Ovo je moja priča o Siniši Mihajloviću. Vrhunskom sportisti, sjajnom fudbaleru, kasnije i treneru. Imao sam privilegiju da pišem o njegovoj igračkoj karijeri i ispratim je gotovo od početka, od Vojvodine do Intera. Naravno, kasnije i kao trenera, ništa manje.
Dok je bio fudbaler do njega nikad nije bilo lako doći. Dobro se sećam jednog dana kada sam preko kolege Miše Gavrilovića iz Novog Sada ugovorio intervju za Tempo. Nasmejao se onako mangupski i rekao: može, ali da bude na naslovnoj strani!
Naravno, to se podrazumevalo, nije ni morao da „pogura“.
Uvek je bio direktan. Kod njega nije bilo sredine. Prijateljima bi dao srce, neprijateljima bi ga iščupao. Bez pardona.
Njegovi poštovaoci su to pravdali preteranim teperamentom, neprijatelji su bili malo grublji. Istina je uvek negde u sredini. Činjenica je da je Siniša Mihajlović bio jedan od najuspešnijih fudbalera koje smo ikad imali, isto tako bili su poznati i njegovi ispadi na fudbalskom terenu. Sukob snage i slabosti dokazuje da je i Siniša bio samo čovek od krvi i mesa, sa svim svojim vrlinama i manama.
Obožavaoci su ga uvek voleli, prihvatali ga onakvog kakav jeste, oni drugi ionako bi bili protiv njega, čak i kad bi uradio nešto dobro… A Siniša je uradio mnogo toga dobrog, za sebe i svoju porodicu, kao i za svoj narod.
Isto tako, dešavalo se ponekad da uradi nešto protiv sebe i svog tima. I uglavnom je sam snosio posledice. Sećam se slučaja posle pljuvanja rumunskog igrača Mutua na meču Lige šampiona između Lacija i Čelzija. UEFA je bila nemilosrdna, kaznila ga je sa osam utakmica zabrane igranje u evropskim utakmicama, što je bila tada druga najveća kazna te vrste u istoriji „kuće fudbala“…
Mnogi se sećaju i Nemca Jensa Jeremisa i Svetskog prvenstva 1998. Tada je prošao bez kazne, za razliku od dve godine kasnije kada je u razmaku od pet minuta dobio dva žuta, odnosno crveni karton protiv Slovenije u Šarlroa.
Samo u dresu reprezentacije zaradio je 16 žutih i čak pet crvenih kartona. Ali takav je bio Siniša Mihajlović.
Odrastao je u Borovu naselju, nadomak Vukovara. Lopta mu je od ranog detinjstva bila omiljena igračka. Znao bi po čitav dan da je šutira u svom dvorištu. Ceh je platila porodična kapija, koju je njegov otac morao da zameni od siline udaraca.
ispostaviće se da je kapija bila vredna te žrtve, jer je danonoćno vežbanje učinilo da Sinišina levica tako očvrsne, da je postao fudbaler sa jednim od najjačih šuteva na svetu.
Slobodni udarci su mu bili specijalnost. Postizao je golove i u Vojvodini i Crvenoj zvezdi, setite se samo Bajerna, ali je svetsku slavu stekao odlaskom u Italiju. U jednom trenutku ušao je u istoriju Serije A kao fudbaler sa najviše postignutih golova iz slobodnih udaraca, pretekavši najpre legende Maradonu i Platinija, zatim i rekordera Frančeska Zolu. Danas tu titulu deli sa Pirlom.
Kuriozitet je da je za nacionalni tim postigao deset golova i to gotovo sve iz – slobodnih udaraca!
Nacionalni dres oduvek je smatrao svetinjom. Nikad nije odbio poziv. Neretko je, u vreme krize, sam plaćao kartu ili čak privatnim avionom dolazio na pripreme reprezentacije.
Za Jugoslaviju je debitovao 1991. na beogradskoj “Marakani” u kvalifikacijama za EURO ’92 protiv Farskih Ostrva. Bilo je 7:0 za “plave”.
Ukupno je odigrao 63 utakmice u nacionalnom dresu. Jednom prilikom je izrazio žaljenje što je doživeo više tužnih nego radosnih trenutaka. Jedini put potpunu sreću osetio je posle utakmice u Zagrebu, na Maksimiru, kad je Jugoslavija eliminisala Hrvatsku i obezbedila plasman na Evropski šampionat.
Njegovu klupsku karijeru pratili su mnogi uspesi. Počelo je sa titulom u dresu Vojvodine, nastavilo u Crvenoj zvezdi, Romi, Sampdoriji, Laciju i Interu. Sarađivao je sa mnogim velikim trenerima, ali uvek je isticao Vujadina Boškova, legendarnog Vujketa. Naravno i Ljupka Petrovića za koga ga vezuju najveći klupski uspesi.
Uz Vladimira Jugovića i Dejana Stankovića jedan je od najtrofejnijih srpskih fudbalera. Sa prvim je u dresu Crvene zvezde bio šampion Evrope, potom i klupski prvak sveta. Igrali su zajedno i u Sampdoriji. Sa drugim je igrao u Laciju i Interu, bio mu je kao stariji brat, kasnije i kum.
Obrnutu ulogu imao je sa Miroslavom Tanjgom, još jednim prijateljem za ceo život.
Prijatelji, posebno porodica, uvek su mu bili na prvom mestu. Kako je jedan kolega davno primetio: “znajte, provereno, kad Siniša igra dobro, sve je u redu sa njegovom prodicom. I obrnuto.“
Izuzetno emotivno je doživljavao svaki radostan i tužan trenutak u familiji.
Bio je oženjen Arianom, nekadašnjom italijanskom lepoticom i TV zvezdom sa Apeninskog poluostrva (RAI UNO). Imaju tri sina i dve ćerke.
Nije pretenciozno reći da je kao trener možda i najuspešniji u svojoj generaciji. Bio je selektor Srbije, ali je najveći trag ostavio u Kalču. Trenirao je „pola“ Serije A. Krenuo je kao pomoćnik Roberta Manćinija u Interu, a onda samostalno počeo i završio na klupi Bolonje. Trenirao je i Kataniju, Fiorentinu, Sampdoriju, Milan i Torino.
Kad je bilo najteže, svim srcem je bio uz otadžbinu
U vreme bombardovanja Jugoslavije, iskoristio je svoj sportski ugled da poseti tadašnjeg predsednika italijanske vlade D’Alemu i brani stavove otadžbine. Zbog tog angažovanja i pretnje ekstremista, mesec dana je sa porodicom bio pod specijalnim policijskim obezbeđenjem.
Kao i mnogi naši sportisti u to vreme, koristio je svaku utakmicu da podseti svet na zločin koji je zbog NATO bombardovanja trpeo nedužan narod. Pamte se „target“ fotografije njega i Dejana Stankovića iz Lacija.
Učestvovao je u mnogim humaniratnim akcijama, ali nikad nije želeo da ih ističe u javnosti i koristi za ličnu promociju.
Na Sinišinu žalost, mnogo veću medijsku pažnju od dobrotvornih akcija, izazvalo je njegovo čuveno potpisivanje pristupnice SPS-u, iako je on taj čin bezuspešno pokušavao da pravda ministarskom podvalom…
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare