Pređi brigo na drugoga: Srpski klubovi – legije stranaca

ABA League 20. jul 202210:00 44 komentara
Kevin Panter, Nejt Volters
Starsport

Najbolji srpski košarkaški klubovi već godinama, a intezivno poslednjih sezona, sve više liče na legije stranaca, koji se uglavnom pravdaju instant rezultatima. O poslednjem bi moglo da se diskutuje, ali je za bazu sporta mnogo uputnije zapitati se otkud tolika oseka mladih talenata. Gde nestaše plejmejkeri i centri za početak, koji često sazrevaju negde „tamo daleko“, nažalost, samo do večitih „poluproizvoda“.

„Nije nikakva tajna šta se dešava u Srbiji. To je proces koji nije od juče, niti se lako i brzo sanira ako je uopšte moguće. Prvo, imamo teškoće sa ‘ol raund igračima’, sa izuzetkom Nikole Kalinića i ‘mog’ Dejana Davidovca, a oni više i nisu deo ovdašnje košarke. Deca, tinejdžeri se rano specijalizuju po pozicijama. Problem smo i mi treneri, kako i pod kakvim ‘diktatima’ radimo. Klupske uprave su opsednute rezultatima, bez minimuma tolerancije i strpljenja. Guraju se oni koji kao donose neki rezultat u tom trenutku, pričam o mlađim kategorijama, a ispod radara, mnogo puta ostanu oni koji vrede na duge staze. Logično, ima uticaja i što je zemlja manja od doba SFRJ“, priča Žarko Vučurović za Sport Klub.

Specijalista za klince, u Partizanu i „njegovom“ Radničkom, skoro tri decenije. Kroz njegove ruke su prošli Nikola Peković, Nikola Milutinov, Luka Mitrović, Nemanja Dangubić, Dejan Davidovac, Danilo Anđušić…

„Ova ‘nestašica’ domaćih igrača je sistemski problem, od Košarkaškog saveza Srbije, preko klubova, roditelja, menadžera, koji obećavaju ‘kule i gradove’, a niko se ne bavi suštinskim stvarima. Mnogi konstantno pričaju da bi rezultate mlađih kategorija trebalo totalno zanemariti, nego da se bavimo ko uopšte stigne do prvog, seniorskog tima. I u pravu su, ali se u ‘sistemu’ tako ne radi, a to je najvažnije za budućnost srpske košarke. A mi imamo zanemarljiv broj takvih, ili ih uopšte nema. To je katastrofa i, nije samo do pojedinca, jednog kluba, naprotiv“.

Žarko Vučurović
SK

Rizikujući da ga mnogi prozovu, Vučurović ne staje…

„Raznorazni savetuju potencijalne kadetske ili juniorske reprezentativce da ne igraju za Srbiju, već da leto iskoriste da rade na snazi, a to znači da tokom klupskih sezona rade taktiku. Glavne stvari za napredak mladog igrača se rade pogrešno. Gde može da valja da sa 12, 13 ili 14 godina odlaze u inostranstvo, da ne govorim što se retko vraćaju. Izvlačenje iz prirodnog okruženja ne bi trebalo da se radi pre 16 godina, pa još i da tako mladi ne menjaju zemlju. Ovako, još osnovci, odlaze daleko od porodice, ni vaspitanja, ni obrazovanja…“.

Ne razmišljajući uopšte koliko će nekom da se (ne)svidi kako vidi košarkašku realnost, Vučurović će:

„Kada sve skupiš i oduzmeš, mi tonemo, ali ne znam koliko su svesni oni koji vode košarkašku ‘politiku’. Klinci su zaštićeni u smislu da u tom uzrastu ‘pretrčavaju’ iz kluba u klub, čim im se nešto ne sviđa, a uvek je neko drugi kriv. Ne znam da li KSS može nešto po tom pitanju da ispravi. Valjda ima težinu da si član nekog kluba bez obzira na tinejdžerski uzrast, a ne, sad ću malo tamo, pa malo vamo, pa ne bude ništa“.

Generacija „puče“ u dva dana

„Nekada date sve od sebe, ali kao da govorite zidu. Radnički je nedavno, za dva dana, izgubio sjajnu generaciju (2006. godište). Uzalud je trener objašnjavao da se klinci ne vode dok još ne dobiju na sportskoj zrelini, a imali su veoma dobre uslove na Krstu. Roditelji su ih ‘razvukli’, da ne pominjem klubove, iako smo se ‘ubili’ objašnjavajući da to ne čine. Znam da ne može da se funkcioniše bez menadžera, ali kakvih…Nisu deca ‘paketi’, pa ih ‘šalješ’ negde, u klub o kojem nemaš osnovnu predstavu, a to se radi… Rašomonijada“.

Koliko je teško izaći na kraj i sa (egzistencijalno) ambiocioznim roditeljima, kojima se „Jokići“ pričinjavaju na svakom ćošku, svedoči sledeće:

„Deca se ‘ubijaju’ individualnim treninzima sa ‘jutjub’ trenerima, a kada udare glavom u zid, ne mali broj puta roditelji ih dovedu kod mene. Ne zato što sam ‘čarobnjak’, već zato što sam barem solidno usmerio karijeru sasvim dovoljnog broja igrača. Volim da kažem – igraju ili su igrali dovoljno dugo košarku. Bolno sam iskren kada nekima kažem da neće moći da žive od ovog sporta, ja ne udaram obloge, takav sam…“.

Ni klincima, bez obzira na (ne)osnovane NBA snove, nije lako.

„Ima mnogo školi košarke, protiv kojih nemam ništa, ali to je druga priča od klubova. Tamo često rade van sistema, individualno, kako stignu, pa se deca nađu u ‘makazama’ trojice trenera, ne znaju šta ih je snašlo. Ta deca, moraju prvo da se (sportski) vaspitavaju. Pa, nije sve u pet akcija. Učite ih da umeju da se snađu ako jednog dana dođu kod Željka (Obradović) ili Duleta (Vujošević), uslovno rečeno. To nije lako, ali će biti uživanje da takve ‘učenike’ jednog dana gledate. Ako ih bude. Da se samo većina ne pretvori u robote, ili šutnu ‘er bol’, pa bude ‘zemljo, otvori se’”.

Žarko Vučurović, Jevgenij Kolesnikov
KK Partizan NIS

Često čujemo od vaših kolega da je davno prošlo vreme entuzijazma u radu sa klincima, pa i da zato imamo problem?

„Radiš sa nebrušenim talentom, primera radi, pa ni meni nije bila plata šest miliona evra, nego sam, nebitno koliko dugo, radio za 200, 300 evra, pa i neredovno, kada sam počeo ‘drugi’ deo karijere. Imaš taj ‘nerv’ u sebi ili nemaš. Ponekad mislim da se vrtimo u začaranom krugu, ne znam da li ćemo izaći i kada. Pitali ste me za organizatore igre, možda nam je jedini spas da se ‘rodi’, ali i da uprave imaju strpljenja. Znam da ne može da se vrati vreme, da se dosta toga promenilo, ali da Aleksandra Đorđevića nisu istrpeli (Partizan, prim. aut), ne bi postao svetska klasa, ne bi ga imali onakvog u reprezentaciji. Moraju klubovi da stanu iza onih koji rade sa mlađim kategorijama, da ne broje pehare, već one koji stignu do seniorskog tima i kvalitetno traju. Tada neka počnu da sabiraju“.

Borovićanin (ni)je izgubljen

„Ilustrativan je primer Filipa Borovićanina (18, 205), koji je odigrao (seniorsku) sezonu u Kotežu Beko, on je plej po mom ukusu, prava ‘lutka’ od igrača, pas, polazak u dribling, kontrola lopte, osećaj za igru… Ma igrao se košarke. Dečko ode ko zna gde, malo karikiram, zapravo u Arizonu (SAD), ali… Nisam baš siguran u ispravnost izbora. Eto, neka ne budem u pravu, pokazaće vreme. Jedan je Nikola Jokić, koji je ove u NBA okrenuo na glavu, ali je on izuzetak koji potvrđuje pravilo. I u NCAA je drugačija filozofija, tipa – trči, skači, pucaj, a ostanu ‘rupe’ u mnogim detaljima, koji su osnova za seniorski razvoj i napredak . Ako se vrate u srpsku (evropsku) košarku, potrebne su im dve godine da se snađu“.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare