Toti

Skener 21. nov 202110:00 1 komentar
Paolo Bruno Getty Images Sport

Frančesko Toti, jedan od najboljih italijanskih fudbalera svih vremena i verevatno najveći igrač u istoriji Rome. Ovaj majstor lopte, rođen 27. septembra 1976. u "večnom gradu”, koga su nazivali “Princ Rima”, “Zlatni dečko”, “Velika beba”, “Gladijator”, je vrhunskim igračkim kvalitetima ali i vernošću voljenom klubu stekao status legende među tifozima Rome, kao i simpatije svih istinskih ljubitelja najvažnije sporedne stvari na svetu širom naše planete.

U vremenima u kojima malo koji fudbaler ostaje imun na privlačne ponude bogatih i moćnih evropskih klubova, on je celu karijeru, dugu punih 25 godina, proveo u dresu “vučice”, sakupivši 501 (u istoriji kluba rekordni) nastup u Seriji A i postigavši 307 golova. Zvali su ga velikani, poput Reala, ali je kao pravi vojnik Rome odbijao da napusti klub iz glavnog grada Italije za čiji je prvi tim debitovao kao šesnaestogodišnjak daleke 1992. godine, a oproštajnu utakmicu odigrao 28. maja 2017. u meču sa Đenovom.

Povezane vesti

Bilo je trenutaka kada sam mislio da ću otići iz Rome, kao kada me je želeo Real. Kada vas traži tako veliki klub, možda i najveći na svetu, počnete da razmišljate kakav bi život bio tamo negde. Ali, razgovor sa porodicom me je podsetio na ono što je svrha života, šta je život uopšte. Dom je sve. Rim je moj dom 39 godina. Kao fudbaleru Roma mi je dom 25 godina“, objasnio je pred kraj karijere razloge zbog kojih nije nikad napustio rimski klub.

A tokom tih četvrt veka vernosti “vučici” Frančesko je stekao epitete najboljeg strelca u istoriji Rome i drugog najefikasnijeg igrača Serije A sa 250 postignutih golova, a takođe je ostalo zabeleženo da je bio golgeter Kalča i dobitnik “Zlatne kopačke” (koja se dodeljuje najboljem strelcu evropskim ligama) u sezoni 2006/2007, kada je 26 puta matirao protivničke golmane. Čovek koji je ušao u anale i kao najmlađi kapiten nekog klub u italijanskom prvenstvu ali i kao najstariji strelac pogotka u Ligi šampiona (sa 38 godina i 59 dana), dva puta (2000. i 2003.) je biran za fudbalera godine Serije A, a pet puta proglašavan najboljim italijanskim igračem (2000, 2001, 2003, 2004. i 2007) u tom takmičenju.

UEFA ga je izabrala za najboljeg aktera finala Prvenstva Evrope 2000. godine (u kome su Azuri nesretno poraženi od Francuske sa 1:2), pa ne treba da iznenađuje što se našao i u idealnom timu turnira čiji su domaćini bili Holandija i Belgija. Šest godina kasnije na Mundijalu u Nemačkoj, na kome su se Italijani po četvrti put popeli na svetski tron, as iz Rima je – iako je prethodno duže vremena proveo van terena zbog povrede – sa Argentincem Rikelmeom podelio epitet prvog asistenta šampionata.

Najdraži trofej u dresu Rome uzeo je na kraju prvenstvene trke u sezoni 2000 /2001 kada je predvodio “vučicu” do njene treće i za sada poslednje titule šampiona na Apeninskom poluostrvu. Sa svojim timom se dva puta (2007. i 2008.) radovao trijumfu u Kupu Italije, a isto toliko puta (2001. i 2007) je kao igrač kluba koji je 1984. bio vicešampion Starog kontinenta uzeo pehar namenjen pobedniku nacionalnog Superkupa. “Princ Rima” je, kao što smo već rekli, bio član selekcije Azura koja je pod vođstvom Marčela Lipija postala 2006. svetski šampion, nakon čega je tada tridesetogodišnji plemejker italijanskog državnog tima odlučio da kaže zbogom reprezentaciji. Interesantno je da je drugi po značaju uspeh sa nacionalnom selekcijom ostvario na svom prvom velikom takmičenju, Prvenstvu Evrope održanom 2000. godine. Na tom turniru je postigao dva gola (protiv Rumunije i Belgije) i pružio sjajnu partiju u finalnom obračunu sa Trikolorima, što međutim, nije bilo dovoljno da tadašnji izabranici selektora Dina Zofa donesu Italiji drugu titulu šampiona našeg kontinenta.

Frančesko Toti je najviše pružao kao klasični plemejker, kada su do izražaja dolazile njegova izvanredna tehnika i sposobnost da preciznim pasovima upošljava saigrače. Ovaj taktički besprekorno obučeni fudbaler se u kasnijoj fazi karijere, po “potrebi službe”, dobro snalazio i na pozicijama “drugog špica” i “lažne devetke”, a nastupao je čak i kao krilo. Iako nije bio klasični centarfor, postizao je brojne golove preciznim šutevima obema nogama ili nakon sjajnih prodora, a mnoge od njih je dao iz slobodnih udaraca ili jedanaesteraca. Možda najspektaklarniji pogodak “zabio” je oktobra 2005. godine u utakmici odigranoj sa Interom na “San Siru”. Nakon što se – presekavši protivnikovo dodavanje na Rominoj polovini terena – u slalomu oslobodio Kambijasa, Ze Marije i na kraju Materacija, “potkopao“ je loptu koja je u velikom luku preskočila golmana Žulija Cezara i zatim završila put u mreži Intera. Lob – udarci su postali njegova specijalnost, a jednom prilikom je objasnio da ih izvodi instiktivno, bez namere da ponizi protivničke čuvare mreže.

“To je kao da šutneš loptu spoljnim delom kopačke. Tehnički je naravno teže, ali i lepše. To je instinktivno. Dobro mi ide i u igri. Nekad je podbodem bez razmišljanja. Spontano je, ali lob je šut kao i svaki drugi. Ne radim to da bih golmane pravio budalama. To je sve egzekucija”, naglašavao je Toti.

Možda jedina igračka mana fudbalera koji je dobro obavljao i odbrambene zadatke, jeste njegova nedisciplina, odnosno sklonost dobijanu crvenih kartona. Prva zvezda rimske “vučice” je zbog “kratkog fitilja“ i grubih startova čak 11 puta isključena na mečevima Serije A, dok je nastupajući za Azure na Prvenstvu Evrope 2004. godine bog pljuvanja danskog reprezentativca Poulsena naknadno sankcionisan sa dve utakmice neigranja. Bio je to, kasnije se pokazalo, i njegov oproštaj od ovog šampionata, (održanog u Portugalu), pošto je Italija takmičenje u grupi okonačala kao trećeplasirana, iza skandinavskog tandema Danske i Švedske.

Budući “princ Rima” je, odrastajući u naselju Porta Metronia, igrao fudbal sa starijim dečacima, a idol mu je bio tadašnji kapiten “vučice” Đuzepe Džanini. Kao osmogodišnjak je postao član omladinskog tima lokalnog Fortituda, da bi kasnije “okušao sreću” u redovima SMUT Trastevere i Lodigianija. Frančeko je talentom privukao pažnju skauta, pa je uskoro usleila ponuda Milana da se preseli u pomladak kluba sa “San Sira”. Totijeva majka Fiorela nije, međutim, želela da joj sin ode iz rodnog grada, a presudan trenutak za njegovu fudbalsku budućnost se desio kada je trener u omladinskom pogonu Rome, Gildo Đanini ubedio Frančeskove roditelje da mu dozvole da počne da trenira sa ovim timom.

Posle tri godine provedene u omladinskom pogonu, “klinac” iz Porto Metronia je dobio šansu da sa samo šesnaest godina debituje u najboljem timu kluba za koji je navijao. Poverenje mu je 28. marta 1993. u prvenstvenom susretu sa Brešom (2:0) pružio iskusni srpski stručnjak Vujadin Boškov koji je u toj sezoni sedeo na klupi Rome. U narednoj sezoni, kod novog trenera Karla Maconea je dobijao češće priliku da se pojavi na terenu, a svoj prvi pogodak postigao je 4. septembra 1994. u remiju (1:1) sa Fođom. Njegov igrački razvoj je usporen nakon smenjivanja Maconea, pa je u januaru 1997. trebao da ode na pozajmicu u Sampdoriju, što se, međutim, nije desilo.

Svanulo mu je, kad je nešto kasnije ekipu preuzeo češki stručnjak Zdenjek Zeman. On je svojim programom jačanja mišića doprineo da Toti stekne neophodnu fizičku snagu, a osim toga je dvadesetjednogodišnji fudbaler napredovao i na tehničko- taktičkom i mentalnom planu. Dobio je dres sa brojem 10 i u formaciji 4/3/3 bio jedan od ključnih “šrafova” tima koji je u sezoni 1997/1998 takmičenje u Seriji A završio na četvrtom mestu. Frančesko je ovom uspeh doprineo sa 13 pogodaka, pa iako ga selekor Maldini nije uvrstio među putnike za Svetsko prvenstvo u Francuskoj, dobio je značajno priznanje – “Guerin d Oro”, koja se dodeljuje fudbaleru sa najvećim prosečnim rejtingom u Seriji A.

Desetog dana oktobra 1998. je, zahvaljujući odluci novog selektora Dina Zofa, u utakmici sa Švajcarskoj imao svoj prvi od ukupno 58 nastupa za državni tim Azura. Samo tri nedelje kasnije poverena mu je kapitenska traka u Romi, čime je postao najmlađi kapiten jednog prvoligaškog kluba u istoriji italijanskog fudbala. Prvi pogodak u gradskim derbijima sa Lacijom postigao je 19. novembra 1998. (meč je okončan rezultatom 3:3), da bi na kraju sezone, koju je “vučica” okončala kao petoplasirani tim Kalča, njen kapiten proglašen najboljim mladim fudbalerom Serije A.

U junu 1999. godine predsednik Rome Frančesko Sensi je, želeći da njegov tim konačno uzme Skudeto, doveo novog trenera Fabija Kapela. On je kapitenu poverio ulogu kreativnog veziste koji će u formaciji 3-4-1-2 delovati iza dvojice napadača ali ta prva sezona njihove saradnje je okončana tek šestim mestom “vučice” u nacionalnom šampionatu. Nakon već spomenutog Prvenstva Evope u Holandiji i Belgiji na kome je Toti imao zapaženu ulogu, započela je sezona 2000/2001 u kojoj će se Roma najzad po treći put popeti na italijanski fudbalski Olimp. “Princ Rima” je asistirao i tresao mreže rivala (postigao je 13 pogodaka), a njegov tim nije ispuštao lidersku poziciju, da bi nakon pobede nad Parmom, ostvarene 17. juna 2001. na “Olimpiku”, postao nedostižan za pratioce. U ovom istorijskom trijumfu (3:1) pogotke za novog šampiona su postigli Toti i dvojica napadača Batistuta i Montela koji su činili “udarni trio” u pohodu ka tronu.

Idol navijača Rome se te 2001. radovao i uzimanju pehara namenjenog pobedniku Superkupa Italije , da bi na kraju godine nadmetanje za “Zlatnu loptu” francuskog lista “Frans fudbal” završio na petom mestu. Titula je u narednom šampionatu, nakon neizvesne trke, predana Juventusu (koji je drugoplasiranu Romu nadmašio za bod), dok je kapiten rimskog tima sve češće u formaciji 3-5-2 dobijao ulogu drugog napadača, odnosno partnera Batistite ili Kasana. Na susretu sa Brešom je 30. septembra 2002. ostvario prvi het -trik u karijeri, da bi mesec dana kasnije u utakmici Lige šampiona svojim pobedonosnim pogotkom presudio Realu (1:0) na “Santijago Bernabeu”. U narednoj fazi takmičenja dva puta je “matirao” i golmana Valensije, međutim, njegov tim nije uspeo da izbori jedno od prva dva mesta u grupi koja su obezbeđivala plsman u četvrtfinale.

Iako je rimski “Gladijator” u sezoni 2003/2004 čak 20 puta primorao protivničke golmane da, posle njegovih udaraca, vade loptu iz mreže, ekipa je trku za “skudeto” još jednom završila kao vicešampion Italije. U narednom, za “romaniste” razočaravajućem prvenstvu, tim iz “večnog grada” je “skliznuo” na osmu poziciju Serije A ali je Frančesko utehu za lošu sezonu našao u jednom individualnom ostvarenju. Na utakmici sa Parmom, odigranoj 19. decembra 2004. dao je svoj 107 gol u “kalču” i tako, prestigavši dotadašpnjeg golgetera Roberta Pruca, poneo epitet najboljeg strelca Rome ( u prvenstvima Italije) svih vremena.

Novi trener Lučano Spaleti mu je u sezoni 2005/2006 poverio ulogu usamljenog napadača, odnosno “lažne devetke”. I na ovoj poziciji se predvodnik rimskog tima snašao dobro, pošto je na 24 prvenstvena meča dao 15 pogodaka. Produžio je ugovor sa Romom do 2010. godine, uz godišnju platu od 5,4 miliona evra, ali je 19. februara 2006. na utakmici sa Empolijem zadobio prelom leve fibule i oštećenje ligameneta. Pod zakom pitanja je bio njegov nastup na Mundijalu u Nemačkoj, na koji je ipak otputovao. Prethodno su mu lekari, prilikom operacije gležnja pričvrstili metalnu ploču koja je trebala biti uklonjena nakon Totijevog povraka sa svetskog šampionata.

Mada ne potpuno spreman, kreator igre Azura je brojnim asistencijama i pobedonosnim pogotkom sa bele tačke u neizvesnom meču osmine -finala sa Australijom, dao značajan doprinos osvajanju titule svetskih šampiona. Nakon ovog trijumfa i oproštaja od reprezentacije, posvetio se isključivo “poslu” u Romi u čijem je dresu u sezoni 2006/2007 imao verovatno najbolji učinak u karijeri.

Sa 26 pogodaka postao je, ne samo prvi strelac “kalča”, već i dobitnik “Zlatne kopačke”, dok je na 50 odigranih utakmica u svim takmičenjima (Serija A, Kup Italije, Liga šampiona) ostvario 15 asistencija. Iako su Rimljani prvenstvenu trku završili na drugom mestu iza Intera, osvetili su se šampionu u finalu Kupa Italije. U prvom duelu, u kome je kapiten zatresao mrežu nakon 50 sekundi, naneli su pravu katastrofu (6:2) Neroazurima, pa je, nakon minimalnog poraza u revanšu (1:2) Toti podigao pehar namenjen pobedniku ovog takmičenja.

U prvenstvenom susretu sa Interom, odigranom 27. februara 2008. godine, postao je fudbaler sa najviše nastupa (387) za rimski klub u Seriji A. Pri kraju sezone u susretu za Livornom pokidao je prednje ukrštene ligamente, zbog čega je morao da van terena provede naredna četiri mseca. Ipak, bilo mu je dozvoljeno da kao kapiten “vučice” drugu godinu uzastopno podigne pehar Kupa Italije,a zanimljivo je da je i ovaj put u finalu savladan (2:1) tim Intera.

Nakon što se oporavio od povrede sada već tridesetdvogodišnji fudbalski virtouz iz Rima nastavio je sa standardno dobrim partijama. Pogotkom datim Lećeu 19. aprila 2009. postao je najbolji strelac Rome svih vremena ali i ušao na listu deset najefikasnijih fudbalera u istoriji “kalča”. Na početku sezone 2009/2010 vođenje njegovog tima preuzeo je Klaudio Ranijeri pod čijim vođstvom je “vučica” ostvarila skor od 24 prvenstvena susreta bez poraza i postala jedini konkurent Murinjovom Interu u borbi za titulu. Kapiten, koji je u međuvremenu potpisao novi petogodišnji ugovor sa voljenim klubom, se nadao da će nakon devet godina ponovo osetiti radost zbog osvajanja “kalča”. Kroz cilj je, međutim – zahvaljujući pobedi u poslednjem kolu u Sijeni – prvi, ipak, prošao milanski tim koji koji je te sezone (2009/2010) uzeo “tripletu”. Ovi rivali su, po tradiciji, 5. maja 2010. godine odmerili snage i u finalu Kupa Italije ali taj duel nije ostao u lepom sećanju “ superstaru” rimske “vučice”. Toti je je zbog udaranja Balotelija dobio crveni karton u završnici meča, a njegov tim je propustio priliku (izgubio je meč sa 1:0) da po deseti put osvoji drugi po vrednosti trofej italijanskog fudbala. Zanimljivo je da je nedavno pokajnički prizao da su pljuvanje Poulsena i prekršaj nad Balotelijem “bile dve najgore stvari koje je učinio tokom igračke karijere” ali nije mogao da objasni “zašto je to uradio”.

Paolo Bruno, Getty Images Sport

Naredna sezona (2010/2011) donela je sukob kapitena i trenera Rome. Frančesko je zamerao Ranijeriju zbog njegove defanzivne taktike, a ovaj sve češće ostavljao idola navijača na klupi za rezervne igrače ili mu ograničavao vreme provedeno na terenu. Toti je pao u formi, postigavši samo tri pogotka u 21 prvoligaškom nastupu ali su se za njega stvari popravile nakon ostavke Ranijerija (u februaru 2011) i dolaska bivšeg saigrača Vićenca Montele na trenersku klupu “vučice”. Sad već “vremešni” ali, ipak neuništivi “princ Rima” je sa dva gola u duelu sa Fjorentinom stigao do svog 201. pogotka u Seriji A, da bi sezonu 2010/2011 okončao sa bilansom od 15 lopti u mreži protivničkih golmana.

Usledile su sezone u kojima je Roma zbog slabih rezultata često menjala trenere, a njen prvi as – uprkos teretu godina i povredama – nastavljao sa dobrim igrama i ispisivanjem novih rekorda u italijanskom i evrpskom (Liga šampiona) fudbalu. U meču sa Čezenom stigao je do brojke od 211 datih ligaških golova, najviše što je bilo koji fudbaler ikada postigao nastupajući za neki klub u Seriji A. Pogotkom što ga je 25. oktobra 2014. postigao iz slobodnog udaraca u meču sa moskovskim CSKA postao je sa 38 godina i 59 dana najstariji strelac u istoriji Lige šampiona. Septembra 2016. je nastupivši u duelu sa Sampdorijom izjednačio rekord Paola Maldinija od 25 sezona nastupa u najelitnijem italijanskom fudbalskom razredu, a sebi je obezbedio mesto u istoriji kao jedini igrač koji je postizao pogotke u 23 uzastopne prvenstvene sezone Serije A.

Ponovo je, međutim, zbog sedenja na klupi i male minutaže došao u sukob sa trenerom, ovaj put povratnikom na klupu “vučice” Spaletijem. Tifozi Rome su podržavali svog idola koji je u sezoni 2015/2016 odigrao samo 13 ligaških utakmica ali i postigao četiri gola u poslednjih šest kola ulazeći na teren kao zamena. U junu 2016. je saopštio da je produžio ugovor na još godinu dana, nakon čega će otići u igračku “penziju” i početi da obavlja funkciju tehničkog direktora Rome.

Nekoliko godina kasnije je objasnio da je želeo još da igra ali da je, zbog odbijanja čelnika kluba da sa njim produže ugovor, jednostavno bio primoran da se povuće sa terena i započne posao tehničkog direktora “vučice”. Poslednji put je izašao na teren 28. maja 2017 godine, u 54. minutu utakmice Rome i Đenove pred prepunim “Olimpikom”. Većina gledalaca je nosila Totijev dres sa brojem deset ili neku poruku posvećenu čoveku koji je, po završetku utakmice, prošao kroz “špalir” saigrača. Zatim je sa suzama u očima, u društvu supruge Ilari Blasi i troje dece, prošetao atletskom stazom, a emocije u tim trenucima nisu mogli da sakriju ni njegovi dotadašnji klupski drugovi i navijači.

Iako je – kako je kasnije obelodanio – “zamišljao da će zauvek ostati u Romi”, u junu 2019. je, zbog neslaganja sa tadašnjim čelnicima kluba (u prvom redu predsednikom Džejmsom Palotom), podneo ostavku na funkciju tehničkog direktora.

You Tube

Mogao sam da uradim više nego ostali direktori, ali bio sam poslednji Mohikanac. Nikada me nisu uključili u donošenje odluka„.

Nakon promene vlasnika u rimskom klubu, pojavile su se informacije da nove gazde pregovaraju sa Totijem o njegovom povratku, ali to se, bar za sada, nije dogodilo. “Princ Rima” je u jednom intervju priznao da “pati zbog Rome” ali i izrazio zadovoljstvo zbog privilegovanog “statusa” koji uživa među ljubiteljima fudbala širom evropskog kontinenta.

Kao fudbalera Rome su me voleli ili mrzeli. Ali sada se zbog navijača svuda osećam kao legenda. Gde god da odem, u Italiji ili Evropi, preplavljen sam ljubavlju svakog navijača, pravom ljubavlju. To nikad ne bih ni pomislio”.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare