Prvi jugoslovenski pobednik

Skener 20. jan 202110:00 6 komentara
Bojan Križaj
YouTube screenshot

Pre tačno 41 godinu, 20. januara 1980. godine u švajcarskom Vengenu Bojan Križaj, najveći skijaš nekadašnje Jugoslavije, ostvario je prvu pobedu u karijeru. Za njegovo ime vezuju se gotovo sva prva velika ostvarenja u belom sporta tadašnje SFRJ na svetskoj sceni.

Ovaj specijalista za slalom i veleslalom rođen je 3. januara 1957. godine u slovenačkom Kranju, a pre svih drugih naših skijaša osvajao bodove u Svetskom kupu, a zatim i imao tu čast da se u ovom takmičenju nađe na pobedničkom postolju. Najpre kao osvajač drugog ili trećeg mesta, da bi zatim 20. januara 1981. ušao u istoriju, ostvarivši svoju prvu od ukupno osam pobeda u Svetskom kupu tokom dugogodišnje karijere. U sezoni 1986/87 pripao mu je, kao ukupno najuspešnijem takmičaru, mali Kristalni globus u slalomu, čime je sprečio Švajcarca Pirmina Curbrigena da se tada dokopa tog trofeja u svim disciplinama Svetskog kupa.

Križaj se može pohvaliti i time da je bivšoj Jugi doneo najsjajniju medalju sa Svetskih prvenstava u skijanju. Bila je to medalja srebrnog sjaja koju je uzeo nakon slalomskih trka održanih 1982. na šampionatu u Šladmingu, kada je iznad njega na najvišoj stepenici pobedničkog postolja stajao najčešće nepobedivi švedski as Ingemar Stenmark.

Jedina medalja koja mu nedostaje u kolekciji odličja sa najvećih takmičenja jeste ona sa Olimpijskih igara. Iako se dva puta nadmetao na olimpijskih skijaškim stazama, a na Igrama u Sarajevu bio bodren i od strane domaćih navijača, nijednom nije uspeo da svoje ime upiše među olimpijske besmrtnike. Najbliže je tome bio u Lejk Plesidu 1980. godine kada mu je bronzana medalja u veleslalomu izmakla zbog zaostatka od dve stotinke sekunde, koliko je od njega bio brži trećeplasirani Austrijanac Hans En.

Križaj je osamdesetih godina prošlog veka uživao status jednog od najboljih sportista Jugoslavije i popularisao ovaj sport, ne samo u svojoj Sloveniji, već i ostalim krajevima tadašnje države. Obožavali su ga, kako se onda govorilo, “od Triglava do Đevđelije” i s nestrpljenjem očekivali – slično atmosferi koja se stvara pred sadašnje teniske duele Đokovića sa Nadalom i  Federerom – televizijske prenose Bojanovih nadmetanja sa prvim skijašem sveta Ingemarom Stenmarkom. Šveđanin je iz ovih obračuna češće izlazio kao pobednik, ali je zato tadašnji prvi skijaš Jugoslavije, kako je kasnije govorio, uživao u retkim pobedama nad čovekom koga smatra “najboljim u istoriji ovog sporta”.

Neki veruju da je ovaj plavokosi, gotovo uvek nasmejani skijaški as, koga su krasile sjajna tehnika i besprekorna fizička sprema, mogao u karijeri da ostvarijoš i veće domete da je bio “manje povučen i neodlučan, a više agresivan” na stazi. Odgovor na ovo pitanje, naravno, nikada nećemo saznati, ali je zanimljivo da je junak naše priče u jednom intervjuu koji je dao kao iskusni 30-godišnji skijaški veteran priznao da je bilo stvari koje su negativno uticale na njegove nastupe.

Pre mi je mnogo toga smetalo sa strane i to me je sputavalo. Oneraspoložilo me je, na primer, ako su navijači dok sam razgledao stazu dovikivali. Dekoncentrisale su me priče o mojim mogućnostima uoči velikih nastupa. Sad se sve to izmenilo”, tvrdio je Križaj.

Činjenica je da je Bojan pokrenuo lavinu koja je dovela na svetsku scenu i druge momke iz najzapadnije republike tadašnje SFRJ sposobne da ostvare velike rezultate – Jura Franka, Borisa Strela, Roka Petroviča… Ipak, uoči svakog značajnog takmičenja najviše se očekivalo od našeg prvog skijaškog “musketira” i on je taj teret morao da, sa manje ili više uspeha, nosi sve do okončanja karijere na snežnim stazama.

A ona je počela vrlo rano, možemo reći gotovo u trenutku kad je trogodišnji mališan iz Kranja, čiji su otac i stric aktivno upražnjavali ovaj sport, prvi put stao na skije. Sa ozbiljnim treninzima započeo je u skijaškoj  školi u Tržiču, gde je vrlo rano ocenjeno da se radi o velikom talentu. Dečak, kome je idol na skijaškoj stazi bio trostruki olimpijski pobednik sa Igara u Grenoblu Francuz Žan-Klod Kili, dobio je priliku da se usavršava na takmičenjima u inostranstvu, tačnije u Austriji, Italiji, Francuskoj.

Da njegov talenat prevazilazi jugoslovenske okvire pokazao je 1975. na Omladinskom prvenstvu Evrope sa koga se vratio kao šampion Starog kontinenta u slalomu. Te iste godine je kao predvozač na trci Svetskog kupa u Mariboru privukao pažnju stručnjaka i gledalaca lakoćom svoje vožnje, pa je uskoro od direktora skijaških reprezentacija Jugoslavije Tone Vogrinca dobio poziv da se priključi državnom timu.

Bojanov uspon prema svetskom vrhu započeo je u sezoni 1976/77, u kojoj je ostvario prvi plasman među 15 najboljih u trci slaloma u Svetskom kupu, što mu je donelo i prve bodove u ovom takmičenju. Na pobedničko postolje je kao debitant zakoračio 13. decembra 1977. nakon slalomskog nadmetanja u Madoni di Kampiljo u kome je bio treći, a godinu dana kasnije (22. decembra 1978.) je na domaćem terenu u Kranjskoj Gori ostvario taj plasman i u veleslalomu. Čekalo se kada će se Križaj konačno popeti na najvišu stepenicu pobedničkog postolja i to se desilo 20. januara 1980. godine, posle dve slalomske trke vožene u Švajcarskom Vengenu. Naredne godine će ponovo trijumfovati u Vengenu, a pored dve pobede u Kranjskoj Gori (1982. i 1986. godine), tokom karijere je još bio najbolji u slalomskim nadmetanjima za Svetski kup u Markstinu (1983), Madoni di Kampiljo (1984), Bromonu (1986) i Kicbilu 1987.

U godini u kojoj je ostvario prvu pobedu u Svetskom kupu, sa velikim ambicijama je otišao na Olimpijske igre u Lejk Plesid. Tamo, međutim, nije uspeo da se domogne olimpijske medalje. U njegovoj najjačoj disciplini slalomu je promašio kapiju. Ovakav rani završetak trke je kasnije pokušao da objasni činjenicom da mu staza u ovom američkom zimskom centru, zbog mekog snega, jednostavno nije ležala.

Nekima odgovara mekan sneg, dok je meni to uvek smetalo. Tvrde staze su mi bile omiljene. U uslovima mekanog snega nikada nisam bio baš dobar, a  najgore mi se desilo na olimpijskim slalomu u Lejk Plesidu kad sam promašio kapiju. U prvom momentu sam mislio da su nešto pogrešili. Ali na kraju se ispostavilo da sam pogrešimo samo ja. Jednostavno, prošao sam mimo kapije“.

Mnogo bolje je vozio olimpijski veleslalom, međutim, dve stotinke su mu nedostajale da se, umesto Austrijanaca Hansa Ena, nađe na pobedničkom postolju kao osvajač bronzane medalje. U toj sezoni 1979/80 bio je četvrti u ukupnom poretku Svetskog kupa, što više nikad neće uspeti da ponovi niti nadmaši, dok je nadmetanje u slalomu okončao na drugom mestu sa 37 bodova zaostatka iza pobednika Stenmarka.

Pre suočavanja sa novim olimpijskim izazovom na Igrama u Sarajevu, nastupio je 1982. na Svetskom šampionatu u Šladmingu, odakle se vratio sa srebrnom medaljom. Čast da bude prvi jugoslavenski skijaš sa odličjem sa Svetskog šampionata pripala je sada nažalost pokojnom Borisu Strelu, koji je veleslalomsku trku u ovom autrijskom mestu okončao kao trećeplasirani. Prvi Jugin skijaški as je, međutim, sjajem osvojene medalje nadmašio Strela  pošto je takmičenje u omiljenoj disciplini, slalomu, završio sa 42 stotinke zaostatka u odnosu na šampiona Ingemara Stenmarka.

Bio je to verovatno najveći trenutak u skijaškoj karijeri nekadašnjeg talentovanog klinca iz Kranja. Takmičiće se on na još dva Svetska šampionata, u Valtelini (1985.) i Kran Montani dve godine kasnije, ali će se na na njima morati zadovoljiti petim i šestim mestima u slalomskim trkama, kao i osmom pozicijom u veleslalomu.

Uoči Igara u Sarajevu jugoslovenska javnost je očekivala da u glavnom gradu Bosne i Hercegovine tog februara 1984. godine konačno dobije prvog našeg osvajača olimpijske medalje u zimskim sportovima. Čovek koji je imao tu privilegiju da u ime svih učesnika Igara izgovori olimpijsku zakletvu na koševskom stadionu smatran je prvim kandidatom za ostvarenje tog zadatka. Bojan Križaj nije, međutim, ispunio očekivanja zemljaka. U slalomu je na cilj stigao tek kao sedmoplasirani, dok je u veleslalomu bio još lošiji – deveti. Juga je tih dana dobila drugog skijaškog heroja iz Slovenije Jura Franka, koji je osvajanjem olimpijskog srebra u veleslalomu pokrio neuspeh onog od koga se najviše očekivalo da se nađe na pobedničkom postolju na platou “Skenderije”.

U Sarajevu sam bio kao neki favorit, ali sam pre takmičenja znao da neće biti ništa jer nisam bio u dobroj formi i nisam se dobro osećao. I osvojio sam samo sedmo i deveto mesto”, objašnjavao je kasnije razlog zbog kojeg nije ispunio očekivanja Jugoslovena na Igrama održanim u gradu na Miljacki.

Više nikad neće dobiti priliku da pokuša da osvoji medalju na Olimpijskim igrama. Iako je četiri godine kasnije, pred penzionisanje, otputovao kao član jugoslovenskog skijaškog olimpijskog tima na takmičenje koje se održavalo u kanadskom Kalgariju, zbog povrede zadobijene na treningu morao je da odustane od izlaska na stazu.

Iako takmičenje u Svetskom kupu nema rejting Olimpijskih igara i Svetskih šampionata, Bojanu je osvajanje malog Kristalnog globusa u slalomu u sezoni 1986/87 predstavljalo značajnu nagradu, tačnije potvrdu da se u ovoj tehnički zahtevnoj skijaškoj disciplini i dalje nalazi u svetskom vrhu. Posebno, što je u nadmetanju za naslov najboljeg slalomaša u toj sezoni pobedio Ingemara Stenmarka. Jugoslaven je sakupio 105, a drugoplasirani švedski skijaški velemajstor sedam bodova manje.

Ipak, naredne 1988. odlučio je da ode u zasluženu skijašku penzij. Učinio je to na simboličan način u martu 1988. na trci Svetskog kupa u austrijskom Zalbahu kada je stao na pola staze i zatim pešice prošao kroz cilj.

Promoter tog scenarija bio je Tone Vogrinec. Razmišljali smo kako da napravimo kraj karijere i došli smo na tu ideju. Ljudi su to sjajno prihvatili i mnogo mi je drago zbog toga”, prisećao se tog trenutka okončanja karijere Bojan Križaj.

Samo nekoliko godina kasnije u istoriju je otišla državu koju je on proslavio i promovisao svojim uspesima na  međunarodnoj skijaškoj sceni. U novoj državi Sloveniji se bavio mnogim  poslovima – bio uvoznik piva, savetnik za skijaške proizvode u kompaniji “Elan”, direktor slovenačkog alpskog skijaškog pula… Nekadašnji as belog sporta, koji u slobodnom vremenu uživa da igra golf, često dolazi na prostore nekadašnje zajedničke države i ne skriva da je jugonostalgičar.

Za mene su to bila dobra vremena. Drago mi je što mogu da živim i radim na celoj teritoriji bivše Jugoslavije i da sam svuda jednako dobro primljen. Države bivše Jugoslavije doživljavam kao i pre. Osećam da sam deo tog prostora. Jeste da se sistem promenio i država raspala, ali te granice za mene uopšte ne postoje”, poručila je jednom prilikom ova skijaška legenda.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare