Šampionski Inter – rezultat ispred estetike

Serie A 9. maj 202110:00 2 komentara
fudbaleri Intera
© Jonathan Moscrop/CSM via ZUMA Wire/Cal Sport Media via AP Images

Možda Antonio Konte većini navijača Intera nikad neće biti blizak srcu kao Žoze Murinjo, ali će i oni tifozi milanskih ’Nerazura’ koji ne mirišu nekadašnjeg Juventusovog vojnika morati da mu priznaju ogromne zasluge za osvajanje skudeta koji je na “Đuzepe Meacu” stigao nakon 11 sušnih godina.

Biće, jasno, i onih koji će ovaj njegov uspeh pokušati da omalovaže ili bar umanje tvrdnjama da mu je posao olakšala torinska ’Stara dama’ dovođenjem još zelenog Andrea Pirla na klupu devetostrukog uzastopnog prvaka. Ili da Interovo penjanje na fudbalski Olimp na Apeninima objasne time što je taj tim, nakon eliminacije iz evopskih takmičenja, ratovao samo na jednom frontu.

Nesporno je da su ove činjenice uticale na ishod trke za titulu u Italiji, kao što se ne mogu osporiti ni argumenti kritičara koji zameraju novom šampionu da je, pod Konteovom dirigentskom palicom, prezentovao neatraktivan fudbal u kome je igra podređena postizanju željenog rezultata. Ipak, svi ovi minusi sada osvajača 19 tutula prvaka zemlje četvorostrukih svetskih šampiona ne mogu dovesti u pitanje istinu da je ovaj temperamentni južnjak iz regije Apulja jedan od ključnih tvoraca promene fudbalskog vladara na prestolu čizme.

Trener, rođen pre 51 godine u Lećeu, poznat po teškom karakteru i spremnosti da beskompromisno sprovodi svoje zamisli, doveden je 31. maja 2019. u Inter za prvenstvenim zadatkom da trijumfuje u kalču, što je u drugoj sezoni vođenja ove ekipe i učinio. Naravno, da od njegovog angažmana u najvećem gradu Lombardije ne bi bilo ništa da većinski vlasnici Intera iz kineske kompanije “Suning” nisu odrešili kesu i načinili ga daleko najplaćenijim trenerom Serije A, koji godišnje zarađuje 12 miliona evra.

Antonio Konte
AP Photo/Luca Bruno

Mnogi će sada reći da se tako skupa investicija isplatila, ali se valja prisetiti ne tako davnog vremena posrtanja Konteovog Intera kada je bilo mnogo onih koji su kritikovali gazde ovog kluba zbog “preplaćivanja prepotentnog trenera koji nema ni igru, ni rezultate”. I sam don Antonio je doprinosio ovakvim negativnim ocenama svojim tvrdim stavovima, odnosno nedostatkom diplomatskog takta. Iako je, posebno u prva dva prelazna roka (letnji i zimski) pre izbijanja pandemije korone, dobio od vlasnika Intera – zahvaljujući umeću još jednog bivšeg Juventusovog čoveka, direktora Bepea Marote – gotovo sva željena pojačanja (a pre svih Romela Lukakua!), ne samo da to nije zadovoljilo njegove apetite za novim igračima, već je i javno upućivao kritike na račun čelnika kluba zbog tih propusta, ali i drugih stvari.

Ne volim ljude koji se ukrcavaju u pobedničke vozove. Čekam da se predsednik Žang vrati iz Kine i onda moramo razgovarati. Ovo što se sada događa nema smisla. Mesecima nas niko nije zaštitio od javnih kritika, ni mene kao trenera, niti igrače. To ne podnosim. Kao da nismo na istom zadatku“, rekao je Konte početkom avgusta 2020. godine.

Verovatno bi većina drugih trenera nakon ovakvih javnih kritika na račun klupskih gazda dobila ekspresno otkaz, ali to se nije desilo čoveku koji je prethodno sa klupe do titula prvaka država odveo Juventus (tri puta) u Seriji A i Čelsi (jednom) u Premijer ligi. Ne znamo da li su Žangovi – kako neki tvrde – razmišljali o toj opciji, odnosno odustali od nje samo zbog procene da bi ih otpuštanje skup plaćenog trenera isuviše koštalo. Tek Konte je nastavio da radi započeti posao u situaciji kada su, zbog gubitaka nastalih tokom pandemije korone, kineski vlasnici stegli kaiš u klubu iz italijanskog grada mode.

Izvesno je da je njihov odnos sa aktuelnim šefom stručnog štaba trostrukog prvaka Evrope daleko od prisnog kakav su imali Žoze Murinjo i tadašnji prvi čovek Intera Masimo Morati. Ovaj bogati industrijalac iz Milana je izuzetno cenio gospodina ’Posebnog’, ali i imao sasvim drugačiji emotivni odnos od sadašnjih vlasnika prema klubu za koji je navijao od detinjstva i u kojem je njegov otac Anđelo u vreme ’katanaćo ere Elenija Erere kao predsednik proslavio osvajanje dva trofeja Kupa šampiona (1964. i 1965. godine).

Žoze Murinjo
Action Images / Carl Recine

I Portuglac je tokom dvogodišnjeg vođenja tima čiji je kapiten bio legendarni Havijer Zaneti, znao da svašta kaže za medije ali, pri pravljenju paralele između njegove i Konteove ere treba imati u vidu da je Murinjo na startu rada u ovom klubu imao daleko kvalitetniju igračku bazu u odnosu na italijanskog stručnjaka. Žoze je 2008. zatekao šampionski tim iskusnih internacionalaca sa kojim je njegov prethodnik Roberto Mančini suvereno vladao čizmom u odsustvu u Seriju B izbačenog Juventusa. Pred njim je bio posao nadogradnje i pokušaj ostvarenja cilja zbog koga ga je Morati prvenstveno i angažovao – osvajanja toliko sanjanog ušatog pehara. Do njega je Murinjo stigao u svojoj drugoj i poslednjoj sezoni (nezaboravne triplete) provedenoj u Milanu, kada je ekipa upotpunjena dovođenjem kreativnog plejmejkera Veslija Snajdera, a Samjuel Eto u špicu zamenio Zlatana Ibrahomovića u trampi sprovedenoj sa Barselonom.

Ne možemo reći da je Konte posao stvaranja budućeg šampiona Serije A započeo od nule, ali je jasno da ga je čekao težak i neizvestan put transformacije ekipe Intera koja protekle decenije, ne samo da nije uspevala da ugrozi dominaciju Juventusa, već ni da u konkurenciji sa Romom i Napolijom stigne do drugog mesta u kalču. U njegovoj prvoj sezoni ’Nerazuri’ su nadmetanje u Seriji A započeli sjajno ali je, nakon poraza u derbiju od Juventusa u Milanu, usledio pad.

U Ligi šampiona – u kojoj ni kao trener Juventusa i Čelsija nije imao uspeha – nisu stigli daleko. Treće mesto u grupi odvelo ih je u utešno prolećno nadmetanje u Ligi Evrope, gde je, međutim, kormilar milanskih ’plavo-crnih’ neočekivano stigao na korak od svog prvog trenerskog međunarodnog trofeja. Ipak, Sevilja je u finalnom susretu odigranom 21. avgusta 2020. u Kelnu bila spretnija i srećnija (3:2) pa je Konte sezonu u kojoj je njegov tim takmičenje u nacionalnom šampionatu završio na drugom mestu okončao bez pehara. Kome je, bez obzira na zaostatak za novim-starim šampionom od samo jednog boda, objektivno bio bliži u Evropi nego u domaćem šampionatu.

Bez obzira na to što su mnogi stručnjaci i analitičari pred start ovog prvenstva videli Inter kao glavnog rivala torinskoj ’Staroj dami’ malo je njih bilo spremno da se kladi na to da će upravo oni prekinti gotovo deceniju dugu dominaciju kluba pod patronatom Fijata. Za razliku od prethodne, milanski tim (u koji su u letnjem prelaznom roku stigli Hakimi, Vidal, Kolarov, a kasnije i Darmijan) sezonu u kalču je u leto 2020. godine započeo loše. U gradskom derbiju je pretrpljen poraz od Milana, a dva boda sa “Meace” je odnela i Parma, budući putnik u Seriju B. I pored ovih posrtanja Lukaku i drugovi su ostali prvi pratioci vodećih ’Rosonera’, ali su takmičenje u Evropi okončali već u decembru. Nakon remija sa Šahtjorom (0:0) na svom terenu ostali su kao, kao poslednjeplasirani tim u grupi, ne samo bez osmine finala Lige šampiona, već i bez utešnog nadmetanja u Ligi Evrope.

Pokazalo se, međutim, da je ovaj bolni neuspeh omogućio Konteu i njegovim izabranicima da se maksimalno posvete nastupima u Seriji A gde je osvajanje skudeta postalo poslednja, ali i velika šansa da se spase sezona. Ključna utakmica za podizanje samopouzdanja tima je verovatno bila pobeda u derbiju Italije (2:0) nad braniocem titule nakon koje je započeo nezadrživi pobednički marš ka najvažnijem trofeju italijanskog fudbala. U narednom kolu su ’Nerazuri’ 23. januara 2021. uzeli samo bod na gostovanju Udinama, da bi zatim usledio niz od 11 uzastopnih pobeda kojim je praktino bilo rešeno pitanje novog prvaka.

Većina ovih pobeda ostvarena je minimalnom razlikom (najčešče sa 1:0) , a u nekim od tih susreta odigranih na njegovom terenu lider kalča je dozvoljavao objektivno slabijim protivnicima da dominiraju na terenu, odnosno imaju većinski posed lopte. Ipak u svim tim mečevima uspevao je da postigne gol više od rivala, najčešće iz kontranapada u kojima su glavni akteri bili Lukaku, Lautaro Marines i brzonogi ful bek Hakimi. Ključni element uspeha bila je tokom sezone konačno posložena granitna odbrana koja je primila najmanje golova u Seriji A, a koju su, pored golmana Handanovića, činila trojica iz štoperske linije – Škrinjar, Bastoni i De Fraj.

Kontea nisu (ako je suditi po njegovim izjavama) mnogo uzbuđivale kritike onih kojima se nije dopadao ovakav neinventivni stil igre koji ih je podsećao na zloglasni, ali rezultatski efikasni katanaćo tvorca prvog velikog Intera Elenija Erere. Poručivao im je da estetika jeste bitna ali da je skudeto važniji.

Igrali smo lep fudbal u Ligi šampiona ali niko nije pričao o tome kad smo eliminisani. Sad moramo da se koncentrišemo na rezultat”, objašnjavao je šta mu je najvažnije u prvenstvenim utakmicama njegovog tima.

Moglo bi se diskutovati o tome da li je Inter zaista pružao lepu igru u grupnoj fazi najvažnijeg evropskog takmičenja, ali je od toga ipak, važnije što je stručnjak iz Lečea svojim ružnim fudbalom ostvario cilj donevši milanskom klubu toliko željeni 19. skudeto. Uostalom ni Murinjov Inter nije umirao u lepoti jer je i za pragmatičnog Portugalca rezultat bio važniji od estetike. Dovoljno je da se prisetimo revanša polufinala Lige šampiona sa Barselonom kada je ’Posebni’ uspešno parkirao autobus ispred gola italijanskog tima na “Kamp Nouu” i tako sa igračem manje na terenu sačuvao prednost iz prvog duela u Milanu.

Romelu Lukaku
REUTERS/Jennifer Lorenzini

Dvojicu poslednjih trenera koji su sa Interom uzimali titule povezuje i blizak odnos sa igračima koji su, i pored velikih zahteva strogih šefova, ispoljavali poverenje i odanost Žozeu i Antoniju. Konte je znao da viče na svoje fudbalere, ali i sa njima u zagrljaju podeli radost nakon postignutih golova i ostvarenih pobeda. Nakon velikih nesporazuma koji su nagoveštavali odlazak Eriksen iz Milana uspeo je da dobije Danca po svojoj meri. Mada nije briljirao kao u Totenhemu, plejmejker iz Skandinavije je u drugom delu sezone postao standardni prvotimac i postigao važne golove u duelima sa Napolijem i Krotoneom.

Ako Eriksen nije bio njegov Vesli Snajder to se sigurno može reći za Nikola Barelu koji je tokom rada sa Konteom izrastao u prvog vezistu milanskog tima i standardnog reprezentativca Italije. Najplaćeniji fudbalski stručnjak na Apeninima uspeo je da transformiše Ivana Perišića u upotrebljivog ful beka, a potvrdio je i da ima instikt da u pravom trenutku šalje u vatru rezerviste koje će promeniti rezultat u korist milanskog tima. Džoker Mateo Darmijan, na čijem angažovanju je insistirao kod čelnika kluba, u važnim susretima sa Kaljarijem i Veronom je nakon ulaska na teren zabio pobedonosne golove koji su približili lidera šampionskom slavlju.

Konte sigurno neće dugo uživati u trijumfu. Sa Interom ga ugovor veže još jednu sezonu, a hoće li ga ispuniti do kraja zavisiće prvenstveno od finansijske situacije u klubu, kome ni upravo osvojena titula ne garantuje materijalnu stabilnost. Ukoliko od sadašnjih ili eventualno novih vlasnika dobije garancije da neće biti prodaje ključnih igrače, odnosno da će biti dovedena željena pojačanja, učiniće sve da u narednoj sezoni dokaže da uzimanje skudeta nije bilo slučajnost, ali i konačno nešto konkretno uradi u Ligi šampiona. Ako, ipak, dođe do rastanka sa milanskim ’crno-plavima’, temperamentni stručnjak će im kao uspomenu ostaviti svoj pečat na toliko čekanom skudetu, dok će poslednju titulu koristiti kao još jedan dokaz svojih vrhunskih trenerskih kvliteta (i naravno, visoke cene pri sklapanju novih angažmana). Mada ne želimo da predviđamo budućnost Antonija Kontea, nije zgoreg prisetiti se činjenice da je nakon prevremenog rastanka sa Interom (imao je još jednu, nerealizovanu godinu ugovora sa milanskim klubom kad je posle uzimanja triplete otišao u Real) trenerska karijera Žozea Murinja krenula nizbrdo.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare