Slađini šampionski snovi u plavom

Skener 7. apr 202210:00 > 10:07 0 komentara
Privatna arhiva

"Sanjajte svoj san, meni se ostvario. Igrajte košarku! Verujte u sebe!" Ako prošetate banjalučkim naseljem Borikom i stignete do modernog košarkaškog terena posvećenog legendarnoj košarkašici Slađani Golić sačekaće vas tamo lepa, motivaciona poruka. Od prave osobe, na pravom mestu...

Ona je prototip igračice koju treneri i saigračice vole i cene. Bila je požrtvovana, posvećena, nesebična, pouzdana, u najkraćem, borac velikog srca, bez mane i straha. Blage i dobre naravi, odana prijateljica, a istinska ratnica pod obručima. Pravi vojnik čuvene jugoslovenske škole košarke, disciplinovana, odvažna i spremna za velika dela. A takav je i čovek.

Povezane vesti

Slađana Golić, nekadašnja proslavljena reprezentativka Jugoslavije i prvotimka banjalučkog Mladog Krajišnika. Jedna od onih divnih dama, koje su umnogome doprinele da ženska košarka na ovim prostorima osamdesetih godina prošlog veka dobije poseban, lepršavi šarm i trofejni rejting. Slađina prirodnost i srčanost bili su žila kucavica velikih istorijskih uspeha i atmosfere u reprezentaciji i klubovima u kojima je igrala. Za nju nije bilo izgubljene lopte, nije prezala od najtežih duela u reketu, igrala je specifičnim stilom i nosila na plećima veliki teret izazova.

A kao nagrada za takav trud, odnos prema igri i talenat ostaju činjenice kojima se retko ko može pohvaliti u kolektivnom sportu poput košarke, a to su odličja sa najvećih planetarnih takmičenja, Olimpijskih Igara (srebro iz Seula 1988.godine), Svetskog (srebro iz Kuala Lumpura 1990.) i Evropskog prvenstva (srebra 1987. u Kadizu i 1991. u Tel Avivu), Univerzijade (bronza u Edmontonu 1983. i zlato 1987. u Zagrebu).

„Sve medalje su mi mnogo drage, ali olimpijska je nešto posebno. To je vrh karijere. San svakog sportiste je da ode na Olimpijske Igre, a još kada se učešće kruniše takvim uspehom, onda je taj osećaj sreće i zadovoljstva neopisiv. OI su značajnije od SP, jer vidiš najveće zvezde u svim sportovima, provodiš vreme sa njima u Olimpijskom selu, gledaš ih i na terenu, dok na SP košarkašica su samo košarkašice, od kojih se sa mnogima sretneš i u kvalifikacijama za OI. Na svom košarkaškom putu, koji je trajao do moje 40.-e godine iz ove perspektive ne bih menjala ništa, osim jedne stvari, koju ne mogu da prebolim i prežalim, a to je neodlazak u Barselonu na OI 1992. godine zbog sankcija prema Jugoslaviji. Košarka je moj život, nešto što me sasvim ispunilo i usrećilo“, započinje razgovor za Sport Klub Slađana Golić, čuveni sjajni centar.

Stres postao urnebes od anegdote

U bogatoj karijeri bilo je mnogo lepih događaja, putovanja širom planete, u razgovoru je spomenula i kako je reprezentaciju Jugoslavije na Kubi, na kvalifikacijama za OI, zdušno bodrio Fidel Kastro i poklanjao im suvenire. Ali anegdota, koju izdvaja, u to vreme je za nju bila veliki stres.

„Pripremale smo se u Osijeku za EP u Budimpešti i imale mnogo problema sa povredama. I vraćajući se sa trening utakmice sa Italijom išla sam sa Zdravkom Miljković, koleginicom iz šibenskog Elemesa, koja je nesmotreno zakačila nogom stubić pored puta i ozbiljno rasekla nogu. Odvela sam je u bolnicu na hirurgiju, tamo su je šili, čak joj i presađivali delić kože, a sutradan je trebalo da putujemo za Budimpeštu. I kud ću, šta ću, iz govornice nazovem selektora Milana Cigu Vasojevića, koji kad je čuo šta se dogodilo galamio je na mene iz sve snage, kao da sam ja kriva za tu povredu. Međutim, tu nije bio kraj našim mukama. Dođemo nas dve ispred hotela i na izlasku iz taksija, ja nehotice zalupim vrata i jadnoj Zdravki polomim prst! U hotelu nas je dočekao Ciga i toliko je vikao na mene da je celi Osijek čuo. Ćutala sam i posle sam na EP dala sve od sebe i odigrala dobro, ne bi li mi Ciga makar delimično oprostio“, uz blagi smešak priča Slađa.

Zaista, svaka lepa reč o ovoj fantastičnoj sportistkinji nije preterana, jer ona je jedan od najlepših primera novim generacijama. To u njenoj Banjaluci znaju da cene, mada je, pored brojnih nagrada zaslužila i mnogo više. A ovih dana iz grada na Vrbasu stigle su lepe vesti vezane za košarkašku kraljicu, kako je sugrađani zovu. Naime, snima se dokumentarni film o Slađani Golić, koji će se, kako nezvanično saznajemo, zvati „Slađana u plavom“. Za potrebe tog dokumentarca urađen je mural sa njenim likom, kao još jedan vid svedočenja o delu neponovljive legende.

Privatna arhiva

„Mural je naslikan na zidu prostorija mog matičnog kluba, Mladog Krajišnika. Predstavljena sam kako izlazim iz tog zida, kao neko ko je nikao iz cigli, iz dubine duše te zgrade, a broj 465 pored mene označava broj mojih utakmica u reprezentaciji. Šest lopti simbolizuju najvažnije osvojene medalje, po jednu olimpijsku i svetsku, dve evropske i jednu sa Univerzijade, bez balkanskih, pošto ih ukupno imam 11. Na muralu sam, simbolično, u dresu sa brojem 10, a mislim da će se film zvati „Slađana u plavom“, zbog plavog dresa jugoslovenske reprezentacije. Mnogo sam srećna što je mural baš na tom mestu, gde je sve počelo. A što se filma tiče, ja sam skromna po prirodi i nisam odmah prihvatila taj predlog, ali sam razumela ideju da će to biti dobra prilika da prenesem poruke budućim generacijama o lepoti bavljenja sportom“.

I mural i film će istaći podatak za Ginisa, upravo 465 je rekordna ciifra nastupa sportiste u nacionalnom timu, ne samo u košarci, nego u svim sportovima na prostoru bivše Jugoslavije.

„Nikada nisam razmišljala o rekordima, jednostavno, dobijala sam pozive selektora i igrala i tako se sve to množilo. A broj 465 je oficijelni podatak Košarkaškog saveza Jugoslavije i odnosi se samo na zvanične utakmice. Bila sam zdrava, povrede su me mimoilazile, nisam zabušavala, odazivala sam se za svaku reprezentativnu akciju i za nezvanične, prijateljske, trening susrete. Kad odradim posao u klubu jedva sam čekala pripreme reprezentacije. Nedostajala mi je porodica tokom dugih priprema i takmičenja, ali sam imala njihovu podršku, pustili su me da sama odlučujem o svom životu, što bih i sada savetovala roditeljima dece koja počinju da se bave sportom“.

Naravno, kao i svaka staza do zvezda i Slađina je bila posuta trnjem, ali karakteristična upornost i pobednički mentalitet su je vukli i motivisali.

„Ja najbolje znam koliko je bilo teško doći do tog broja, ali sam veoma uporna, pogotovo kada nešto silno želim, a moja želja za pobedama i ljubav prema košarci bili su jači od svega. Drago mi je da sam bila potrebna nacionalnom timu i velika mi je čast što sam deo te predivne priče. Srećom da nisam imala težih povreda, a i kada bih dobila neki ozbiljniji udarac, to sam krila, jer mi je želja za igrom bila jača od svega. Ponosna sam što sam niz godina bila kapiten reprezentacije i oprostila se od nje sa kapitenskom trakom. Podržavala sam i volela saigračice i poštovala trenere. Smatram da je to recept mog tolikog trajanja pod obručima“, objasnila je Slađana Golić.

Privatna arhiva

Prošle godine je od Kompanije Mocart u saradnji sa Gradom Banjaluka dobila i svoj teren u naselju Borik, a dokumentarni film i mural se lepo nadovezuju na sve to.

„Dokumentarac bi trebalo da bude gotov do kraja godine. Dala sam medalje, isečke iz novina, akreditacije sa raznih prvenstava, takođe i plakete, priznanja, da se skeniraju i snime. Ujedno se i radujem što su te moje uspomene oživele i ugledale svetlost dana, izašle iz kofera i kutija posle dužeg vremena. Verujem da će filmska ekipa sve da odraditi na najbolji način i da će to da bude simpatična priča o mojoj karijeri. Banjalučki muzičar Miro Janjanin je inicijator, a njegove pesme će da me prate kroz film na mnogim lepim, dragim mestima. Pošto sam Banjalučanka, i verovatno će biti puno detalja iz grada, što me baš raduje. Jedini zadatak koji mi preostaje je da decu upućujem da igraju, da se bave košarkom, ili bilo kojim drugim sportom.“

Sofija Pekić idol za sva vremena

I danas sa puno ushićenja priča o Sofiji Pekić, njenom idolu u državnom timu.

„Dres reprezentacije sa brojem 10 mi je predala Sofija Pekić u Italiji 1982. godine, posle EP u Ankoni. Mnogo sam je cenila, ali sam je se u isto vrijeme i plašila. Na treningu, ako ne pazim dobro na neku loptu, ona se izgalami na mene i baci loptu preko celog terena. Naravno, sve u najboljoj nameri. Htela je na taj način da mi pomogne. I na utakmici protiv SSSR, a ja sam bila rezerva tada u Ankoni, rekla je selektoru Vasojeviću: „Ubaci malu!“ I Ciga je poslušao, a za Ruskinje je igrala Semjonova visoka 214 cm… Nisam bila iskusna, uđem u igru, a Sofija krene akciju sa posta, navuče Semojnovu i spusti mi loptu pod koš i vikne: “Hajde, mala, šutni!’ I ja postignem koš, a Sofija kaže: „E sad možeš da izađeš!“ Da ne pokvarim utisak, da taj koš ostane neokrnjen… Bila sam stidljiva, nisam to pokazivala, ali tačno je znala da je obožavam, ipak, bila je stroga prema meni, kako bi me što bolje spremila za sve šta me čekalo. Sofija je, posle tog EP u Italiji, upravo tamo nastavila profesionalnu karijeru. Spakovala je dresove i šorceve, dala mi „desetku“ i rekla: ‘Ima dostojno da nosiš ovo i da me zameniš!“ Sofija je zaista bila nešto posebno! Nisam je videla odavno, volela bih da ponovo stupim sa njom u kontakt“.

A kada su njeni počeci u pitanju, za sve je „kriv“ nastavnik Ekrem iz osnovne škole u Vrbanji.

„Molio me je da počnem da treniram košarku, a ja sam ga izbegavala. U mojoj školi se forsirao rukomet, koji nisam volela, a Ekrem je bio uporan i povezao me je sa trenerom mlađeg tima Mladog Krajišnika, Dragom Rešom Šucijem. Tad je trener prve selekcije bio Aleksandar Saša Stanimirović, koji je odmah rekao da je kasno, jer imam 16 i po godina i da od mene nema ništa. Tad mi je, međutim, prišao Šuci i rekao „ne brini, radićemo.“ Trenirala sam posebno ispod dva bočna koša i iz prikrajka stalno pratila šta radi prvi tim na glavnom terenu. A kada bih došla kući moj brat Miroslav, koji, nažalost, više nije sa nama, dodatno bi uvežbavao samnom te elemente. Objašnjavao mi je sve poteze i mnogo me je podržavao…“

Slađa je mogla da se pohvali osvajanjem titule već u prvoj košarkaškoj sezoni na juniorskom prvenstvu BiH u Sarajevu. Kao juniorske šampionke BiH, „Malene“ su stekle pravo učešća na državnom prvenstvu u Beogradu. Odmah nakon toga, prvom timu je priključio trener Milenko Novaković, a zanimljivo je da je Slađa, kao doskorašnja juniorka, u sezoni 1978/9. bila jedna od pet igračica koje su odigrale svih 18 prvoligaških utakmica!

Privatna arhiva

„To je bio veliki podstrek da istrajem, dobila sam dodatnu volju i želju, uz moju standardnu upornost. Slušala sam pomno i usvajala sve savete od Milenka, koji je bio veoma strog i zahtevan, ali mnogo je uradio za mene. Mnogo sam radila na usavršavanju šuta. Lena Crnomarković je igrala te sezone na poziciji plejmejkera i razigravala me, a imala je veliki uticaj na igračice, baš smo je poštovale i slušale. U suštini, ekipi je bila neophodna visoka igračica. Tada je došla i Mersada Bećirspahić, tako da su nas spremali da igramo u paru. Vremenom smo se sjajno uigrale.“

Posle su se nizale sve bolje sezone u dresu Mladog Krajišnika, koje su Slađanu ekspresno vinule u orbitu. Sa nepunih 20 godina skrenula je pažnju izvanrednom igrom u prvenstvenom susretu sa kragujevačkim Radničkim, kojem je sa neverovatnom lakoćom „spakovala“ 33 poena.

„Jako samopouzdanje sam dobila posle te utakmice. Videla sam da mogu. Možda nisam bila atraktivna u igri, ali sam imala veliku borbenost. Ako promašim, samo sam razmišljala kako da odbranim naredni napad protivnica, ili ukradem neku loptu, da se opravdam što sam promašila. Izuzetno sam bila samokritična, ali moja želja za pobedom je bila ogromna. Bacala sam se za svaku loptu kako bih nadoknadila što sam kasno počela da treniram, pa sam morala sve na brzinu da savladam. Nisam imala tehniku kao ostale igračice, a ni dobar odraz, ali sam se snalazila. Zabeležila bih više skokova na nekim utakmicama, jer sam znala da se postavim, zagradim i ukradem loptu. U tome mi je mnogo pomogla moj uzor Sofija Pekić sa fenomenalnim savetima“.

Sagovornica Sport Kluba sa radošću i setom pamti godine u matičnom klubu, u kojem je dugo bila najbolji strelac, ali ističe i reprezentativne pripreme za dalji napredak.

„Sećam se da nam je 1986. godine zamalo izmakao plej-of, koji se te sezone igrao prvi put. Iza mene je bilo učešće na OI u Los Anđelesu 1984, na mojim prvim Olimpijskim igrama. Tad smo se pakleno spremale i te pripreme su mi mnogo pomogle kasnije, u klupskom prvenstvu. Bila sam puna energije, snage, želje, tako da sam i u klubu mogla puno da pružim. Šteta što je Mladi Krajišnik zbog manjka novca u dva navrata odbio učešće u evropskom Kupu Lilijane Ronketi“.

U klubu su joj treneri bili Davor Crnić, Đorđe Mikeš i ponovo Saša Stanimirović, koji je u drugom mandatu u Banjaluci sasvim drugačije tretirao Slađu.

Privatna arhiva

„Veoma me je poštovao, a ja sam mu u šali ponekad prebacivala one reči sa prvog treninga. Kada bi mi čestitao na dobroj igri, znala sam kroz šalu kratko da mu kažem: „Aha, tu smo!“ A prethodno, kada je bio trener Partizana, zadavala sam mu velike probleme na utakmicama i jednom sam ga podsetila da sam ja ona sa prvog treninga u Banjaluci“, uz neizbežan smešak priseća se Slađana.

Posle osvojenog srebra na OI u Seulu i nove vrlo dobre klupske sezone, 1989. godine zaputila se u pečalbu u francuski Šantakler iz Bordoa, što se pokazalo kao izvanredan potez.

„Imala sam ponuda i iz Italije, međutim, Francuska me je nekako najviše privlačila. Imala sam sreću da je tamo bio i Boro Golić, član čuvene generacije RK Borac, koja je bila šampion Evrope. Imamo isto prezime, nismo rođaci, ali kao da jesmo. U ekipi su me mnogo zavoleli, a i ja njih, tako da nisam razmišljala o nekim drugim ponudama i angažmanima. Bili smo svi kao velika porodica i sad smo bliski prijatelji i kumovi. Rado se posećujemo, ostali smo vezani za ceo život.“

Srpkinje su čudo, BiH sa Razom u uzletu

Slađana Golić ne štedi komplimente na račun ženske reprezentacije Srbije, ali i najbolje selekcije Bosne i Hercegovine.

„Reprezentacija Srbije je napravila čudo, zabeležila niz sjajnih rezultata u poslednjih 10 godina i iznedrila izvanredne igračice, Sonju Vasić Jelenu Bruks i ostale, među kojima je i naša Banjalučanka Saša Čađo. Pratim njihov rad i sve mi se mnogo sviđa, u moje vreme se više vremena odvajalo na kondicione treninge, bile smo željne lopte, a sada je to drugačije. Selektorka Marina Maljković je ukomponovala treninge snage sa što više vežbi sa loptom, a mnogo mi se sviđa kako vodi ekipu i sa psihološkog i taktičkog aspekta. Svaka joj čast! Što se tiče nacionalnog tima Bosne i Hercegovine, devojke su bile hit prošlogodišnjeg EP u Španiji, imaju odličnu Amerikanku u timu, ali i domaće igračice, koje vredno rade i napreduju. Nekoliko njih znam iz Banjaluke, veliki su talenti i odlične cure i želim im da samo tako nastave. Naravno, ogromne zasluge za njihov uspon pripadaju legendarnoj Raziji Mujanović, koja je tim menadžer. Nedavno je Raza par dana boravila u Banjaluci, gledala neke talentovane devojčice na utakmicama. Divno smo se družile, evocirale uspomene na naše reprezentativne dane, šetale i site se ispričale. Raza je legenda, neprevaziđena. A volim i cenim i ostale saigračice iz reprezentacije Jugoslavije, sa svima sam u kontaktu“.

Posle nekoliko godina u Francuskoj, vratila se iz privatnih razloga na ove prostore i zaigrala u šampionskom vršačkom Hemofarmu.

„Došla sam u Vršac jer mi je otac bio bolestan. Baš kad sam stigla u Vršac iz posete Banjaluci, javljeno mi je da je preminuo. Smogla sam snage da odigram tog dana utakmicu sa subotičkim Spartakom, pobedile smo, postigla sam 30 poena. Na kraju sezone sam odlučila da se vratim kući, zbog mame, pa sam posle osam godina potpisala za matični Mladi Krajišnik.“

U prvoj sezoni po Slađinom povratku klub je ostvario ogroman uspeh. „Malene“ su izborile finale plej-ofa, ali im je nakon Kovina i Vojvodine, Hemofarm bio prevelik zalogaj. Bile su tad u ekipi i Sanda Vuković, Mirjana Čovičković, Daliborka Vilipić…

„Uvek ističem koliko volim Banjaluku i da se radujem što živim u ovom gradu. Imala sam sreću da su, kad sam se vratila, došle i moje saigračice Mirjana Čovičković i Jadranka Ćosić. I bile smo zaista motivisane! Bilo je interesantno, u početku smo igrale domaće mečeve u Sremskoj Mitrovici, svašta smo pregurale, ali posle više nismo imale pravo da se takmičimo u ligi SR Jugoslavije“.

Te 1998. godine Banjalučanke su najzad debitovale u Kupu Lilijane Ronketi i još se pamte spektakularni mečevi u „Boriku“.

„Bile su to zaista jake utakmice, Borik je bio pun, sećam se kad smo igrale sa Izraelkama na debiju u kvalifikacijama, Litvankama sezonu kasnije, bio je sjajan ambijent. U debitantskoj sezoni bile smo u grupnoj fazi sa italijanskom Kariparmom i grčkim Sportingom. Grkinje smo pobedile 52:49, a bila nam je potrebna pobeda od sedam poena razlike za prolaz u nokaut fazu takmičenja“.

Posle ove evropske epizode Slađana Golić se ponovo otisnula u inostranstvo, potpisavši ugovor sa španskom Pamplonom.

„Otišla sam da pomognem Pamploni i to je bilo vrlo lepo iskustvo. Nisam bila tip osobe i igračice koja je volela da menja klubove, mnogo sam se vezivala za sredinu u kojoj sam boravila, za ekipu i trenera, nije mi novac bio na prvom mestu. Pamplona je pre mog dolaska bila ubedljivo poslednja na tabeli, sa 11 poraza, ali smo u drugom delu sezone izborile opstanak. Baš sam srcem odigrala tu polusezonu, atmosfera je bila odlična, igračice su me sjajno prihvatile, a posećivale su me i bivše saigračice iz Francuske, tako da sam, praktično i u Španiji bila kao kod kuće. Ipak, nisam prihvatila produžetak saradnje, odlučila sam da se oprostim od košarke“.

Za reprezentaciju Jugoslavije, debitovala je 1980. godine na Balkanskom prvenstvu, za koje nije bila planirana!

„Samo sam sparingovala sa tadašnjom državnom selekcijom, Mladi Krajišnik je igrao prijateljsku utakmicu sa reprezentacijom i ja sam se razigrala! Onda je selektor Milan-Ciga Vasojević skupio reprezentativke na tajm-autu i rekao im: „Niste sigurne putnice na Balkanijadu, mogla bi ona da vas ugrozi!“ Na kraju sam i otišla na Balkansko prvenstvo.“

Ne zaboravlja da spomene i još jednu važnu košarkaško-životnu školu.

„Još nisam bila formirana kao centar, a Mladi Krajišnik me je poslao u Kragujevac na usavršavanje centara pod nadzorom legendarnog stručnjaka Borislava Rebe Ćorkovića. U Banjaluku sam se vratila kao nova, naučila sam mnoge stvari, poluhoroge i druge elemente. Inače, igrala sam više na prirodan osećaj, uvek sam imala neko rešenje koje mene samo ponese, pa bih često izvela neku zavrljotku, kako su mi tad govorili. Kad me čuva viši centar poentiram ispod njene ruke! Bio je to i siguran faul na meni, a volela sam da polažem loptu odozdo. To sam praktikovala i na najvećim svetskim takmičenjima protiv vrhunskih igračica poput Čehinje Nemcove, Ruskinje Suharnove i mnogih drugih.“

Imago WEREK via Guliver

Sa neskrivenim ponosom se podseća učešća na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu, a posebno na onim u Seulu 1988. godine.

„U Los Anđelesu nam je za dlaku izmakla bronza. To je za nas bio šok, jer smo se mnogo spremale, znale smo da vredimo. Dogovorile smo se da ostanemo na okupu i da uzmemo medalju u Seulu. Tako je i bilo. Osvojile smo srebro, posle nezaboravnog polufinala sa Australijom i čuvenog koša Anđe Arbutine, moje dugogodišnje cimerke i drage prijateljica. Bile smo predodređene za veliki rezultat! Selektor Vasojević je tačno znao šta koja od nas može, a mi smo se znale u dušu. Imale smo samo dve kombinacije, „keca“ i „dvojku“, a kasnije smo uveli i „pesnicu“. Iz tih početnih akcija smo razvijale sve ostalo, a Ciga nam je to dopuštao, jer je verovao u nas. Znale smo gde i kada da spustimo loptu Raziji Mujanović, kada će Raza meni dodati, a kada će da šutnu Anđa, Danira… Živele smo jedna za drugu, a ostale smo prijateljice i dan, danas.“

Ostao je žal zbog raspada jugoslovenskog tima, koji je tek trebalo da bljesne najjačim sjajem.

„Mogle smo daleko da doguramo da se nije desio nesrećni rat. Dve godine nakon OI u Seulu i na SP u Maleziji smo došle do finala i ponovo igrale protiv Amerikanki. Približile smo im se, našle im mane i svašta nešto, mislile smo sto odsto da ćemo im sledeći put zagorčati život i da ćemo ih pobediti… To je trebalo da se dogodi na OI u Barseloni, pa makar i u neutralnim, žutim dresovima, koji su nam bili namenjeni zbog sankcija. Međutim, pre ulaska u avion saznali smo da nam je uskraćeno pravo učešća i to nas je strašno pogodilo. Moj klub iz Francuske u nameri da me uteši mi je platio boravak u Barseloni, pa sam otišla tamo, nažalost, samo kao navijač…“

Sticajem okolnosti, danas nije profesionalno angažovana u sportu.

„Sa mnogo elana sam u klubu nastavila rad posle aktivnog igranja, selektirala devojčice za školska prvenstva, ali ipak, nije baš sve ispalo kako sam priželjkivala. Došlo je do nekih nesporazuma, nisam se našla u daljim aktivnostima, ali ne bih o detaljima. A za posao trenera mnogo sam blaga, jer na decu nekad mora i da se podvikne. Uglavnom, potpuno sam se našla u svom sadašnjem poslu, u Turističkoj organizaciji Grada Banjaluke, gde radim od 2004. godine. Prethodno me gradonačelnik angažovao kao prevodioca kada je ugostio grupu francuskih profesora, a na sastanku je bilo reči o ogromnom turističkom potencijalu Banjaluke. I tako je sve krenulo, od tada se bavim turizmom, ali i kao organizator mnogih sportskih manifestacija. Organizujem „Leto na Vrbasu“, basket za dečake i devojčice, trke čamaca, skokove sa Gradskog mosta, fudbal i rukomet na pesku za decu. A uživam u radu i na etno-festivalima, seoskim prelima, tradicionalnim sportskim igrama. Našla sam se u svom poslu, u svom gradu i prezadovoljna sam.“

A u turizmu je pronašla i privatnu sreću, supruga Mlađana, o kojem priča uz topao osmeh:

„Mi smo Mlađa i Slađa. Mlađa je bio moj navijač dok sam igrala, ali sudbina je tako htela da se zbližimo godinama kasnije. Oboje radimo u turizmu i tako je sve počelo“.

A košarka je i sada u njenom životu prisutna, ali na malo drugačiji način, kao veteranka igra za ekipu Grada Banjaluka na Radničkim sportskim igrama.

„Na kvalifikacijama u Tesliću smo uvek prve, a samo prvaci idu na turnir jugoistočne Evrope, gde smo jednom bile prvakinje, kada je takmičenje bilo na Tari, a drugom prilikom, na prvenstvu u Budvi smo bile druge.“

Privatna arhiva

A aktivnu igračku karijeru završila je tamo gde je počela kao devojčurak. U svojoj drugoj kući, u Mladom Krajišniku, u banjalučkom „Boriku“. Matični klub joj je 2. juna 2000. godine priredio spektakularan oproštajni meč. U Slađinu čast Banjalučanke su odigrale revijalnu utakmicu sa reprezentacijom Jugoslavije. Sastale su se tada Slađine dve velike ljubavi, kao nekada na sparingovanju 1980. godine, kada ju je prvi put zapazio selektor Vasojević…

„Momenat na oproštaju, kada sam išla u dvoranu i videla pune tribine i natpis „Slađo, hvala ti za sve“, pa moju ekipu i reprezentaciju, saigračice, draga lica u publici, špalir koji su na parketu napravile devojčice… To je za nezaborav. Emocije su me preplavile, bilo je baš dirljivo, neopisivo. Koliko je samo trajao aplauz, nisam znala šta ću od sebe na sred terena“.

Mnogo je bilo simbolike u Slađinom oproštaju. Tokom prvog mandata među „malenima“, nosila je dres sa brojem 11, a dok je igrala za državni tim, proslavila je „desetku“, koju je potom nosila i u Mladom Krajišniku. Tog 2. juna 2000. godine, meč je prekinut posle 10 minuta i 10 sekundi igre, a Slađa je već do tada postigla tačno 10 poena!

„Tih mojih 10 poena nisu bili namešteni, tako je ispalo. Na kraju, bila sam srećna što sam završila karijeru sa tolikim medaljama, pa mi je to nekako ublažilo emotivne momente na oproštaju.“

Početak i kraj blistave karijere u Banjaluci

Slađana Golić je rođena 12. februara 1960. godine Banjaluci, visoka je 189 cm, igrala je na poziciji centra i krilnog centra. Nosila je dres Mladog Krajišnika u dva navrata, od 1978. do 1989. i od 1997. do 2000. godine, do oproštaja! Takmičila se u elitnom jugoslovenskom rangu, a pred kraj karijere, 1998. godine, sa tadašnjim Port MK stigla do finala plej-ofa i kao deo neprikosnovene generacije na tlu Republike Srpske.

Bila je i članica francuskog tima Šantakler Bordo, zatim vršačkog Hemofarma i španske Pamplone, a za reprezentaciju Jugoslavije odigrala je čak 465 utakmica, što je rekord po broju odigranih mečeva za jedan nacionalni tim u svetu jugoslovenskog sporta!

Privatna arhiva

Tokom igranja za „plave“, osvojila je 11 medalja, bronzana i zlatna sa dve Univerzijade (1983. i 1987. u Edmontonu i Zagrebu), srebrne na EP 1987. i 1991. u Kadizu i Tel Avivu, a srebrne sa OI u Seulu 1988. i SP dve godine kasnije u Kuala Lumpuru. A ostale su sa Balkanijada.

U njenu čast, povučeni su dresovi koje je nosila u dva kluba, u Mladom Krajišniku i Šantakleru iz Bordoa.

„U Francuskoj su povukli „šesticu“. Provela sam u Bordou divne dane, a mene su kao strankinju čak postavili i za kapitena, što je tamo retkost“, ističe Slađana Golić.

U tradicionalnom izboru dnevnog lista „Glas Srpske“, dva puta je birana za najboljeg sportistu 1988. i 1999. godine, na početku oproštajne sezone.

Tako se zaokružila jedna blistava karijera u „Boriku“, gde sada u holu postoji svojevrstan slavoluk sa fotografijama banjalučkih sportskih legendi, među kojima je, naravno i Slađina slika.

„Uvek se raznežim kad vidim sve te asove našeg sporta na slavoluku, podsetim se na lepa vremena i na divne uspomene. U toj dvorani sam provela najlepše godine i rado se odazivam za sve proslave, takmičenja i druge manifestacije. Nadam se da će te slike da privuku mlade da se bave sportom i žive zdravim i lepim životom. Moja misija je da ih uputim i posavetujem i posvedočim koliko sport donosi sreće, zadovoljstva i prijateljstva za celi život“.

I šta još poručiti u Slađino ime, osim, sanjajte najlepše snove i pazite, možda vam se i ostvare. Sanjajte u bojama, Slađinoj plavoj, ili crvenoj, svejedno kojoj, samo nek su nijanse pobedničke…

Slađana Golić, bila je u početku „samo“ košarkašica zadatka, a kasnije sve cenjenija i svestranija, kako se to starim sportskim rečnikom kaže, zahvalna igračica. A zahvalni su joj beskrajno i ljubitelji košarke sa ovih prostora.

Zato, transparent iz „Borika“ ostaje za večnost: Slađo, hvala ti za sve!

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!