Škija – Bič Božji

Ex-Yu lige 12. maj 202110:00 0 komentara

Pre 73 godine, 12. maja 1948. u Sarajevu je rođen Josip Katalinski, as sarajevskog Željezničara i jedan od najboljih centarhalfova nekadašnje Jugoslavije.

Povezano

Popularni Škija je bio jedan od ključnih ljudi u pohodu tima sa Grbavice na jedinu titulu šampiona SFRJ (sezona 1971/72), a u istoriju fudbala naše tadašnje države zauvek je ušao kao strelac pobedonosnog gola u majstorici sa Špancima na frankfurtskom “Vald” stadionu (13. februara 1974.) koji je omogućio ’Plavima’ da se plasiraju na Svetski šampionat u SR Nemačkoj.

Momak koji je odrastao i prve fudbalske korake napravio na Ilidži bio je beskompromisni štoper u duelima sa protivničkim napadačima, a pored hrabrosti i sjajne igre glavom odlikovalo ga je i odlično korišćenje obe noge u defanzivnim, ali i ofanzivnim akcijama. Mada mu je prvenstveni zadatak bio da spreči špiceve rivala da ugroze mrežu njegovog tima, Katalinski je bio i efikasan strelac. U dresu sa šest buktinja je u 41 nastupu deset puta matirao protivničke golmane, dok  je igrajući za svog Želju (269 puta ) zabio 48 golova, od toga 32 u prvenstvenim susretima. Koliko su njegovi pogoci doprineli penjanju ekipe trenera Milana Ribara na jugoslavenski fudbalski Olimp pokazuje podatak da je u tom šampionatu (1971/72) sa 12 datih golova bio treći najbolji strelac sarajevskog tima. Od njega su efikasniji bili samo napadači Josip Bukal i Boško Janković, sa 14 i 13 postignutih pogodaka.

Na terenu je pred utakmice slušao himnu “Hej Sloveni” na Mundijalu u SR Nemačkoj 1974. i finalnom turniru Kupa evropskih nacija u Jugoslaviji, održanom dve godine kasnije. Na kraju te 1974. na čijem početku je postigao svoj najvažniji gol karijere u Frankfurtu, proglašen je za jugoslovenskog fudbalera godine, a ostalo je zapisano da je na oproštaju fudbalera Anderlehta Van Nilsa nastupio za reprezentaciju sveta. Katalinski je 1975. godine iz grada na Miljacki otišao na francusku Azurnu obalu, gde je kao fudbaler Nice, zbog problema sa kolenima, 1978. okončao igračku karijeru.

Po povratku u šeher ostao je u omiljenom sportu, veran svom Želji, jugoslovenskom i bosanskohercegovačkom fudbalu. Nakon okončanju rata u Bosni i Hercegovini, jedno vreme je bio predsednik Željezničara, bavio se sportskim menadžmentom i do odlaska u večnost (9. juna 2011. godine) obavljao dužnost kordinatora za mlađe kategorije u FS BiH. Fudbaler koji se na vrhuncu karijere 1975. oprobao kao epizodista u  filmu “Simha” (rađenom po istoimenoj pripoveci Isaka Samokovlije, u kojoj je glumio limara Lijača) važio je u privatnom životu za raju, odnosno čoveka široka srca. Iako je tokom tragičnih ratnih dešavanja ostao bez ubijenog brata, u ’Škiji’ nije bilo mržnje prema pripadnicima drugih naroda sa kojima je delio dobro i zlo na prostoru nekadašnje centralne jugoslovenske republike.

Ovo je bratoubilački rat, ništa drugo do bratoubliački rat”, govorio je nekadašnji heroj Juge iz Frankfurta.

FK Željezničar

Junak naše priče počeo je kao dečak da trenira fudbal u lokalnom ilidžanskom Igmanu. Nadimak Škija nije, kako se verovalo, dobio zbog sklonosti ka duvanu, već zbog toga što je u jednoj školskoj predstavi glumio čoveka sa imenom Škija. Malo je nedostajalo da kasnija legenda Željezničara postane igrač velikog gradskog rivala. Kao 15-godišnjak je otišao na „Koševo“ na trening omladinaca Sarajeva, međutim trener Dobrivoje Živkov ga nije izbrao među 20 klinaca za koje je procenio da imaju perspektivu u ovom klubu.

Katalinskog su ubrzo pozvali sa Grbavice gde je Milan Ribar stvarao juniorski tim koji će nakon nekoliko godina izrasti u “dinamit momke” i osvajače titule šampiona Jugoslavije. Talentovani centarhalf sa Ilidže je već 1965. potpisao svoj prvi ugovor sa Željom za čiji najbolji sastav je debitovao u utakmici sa Vardarom. U sezoni 1965/66 odigrao je 18 prvenstvenih susreta, a nakon gradskog derbija u kome je u septembru 1965. čuvao Asima Ferhatovića, legendarni Hase je pohvalio 17-godišnjeg defanzivca ’Plavih’.

Mali, ti ćeš biti dobar igrač”, stručno je predvideo fudbalsku budućnost golobradog štopera veliki as sa Koševa.

U narednim sezonama Škija i njegovi saigrači Bukal, Sprečo, Hadžiabdić, Bratić, Janković, su sazrevali i postajali tim spreman da se bori za jugoslavenski fudbalski vrh. U šampionatu SFRJ, odigranom u sezoni 1970/71, osvojili u drugo mesto sa četiri boda zaostatka za prvakom Hajdukom, da bi u narednom ligaškom maratonu konačno stigli do Olimpa. Veći deo prvenstva Ribarovi izabranici su proveli na liderskoj poziciji. Ostvarili su rekordnu pobedu u duelu sa Mariborom (8:0), a verovatno odlučujuću u derbiju sa glavnim rivalom Zvezdom, koja je u drugom delu šampionata poklekla u Sarajevu (1:0) zahvaljujći pogotku Edina Spreče. Šampionsko slavlje je usledilo 11. juna 1972. posle ubedljive pobede nad Partizanom (4:0) u Beogradu u poslednjem kolu. Željo je sa dva boda prednosti nad timom sa “Marakane”, došao do svoje prve titule, a njegov efikasni centarhalf osvojio jedini trofej u igračkoj karijeri. Ostalo je zapisano da je novi prvak Juge najčešće utakmice započinjao u sastavu: Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo i Deraković.

Škija je uskoro dobio novo priznanje, pošto ga je selektor Vujadin Boškov pozvao među reprezentativce koji su tog leta nastupili na turniru “Kup nezavisnosti” u Brazilu. Debitovao je pogotkom u ubedljivoj pobedi nad Venecuelom (10:0), a u strelce se upisao i u narednom duelu sa Bolivijom (1:1). Iako je sastav sa „Grbavice“, nakon eliminacije u prvom kolu Kupa šampiona od engleskog Derbija (0:2, 1:2), pružao promenjive igre u domaćem šampionatu, Katalinski je obezbedio status standardnog reprezentativca u kvalifikacijama za Svetski šampionat u SR Nemačkoj u kojima su ’Plavi’ za rivale u grupi imali selekcije Španije i Grčke.

Malo je nedostajalo da, umesto dobijenog statusa čoveka koji je odveo Jugoslovene na Mundijal u SR Nemačku, bude proglašen glavnim krivcem za neuspeh naše reprezentacije u tim kvalifikacijama. U nezaboravnom duelu sa Grcima, odigranom 19. decembra 1973. u Atini, pri vođstvu gostujuće selekcije od 2:1 je neoprezno uputio loptu ka istrčalom golmanu Mariću. Bio je to autogol koji je – s obzirom na činjenicu da su ’Plavi’ već u prvom poluvremenu  ostali bez isključenog Dušana Bajevića – činilo se definitivno udaljio našu reprezentaciju od pobede sa najmanje dva gola razlike, neophodne da se izbori majstorica sa ’Crvenom furijom’. Nesrećni Josip je u poluvremenu zatražio od Miljanića da bude zamenjen, ali je prvi čovek tadašnje selektorske komisije odbio da ga povuče sa terena. Ipak, u nastavku susreta je najpre Ivica Šurjak vratio nadu fudbalerima iz Titove države, da bi zatim Stanislav Karasi pogotkom postignutim u poslednjim treucima meča doneo neopisivu radost milionima Jugovića i istovremeno spasao  Katalinskog da ne bude “razapet na krst srama”.

Nakon trijumfa na frankfurtskom “Vald“ stadionu, tada 25-godišnji reprezentativac sa Ilidže je otvorio dušu, priznavši da je  imao noćne more zbog kiksa u atinskoj utakmici.

Teško mi je bilo, najteže u životu. Nisam smio sebe da pogledam u oči. Budio sam se obliven znojem sanjajući da Karasi promašuje šut u Atini”.

Nepuna tri meseca nakon Atine “grešnik” je postao heroj. Tog 13. februara 1974. na prepunom “Vald“ stadionu sve je bilo rešeno u 13. minutu kada je sudija Loro dosudio slobodan udarac za selekciju sa Balkana. Buljan je uputio centaršut u šesnaesterac reprezentacije sa Pirinejskog poluostrva, a Katailnski je kasnije opisao kako je postigao svoj najvažniji pogodak u karijeri.

Dok budem živ sjećaću se tog gola, dok 13. februar slavim kao drugi rođendan. Nakon Buljanovog centaršuta skočio sam i glavom šutirao prema golu golmana Iribara. On je odbio loptu, a ja sam je u padu u drugom pokušaju udarcem nogom zakucao u mrežu. Španci su tada bili fudbalska velesila, predvođena selektorom Kubalom, a  mi fudbalska provincija. Eto, to je moj drugi rođendan po kojem me pamte i Španci”, prisećao se Škija.

Kao najbolji akter majstorice u Frankfurtu dobio je na poklon kolor televizor, međutim, po povratku u domovinu, na putu od Beograda do Sarajeva opel rekord metalik novog junaka Jugoslavije bio je napunjen sa još šest novih TV aparata. Bili su to najblistaviji dani na fudbalskom putu nekadašnjeg siromašnog dečaka iz ilidžanskog naselja Vreoci za kojeg je tada znao gotovo svaki stanovnik zemlje od Triglava do Đevđelije.

Usledilo je toliko čekano Svetsko prvenstvo na kojem nacionalni ’Plavi’ nisu nastupili prethodnih 12 godina, od Mundijala u Čileu. Centarhalf Željezničara pružio je odličnu igru na otvaranju takmičenja u kojem su naši fudbaleri propustili priliku da savladaju branioce titule iz Brazila (0:0). Na visini zadatka bio je i odlučujućem duelu za plasman u drugi krug sa Škotima (1:1) u kojem je vodio pravi mali rat sa robusnim centarforom ostrvske selekcije Džoom Džordanom. Kasnije je ovo odmeravanje snaga sa prgavim napadačem Škotske i Lids Junajteda opisao na svoj karakterističan način:

Je.. majku kako čovjek bije. Bijem i ja, ali on ubi”.

Nažalost, u narednoj polufinalnoj rundi Svetskog šampionata Katalinski se uklopio u sivilo jugoslovenskog državnog tima koji je nakon poraza od SR Nemačke (0:2), Poljske (1:2) i Švedske (0:0) okončao turnir kao osmoplasirana reprezentacija naše planete.  I posle odlaska u Nicu – za šta je kao zaslužni reprezentativac dobio specijalnu dozvolu FSJ pre napunjene 28 godine života – nastavio je da nastupa u dresu sa šest buktinja.

Drugo i poslednje veliko takmičenje na kojem je zaigrao bio je finalni turnir Kupa evropskih nacija, čiji je domaćin u junu 1976. bila SFRJ. Škiji, međutim – kao uostalom i svim Jugoslovenima – dueli sa SR Nemačkom i Holandijom, nisu ostali u lepom sećanju. Iako su izabranici selektora Ante Mladinića u polufinalnom susretu sa ’Pancerima’ na “Marakani” vodili u 30. minutu sa 2:0, na kraju su, ipak poklekli (4:2) pred tadašnjim svetskim šampionima. A najzaslužniji za preokret ’Elfa’ je bio rezervista, centarfor Diter Miler kojeg Katalinski nije uspeo da spreči da  u završnici regularnog dela utakmice i kasnije u produžecima čak tri puta nađe put do mreže domaće selekcije. Iskusni štoper je u susretu za treće mesto sa Holanđanima u Maksimiru postigao u 44. minutu izjednačujući pogodak, ali to nije bilo dovoljno da domaćini stignu ni do utešne nagrade na ovom turniru. Upravo on je u 107. minutu produžetaka prilikom jedne kontre gostiju izgubio trkački dvoboj sa Rudom Gelsom, nakon čega je napadač  ’Tulipana’ preciznim šutem doneo pobedu (3:2) svojoj reprezentaciji.

Bio je to tužan oproštaj junaka sa “Valda” od velike reprezentativne scene, mada će formalno reprezentativnu karijeru okončati naredne godine u utakmici kvalifikacija za Svetsko prvenstvo sa Rumunijom. Susret u kojem smo 8. maja 1977. u Zagrebu poraženi (2:0) od suseda iz tadašnje Čaušeskuove države bio je poslednji 41. nastup legendarnog defanzivca u nacionalnoj selekciji.

Kada je došao kao pojačanje u Nicu ugledni francuski list “Frans fudbal” mu je posvetio celu jednu stranicu sa naslovom: “Škija – Bič Božji!”. U klubu sa Azurne obale je igrao sa dvojicom jugoslovenskih napadača – najpre sugrađaninom iz Sarajeva Vahidinom Musemićem, a zatim i Nenadom Bjekovićem, dok se van terena družio sa Žan Polom Belmondom, te upoznao Alena Delona i Brižit Bardo. Navijači kluba iz ovog lučkog grada su voleli hrabrog centarhalfa iz Jugoslavije, ali su, baš kao i treneri, strahovali da zbog njegovih čestih izleta u protivnički šesnaesterac ne ostanu rupe u odbrani Nice koje će protivnik iskoristiti. Zato se na mečevima francuskog prvenstva, prilikom Josipovih odlazaka na protivničku polovinu terena, često moglo čuti upozorenje zabrinutih navijača: “Škijo vrati se, Škijo vrati se”.

Nakon što je tokom tri sezone odigrao 103 prvenstvene utakmice i dao 28 golova u dresu Nice, odlučio je da zbog hronične povrede ode u igračku penziju. Usledile su već pominjane decenije drugog dela fudbalskog života Josipa Katalinskog, koje je prekinula teška bolest. Bitku sa njom izgubio je 9. juna 2011. godine u rodnom gradu, a večno prebivalište pronašao je na katoličkom groblju “Stup” na Ilidži. Fudbalski savez BiH u znak sećanja na ovog legendarnog asa od 2012. organizuje memorijalni turnir koji nosi njegovo ime. A nama se čini da Škija i njegova ogromna fudbalska zaostavština ne mogu otići u zaborav, ne samo zbog onih koji pamte njegov pogodak na frankfurtskom “Valdu”, već i mlađih generacija. Kojima će priče starijih i filmski snimci oživljavati vreme u kome je na fudbalskoj sceni nekadašnje Jugoslavije jedan od glavnih junaka bio hrabri borac sa Ilidže.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!