„Svi bi da budu Sale Đorđević, a gde je krvnički rad?“

Skener 17. okt 202110:08 > 25. mar 2022 16:05
FIBA.basketball

Jedan je od onih iz senke, neumorni entuzijasta, koji je učio od legendi srpske, evropske i svetske košarke. Kroz četiri decenije trenerskog rada vodilo ga je geslo neuništivog profesora Nikolića da gradiš igrače, pa tek onda tim.

Srđan Antić (61) u karijeri nije preskočio nijednu uzrasnu kategoriju, niti pol, pa još na nekoliko kontinenata. I kao da to nije bilo dovoljno, sportske dveri otvorio i za upliv naučnih metoda.

Povezane vesti

Razgovarati sa osobom tako bogatog iskustva je lako, jer je to životno trajanje posvećeno obručima, ali, i teško, s obzirom na kvantitet tema. Od opštih, ovdašnjih košarkaških problema do specifičnosti trenutka i vremena, prošlih, koja se ponekad, obavijena patinom godina, čine boljim i uspešnijim, ili sadašnjeg, punog ekspresnih uspona i padova.

Jesam i nisam malo se povukao iz trenerskog posla u tradicionalnom shvatanju. I dalje sam zvanično FIBA instruktor, onaj koji drži kurseve po različitim zemljama, budućim kolegama za licence Svetske organizacije. Obično su to manje razvijene basket sredine, kao što je slučaj sa Irakom, gde sam radio od 2013. do 2016. Prija kada FIBA pomenuti nacionalni savez označi kao onaj, koji je najviše napredovao u tom periodu, valjda je to i zasluga trenera. Ipak, trenutno se više bavim, ja bih to nazvao, modifikovanom košarkom sa ciljem promocije i očuvanja zdravlja kroz dva specifična programa, juritmije i kardiobasketa u okviru svoje Košarkaške „aj kju“ (nivo inteligencije) akademije,“ počinje priču Antić za Sport klub.

Kao jedan od razloga zaokreta u karijeri, ali i pomalo začuđenog pogleda, koji je govorio više od nepostavljenog pitanja, sledi:

Malo i od Aitove filozofije

Srđanu Antiću je Španija druga košarkaška domovina, ne samo zbog rada sa košarkašicama Saragose, tokom devedesetih prošlog veka. Ili pak „serhispane“, gde se uz basket, usavršavao španski jezik na kreativan način. Ostalo je veliko prijateljstvo sa Aitom Renesesom.

„Pre nego što ćemo se zvanično upoznati, nazvao je prijatelje iz Saragose da ih pita da li me znaju, da bi mu preneli da sam trener, ali malo drugačiji od ostalih iz branše. Doživeo sam to kao priznanje mom radu, u koji sam uneo i nešto od njegove filozofije. Aito ima ogroman autoritet, ne samo u rodnoj Španiji. Nikad ne mogu da zaboravim kada su ga jednom prilikom pitali da li bi dozvolio igračima da rade šta hoće. Malo se zamislio, pa odgovorio potvrdno, uz dodatak da bi pre toga sve učinio da rade ono što on želi, čemu stremi. On je, inače, uneo, promene pod španske obruče, praktično „skinuo“ ono po čemu smo mi nekada bili poznati. Dao je šansu Riki Rubiju sa 16 godina, ali i jednom Huanu Karlosu Navaru, braći Gasol, Pau i Marku, ili Rudiju Fernandezu. Ne treba zaboraviti da su Španci bili juniorski prvaci sveta na SP 1999. u Portugaliji, da bi ta generacija, kasnije nastavila da osvaja medalje u seniorskoj konkurenciji, kao ona naša iz Bormia 1987. godine.“

Mladi igrači su nam uniformisani, bez kreacije u donošenju odluka u određenom trenutku utakmice. Daću prost primer. Svi bi da budu Saša Đorđević, najviše zbog onih njegovih klupskih i reprezentativnih, istorijskih trojki. Sve se to nađe na „netu“, nije potrebna usmena „književnost“. A takvim pristupom, nesuđeni naslednici, pokupe njegovu pogrešnu stranu, plejmejker – realizator. Pri tome, „zaborave“ Sašin pravi razvojni put, rad, energiju, posvećenost… Zato sam mu svojevremeno rekao da je najveći „grobar“ srpske košarke. Deci je lakše da kopiraju ono što je najatraktivnije iz nečije karijere, a gde je krvnički rad? Zato pokušavam da u Akademiji stavim akcenat na primenu individualne tehnike u realnoj situaciji nekog meča. Odnosno razvijam kognitivne (pamćenje, mišljenje, učenje) sposobnosti igrača što opet utiče na košarkaški „IQ“, brzo donošenje odluka za primenu određenih elemenata i usklađivanje individualne tehnike i taktike sa kolektivnom igrom. Da mladi košarkaš podiže svoju u svrhu timske igre.

Kao iskusni pedagog sa pištaljkom oko vrata, u sadašnjosti, već nekoj zaboravljenoj roli, opet ide primer:

„Bez želje da bilo koga prozivam, džaba sva igračka MVP priznanja ako Olimpijske igre gledamo na malim ekranima, a nas tamo nema, kao što se desilo najboljim srpskim seniorima. To već pričam onima u pionirskom uzrastu, a kadeti to moraju i da primenjuju, da budu najbolji za ekipu, a ne samo sebe.

A zašto se Srbiji dešava da od samostalnosti, od četiri olimpijska ciklusa, zaigra samo na OI 2016, razloga ima pun koš, ali i sledeći:

Bili smo najbolji ili u vrhu, kada smo u prve seniorske timove uvodili one sa 16, 17 godina, da se kale i greše, jedno ne može bez drugog. U međuvremenu, a to nije od juče, na žalost, zamenili smo uloge sa Španijom, pa čak i Italijom. Kada sam pre 30-ak godina, prvi put otišao na Pirinejsko poluostrvo, kod njih, primera radi, u Huventudu, braća Đofresa, Rafa i Tomas, bili su sa 24, 25, bili „mladi“ lavovi. Setite se kako su u Partizanu, sezonu 1991/92, odigrali Danilović i Đorđević i koliko su imali godina. Vremenom, rivali su „samo“ kopirali naš sistem.“

Nije sve počelo od Marine

„Izuzetno cenim sve ono što je uradila i osvojila Marina Maljković sa seniorkama Srbije, da pomenem samo dve evropske titule, pa olimpijsku bronzu. Sjajno ukomponovan tim, puno energije, srce na terenu što bi rekli… Ali, ženska košarka nije počela od nje. Ne smemo da zaboravimo Zvezdinu evropsku titulu (1979) i rad Strahinje Brace Alagića, ili Milana Cige Vasojevića, Mihaila Vukovića… Svi oni su pravili odlične reprezentativne rezultate. Istina, već duže kuburimo sa kvalitetom domaće ženske lige, ali to ne mora da utiče na rezultate nacionalne selekcije u budućnosti. Ali, ono o čemu bi trebalo da se povede računa je stvaranje igračica.“

Mike Ehrmann, Getty Images

Pod srpskim obručima odavno su zaživeli procesi, koji su sve osim rada na duge staze. Od slabog nacionalnog šampionata, kroz čiju Superligu, najbolji srpski klubovi sprinterski dominantno prohuje, do rada sa klincima u „milion“ klubova i školi košarke pod budnim menadžerskim okom i uvek spremnim ugovorom „tamo daleko“…

Na početku trenerske karijere, imao sam čast i privilegiju da upoznam, učim i radim sa legendarnim Aleksandrom Nikolićem. Ono što sam zapamtio na prvom „času“, primenjivo je i posle toliko decenija – da biste gradili ekipu, krenite od igrača. Primarno je stvaranje igrača, a ne rezultata. Prvo je teže, neizvesnije, ali, ako ste uporni, daće rezultate. Istina je da imamo mnogo stranaca, čak i u klinačkim kategorijama. E, sad, to nam smeta, a nije nam smetalo kada su naši košarkaši bili viđeni stranci u drugim zemljama. Mislim da se radi o zameni teza, odnosno, kada bi se radilo na formiranju, pravljenju igrača, onako kako smo nekada činili, ne bi ni bilo toliko stranih pojačanja. Ima i ona, nezvanična, pouka, ako napraviš jednog, biće lepo, sa dvojicom još lepše, a ako kojim slučajem „proizvedeš“ trojicu igrača, ni od koga ne možeš da izgubiš.

Riki Antić, nadimak pod kojim je poznatiji u srpskim košarkaškim krugovima, skreće pažnju na još nešto:

Mislim da preterujemo i sa onim „zemlja košarke“, ili da smo baš mi rođeni za ovaj sport. Kada bi baš bilo tako, kako to da jedna generacija mladih igrača bude prvak Evrope, a sledeća toliko sklizne da završi u evropskoj B diviziji. Ne ide to baš tako. Bolje bi nam bilo, stalno se vraćam na srž problema, da povedemo računa o razvoju klinaca, pa u našoj ligi neće da vrvi od stranaca. Moramo da promenimo sistem, vratimo se onom, logično reformisanom, ali onom gde bi se vodilo računa o formiranju pojedinaca za seniorski pogon. Neki naši klubovi imaju „filozofiju“ da se juniori, čak i oni koji odskaču, još razvijaju, da ima vremena za njih. Greška, već u kadetskom uzrastu bi trebalo da si formiran igrač, blizu seniorske kategorije.“

Ne ostajući zarobljen u vremenu, sagovornik Sport kluba, i te kako je svestan:

Kako su se kalili šampioni

„Časove“ košarke sa Acom Nikolićem, Antić je započeo u „svom“ Partizanu, gde je Profa bio koordinator i držao redovne sastanke sa trenerima košarkaša i košarkašica, pre savetničke role u osvajanju evropske titule 1992. Praktična nastava se „dešavala“, skoro deceniju kasnije u Crvenoj zvezdi.

„Bila su to zanimljiva iskustva, ne samo zbog Nikolića. Radio sam sa košarkašicama crno-belih, ali i pomogao Duletu (Vujoševiću) u individualnom radu sa Paspaljem, Danilovićem, Grbovićem… u drugoj polovini osamdesetih. Tada me je kontaktirao i Slavko Trninić, za koga sam na prijateljskoj osnovi počeo da radim skauting kompletne muške lige tadašnje SFRJ, osim Partizana, naravno. Bio sam svedok i „neki“ učesnik stvaranja velikih ekipa, crno-belih, koji su se plasirali na fajnal for KEŠ u Ganu, ali i šampionske Jugoplastike. Trninić je, iz mlađih selekcija, u seniorsko vatru ubacio Rađu i Kukoča, sve sa po osam sati dnevno treninga. Moka (Slavnić) je „žutima“ doneo šmek i dorćolski mangupluk, pa dolazi stručno-organizacioni rad Maljković- Jankov-Nikolić za evro-naslove.“

Košarka je nastala kao sport zabave, ali odavno je ozbiljan biznis. Ipak, kada govorimo o radu sa mlađim kategorijama, fizička priprema je samo suplement tehničko-taktičkog dela. Ne bi smela da se forsira ni sada i pretpostavlja košarkaškoj pripremi. Bio sam kadet crno-belih (brzo završio igračku karijeru zbog povrede, prim.aut), kada me je Ranko Žeravica pozvao da treniram sa prvim timom u kome je bio jedan Dragan Kićanović. Ali, nama klincima iz te generacije, ali i kasnije, nije bilo dozvoljeno da dižemo tegove, preterujemo sa teretanom. Za taj uzrast, nije dobro ni danas da se to radi, da bude ispred basket elemenata.

Privatna arhiva

Nekadašnji angažman u Partizanu i Crvenoj zvezdi, sa košarkašicama i košarkašima, dovoljan je za iskustvo „dve“ karijere, ali ni „trenerstvo“ nije što je bilo…

Sada je teže biti „kouč“, jer su prioriteti izvan stručnog rada. Po meni, glavni trener u savremenoj košarci bi trebalo da bude ozbiljan, lider (organizator posla) i da ima kvalitetan stručni štab određenih zadataka. Veliki broj kolega, radi na dva fronta, juri rezultate i pravi sopstveni imidž. Nekada su stvari stajale drugačije. Vrhunske rezultate smo postizali kada smo imidž stvarali praveći vrhunske igrače. Zahvaljujući ovdašnjim stručnjacima i igračima, i te kako smo podizali nivo španske, grčke, ili nemačke košarke. Taj kvalitetan rad, otvarao je vrata i nama ostalima. Da se razumemo, nisi dobar trener zato što si zemljak Bože (Maljković), Željka (Obradović) ili Dude (Ivković). Uvek sam morao da se individualno dokazujem i opravdam nacionalni identitet i poverenje.

Često smo skloni da lagano i površno pričamo o nacionalnim školama košarke, nekada o jugoslovenskoj, pa srpskoj… Profesor Nikolić, koji više od 20 godina nije sa nama, apostrofirao je jedinu, originalnu (američku) školu košarke.

Asistenti (ne) vraćaju lopte

„Krajem prošlog veka bio sam trener košarkašica Crvene zvezde, ali i pomoćnik u stručnom štabu muškog tima. Tako sam radio na pripremi Radmanovića, Rakoćevića, Vujanića, za prvi tim crveno-belih za sezonu 1998/99. Neki košarkaši ulogu asistenata svode na vraćanje lopti prilikom uvežbavanja šuta. Ima i onih koji prihvate savet i rade na individualnom usavršavanju sa pomoćnicima. Zato jedni dostignu vrhunac, a drugi padnu u zaborav, bez želje da apostrofiram lične zasluge. Jesam ponosan na sportske rezultate svojih nekadašnjih učenika, ali još više na njihove karijere koje su usledile pošto su okačili patike. Kao u slučaju Tanje Vesel, Milice Vukadinović, Ane Joković, Zlatka Bolića, Dragane Kontić…“

Možemo da pričamo o metodologijama rada, ali nacionalne, u smislu španske, srpske ili italijanske, više ne postoje. Sve je izmešano, uzima se najbolji „začin“. Pa, San Antonio je godinama igrao najlepšu košarku sa jednim od najboljih svetskih trenera. Greg Popović nikada nije krio „vezu“ sa Ivkovićem i Obradovićem, koristeći njihov način rada. Pa, Rik Adelman je koristio Vlada Divca kao “savetnika“ kada je u NBA dozvoljena zona u odbrani. Sebe ne smatram predstavnikom nekakve srpske metodologije rada. Ponosan sam što sam Srbin, ali sam imao čast da se razvijam kao trener i pedagog u direktnoj saradnji sa Nikolićem, Žeravicom, Ivkovićem, Vujoševićem, Maljkovićem, ali i hrvatskim kolegom Slavkom Trninićem, španskim stručnjakom Aitom Garsijom Renesesom ili Argentincem Rubiom Manjanom. Od svakog ponešto pokupiš.“

U svakoj sportskoj, pa i košarkaškoj priči, mnogo prostora i energije oduzima novac. Da ga ima dovoljno, bili bi avioni, kamioni…

Pare su neophodne za što bolje uslove, ali ne smeju da budu glavni izgovor za slabiji kvalitet rada. Jeste i nije bilo davno, kada je Partizan izbacio Makabi i plasirao se na fajnal for Evrolige 2010. Izraelski šampion je imao osam, devet puta veći budžet od crno-belih. Sličan odnos bi bio i danas. U regionu, nema problem samo srpska klupska košarka. Komšije misle da nama čak super ide, a mi opet nismo zadovoljni. Jer, bivša Jugoplastika (Split), pa Cibona, Bosna, pa i ljubljanska Olimpija, daleko su od nekadašnjeg (evropskog) sjaja. Pojavili su se neki novi klubovi, preuzeli primat. Mi bar i dalje imamo večite. Na klupu Partizana se vratio veliki Željko Obradović, a ta medijska bomba još uvek trese… Trebalo bi verovati u generalni boljitak nacionalnog sportskog brenda, a najviše, kvalitetan rad.“

Član srpskog i španskog trenerskog udruženja, a možda bi mu bilo lakše da se prihvati nekakvog konsultanskog posla, posle decenija ispravljanja individualnih i timskih „krivih Drina“… Ali, veći izazov je Akademija, košarka na naučno-umetnički način. Pa, kako to ide?

Kada ženske i muški zamene uloge

Zbog igračke povrede, Antić je veoma rano, kao 21-godišnjak, započeo trenersku karijeru. Od juniorki Voždovca, preko seniorki Partizana, gde je asistirao Dragoljubu Pljakiću, Saši Stanimiroviću i Vladislavu Lučiću, za tri nacionalne titule i dva Kupa, osamdesetih prošlog veka. Ali i odveo kadetkinje crno-belih do prvog državnog naslova. Posle angažmana u Španiji i Kazablanci, radio je sa ženskim i muškim timom Crvene zvezde, pa Vojvodine. Trenerski put ga je vodio i u Libiju (klubovi i reprezentacija), Dubai, Saudijsku Arabiju, Mađarsku i Irak.

„Kada sam zaplovio trenerskim vodama, bilo je napornije raditi sa devojkama, ali se lakše stizalo do rezultata. Sada su promenjene uloge. Trenutno, pored svoje Akademije, sarađujem sa KK Torlakom, u formi individualnog i timskog rada sa mladim talentima. Rezultati nisu primarni, već stvaranje igrača.“

Višedecenijsko iskustvo sam usmerio u kreativno-inovativni program, takozvanu košarkašku juritmiju (pored pedagoške, medicinske ili umetničke), po ugledu na program Rudolfa Štajnera, austrijskog antropologa. Najlakše ju je definisati kao umetnost pokreta tela, bazirana na košarkaškim elementima, kojima razvijamo motoričke i kognitivne sposobnosti i utičemo na integralni razvoj ličnosti. Plus kardiobasket, program koji je izveden iz juritmije kao aerobni tretman kojim se jača imunitet, povećava volumen pluća, jednostavno, održava i unapređuje zdravlje koordinacijom sportskih elemenata i kardiovaskularnih vežbi. Sve u svrhu podizanja igračkog kvaliteta, sposobnosti donošenja pravih odluka, rešavanja problema, ali ne samo u okviru sporta. Jer, deca nam još u pionirskom uzrastu „ćopaju“ u jednostavnim motoričkim sposobnostima. Kada se izabere da se trenira košarka, mnogi sigurno neće napraviti profesionalne karijere, ali taj sport utiče na razvoj tinejdžera, od kognitivnih sposobnosti, preko moralno-voljnih kvaliteta timskog rada ili liderskih karateristika. Kroz Akademiju pokušavam da se „basket“ uči i na drugi način, ne samo usko veznao za sportske domete.

Ali, ovo poslednje je ideja vodilja mnogim mladima za rešavanje egzistencijalnih problema na ovim prostorima?

Klincima uvek pričam da su košarkaški nekada bili jedni od najobrazovanijih sportista, gotovo svi završavali studije. Jesu se promenili uslovi treniranja, ali je poguban prerani odlazak u profesionalne vode. Novac jeste bitan, ali ne sme da bude jedina preokupacija na početku kakve, takve karijere, ili uopšte bavljenja ovim sportom. Na prvom mestu mora da bude obrazovanje i zdravlje, a (sportski) rezultati stižu kao plod zdravog rada, pa i drugačijeg pristupa košarkaškim treninzima, pa i preko juritmije. Ako vas drugi inspirišu da im verujete, ja činim sve da verujete u sebe.

Privatna arhiva