Srđa Kalember, princ „kraljice igara“

KSS

Prvi dani marta obojeni su u crveno-belo, vraćaju vremeplov 76 godina, na datum rođenja Crvene zvezde, 4. mart. A točak vremena zastao je pre pet godina u februaru, kada nas je napustio jedan od osnivača Zvezde, čuveni Srđan Kalember. Legendarni košarkaš je živeo je skoro 88 godina, a više od sedam decenija nosio u srcu voljeni klub i sportski društvo.

Ostao je upamćen kao jedan od najistaknutijih, najupečatljivijih članova prve generacije Crvene zvezde i jugoslovenske reprezentacije, ali ne samo po sportskim dostignućima. Pamtimo ga iznad svega kao čoveka neverovatnog šarma, harizme, dobroćudnosti i mangupluka, koji ga nisu napustili ni u poodmaklom životnom dobu.

Povezane vesti

Svakim podsećanjem na sportske početke, pojavom i pristupačnošću, načinom pripovedanja, svedočio je na poseban način o tim romantičnim, poletnim vremenima.

Njegova ličnost bila je pravi odraz košarke na prostorima SFRJ, atraktivne, mangupske, akademske i originalne. Osobine, koje su postale i ostale suštinske pod obručima ovog, kako ga sada zovu, regiona. Kažu za Srdju da je bio enciklopedija košarke, dodali bismo i definicija jugoslovenske i srpske „kraljice igara“, jer Kalember je bio njen princ.

Kao devetostruki državni prvak sa Zvezdom (1946-1954), postavio je rekord i kluba i zemlje. Odigrao je niz istorijskih utakmica u dresu reprezentacije, na otvaranju prvog SP u Buenos Airesu 1950. godine (Jugoslavija – Peru) i najduži meč svih vremena na prvenstvima Evrope, kada je Jugoslavija pobedila Izrael, (1953.) posle četiri produžetka.

U analima stoji da je 4. marta 1945. godine, kao sedamnaestogišnjak u Beogradu prisustvovao osnivačkoj skupštini Fiskulturnog društva Crvena zvezda, u zgradi DIF, u Deligradskoj ulici, u društvu očeva jugoslovenske košarke, Nebojše Popovića i Bore Stankovića i brojnih delegata iz raznih sportova, kada je rođena i ideja o pokretanju košarkaške sekcije crveno-belih.

Biografija za ponos

Srđa Kalember je rođen u Sarajevu 5. juna 1928. godine. Od 1946. do 1954. godine igrao je za Crvenu zvezdu, sa kojom je osvojio 9 nacionalnih titula. Ukupno je za Zvezdu odigrao 108 utakmica i postigao 734 poena. Igrao je na poziciji krila, a odlikovao ga je veoma precizan šut iz ugla terena.

Posle igranja u Crvenoj zvezdi nosio je dres francuskog Nanta. Kasnije je kao trener radio niz godina u Francuskoj. U Francusku je otišao kao igrač 1958. godine i sa kraćim prekidima tamo je boravio do 1989. godine.

Po dolasku iz Francuske bio je trener i muške i ženske ekipe Jugoplastike iz Splita, kao i Sloge iz Kraljeva.

Za reprezentaciju Jugoslavije je odigrao više od 60 utakmica, bio je član najbolje selekcije na EP u Pragu 1947. i u Moskvi 1953, kao i na SP u Buenos Airesu, 1950. godine.

Kalember je umro u Beogradu, 2. februara 2016. godine i sahranjen je na Novom groblju, u porodičnoj grobnici.

Što se košarke tiče, Crvena zvezda je stvorena na inicijativu Nebojše Popovića, najvećeg oca ovog sporta i velikog vizionara, video je 20 godina unapred. Nebojša je okupio čuvenu četvorku, u kojoj su pored njega bili Bora Stanković, Raša Šaper iz BASK-a i Aca Nikolić iz Obilića. Kada je osnovano FD Crvena zvezda, košarkaški klub je raspisao konkurs za upis omladinaca i ja sam se prijavio i uvrstili su me u 12. tim, jer je interesovanje bilo veliko. Mnogo sam voleo fudbal, koji sam hteo, pored košarke i dalje da treniram, bio sam član BSK. Međutim, Slobodan Ćosić, sekretar FK Crvena zvezda, me posavetovao da se opredelim za košarku, gde je manja konkurencija. Poslušao sam ga i nisam zažalio„, iznosio je Kalember, svojevremeno, sećanja na te istorijske dane.

Srđan Kalember je rano detinjstvo proveo u Sarajevu, gde je njegov otac Jovan bio zaposlen kao pilot, pukovnik avijacije Kraljevine Jugoslavije, koji je pred Prvi svetski rat završio vojnu akademiju u Francuskoj. Sa majčine strane Srđan je bio blizak rod sa Dušanom Simovićem, predsednikom vlade Kraljevine Jugoslavije. Srđanovo odrastanje se odvijalo u Beogradu, a buržoaska porodica Kalember je tokom rata jedva preživljavala, otac je bio u zatvoru, pa su se izdržavali od prodaje porodičnog nakita.

Tako je, krajem rata, uoči proleća 1945. godine, živeći u blizini Tašmajdana, u centru grada, družeći se u komšiluku sa budućim glumcima, Pavlom i njegovim mlađim bratom Dušanom Vuisićem i pevaćicom Lolom Novaković saznao da se fomira novo fiskulturno društvo. U to vreme školska drugarica mu je bila Mima, kasnije, supruga Bore Stankovića, koji mu je u bliskoj budućnosti postao saigrač.

Kada je pričao o svojim sportskim počecima Srđa je neizbežno pominjao učešće na prvoj “Dečijoj Olimpijadi”, na Starom sajmištu pod pokroviteljstvom, tada dvogodišnje, princeze Jelisavete.

KSS

Imao sam svega 10 godina, zauzeo sam drugo mesto u disciplini – slobodno trčanje muške dece na 60 metara. Prilikom proglašenja pobednika, prvoplasirani je držao pehar, a princeza je umesto njega, poljubila mene, valjda zato što su mi bile prazne ruke“, uz neizbežan osmeh se sećao Kalember.

A prvi susret sa košarkom vezuje ga za predratno doba i dvorište Treće muške gimnazije.

Niko od nas nije znao kako se košarka zapravo igra, bacali smo loptu u koš, ne poznavajući ni osnovna pravila igre i ta igra me tada nije nešto privlačila. Za vreme okupacije smo gledali „malu košarku“, koja se igrala na Tašmajdanu, kod Glavne pošte, a ja sam bio „semafor“, stavljao sam brojeve na tablu, beležio koševe, koje su nizali Nebojša, Bora, braća Šaper, Paja Kostić, Sokolović, Kašanin i ostali. U međuvremenu sam sa uspehom igrao i stoni tenis, stigao do nekog beogradskog četvrtfinala, pa sam zavoleo fudbal i trenirao u trećem timu BASK. Kada sam prešao u košarku na Ćosićev nagovor šalili su se na moj račun da je to zato što sam na fudbalu daleko bacao loptu pri izvođenju auta. U košarkaškom klubu Crvena zvezda sam brzo napredovao, preskočio sam 11 timova i dospeo do prve ekipe, a već u septembru 1946. učestvovao u osvajanju titule na Prvom državnom prvenstvu„.

Dva puta oženio istu ženu

Poznata bivša splitska košarkašica, Nataša Bebić, dva puta se udavala za Srđana Kalemebera! Bila je to jaka i burna ljubav, iako ih je delila nešto veća razlika u godinama oni se nisu na to obazirali.

„Upoznali smo se u Francuskoj, znala sam da je legenda, nisam ni sanjala da bih mu mogla biti žena. Međutim, bio je toliko uporan, famozan, sportisti su stvarno specifični. Moji su ga obožavali, bio je duhovit čovek. Kada je kćerka polazila u školu, a ja nisam mogla bez majke i oca i vratila sam se u Split. Govorio mi je: „Bogati, Nataša, pa jesmo li venčani?“ Predložila sam razvod, on mi je rekao da nisam normalna, ali došao je u Split. Kada smo se razvodili, na sudu smo oboje plakali. Sudija nas je pitao zašto se razvodimo, a Kalember mu je rekao: „Moja žena je jako čudna, ali mi ćemo se opet venčati“. Tako je i bilo. Imponovalo mi je što su sve žene za njim bile lude, a što je odabrao mene. On je bio iz uticajne porodice, a ja iz radničke. Stalno sam mu govorila da je trebalo da oženi neku princezu“, ispričala je jednom prilikom Nataša o čoveku svog života, sa kojim je dobila ćerku Olju, koja im je podarila unuka Filipa.

Do kraja života pamtio je prvu utakmicu u dresu seniorskog tima Crvene zvezde.

„Kada su mi rekli da ću da zaigram za prvi tim nisam celu noć spavao od uzbuđenja i sreće, a igralo se protiv autsajdera, Kosmaja, kojeg smo pobedili 120:20. Jedva sam uspeo jednom da ubacim loptu u koš i to slučajno, bio je to neki pokušaj dodavanja.“

Posle sam u svlačionici čuo neke negativne komentare uprave i nekih igrača na moj račun i tad sam se zainatio i rekao, videćete šta ja mogu. I već na sledećoj utakmici dam pedesetak koševa, pođe me lopta, kontre, ma, sve. Zvezda je bila bez premca, osvajali smo prvenstva redom, da je bilo klupskih evropskih takmičenja i tu bismo otišli daleko“.

Sa koliko ljubavi i amaterizma se pristupalo košarci u prvim posleratniom mesecima svedoči i podatak kako su se snalazili za sportsku opremu.

Kod hotela „Union“ se delila američka pomoć, a čuli smo da ima i patika. Naravno, polovnih, ali do tada smo igrali bosi, pa su nam i takve mnogo značile. Celu noć se stajalo u redu za tu robu, pa smo se mi iz ekipe podelili, svi smo dežurali po dva sata i tako smo dočekali patike i to duboke. To je bila prva oprema Crvene zvezde. Zatim, Nebojša je imao kontakte u hrišćanskoj zajednici mladih, oni su nam kasnije slali bele trenerke, prelepe i danas bi bile moderne. Bela trenerka, bele patike, a Nebojša nas je terao da žvaćemo žvake, da budemo što veća atrakcija na utakmicama. Ubrzo smo počeli da imitiramo Harlem i mi da izvodimo egzibicije„.

I zaista, ljudi su masovno dolazili da gledaju nove sportske miljenike, košarkaše.

Utakmice smo igrali oko 11 sati, tada su ljudi izlazili da se prošetaju štraftom i onda bi produžili na Kalemegdan, na Zvezdu. Za utakmice s Partizanom je bilo ogromno interesovanje, a već kod Kolarčeve zadužbine tapkaroši su nudili kartu više, a za neke derbije nije ih uopšte bilo u prodaji. Publika je dolazila da uživa u košarci, ali i da bude viđena, ljudi bi pokazali novo odelo, devojku. Od 5.000 gledalaca tada je 4.800 navijalo za Zvezdu i oni su uspevali da nas pobede u derbiju, alal im vera. Partizan je formiran kao armijski klub, kao protivteža Zvezdi, a u njega su, po direktivi, prebačeni Raša Šaper, Boža Munćan i mnogi drugi„.

KSS

O podvizima prvih generacija večitih rivala, ostale su da svedoče drevne zidine Kalemegdana i jablanovi, koje je Kalember davne 1946. godine zasadio s Nebojšom Popovićem, Borom Stankovićem, Miloradom Sokolovićem, Strahinjom Alagićem, Vasom Stojkovićem, Aleksandrom Gecom i ostalim pionirima srpske i jugoslovenske košarke.

Bila su to romantična vremena kada se igralo iz ljubavi, radi zabave i druženja. Satisfakcija tim skromnim momcima, a velikim atletama bila je u poratnim godinama da su postali popularniji od fudbalera. Deca su kupovala sličice i ogledalca sa njihovim likovima, a dolazile su i devojke da ih gledaju.

Bili smo na meti devojaka, ali nismo toliko obraćali pažnju, a nismo se ni pravili važni. Voleo sam da spavam do podne, tada se nije treniralo toliko često kao danas, pa sam slobodno vreme koristio da odem do pozorišta, da se družim s balerinama i glumicama, pa onda da prošetam do Malog Kalemegdana. Fakultet mi je bio u drugom planu, zato sam studije odužio na deset godina. Bio sam popularan, a godinama kasnije, jedan mladić mi je tražio autogram, kaže, to je za moju baku. A u ono vreme, da bi se klub izdržavao organizovali smo čuvene Zvezdane večeri, na kojima je svirao „Dinamo“, prvi big bend, džez orkestar sa Vojislavom Bubišom Simićem. A mi iz mladog Zvezdinog tima smo na tim igrankama bili kelneri. Dolazili su ljudi masovno u provod, naprimer, neko ko nije stigao da obuče novo odelo za vreme okupacije, obukao bi ga za tu priliku„.

Putujući sentimentalno kroz vreme i divne uspomene sa Kalemegdana neizostavno je bilo pominjanje i nobelovca Ive Andrića, za kojeg se pričalo da je potajno zaljubljen u Zvezdinu košarkašicu Ljubicu Otašević.

Andrić je bio redovan posetilac muških i ženskih utakmica. Nikad nije sedeo dole blizu terena. Rekao mi je jednom prilikom da voli da sedi među svetom i sluša šta se priča, mada je ponekad bilo i nepristojnog dovikivanja sudijama. Uvek je nosio šešir, a posle i štapom i po običaju, bio je ozbiljan. Išli smo jednom prilikom kod njega i ponudili mu mesto predsednika kluba, ali zahvalio se i rekao da ne može da se prihvati te funkcije pored raznih drugih i obećao da će nam uvek pomagati. A u Ljubicu su bili zaljubljeni i Andrić i general JNA Peko Dapčević, Slobodan Penezić Krcun, operativac Udbe i direktor „Avala filma“ Ratko Dražević i mnogi drugi. Peko je bio pojava, kad na Kalemegdan dođe džipom baš je dobro izgledao. On je bio partizanovac, a Koča Popović zvezdaš„.

Šalio se bez posledica

U košarkaškim krugovima i šire prepričavaju se decenijama i prenose generacijama šaljive doskočice Srđana Kalembera. Tako je naprimer, večitog rivala, ekipu Partizana nazivao komšijama državnog prvaka. Objašnjavao je da je to govorio iz milošte, a ne iz potcenjivanja. Naprotiv, mnogo je poštovao crno-bele i oni su to dobro znali.

Na sastancima i zvaničnim skupovima znao je da nasmeje prisutne sličnim duhovitim opaskama. Tako je na jednoj Skupštini kluba dobio aplauz kada je rekao da je

košarka igra u kojoj se sastaju dve ekipe sa po pet igrača, a pobeđuje Zvezda. Jednom prilikom je kazao: „Ko ne voli košarku, burek, jogurt i žene, taj bi trebalo da preispita razloge svog postojanja. O košarci sam sve rekao, za burek znate, a žene su divna bića, ali su kučići verniji“.

Uporedo sa usponom košarkaškog sporta i šampionske Zvezde, Kalember je bio akter u procesu uzdizanja jugoslovenske i srpske igre pod obručima.

„Za razvoj naše reprezentacije velike zasluge su imali strani selektori, koji su radili sa nama. Bugarin Temkov, Mađar Kamaraš, Francuz Hel Mariel, koji je bio reprezentativac Francuske, zahvaljujući njemu smo otišli na SP u Buenos Aires, prvo u istoriji svetske košarke 1950. godine„.

Odlasku u Argentinu na istorijski premijerni planetarni šampionat prethodilo je učešće na EP u Pragu 1947. godine.

Uoči tog prvenstva u Rijeci je održan turnir gradova, učestvovale su ekipe Beograda, Zagreba, Zrenjanina i tada je izabrano 16 igrača za reprezentaciju i ja upadnem u taj izbor. Posle, na pripremama u Beogradu uđem i među 12, a nisam imao ni 18 godina, još sam bio golobrad. Na EP u Pragu smo bili početnici, sve zemlje su imale tradiciju, a mi nikakvu, jedino što smo malo igrali za vreme okupacije. U Pragu smo bili pretposlednji, ali to je bila naša škola. Nismo znali ni kako da izađemo na teren pre utakmice, izlazili smo kao fudbalski tim i pozdravljali publiku sa obe strane, a već tada su se ekipe postrojavale košarkaški na linijama penala. Tada su igrali Boža Grkinić, Zlatko Kovačević, Nebojša Popović, Aleksandar Gec, Boža Munćan, a vodio nas je Stevica Čolović, inače, odbojkaški sudija. Rusi su nas dobili 40 poena razlike, nisam se sastavio sa loptom na toj utamici, oni su bili nadmoćni ne samo u odnosu na nas, nego i u finalu protiv Čeha„.

Olimpijske Igre 1948. godine u Londonu, otale su Srđin žal zbog nagle zabrane učešća.

Srđan Kalember
KSS

Vredno smo se spremali za odlazak u London, trebalo je da učestvujemo na OI, ali došao je jedan rukovodilac na trening i pozvao nas na sastanak. Saopštio nam je da u London idu strelci, jer njih je svega dvojica, pa su manji troškovi, a mi smo tako pobesneli da smo bacili pepeljaru na njega. On je pobegao sa tog sastanka, a mi ne odosmo u London„.

Kalember se rado sećao i kvalifikacionog turnira u Nici za odlazak na SP u Argentini, 1950. godine.

Fudbalski klub Lokomotiva Zagreb nam je obezbedila vagon spavaćih kola za put do Nice. Igralo se na trgu Masena u Nici, na kojem su postavili improvizovane tribine i brodski pod, a mečeve je pratilo po 5,6 hiljada gledalaca. Izborili smo plasman na SP, bio je to veliki uspeh, jer samo su tri reprezentacije otišle iz Evrope u Argentinu. Francuzi su već tada imali bogatu košarkašku tradiciju, igrali su u finalu OI, to nije mogao svako. U Nici smo u restoranu naleteli na reprezentaciju Španije, a naš vođa puta, neki političar, nam je rekao da nećemo sa njima da jedemo, jer oni su iz Frankove zemlje, a mi iz komunističke. A u našem timu skoro niko nije bio član partije, osim Nebojša. Otišli smo u neku malu sobu da ručamo, gde smo zbog manjka prostora stolove spojili u obliku slova T, što je protumačeno da smo uradili u čast Tita, a francuska žuta štampa je to prenela. Uglavnom, izbegavali smo Špance, ni u lift nismo ulazili sa njima. Ma, gluposti, mešanje sporta i politike. To nije bilo u redu“.

Zavideli mu zbog fam-fatal Ljubice

U Srđana su bile zaljubljene, kažu, skoro sve beogradske devojke, a muškarci su mu zavideli što je u ranoj mladosti bio dečko fam fatal, Ljubice Otašević, košarkašice Crvene zvezde, koja je kasnije dospela u svetski džet set. Njen otac bio je major, pilot vojske Kraljevine Jugoslavije i branilac Beograda 1941. godine. Bio je u jedinici Srđanovog oca, pukovnika Jovana Kalembera.

Ljubica je nosila na dresu broj 12, kao i ja i njen brat. Ne samo da je bila lepa, bila je i mnogo dobra devojka. Nisam samo gledao spoljni izgled. To je bila dečačka ljubav. Glumila je u našem filmu „Ljubav i moda“, a zatim, otišla u Italiju da snima kao dublerka Sofije Loren u filmu „Ključ“. Svi su očekivali da će njena glumačka karijera da bude blistava, u nju se zaljubio i Keri Grant„, govorio je Kalember o Ljubici i u filmu o njoj pod nazivom „Izbrisano iz biografije“.

Ljubica i Srđa su bili u vezi tri godine i predstavljali atrakciju gde god su se pojavili, a poznati reditelj, Puriša Đorđević ih je ovekovečio i u dokumentarnom filmu.

Ljubica se kasnije udala za italijanskog barona, Rikija de Portanovu, koji je u svojoj raskošnoj kući u Rimu imao pozlaćenu njenu bistu u prirodnoj veličini.

Reprezentacija za odlazak na SP u Argentini se birala po principu, po četiri igrača iz Zvezde i Partizana i po jedan iz Zadra i Zrenjanina. Do Argentine su putovali 36 sati, vozom do Rima, zatim avionom, preko Madrida i Lisabona.

Selektor je bio Bora Jovanović, profesor DIF, ali nije išao sa nama, jer mu se razbolela žena, pa je Nebojša bio trener i igrač. Kada smo stigli u Buenos Aires, dočekao nas je sjaj i raskoš, tamo nije bilo rata, a kod nas je sve bilo porušeno. Ljudi ne umeju da zapamte odakle smo, tako da učešće na SP je bila i promocija naše zemlje, a nama još jedna škola košarke. Tada smo odbili da igramo protiv Španaca, zbog čega smo bili kažnjeni neigranjem godinu dana, a trebalo je posle SP da idemo na turneju po Južnoj Americi. Po završetku SP čekali smo 10 dana avion u Buenos Airesu i to vreme smo iskoristili na najbolji način. Išli smo na fudbalske utakmice Boka Juniorsa i River Plate. Posetili smo razne znamenitosti, šetali glavnom ulicom, gde je bio sve sami otmen i doteran svet, a mi smo među njima delovali sirotinjski. Zatekli smo se i na mitingu, gde je govorila Eva Peron, plava, zalizana, energična, toliko je temperamentno pričala da je izgubila glas i nije završila govor“, bio je Kalember prepun utisaka iz Argentine.

To su bili i dani nacionalnog slavlja u Argentini, jer su njihovi košarkaši postali prvaci sveta.

Bilo je milion ljudi na ulicama, pobeda nad Amerikancima za njih je bio veliki podvig, košarkaški, ali i politički. Mi smo došli da gledamo finale, nije bilo mesta da sednemo, pa su nas smestili na pod, pored terena. Sećam se da smo poslali paket u Jugoslaviju našim brodom, 14 kilograma šećera po čoveku, jer kod nas tada nije bilo ničega od namirnica. A na naše utakmice su dolazili zemljaci sa belom zastavom sa orlom. Meni su neki prilazili i pitali šta vam je oficir Kalember, ja kažem otac, a to su bili oficiri, koji su emigrirali iz Jugoslavije. Naš vođa puta bio je Vlada Ivković, mnogo dobar čovek, rekao nam je da možemo da pričamo sa emigrantima, samo ne o politici„.

Kalember je bio uzdanica i perjanica nacionalne selekcije sve do EP u Moskvi 1953. godine, gde se igralo pred čak četrdeset hiljada ljudi. To je bilo u vreme Informbiroa, kada je retko ko iz Jugoslavije putovao u inostranstvo. FIBA je postavila uslov domaćinu da učestvuje reprezentacija Jugoslavije kako bi se održalo prvenstvo. Kažu da je Josip Broz Tito tada izjavio da, bez obzira što je košarkaška reprezentacija tamo primljena to ne znači da će Jugosloveni opet biti uz Sovjetski Savez.

Rado se sećao i prve utakmice nacionalnog tima na domaćem terenu i to protiv Francuza, koja se igrala na stadionu JNA, zbog većeg prostora za publiku, a njega su nazvali „taksena marka“ zbog odlične igre u odbrani. Posle je stiglo još jedno priznanje na njegovu adresu, uvršten je među 20 najboljih evropskih igrača za revijalni FIBA susret, Zapad i Istok, ali je taj meč otkazan.

Još jednu prijateljsku utakmicu sa Francuzima su Jugosloveni odigrali u Parizu pred 11.000 ljudi i kako je Kalember govorio, napravili su „plavima“ veliku reklamu. Bile su to pedesete godine, kada nije bilo klupskih evro kupova, već su preko nedelje igrale reprezentacije. Posle gostovanja u Parizu Zvezdini reprezentativci su ostali na turniru u Nantu. Tada je Kalember dobio ponudu da tamo nastavi karijeru i posle vojske se preselio u Nant, gde je posle igračke započeo i uspešnu trenersku karijeru. U Francuskoj je ukupno proveo četvrt veka i tamo je bio veoma cenjen i omiljen, ali je odbio ponuđeno francusko državljanstvo, smatrajući takav čin izdajom.

KSS

Kako je isticao, hteo je da bude biznismen, ali nije imao dara za to, a trenerski posao ga je privlačio, jer je u svemu više cenio praktičare, nego teoretičare. Posle rada u Nantu nastavio je sa poslom u Klermon Feranu, gde je upoznao buduću suprugu, Splićanku Natašu Bebić, košarkašicu, koja je u tom francuskom gradu lečila sportsku povredu.

Zbližili su se i venčali u našem konzulatu u Lionu, da bi početkom sedamdesetih, otišli u Split, gde je Srđa trenirao i žensku i mušku ekipu Jugoplastike. Muški tim je pod njegovom komandom, a predvođen igračkim legendama, Ratom Tvrdićem i Damirom Šolmanom, osvojio prvi nacionalni Kup u klupskoj istoriji. Nataša i Srđa su uskoro dobili ćerku Olju, a Kalembera je trenerski put osamdesetih vratio u Francusku, gde je vodio ekipe Nansija, Šalona, Miluza i Višija.

Porodica je bila na okupu samo povremeno, u Splitu, ili u Beogradu, ali rat u Jugoslaviji devedesetih je dodatno komplikovao stvari. Srđa je tada okončao trenersku karijeru, boravio je u Beogradu, a sa suprugom i ćerkom se viđao na neutralnom terenu, u Rimu, Parizu, Ženevi. Kćerka Olja se u međuvremenu udala za pomorca i rodila sina Filipa. Kako je Srđa znao u šali da kaže, žene s mora su navikle da čekaju muževe mesecima i godinama, za njih je takav život bio uobičajen. Tako je i Nataša čekala svog košarkaškog Magelana…

Kao svoje najbolje igračke momente pamtio je utakmicu Crvena zvezda – Simental, tadašnji Borleti, kada je postigao 24 poena, od toga 10 iz daljine, kada, naravno, nije bilo trojki.

U šali je govorio da bi u novije vreme sa osvojenih devet nacionalnih prvenstava kupio zgradu „Beograđanku“, a tada je za sedmu titulu dobio knjigu „Kako se kalio čelik“, a za osmo, ručni sat marke „Doksa“, sa posvetom.

Najteži momenti su mu bili porazi od Partizana, a kada je Zvezda gubila mečeve od Zagrepčana išli su sporednim ulicama.

Nije nama bilo lako osvajanje tih titula, gubili smo i u Zrenjaninu, Novom Sadu, Zagrebu, Karlovcu, Ljubljani, Zadru, Rijeci, ali kad oni dođu na naš teren, a nas krene, onda smo pobeđivali kao od šale„, karakterističnim stilom je pričao Kalember.

Poslednje godine života je proveo tipično penzionerski, sve ređe je odlazio na utakmice, jer mu je, logično, smetala velika količina prostakluka u odnosu na njegova, romantična vremena. Pojavljivao se na ponekoj Skupštini kluba, proslavi jubileja, pres konferenciji, da bi video drage ljude i žalio za ispisnicima, koji su pre njega otišli sa životne scene. I tako, sve do 2. februara 2016. godine, kada im se pridružio na nebu.

KSS

Znao je da se našali kako sebi zamera što je sve radio brzo, pa mu je u večitoj jurnjavi život brzo proleteo. Depresivni optimist i ratoborni mirotvorac, kako je sebe u šali zvao, preminuo je u 88. godini, u stanu u Bulevaru kralja Aleksandra, preko puta „Madere“, gde se doselio iz Sarajeva još davne 1937. godine. Nekadašnji veliki zavodnik, večiti mladić i istinski džentlmen, samo je zaspao i mirno otišao u večnost. A legenda je bio za života, bez sumnje, postao je to još u ranoj mladosti. Sa sobom je odneo svoje mladalačke snove, sportske podvige i najveće ljubavi, među njima i svoju Crvenu zvezdu.

A nama ostaje obaveza i dug da ga se sećamo i sledimo njegov primer, pa možda jednog lepog dana vratimo u opticaj neku od vrednosti iz te bezazlenije prošlosti.

KSS

 

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare