Varagić za SK: Kao da smo se provozali Formulom jedan

Skener 11. maj 202110:00 2 komentara
FIBA.basketball

To nije sport među deset najpopularnijih u zemlji, ali je nedavno oborio s nogu dobar deo od 50-ak hiljada stanovnika mirnog Virta. U režiserskoj ulozi košarkaškog trilera našao se Radenko Varagić, montirajući, kadar po kadar, sve do krupnog plana, trofeja Kupa Holandije. Još jednom potvrđujući bonus srpskoj trenerskoj zajednici, ali i ličnom nesalomivom duhu, energiji, veri da korak u nepoznato može da se isplati.

Biće sigurno onih koji će (ne)očekivani uspeh grupe iskrenih zaljubljenika okupljenih u „Košarkaškoj akademiji Linburg“ (BAL) povezivati i sa danom najvećeg hrišćanskog praznika, Uskrsa, kada ni „čuda“ nisu isključena. Ali, bili verujući, ili od suprotne fele, ni nebo se ne „otvara“ slučajno. Niti je junaku ove „storije“ nešto palo sa neba. Tek nije u njegovoj profesionalnoj vokaciji bezmalo dvodecenijskog staža.

Povezane vesti

Mnogo sam srećan, ne samo zbog pehara, već zbog momaka kojima je to pošlo za rukom. Ovo je poluamaterska ili poluprofesionalna sredina, ne znam kako bih je  najpreciznije opisao da bi se stekao pravi utisak gde radim. Pre samo šest godina, u ovoj Akademiji nismo ni imali prvi tim. Ne znam šta bih tada odgovorio da mi je neko rekao da ćemo osvojiti Kup, sasvim solidno igrati u Prvoj ligi. Možda bih se i nasmejao. Kada krenete praktično od nule, kako da vidite „svetlo“ u relativno kratkom vremenskom roku. Još da slavite u društvu, trenutno vodećih holandskih klubova. Uz trofej ide i „viza“ za neko evropsko takmičenje pod kapom FIBA. E, sad, da li će biti finansijskih sredstava za međunarodnu scenu, to je već pitanje za upravu volontera, kao što su i mnogi drugi identičnog statusa, koji „opslužuju“ klub,“ objašnjava Beograđanin u razgovoru za Sport klub.

Da bi se shvatilo kakav je sportski „dar, mar“ napravio BAL odnoseći trofej u klupske vitrine, prvi posle 21 godine, dovoljno je napomenuti da je savladao vodećeg posle ligaškog dela nacionalnog šampionata, ali i razbio famu onih koji su ga redovno dobijali u tekućoj sezoni.

Boli glava od lokacije

„Virt je relativno mali grad, ali odlično pozicioniran. Na istoj razdaljini, od oko 150 kilometara, udaljen je od Roterdama i Amsterdama, dok do Brisela, Liježa i Diseldorfa ima oko sat vremena vožnje, pa i manje. Skoro je na tromeđi Holandije, Belgije i Nemačke. Imam običaj da kažem da boli glava od lokacije,“ prezentira Varagić i malo geografije.

Srpski stručnjak živi u Virtu sa porodicom, suprugom Vesnom i 14-godišnjim trojkama, Sarom, Nikolom i Reljom. Ćerka trenira odbojku, dok su se sinovi opredelili za košarku.

Iskreno, Lajden smo dobili, a ni sam ne znam kako. Rekao bih na srce i želju, jer smo autsajderi u odnosu na klub, koji ima ozbiljne basket apetite. A u drugom četvrtfinalu Fejnord je izbacio Den Boš, možda i najpoznatiji holandski klub. Protiv njih je devedesetih godina prošlog veka, igrala i Crvena zvezda na nekom turniru, pa verujem da to ime nešto znači srpskim ljubiteljima košarke. Bili smo bolji i od Fejnorda, pa smo završili u finalu. Sa druge strane je bio Jost junajted, koji nas je, pre okršaja za Kup, čak tri puta dobio u prvenstvu. Sva tri rivala su bolje plasirana od moje Akademije, ali smo uspeli da im pomrsimo račune. Na papiru nam nisu davane neke izglednije šanse, pa mi je Kup, zbog te činjenice, još draži.

Kada se doda da je prosečna starost tima 20,5 godina, da većina prvotimaca igra za „džeparac“ i biciklom stiže na treninge, ali i da ne vrvi od isluženih pojačanja, zapitate se kako je sve to moguće. Čak i u Holandiji koja je daleko od (vele)sile pod obručima.

Ovdašnja Prva liga je zatvorenog tipa sa maksimalno 12 licenci. Mi smo je preuzeli od gradskog rivala, kada su ovi digli ruke od ovog sporta, pre četiri godine. Prve dve sezone baš i nije bilo lako, još manje obećavajuće. Jer, zabeležili smo samo četiri pobede, igrali bez Amerikanaca. Ali, nisam vaspitan da dižem ruke na prve prepreke. Kasnije smo angažovali američka pojačanja, pa trenutno imamo duet. Sasvim dovoljno za naše (novčane) mogućnosti. U Akademiji je igrao i naš Ivan Simić, dok nije otišao na američki koledž. Kao i Nejm Mašnić, čije je otac Ilijaš, bio član bosanske reprezentacije na EŠ 1993. godine.

Ne bi bilo nimalo cinično ni da se konstatuje da igrači BAL igraju za lokalnu slavu.

Godišnji budžet za plate prvog tima je oko 40.000 evra. Neki mesečno zarade po stotinak evra. Generalno, kod nas, desetak prvotimaca igra za „siću“ što bi rekli u Srbiji, u bukvalnom smislu te reči. A ostali „plaćaju“ da bi igrali. Pa, holandska deca igraju, u proseku, za 250 evra mesečno. BAL je najmlađi i najjeftiniji, pa je i osvajanje Kupa svojevrsni podvig.

Ništa od banketa i premija

„Zbog zdravstvenih mera, nije bilo skoro nikakve proslave. Ako ne računam pojedince – građane ove, ipak, male zajednice, koji su nas dočekali ispred dvorane po dolasku sa Kup turnira. Bio je lep osećaj jer košarka u Holandiji nije od onih popularnijih sportova. Kao ilustracija toj tvrdnji je da su televizijski prenosi utakmica retka pojava. Neće biti ni specijalnih novčanih nagrada, ma kakvi… Upravu kluba čine volonteri, dok je tim menadžer sa bivših SFRJ prostora, Modričanin Elvir Sarvan. Pa, volonteri brinu i o pranju dresova ili nameštanju parketa, koji je montažnog tipa.“

Na opasku da u holandskoj ligi vlada radikalni amaterizam, Varagić reaguje:

Ne baš. Vodeći klubovi poput Den Boša, Cvolea, Lajdena ili Donara, nemaju simbolične budžete kao BAL. Poslednji u nizu, gde igra hrvatski internacionalac i bivši član NBA, Damjan Rudež, davao je najveće plate od 60.000 evra. Lajden ima u sastavu čak četiri Amerikanca i dvojicu holandskih reprezentativaca, a Den Boš pet stranaca, a sve to mora da košta. Logično, daleko je to još od košarkaški razvijenih zemalja.“

U Holandiji je Kup odigran van uobičajenog evropskog kalendara takmičenja sredinom fenruara.

Sve zbog pandemije. Prvenstvo jeste počelo u septembru, da bi brzo usledila pauza jer su u čitavoj zemlji bile vanredne okolnosti. Tako smo do polovine decembra samo trenirali ali bez kontakata. Da vam ne objašnjavam kako je to izgledalo. U januaru je nastavljen šampionat sa dva testiranja nedeljno. Zato je sve „pretumbano“, pa i odigravanje Kupa. Bez obzira što je do pre tri nedelje u Holandiji bio na snazi policijski čas, a tek odnedavno počele normalno da rade sve vrste prodavnica, uspeli smo da završimo ligaški deo. U nacionalnoj ligi nema ispadanja, prvi deo, svih 12 timova je odigralo zajedno, a kasnije su podeljeni u Elit A i B. BAL je bio drugi (12-9) u B „grupi“, što nam je obezbedilo učešće u plej ofu i četvrtfinale sa Lajdenom.

Na pitanje gde bi po kvalitetu smestio holandsku ligu, Varagić priznaje:

Otprilike je na nivou Košarkaške lige Srbije. Ali, prva četiri kluba, koja sam već spominjao u kontekstu ulaganja, redovno učestvuju u FIBA Kupu, dok, istina, Donar i Den Boš, ne uspevaju da preskoče kvalifikacije za FIBA Ligu šampiona. Košarka u Holandiji ne napreduju koracima od sedam milja, ali se ni ne kreće kao puž. Nacionalna selekcija je obezbedila učešće na Eurobasketu 2022, kao i pre šest godina, na šta je ovdašnji „establišment“ ponosan. Ja sam 2019. angažovan da pripremam kadetsku reprezentaciju, koja je na EP u Podgorici obezbedila plasman u A diviziju. Ali, zbog kovida, prošlog leta, sva FIBA takmičenja su odložena.

Čestitka od Bode Ninkovića

„Puno je srce i kada se javljaju nekadašnji saradnici da čestitaju zbog Kupa. Poput kolege Joce Antonića ili Dejana Kijanovića, mog bivšeg igrača. Nisam zaboravljen. Zvao je i Slobodan Boda Ninković, poznati glumac, sa kojim se godinama porodično družimo. Da nije epidemije, bilo bi tradicionalnog božićnog okupljanja. Njegova Nađa je, inače, odbojkaška reprezentativka Srbije, trenutno igra sa poljski Lođ.“

Sagovornik Sport kluba je, kako to obično biva, spletom slučajnosti, završio u „niskoj zemlji“, koja baš ne budi košarkašku asocijaciju. Ali, posle svega, nema razloga da žalim, naprotiv.

Ovde su prvo probali sa holandskim trenerima, ali nešto i nije išlo. Jedne zime, neka vrsta ovdašnje izvidnice, došla je na kamp u Železniku. Domaćinima su se požalili da postoje problemi u stručnom radu, a Davor Ristović (tada u Crvenoj zvezdi) i Dejan Ignjatović, direktor Koledža FMP, preporučili su moju malenkost. Ovde se niko profesionalno ne bavi košarkom, a postoje prilično rigidne i striktne mere za one iz „trećeg sveta“, među koje spada i Srbija. Odnosno, veoma teško se dobija radna dozvola, tako da su se ljudi iz BAL-a prilično namučili da mi odrade „papire“. Osim pomenute zamorne birokratske procedure, za holandske klubove je povoljnije da angažuju evropske (EU) ili američke trenere, ne naravno one baš „skupocene“. Prema njima su „mekša srca“ oko papirologije. Amerikanci su, recimo, uvek poželjni jer, po Holanđanima, basket se uči od NBA, pa i na neki indirektan način. Donedavno je u Donaru radio Ivan Rudež, hrvatski kolega i stariji brat igrački aktivnog Damjana. Pokazao je da „balkanski sistem“ rada može da bude dobitna kombinacija. Srpski treneri koštaju više, ako ničeg drugog, onda vremena da se sredi dozvola za rad. Zato su i retki u Holandiji, gde je početkom veka radio Rajko Toroman (Amsterdam), kao i Nikola Radić sa mlađim kategorijama.

FIBA.basketball

Varagić je kraj aut linije debitovao 2002. godine kao pomoćnik Milovanu Stepandiću u tadašnjim Lavovima 063. Samostalno je radio u kruševačkom Napretku, kraljevačkom Mašincu i Vojvodini. Bio je asistent Vladi Vukoičiću u mladoj muškoj reprezentaciji (zlato EP 2007), ali ženskoj selekciji do 20 godina.

U Srbiji sam radio u jedno lepše vreme, kada sam uživao u ovom poslu, družio se sa Zoranom Milašinovićem i, ostao prijatelj i kada je Mašinac nestao. Mada je uvek bilo finansijskih problema. Jedino mi je bilo turbulentno u Vojvodini (2009–2011), ostali su „repovi“ dugova i dugogodišnji sudski postupak. Međutim, video sam da dolaze teški dani, pa sam odlučio da se malo sklonim. Svojevremeno sam osnovao „Krstaš“, klub mlađih kategorija, povremeno bio angažovan u nacionalnim selekcijama, sve dok se nije „desio“ BAL.“

Trovanje ne zaboravlja

„Deo karijere na koji sam posebno ponosan su angažmani u reprezentativnim selekcijama. Od evropskog zlata 2007. sa igračima do 20 godina, ali i sa devojkama istog uzrasta na EP 2013. godine. Bio sam pomoćnik u stručnim štabovima. I sada mi je žao zbog peha sa košarkašicama, koje su poražene u četvrtfinalu, ali zbog “više sile“. Pola tima je završilo u bolnici zbog trovanja uoči odlučujućeg meča. Jedva sam stajao na nogama, ali sam pokušao da vodim utakmicu, iako je to bio neravnopravan duel. Šteta zbog te generacije.“

Iako holandski više razume, nego što priča, jezički će se sigurno popraviti za još jednu sezonu ugovora. A sa (novim) EU pasošem na vidiku, otvaraju se i nove šanase „tamo daleko“.

Ne planiram skori povratak, možda ni duži ostanak u Holandiji, mada se nikada ne zna. Ako zaživi ideja o zajedničkoj ligi sa Belgijom, gde rade Dario Đerđa (Ostende) i Vedrean Bosnić (Mons), dobili bi jedni, i drugi. Ja sam i sada zadovoljan mada je reč o košarci slabijeg kvaliteta. Jer, ovo je maksimalno uređena i „zelena“ zemlja, od zdravstva do ekologije. Ljudi su srdačni, svi pričaju engleski, što je velika olakšica za strance dok se ne adaptiraju. Iako im nije maternji jezik, mnogo je bitan u školskom sistemu. Iz svega može da se ima slaba ocena, ali ne sme iz matematike, holandskog i engleskog.“

Pričajući o košarkaškim uzorima, Varagić podvlači:

„Okrenuti su prema NBA, pa u tom kontekstu im je poznat Nikola Jokić. Oni koji počnu da treniraju košarku, po svaku cenu bi da se usavršavaju na nekom koledžu, ali samo manji broj završi u boljim američkim školama. Skoro sam jedva odgovorio plejmejkera i beka mog kluba da još ostanu, a ne da odu na neki bezveze koledž. Na sreću su me poslušali. Holanđani su visoki, imaju fizičkog potencijala. Možda i zbog činjenice da ovde žive pripadnici različitih naroda, pa sve svetske nacije su registrovane da borave u Holandiji. Ali je neophodna bolja organizacija.

Do tada se ovaj sport neće moći pohvaliti pozicijom u nacionalnoj sportskoj porodici.

Košarka je po popularnosti realno između desetog i 15. mesta u Holandiji. Barem je to moja procena. Neprikosnoven je fudbal, pa idu hokej na travi, klizanje, Formula jedan od pojave Marka Ferstapena… Odličan im je ženski rukomet, dok ženska odbojka bije bitke sa Srbijom, a to je već viši nivo. Slava odbojkaša je bila i prošla. A ovaj moj sport ima šanse.“

 

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare