRJ, nije u tolikom broju privlačila publiku, pa i sponzore. Ovi poslednji su više pomagali na neka privatna prijateljstva nego što im je to bio interes.

Ružne reči bez posledica

„Čula sam razne priče o mom prvom i najvažnijem treneru Cigi Vasojeviću, a ticale su se njegovog odnosa prema košarkašicama, načinu komunikacije. Ja imam drugačije mišljenje o jednom neverovatnom entuzijasti, koji je i sa detetom umeo satima da priča o košarci, ali i trofejnom stručnjaku. Pa i dok je bio sa nama u Zvezdi, u žaru utakmice je znao da psuje majku, a recimo, moja mama je u blizini, na tribinama, sve čuje. Ništa ružno nije mislio, već reagovao temperamentno kada smo grešile. Možda su neke kasnije generacije (damice) postale preosetljive, pa se našao na udaru. Ostala sam sa njim u sjajnim odnosima do kraja karijere. Kada je otišao u Italiju, hteo je da me odvede u zemlju, koja mi se, inače, mnogo dopada, ali nije uspeo jer je već imao dve Amerikanke u klubu.“

Ali, klupski basket, pored teške finansijske situacije, totalno je i medijski skrajnut, specijalno u poređenju sa odbojkaškim koleginicama, bez obzira na slične probleme, koji se tiču materijalnog statusa i nedostatka kvalitetno atraktivnih pojedinaca.

„Ne umem to da objasnim, ali sam primetila da Prva liga košarkašica, kao najviši domaći rang, medijski kao da ne postoji. Ne mogu da verujem da je baš toliko nezanimljiva, kao što nije u redu prema trofejnom sportu. Ne bih da poredim sa nekim mojim igračkim vremenom, pre pet, šest decenija, jer imam neverovatnu privatnu arhivu, zahvaljujući i mojoj majci, prepunu novinskih izveštaja, intervjua, beleški… Tu nema paralele, ali da je teško pronaći barem rezultate, i to mi je neobjašnjivo. Volela bih da znam šta se dešava zbog tolike inertnosti. A ženska odbojka se očigledno izdigla, dok je moja košarka pala u zaborav. Postavlja se i pitanje kako se regrutuju buduće košarkašice. Ne tako davno, još dok sam bila sekretar KK Crvena zvezda, sve do sredine devedesetih prošlog veka, dosta smo sarađivali sa školama, pa tako sam i ja zaigrala. Ne znam da li se zadržala takva praksa, ali je nekada davala rezultate.“

KSS/Marko Metlaš

Kao što se lagano, ali sigurno pogubno vraća rani odlazak natalentovanijih izvan granica Srbije.

To ubija košarku, ma celokupan sport. Odlazak sa 18 godina, a neke i pre punolestva, dok ste totalno neformirani kao ličnost, ne može da bude dobro. Ali, takav trend, da to tako nazovem, odraz je celokupne situacije u zemlji. To je počelo još pre 30-ak godina, kako primećujem, ne prestaje. Sećam se, opet iz svoje radne kljupske prakse, kako su neke majke potpisivale da su formalni očevi njihove dece (igrača) stranci, radi lakšeg dobijanja tuđih pasoša. A što su ti klinci, kasnije, za nastavak školovanja u Srbiji, bili stranci, nije im uopšte bilo važno. Roditelji su i tada i sada zadovoljavali (materijalne) ambicije preko sportskih afiniteta naslednika. Bojim se da to skoro neće proći. A kod mladih košarkašica je to i upadljivije.

Zato je njen sportski put bio originalan. Moglo je da se desi da ne bude košarkaški, ali ne i nezvezdaški.

Moj tata je bio veliki zvezdaš, kao dete me je vodio na fudbalske utakmice, čak je jedno vreme, kao medicinski tehničar, radio sa dr Acom Obradovićem, kao što je bio odličan prijatelj sa čuvenim fudbalerom crveno-belih Kostom Tomaševićem, bili su zemljaci iz Starih Banovaca. Tako da nijedan drugi klub nije dolazio u obzir.“

Sreta predvideo svoj kraj

Ciga Vasojević me je napravio igračem, osetio je da u meni ima košarkaškog materijala. Posle njega, košarkašice Crvene zvezde je preuzeo Sreta Dragojlović, bivši igrač muškog pogona. Ne mogu da zaboravim, kako je posle smrti reprezentativca Trajka Rajkovića 1970. govorio: ‘Sad sam ja na redu’, na neki čudan način povezujući i pogibiju legendarnog Radivoja Koraća, godinu ranije. I, dogodilo se da je poginuo 1971. Sad se naježim kada se setim tih reči. Na njegovo mesto je došao Saša Stanimirović, pa Dragoljub Pljakić sa kojim smo „vratile“ titulu na Mali Kalemegdan. Kad nas je Pljaka ostavio, posle se prihvatio Petronije Zimonjić, koji je bio kondicioni trener. Kao kapiten, puno sam mu pomagala.“

Ipak, umalo da završite, ni manje, ni više, nego u Partizanu?

„Nastavnica fizičkog nam je u školi merila skok uvis iz mesta, a pošto sam imala dobar rezultat, ona me pošalje da probam da treniram košarku kod izvesnog Dače Petrovića sa kojim je sarađivala. Pohvalim se drugarima u školi, oni kažu: ‘Samo idi, na Kalemegdanu, svi znaju Cigu.’ Odem u pratnji oca, tamo neki ljudi, pa ih pitam ko je Ciga. Oni mi pokažu osobu, ja priđem i pitam: ‘Da li ste vi Dača Petrović Ciga?’ On kaže da jeste i da sutra dođem na trening. Tako sam počela sa košarkom, ništa ne sumnjajući. Ali, posle jedno mesec dana, ona ista nastavnica me pita zašto ne treniram, a ja ću: ‘Kako ne treniram, kad to radim redovno.’ A Ciga je bio isti nadimak, Petrovića u Partizanu i Milana Vasojevića u Crvenoj zvezdi, a igrališta su bila jedno pored drugog na Kališu. Kasnije sam se malo šalila i govorila da možda ne bih ni završila u košarci, da sam naletela na crno-belog Cigu.“

Privatna arhiva

Ali pre obruča, postojala je jedna druga sportska ljubav, u jednoj varoši, koja joj, pored rodnog Beograda, puno znači.

Odrasla sam i završila osnovnu školu u Irigu, kod maminih roditelja. Tamo sam zavolela gimnastiku, ali sam bila previsoka za taj sport. Kao što sam tada „štrčala“ među Sremcima, kojima po roditeljskoj lozi pripadam.“

Nesuđena gimnastika je „presudila“ onom što joj je, u sportskom smislu, bilo suđeno.

Vežbala sam na dvovisinskom razboju, koji sam mnogo volela, ali sam prilikom stoja na rukama, na svoj način, bez prisustva nastavnika, izmislila da se oslonim celom podlakticom na šipke. Desilo se da sam počela da padam, a nisam pustila ruku, pa mi je „pala“ i šaka. Ni to mi nije bilo dosta, pa sam deci rekla da mi što jače vuku ruku da bi je „namestili“, a kod kuće sam još stavljala povređeni desni zglob u vruću, umesto u hladnu vodu. Na kraju sam još i dobro prošla, ali je ruka (šaka) ostala malo kriva. Nisam mogla da napravim pokret supinacije, pa sam šutirala, ne kako je pravilno, već malo ukrivo. To je tek primetio Ciga Vasojević kada me je učio horog. Kakav je bio, kaže mi: ‘Šta držiš tu ruku kao slepica, pa lepo je okreni’, misleći na šaku. Ja mu odgovorim da ne mogu od iščašenja.“

Ni takav „krivi“ šut nije uticao na košgeterske mogućnosti, pa je za njeno ime vezan jedan juniorski rekord (51 poen), ali i seniorski (42), u finalu Kupa Jugoslavije (1976) protiv zagrebačke Industromontaže. Te godine, osvajanjem duple krune, završila je i sa košarkom. Da li ste nekad zažalili, posebno jer su crveno-bele već 1979. osvojile Kup evropskih šampionki, prvi na jugoslovenskim prostorima, računajući mušku i žensku konkurenciju.

Privatna arhiva

Nikada. Išla sam sa devojkama u La Korunju, gledala ih, uživala i, nijednog trenutka mi nije bilo žao što nisam na terenu. Jer, pre nego što ću u proleće 1976. okačiti patike, cele sezone sam se spremala, opraštala sama sa sobom. Kada sam saopštila Braci (Strahinja) Alagiću, on to nije prihvatio na neki način, pa mi je rekao da odem, odmorim se (Divčibare), pa ćemo još jednom razgovarati. Mislio je da ću se predomisliti, nije znao da sam se već dogovorila sa svojim drugim ja. Bez lažne skromnosti, te sezone, išlo mi je sjajno, proglašena sam najboljom u prvenstvu SFRJ, ali… Udala sam se sa 23, a sa 27 sam počela da radim, a uveče da trčim na treninge. Bio je to drugačiji život nego kod roditelja, sa više obaveza. Košarka više nije bila toliko zadovoljstvo, što je bilo presudno, a ne činjenica da sam mogla još da igram. Tada mi je već bilo draže da dođe društvo kod nas, pa koliko sam puta otišla na trening, uz instrukcije mužu kada će nešto da izvadi iz rerne… Zato sam presekla, kraj košarci. Neki su govorili da sam napravila pravi potez po onoj, kada si najbolji, završi. Neki su govorili da je to kukavičluk. Ni jedni, ni drugi nisu uticali da promenim odluku. Sećala sam se nekih divnih osoba, velikih košarkašica, kada sam bila na početku karijere. Dešavalo se i da im zvižde ponekad, kada su već ušle u ozbiljne igračke godine, a one se žalile kako previše greju klupu, u klubu ili reprezentaciji. Samo sam ćutala, iz poštovanja, a realno razmišljala da je moralo da neka od 18, 19 godina ima prednost nad onom od 30 i kusur. Sve sam to imala u glavi kada sam donela konačnu odluku.“

Za Crvenu zvezdu je debitovala sa 15 godina, ali je i do reprezentativnog (juniorskog) dresa došla vrlo brzo, već 1965. na Evropskom prvenstvu u Bugarskoj.

Juniorsko srebro mi je veće od seniorske bronze 1970. na EP u Holandiji. Bile smo autsajderi, a to je bila prva kontinentalna medalja u tom uzrastu ondašnje jugoslovenske ženske košarke. Sa takmičenja smo se vraćale vozom, kao i rivalke Nemice, koje su bile ko zna koje na tom prvenstvu. One su imale rezervisana spavaća kola, a mi kao vicešampionke Evrope, običan drugi razred. I dok su one spavale, mi smo okačile medalje, sedele u tom „furgonu“ i, pevale do Beograda. Na peronu železničke stanice, dočekala nas je legendarna Sonja Mladenović, koja je u to vreme bila alfa i omega KSJ. Našoj sreći nije bilo kraja. Posle toga puno nas je prešlo u A tim. Pored mene i Marija Veger, Danka Stošić, Slava Taušan, Ankica Bašić

Crtice za klupsku biografiju

Zorićeva je za Crvenu zvezdu odigrala 420 mečeva i postigla 10.127 poena (24,11 prosečno). Osvojila je dve šampionske titule (1973. i 1976), kao i tri nacionalna Kupa (1973, 1974. i 1976). Šest puta je bila sportista godine Sportskog društva u tradicionalnom izboru Zvezdine revije (1967, 1968, 1971, 1972, 1973. i 1974), sa najdužim (decenijskim) kapitenskim stažom. Ali i prelepim oproštajem od aktivnog igranja.

„Bilo je to na prijateljskoj utakmici sa Voždovcem, a pravdu se delili najbolji, Obrad Belošević i Dragaš Jakšić, sa kojima sam se „psovala“ na terenu nebrojeno puta. Ali, poštovala sam ih i cenila. Kapitensku traku sam predala Vukici Mitić, a moj dres sa brojem „12“ Zorici Đurković, kasnije najboljoj košarkašici Evrope.“

Pre nekoliko godina, njena dvanaestica je „penzionisana“ pod svodovima dvorane na Čukaričkoj padini.

Iz perioda najboljeg nacionalnog tima, ostala je priča kako je tadašnji selektor Ladislav Demšar (bespotrebno) protežirao svoju buduću suprugu, sjajnog strelca Vojvodine i plavih.

Jednom prilikom sam mu odvalila bez pardona da me vadi iz igre čim počnem da „sipam“ koševe, samo da bi Marija dala više, a mi ostali kao da nismo postojali. Oduvek sam bila buntovnik, nepravda me je bolela. Inače, nas dve smo bile velike rivalke, ali smo se kasnije lepo družile. I danas se čujemo, šaljem joj muzičke „klipove“ za lepše raspoloženje, razmenjujemo čestitke za praznike… Ona je bila sjajna košarkašica, izvanredan igrač i dobar čovek.“

Snežana Zorić je odigrala „samo“ 110 utakmica za seniorsku selekciju, uz 1.129 poena (10,3 prosečno), kao i rekordnih 51 na meču u okviru Svetskog festivala košarke u Peruu.

Privatna arhiva

Odbila samo učešće na SP i EP, jer su me selektori uporno stavljali na beka, dok je moja prirodna pozicija (u Zvezdi) bila krilo. Ne, nije bilo posledica, pa nisam mogla da igram pod takvim uslovima.“

Njenu klupsku generaciju nazivali su „srećnom“ s obzirom da je većina košarkašica rano debitovala za prvi tim, za koji su prestajale da igraju Cica Kalušević, Gordana Baraga, Anđa Marković, Jasmina Tomas, Darinka Šaranović… Ipak, za 14 sezona, samo pet domaćih trofeja.

Poklopilo se da više prvotimki završava karijeru, a Ciga Vasojević je “gurao“ svoje dobre juniorke. Zato smo relativno rano dobile šansu. Pet finala smo izgubile za „koji“ koš, a to najviše boli. A možda i nije bilo puno lasta za pravo proleće.“

KSS/Marko Metlaš

Ali je ponekad bilo neverovatnih triler završnica na kojima su i muškarci mogli da pozavide.

„Prvenstvena utakmica protiv Voždovca, gubimo sa 16 razlike na dva minuta i nekoliko sekundi pre kraja. Na tajm autu, kapitenski sam objasnila devojkama da meč moramo da dobijemo, pa makar se i u noge bacale. Uspele smo da slavimo, sasvim regularno, a letele smo po parketu.

Čak i po završetku igračke karijere, sagovornica Sport kluba nije mogla bez „njene“ Zvezde. Bila je dugogodišnji sekretar svih košarkaških kategorija, da bi se krajem veka neočekivano povukla.

Gaće niko ne želi da gleda

„Kad razmišljam zašto je ženska odbojka „zauzela“ mesto košarci, često mi padne na pamet mnogo atraktivnija oprema. Odbojkašice su u finim šortsevima, a košarkašice obukli u „gaće“ do kolena. I ko će onda to da gleda. Nije seksistički pogled, nego život, realnost. A i odbojka je manje gruba od košarke, nema kontakta, pa je i zato privlačnija za devojčice. Ma, Bora (Aleksandar Boričić, predsednik CEV) je napravio fantastičnu stvar sa tim sportom.“

U klub su došli neki „čudni ljudi“ na čije „dobar dan“, razmišljate šta je hteo da kaže. A „prelomio“ me je jedan događaj. Ušla sam u kancelariju, kod jednog klupskog zvaničnika da uzmem putne troškove za našu decu koja su putovala na neku utakmicu. I, na stolu ugledam revolver. Izdržim nekako taj radni dan, dođem kući i kažem suprugu da se na Mali Kalemegdan više ne vraćam. Prešla sam u zemunsku Mladost, pa sam radila u školi Avakumovića, dok se nije pripojila „Megatrendu“, a nešto kasnije otišla i u penziju. Sadašnja veza sa Zvezdom je članstvo u Skupštini, što ne traži preteranu angažovanost kao kada sam bila član Predsedništva, Izvršnog odbora ili jedno vreme potpredsednik Sportskog društva. Svojevremeno, kada je Nebojša Čović preuzeo klub, pa čuo da sam nekada bila sekretar, rekao mi je da bi mogla opet toga da se prihvatim. Samo sam se zahvalila, uz: ‘Nadjite nekog mlađeg.’ Bila sam sasvim dovoljno ovako ili onako angažovana u klubu.

Privatna arhiva

Kada bi „ponovila godine“ kaže da ne bi ništa promenila, jer je sve ispunila. Čak i to što nije upisala medicinu zbog basket preokupacije.

Meni je košarka bila ljubav, a sport generalno preporučujem jer je to još uvek zdrava sredina, ali da se ne preteruje sa teretanama, što je često slučaj u onom vrhunskom. Ali sportske aktivnosti obezbeđuju druženja, putovanja, lepotu igre… Za decu sa puno energije, prava stvar, da se istrče i, ne stignu u loše društvo. E, sad, što su ugovori davno pokvarili odnose u sportu, takva su vremena. Ja sam bila presrećna kada sam počela da dobijam klupsku stipendiju iako je bila simbolična. Neko je plaćao nešto što sam radila iz ljubavi, kao što bih nastavila i bez stipendije.

Skok šut, pa koraci

„Za moje početke pod obručima, znali su da kažu da sam prvo savladala skok šut, pa tek onda korake. Ciga Vasojević me je slao u Tehničku školu na Zvezdari, na individualne treninge, gde me je jedan momak, mislim da se zvao Tomaš, držao za struk, kad ja skočim, pa šutiram u nedogled. Mislim da su mu ruke otpale, dok me je pridržavao u vazduhu, ali nikad nisam pitala kako je izdržao. Zato su se i šalili kojim sam redosledom učila košarkaške elemente. Nije bilo bez osnova. A kada se povede razgovor o broju treninga u moje vreme i kasnije, uvek kažem da sam počela sa tri nedeljno, ali i brzo prešla na svakodnevni rad. Govorim o timskim treninzima. A pojedinačni… Svi mi koji smo napravili neke karijere puno smo individualno radili. Pa, jedan Duci (Ljubodrag) Simonović je znao unedogled da šutira na Kalemegdanu. Nisu dovoljna samo dva sata dnevno za napredak, kada trener ima 12 do 15 igrača sa kojima radi. Tokom reprezentativnih priprema, počinjali smo dan futingom, koji nisam volela. Povređivala sam zglobove, pa mi je trebalo vremena da ih „razbudim“, a i bila sam spavalica. Oko 11.00 šutiranje, a dan smo završavali popodnevnim treningom.“

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!