„Sveto trojstvo Junajteda“ – Denis Lou

Skener 24. feb 202210:00 0 komentara
Denis Lou, Nemanja Vidić
Laurence Griffiths/Getty Images

Pre 82 godine, 24. februara 1940. u Aberdinu je na svet došao jedan od najboljih evropskih napadača šezdesetih godina prošlog veka Denis Lou, koji je uz Kenija Dalgliša, verovatno najveće ime škotskog fudbala u dosadašnjoj istoriji.

Čovek koji je trofeje osvajao nastupajući za Mančester junajted, a pored toga nosio dresove Mančester sitija, Torina i Hadersfilda, jedini je igrač iz zemlje kiltova kome je do sada (1964. godine) uručeno najveće individualno priznanje evropskog fudbala – “Zlatna lopta” francuskog lista “Frans fudbal”.

Povezane vesti

Osim toga ovaj siromašni sin ribara, o čijem teškom detinjstvu upečatljivo govori podatak da je do 12. godine života hodao bosonog, može se pohvaliti i time da je bio najbolji strelac Prve divizije Engleske (u sezoni 1964/1965 sa 28 pogodaka), te golgeter Kupa šampiona (u takmičenju održanom 1968/1969), dok mu je u Italiji jedina sezona provedena u Torinu bila dovoljna da bude izabran za najboljeg stranog igrača Serije A.

Lou je najbolje igračke godine proveo kao centarfor i golgeter tima sa “Old Traforda” sa kojim je osvojio dve titule šampiona Engleske (1964/1965 i 1966/1967), trofej FA kupa (1962/1963) i “ušati” pehar” namenjen pobedniku Kupa šampiona (1967/1968) iako u finalnom susretu sa Benfikom nije nastupio zvog povrede. Za 11 sezona u klubu sa “Teatra snova” zabeležio je 404 meča i postigao 237 golova, što ga svrstava na treće mesto najboljih strelaca (iza Vejna Runija i Bobija Čarltona) trostrukog prvaka „Starog kontinenta“.

Džordž Best, Denis Lou, Bobi Čarlston
Catherine Ivill/Getty Images

Sa Bobijem Čarltonom i Džordžom Bestom je činio “sveto trojstvo” Junajteda, a bronzana bista ove trojice toliko različitih napadača (i ljudi) poteklih iz tri dela Ujedinjenog Kraljevstva nalazi se danas ispred “Old Traforda” da zauvek ovekoveči ove legende. Napadač iz Škotske, koji je golove davao iz svih pozicija, udarcima sa obe noge i glavom, zauzima središnju poziciju u ovom “bronzanom društvu”, a ovekovečen je sa visoko podigntom desnom rukom i ispruženim kažiprstom. Kako je najčešće proslavljao svoje brojne pogotke u dugoj i uspešnoj karijeri.

Sudbina je htela da Denis pri samom kraju karijere, koju je okončao po drugi put noseći dres mančesterskih “građana”, postigne pogodak kome su uopšte nije radovao. Bilo je to 27. aprila 1974. na “Old Trafordu” u utakmici u kojoj je Junajtedu samo pobeda nad gradskim rivalom produžavala nadu za opstanak u ligi. Lou je, međutim, u 81. minutu udarcem “štiklom” savladao doskorašnjeg klupskog druga, golmana Stepnija i tako pogurao “crvene đavole” u niži rang engleskog fudbala. Iako bi, s obzirom na rezultate ostalih rivala u borbi za opstanak, trofejniji mančesterski klub i bez tog poraza ispao iz lige, strelac iz Aberdina nikad nije skrivao tugu zbog tog neželjenog gola. Na kraju susreta je sa suzama u očima napustio travnjak “Old Traforda” ali mu fanovi Junajteda nikad nisu zamerili što ih je, ispunjavajući profesionalne obaveze, tog dana zavio u crno.

„Nikad nisam bio toliko depresivan. Nakon 19 godina davanja golova postigao sam jedan za koji sam istog trenutka poželeo da ga nisam dao. Koliko traje ova moja depresija? Trideset godina”, izjavio je 2004.

Siromašni dečak iz Aberdina bio je od malih nogu zaljubljen u fudbal, a jedan Denisov komšija znajući za tu njegovu ljubav, kupio mu je, kad je imao 12 godina, kopačke i tako olakšao igranje omiljene igre. Koliko je bio opsednut “najvažnijom sporednom stvari na svetu“, pokazuje i to da je odbio mogućnost da se upiše u gimnaziju zbog toga što se u njoj nije igro fudbal, već ragbi. Počeo je da pohađa Povis Akedemiju gde je dobio mogućnost da šutira fudblsku loptu i iskaže svoj talent. Kada je imao 16 godina zapazili su ga skautu Hadersfilda, kluba koji je upravo ispao iz Prve divizije, pa je 1956. otišao u ovaj tim, na čijoj menadžerskoj klupi je sedeo Bil Šenkli, budući slavni strateg Liverpula. Škotski stručnjak na početku nije bio oduševljen mladim zemljakom , pa ga je posle nekoliko odrađenih treninnga uporedio sa “odranim zecom”.

Lou je, međutim, marljivo trenirao, te je uskoro dobio šansu u prvom timu koju je iskoristio namečući se Šenkliju golovima. Njegova efikasnost privukla je pažnju menadžera Mančester junajteda Mata Bezbija, koji je za usluge perspektivnog centarfora ponudio Hadersfildu sumu od 10.000 funti, međutim ponuda je odbijena. Kasnije je i Šenkli, kada se preselio na “Enfild”, želeo da angažovanjem fudbalera sa kojim je doskora radio pojača napad “redsa” ali Liverpul u to vreme nije bio toliko platežno moćan da bi zadovoljio zahteve čelnika Hadersfilda.

Denis Lou, Aleks Ferguson
Charles McQuillan/Getty Images

Ali jeste Mančester siti koji je u martu 1960. godine izdvojio, tada na Ostrvu, rekordnih 55.000 funti da ga dovede na “Mejn Roud”. Debitovao je za novi klub 19. marta 1960. pogotkom u porazu od Lidsa (3:4), da bi aprilu sa svoja dva gola u susretu sa Aston Vilom praktično obezbedio opstanak “građanima” u elitnom rangu engleskog fudbala. Ostalo je zapisano da je u meču FA kupa sa Luton taunom novi centarfor Mančester sitija čak šest puta zatresao mresu protivnika ali pošto je susret prekinut ti golovi mu nisu uračunati u listu postignutih pogodaka.

Iako je pružao dobre partije u novom klubu Denis nije bio zadovoljan skromnim dometima svoga tima. Drugi razlog zbog kojeg je želeo ponovo da promeni sredinu, tačnije ode sa Ostrva, bio je taj što fudbaleri u Velikoj Britaniji u to doba nisu bili dobro plaćeni u odnosu na pare koje su dobijali igrači u nekim drugim zemljama (maksimalna plata je tek kasnije ukinuta u Ujedinjenom Kraljevstvu). Zbog toga ne treba da čudi što je u leto 1961. prihvatio ponudu Torina od 110.000 funti (što je bio rekordni transfer nekog britanskog fudbalera) i preselio u klub iz centra Pijemonta.

Mada je i u Italiji, uz trostruko veću platu u odnosu na onu koju je dobijao u Sitiju, ispoljavao zavidnu efikasnost, Lou se teško prilagođavao defanzivnom stilu igre koji je karakterisao Seriju A.

“U Italiji sam voleo hranu, vino, devojke ali nisam mogao dugo da izdržim da igram taj njihov defanzivni fudbal. Moj Torino je igrao sa devet igrača na svojoj polovini i dvojicom u napadu”, objašnjavao je razloge svog neuadovoljstva škotski golgeter.

U aprilu 1962. podneo je zahtev za odlazak ali ga čelnici “bikova” u prvo vreme nisu želeli prihvatiti. Rastanak je, međutim, ubrzan sukobom Loa sa trenerom Santosom, nakon kojeg ga je uprava Torina htela prodati Juventusu. On nije želeo da pređe u redove drugog torinskog kluba već da se vrati na Ostrvo odakle je dobio ponudu Mančester junajteda. Na “Old Trafordu” su se u međuvremenu finansijski konsolidovali dovođenjem biznismena Lua Edvardsa za potpredsednika kluba, pa je Mat Bezbi spremio rekordnih 115.000 funti kako bi iz drugog pokušaja realizovao transfer momka iz Aberdina na “Teatar snova”. Ovaj put je u toj nameri uspeo jer je Denis, ne želeći da potpiše za Juventus, otišao iz Italije u rodni grad u Škotskoj. Pošto su u Torinu postali svesni činjenice da ga ne mogu naterati da se preseli u redove “stare dame”, prihvatili su u julu 1962. ponudu Mančester junajteda kako bi došli do željenog novca od transfera.

Denis Lou
AllsportUK/Allsport

Na debiju za Bezbijev tim u kom je 18. avgusta 1962. rival bio Vest Bromvič Albion postigao je gol nakon samo sedam minuta provedenih na terenu. U utakmici sa Lesterom”zabio” je het-trik ali je Junajted, koji te sezone nije bio konkurentan u borbi za titulu, ovu utakmicu izgubio. Ipak ekipa sa “Old Traforda” je stigla do finala FA kupa gde je u maju 1963. odmrila snage sa Lesterom. Lou je prvim pogotkom za autsajdera u ovom finalu doprineo kasnijem trijumfu Mančestera (3:1), pa je po okončanju duelu na “Vembliju” sa klupskim drugovima proslavio osvajanje svog prvog pehara u karijeri.

U narednoj sezoni 1963/1964 škotski napadač je postigao 46 golova u svim takmičenjima ali i zaigrao za reprezentaciju Sveta na utakmici sa Engleskom u londonskom “hramu fudbala”. Bio je strelac jedinog pogotka za poraženu selekciju (1:2), a kasnije je isticao da je nastup na ovom susretu “najveća čast koju je imao u karijeri“. Njegov klub, međutim, te sezone nije stigao ni do jednog trofeja, što je ispravljeno u narednoj (1964/1965) kada je Junajted osvojio prvu titulu šampiona Engleske nakon minhenske tragedije. Lou je na kraju 1964. za mnoge neočekivano dobio “Zlatnu loptu” kao najbolji fudbaler Evrope u toj godini, dok je na putu “crvenih đavola” ka šampionskom tronu čak 28 puta matirao protivničke golmane stekavši tako epitet najboljeg strelca Prve divizije.

Teška povreda desnog kolena zadobijena u susretu reprezentacija Škotske i Poljske pokvarila mu je narednu sezonu u kojoj njegov tim nije uspeo da odbrani titulu na Ostrvu ali ni eliminiše Partizan u polufinalu Kupa evropskih šampiona. Te 1966. godine škotski član “svetog trojstva” Mančester junajteda zatražio je od Bezbija da mu se poveća plata prilikom potpisivanja novog ugovora, posle čega ga je iskusni stručnjak, procenjujući da on time zapravo ucenjuje klub, stavio na transfer listu. Denis je, ipak, ostao u Junajtedu ali je prethodno, na insitiranje “ser Mata”, morao da potpiše izjavu u kojoj se izvinjava za svoj postupak.

I pored problema sa kojim se suočavao, Lou je i dalje bio efikasan strelac.U prvenstvenoj sezoni 1966/1967 u kojoj je Mančester vratio titulu na “Old Traford” postigao je 23 pogotka. Usledio je novi juriš Bezbijevog tima na “ušati pehar” Kupa evropskih šampiona koji je u maju 1968. okončan trijumfom (4:1) u finalnom duelu sa Benfikom. Na Louovu žalost, on zbog hronične povrede kolena nije bio akter polufinalnih mečeva sa Realom, kao i na završnog duela sa portugalskim prvakom, odigranog na krcatom “Vembliju”.

Džordž Best, Denis Lou, Bobi Čarlston
Alex Livesey/Getty Images

Iduće sezone je sa devet pogodaka postao prvi strelac ovog takmičenja ali je Junajted eliminacijom od Milana u polufinalnom nadmetanju ostao bez kontinentalne krune. Bio je to zapravo kraj ovog velikog tima Mančestera, koji je nakon odlaska umornog Bezbija sa klupe, prestao da se bori za trofeje na engleskoj fudbalskoj sceni. I Lou se, uz povremene bljeskove, suočen sa čestim povredama i padom forme, uklopio u sivilo tima, pa se sve češće govorilo o njegovom odlasku iz kluba.

Do rastanka je došlo u leto 1973. nakon što je tada aktuelni menadžer Tom Doerti poručio kako su mu u Junajtedu potrebne “nove ideje i novi ljudi”. Lou je, posle 11 godina, napustio “Old Traford” ali ne i grad Mančester, pošto su ga “građani” pozvali da ponovo zaigra za klub čiji je dres već nosio u sezoni 1960/1961. I ovaj njegov boravak na “Mejn Roudu” bio je kratak i najviše je ostao upamćen po već spomenutom golu datom Junajtedu. Već 34-godišnji škotski as je, nakon samo godinu dana provedenih u Sitiju, procenio da je došlo vreme za odlazak u penziju”, pa je 10. avgusta 1974. protiv Oldam Atletika odigrao svoj poslednji meč u karijeri.

Lou je čak 17 godina nosio dres najbolje selekcije Škotske i u tom periodu u 55 nastupa za “kiltove” postigao 30 golova. Debitovao je 18. oktobra 1958. u meču britanskog prvenstva sa Velsom, kada je tim kao privremeni selektor vodio Mat Bezbi, i u tom duelu pobedi svoje reprezentacije (2:0) doprineo prvim pogotkom za “suknjice”. Najdražu pobedu je, po vlastitom, priznanju, ostvario u susretu odigranom 15. aprila 1967. na “Vembliju”. Tada su Škoti neočekivano savladali aktuelne svetske šampione Engleze sa 3:2, a Denis je kasnije naglašavao kako mu taj trijumf, kome je doprineo sjajnom igrom i pogotkom, “pričinjava veće zadovoljstvo nego titula šampiona Engleske“ koju je te sezone uzeo sa Mančester junajtedom”.

Priliku da zaigra na Svetskom prvenstvu dobio je tek kao veteran na Mundijalu održanom 1974. u SR Nemačakoj. Škoti, koji prethodnih 16 godina nisu nastupali na svetskoj smotri fudbala, bili su u grupi sa Brazilom, Jugoslavijm i Zairom. Lou je prvu ali i jedinu utakmicu na svetskom šampionatima odigrao u startnom duelu sa Zairom (2:0), pošto u narednim utakmicama sa Brazilom (0:0) i Jugoslavijom (1:1) za njega nije bilo mesta u timu. Iako bez poraza, selekcija sa Ostrva je zbog slabije gol razlike u odnosu na Brazil i Jugoslaviju, elimisana posle prve runde, pa tako velikom strelcu iz Aberdina jedini nastup na svetskim šampionatima nije ostao u lepom sećanju.

Po okončanju igračke karijere Lou je često bio u ulozi komentatora fudbalskih dešavanja na radiju i televiziji. Nakon što je u avgustu 2021. godine saopšteneo da boluje od Alchajmerove bolesti i vaskularne demencije, pismenim putem je poslao svoju možda poslednju poruku za javnost.

“Razumem šta mi se dešava i zato želim sada da se pozabavim tim dok sam u mogućnosti jer znam da dolaze dani kad neću moći ništa da razumem. I već sada mrzim pomisao na to”.

Ne znamo da li je Denis Lou sada u stanju da se priseća blistavih trenitaka svoje velike karijere ali smo uvereni da poštovaoci njegove fudbalske zaostavštine, ne samo sa Ostrva, već i ostalih delova naše planete, nikada neće zaboraviti ovog legendarnog strelca i osvajača “Zlatne lopte”.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!