Visokoletač sa Krsta: Živi legenda o Pivi

Slobodan Piva Ivković
Monografija OKK Beograda

Ovog avgusta bi napunio 85 godina i govorili bismo o doajenu srpske i jugoslovenske košarke. Međutim, sudbina se surovo poigrala sa tim brojkama, pa ih je obrnula da bi, nažalost, legendarni stručnjak Slobodan Piva Ivković otišao u večnost sa svega 58 leta (1995. godine)... Bio je posve originalna i specifična figura u sportu pod obručima na ovim prostorima, bezmalo tri decenije živeo je časnu ulogu košarkaškog prosvetitelja. I to aktivno, energično, nesebično i posvećeno. Uvek željan i žedan znanja i zauvek nestrpljiv da ga sa svima podeli.

Ljudina, šarmer, romantik, umetnik, šmeker sa Crvenog krsta plenio je lepotom i dobrotom, a nadasve autoritetom satkanim od znanja. Čovek ispred svog vremena, prosvetlio je mnoge kolege i osvetlio im put ka najvišim dostignućima. A on sam, zaljubljenik u košarku, muziku i u golubove od rane mladosti stasavao je u neponovljivu ličnost. Težio je savršenstvu i zato su njegovi rezultati ostali kao putokaz za sva vremena.

Često je isticao kako je trnovit put do zvezda  navodeći latinsku izreku: “Per aspera ad astra”. On je taj put prevalio viteški i dodirnuo zvezde sa šampionskom generacijom Krstaša koju je stvorio. Sa košarkaškim dijamantima – Milunom Marovićem, Dragijem Ivkovićem, Srećkom Jarićem, Miroljubom Damnjanovićem, Dragoslavom Ražnatovićem, Miroslavom Đorđevićem i ostalima osvojio je titulu prvaka Jugoslavije 1973. godine i ostvario niz drugih podviga. Svemu tome je prethodilo njegovo košarkaško stvaralaštvo na gotovo poetski i romantičarski način.

Slobodan Piva Ivković i njegov mlađi brat Dušan Duda Ivković, takođe legendarni košarkaški stručnjak, odrastali su na beogradskom Crvenom krstu, u kući na uglu nekadašnjih ulica Žarka Zrenjanina i Podrinjske, današnjih Vojvode Šupljikca i Radivoja Koraća. Otac Petar je bio doktor prava, a majka Branka, profesorka francuskog i latinskog jezika, bila je i pesnikinja. Piva je poput majke naginjao umetnosti, a Duda je, po ugledu na oca, bio posvećeniji nauci. Takav odnos su imali i prema košarci.

Blistave sedamdesete na kormilu Krstaša

Slobodan Piva Ivković je rođen u Beogradu 4. avgusta 1937. godine, a preminuo 28. novembra 1995. godine u rodnom gradu.

Košarkašku karijeru je započeo kao igrač beogradskog Radničkog, a trener je postao u OKK Beogradu, na čijem kormilu je bio 1966. godine. Posle toga se vratio na Crveni krst i vodio Radnički sve do 1976. godine. Sa Radničkim je bio prvak države 1973. i pobednik nacionalnog Kupa 1976. godine, dospeo do polufinala Kupa evropskih šampiona 1974. godine i finala Kupa pobednika kupova 1977. godine.

Sezonu 1977/78.  je odradio u Kazmi u Kuvajtu, a od 1979. do 1981. godine je ponovo bio strateg OKK Beograda.

U periodu od 1984. do 1990. godine radio je u Al Ahli, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, u Dubaiju, a sezonu 1990/1991. proveo je u MZT Skoplju, a od 1990. do 1994. je ponovo bio šef struke u Radničkom.

Piva Ivković je već 1967. godine bio trener juniorske reprezentacije Jugoslavije na Balkanijadi (prvo mesto) i sa istom ekipom je prošao kvalifikacije za odlazak na EP od 4. do 10. avgusta 1968.godine u Vigu (Španija). Reprezentacija je osvojila drugo mesto iza SSSR. Vodio je nacionalnu univerzitetsku selekciju Jugoslavije i na dve Univerzijade, 1973. (sedmo mesto) i 1977. (11. mesto).

Na Univerzitetskim igrama u Moskvi na kojima je Radnički, pojačan sa par igrača iz drugih klubova, činio nacionalni tim Jugoslavije, pod Ivkovićevim vođstvom osvojeno je srebro, a zlato je pripalo reprezentaciji SSSR.

Kada je reč o nauci sve postaje jasnije ako se zna da su Piva i Duda po majci bili u rodbinskoj vezi sa Nikolom Teslom, preko porodice Mandić. Naime, Nikola Mandić je imao osmoro dece, među kojima su bili i Georgina zvana Đuka (majka Nikole Tesle) i Trivun (deda Pivine majke Branke). Kada su se Piva i Duda rodili Nikola Tesla ih je darivao zlatnikom.

Nadimak Piva je dobio u školi od drugova iz razreda. Kada je trebalo da napiše svoje ime i prezima Piva je između stavio veliko srednje slovo P, po ocu Petru, ali ne i tačku iza P, tako da je ispalo PIvković. Zbog toga su ga prozvali Pivko, a kasnije je postao Piva…

Piva je detinjstvo i mladost je provodio sa Dudom, uglavnom, preko puta svoje kuće na košarkaškom terenu SD Radnički. Ta kultna lokacija je odredila životne puteve braće Ivković, trenerskih gromada, koje su obeležile najslavniju epohu jugoslovenske i srpske kraljice igara.

Jednostavno, košarka je opčinila Pivu na prvi pogled. Zbog elegancije, brzine poteza, nepredvidivih akcija, rešenja, poezije pokreta… Sve češće je propuštao časove violine, a imao je apsolutni sluh, redak talenat, koji krasi jednog od 10.000 ljudi. Recimo, čuveni kompozitor, Vofgang Amadeus Mocart je bio apsolutni sluhista, a to je sposobnost da se prepoznaju i pamte tonovi, akordi i tonaliteti u njihovoj apsolutnoj visini. Ali, uprkos tome, Pivina ljubav prema košarci je prevagnula. Postao je prva violina, ali u struci najtrofejnijeg sporta na ovim prostorima.

„Ako je prvo bilo hobi, ili nešto više od toga, drugo je bila strast. Polazio je od kuće na časove violine, ali ga je neka nevidljiva sila prvo vodila preko ulice, na igralište Radničkog. Tamo je košarkaška lopta skakutala po ceo dan. Muški tim, ženski tim, juniori, juniorke…Treniralo se i igralo do duboku u noć. Piva bi svoju kutiju sa violinom ostavljao na čuvene stepenice koje su ujedno bile i tribine i upijao prva košarkaška znanja od Ranka Žeravice i drugih stručnjaka koji će polovinom 50-ih godina početi stvaranje krstaške trenerske škole koja je bila pandan onoj na Kalemegdanu gde su stanovali Zvezda i Partizan. Kada bi shvatio da će zakasniti na čas violine, Piva bi zgrabio kutuju i trčeći išao u muzičku školu. Kod profesora ga je, ne jednom, čekalo iznenađenje: kad bi otvorio kutiju unutra bi, umesto gudala i violine, nalazio ciglu ili kamen… Dragoljub Pljakić-Pljaka i ostali šereti sa Krsta, dok je on trenirao, vadili su violinu i ubacivali ciglu… Kao da su mu poručivali da za njega nije violina već dirigentska palica. Ona trenerska“, zapisao je svojevremeno Vladimir Stanković, poznati sportski novinar.

Slobodan Piva Ivković, Dušan Ivković
Monografija OKK Beograda

Piva je najpre igrao košarku, naravno, u Radničkom. Imao je odličan šut i izuzetne fizičke predispozicije, sa visinom od 187 cm mogao je da zakuca loptu u koš. Problem je bio što je slabije video, a tada su se utakmice najčešće igrale noću pri slabijem osvetljenju. Zbog toga je rano završio igračku karijeru i posvetio se trenerskom poslu. Na sreću, trenerske struke, kojoj je podario mnogo, ugradio celog sebe. Utkao je svu svoju stvaralačku energiju u struku.

Jednu takmičarsku sezonu Piva je bio trener OKK Beograda. To je bilo 1966. godine, imao je veliki tim, ali bez Radivoja Koraća koji je tada otišao u vojsku, a ostali su iskusni Slobodan Gordić, Miodrag Nikolić, Trajko Rajković, Zoran Marojević i nekolicina mlađih igrača Momčilo Pazman, Bogdan Tanjević, Milorad Ivačković, Blaž Kotarac, Ljubiša Stanković, Marjan Novović…

Posle vatrenog krštenja u Koraćevoj avliji stariji Ivković odlazi u Radnički gde ostaje do 1976. godine. Taj prvi, slavni period na kormilu Krstaša hroničari nazivaju njegovim životnim delom. Sa Radničkim je bio prvak države 1973. i pobednik nacionalnog Kupa 1976. godine i doveo je svoj tim do polufinala KEŠ 1974. i finala Kupa kupova 1977. godine.

Strateg te šampionske generacije Slobodan Piva Ivković je okupio šezdesetih godina talentovani sastav i posvećeno radio sa tom grupom veoma talentovanih igrača, koje je hrabro uveo u prvi tim. Već za sezonu 1968/69, uz iskusne Čermaka, Ražnatovića, Karatija, Kreačića, Vidića, Zimonjića, bacio je u vatru Jarića, Damnjanovića, Tvigija Ivkovića i Marovića. Tada je izostao ozbiljniji rezultat, Radnički je završio prvenstvo na 11. mestu i ispao iz elite, ali se ubrzo vratio, jer se Druga liga igrala preko leta.

Tri godine kasnije Radnički je sa istom ekipom bio četvrti, a u sledećoj je postao šampion sa 22 pobede i četiri poraza. To je bila kruna košarkaško-umetničkog dela starijeg Ivkovića. Izbrusio je dijamante, stvorio šampiona i niz reprezentativaca i iznad svega, krstašku romantiku pod obručima! Uoči šampionske sezone prvi tim je imao bazične pripreme na Žabljaku, na kojima su bili i juniori koje je vodio Dušan Ivković. Na kraju sezone ti momci su na Crveni krst doneli duplu krunu, Piva je bio prvak Jugoslavije sa seniorima, a Duda sa juniorima!

Nagrada, teren, hala i turnir u čast legende

Uvek je isticao značaj struke i edukacije mladih trenera i njihove uloge u procesu stvaranja igrača. U tom cilju je Slobodan Piva Ivković sa Rankom Žeravicom, Slobodanom Mićovićem i Dragoljubom Pljakićem još 1972. godine osnovao Udruženje košarkaških trenera Srbije i postao njegov prvi predsednik.

Na trenerskom seminaru 1991. godine na Igmanu osnovano je Udruženje košarkaških trenera Jugoslavije, a Piva je i u toj asocijaciji izabran za prvog predsednika. A danas nagrada za životno delo UKTS nosi njegovo ime.

Po njemu je nazvan i košarkaški teren u Beogradu, u ulici Jovana Rajića broj 5 na Vračaru, koji je obnovljen oktobra 2019. godine. Rekonstrukcija je sprovedena u saradnji Gradske opštine Vračar i Mocart kompanije, a svečanom otvaranju prisustvovali su slavni košarkaški trener Dušan Duda Ivković, brat Slobodana Pive Ivkovića i proslavljeni igrači jugoslovenske i srpske košarke, Dragan Kićanović, Dejan Tomašević i Predrag Danilović.

Inače, hala BKK Radničkog na Crvenom Krstu od 2017. godine takođe ima njegovo ime, kao i „Memorijalni turnir Slobodana Pive Ivkovića“, koji se u toj dvorani od 2000. godine tradicionalno održava u znak sećanja na legendarnog stručnjaka.

Sledeće sezone 1973/74. gledao se u Beogradu ponovo Kup šampiona. Posle učešća OKK Beograda i Crvene zvezde u najprestižnijem evropskom takmičenju ta čast je pripala Radničkom, a beogradskim ljubiteljima košarke privilegija da iznova uživo prate utakmice najboljih timova Starog kontinenta. Krstaši su stigli do polufinala, u četvrtfinalnoj grupi u februaru 1974. godine, savladali su Real Madrid sa Ščerbijakom, Brabenderom, Kabrerom… Specifičnom, efikasnom igrom, sa mnogo poena – 9 5:87. Damnjanović je postigao 25 poena, Dragi Ivković i Marović po 22 poena, a veteran Ražnatović, koji se pridružio ekipi posle odsluženja vojnog roka, doneo je neophodno iskustvo, ali i nadgradio sopstveno znanje u toj čudesnoj ekipi, koju je iznedrio trenerski mag Slobodan Piva Ivković.

Piva se razlikovao od ostalih trenera. Uspešno je nastavio školu Aleksandra Nikolića i Ranka Žeravice, ali je svom radu dao poseban pečat, sopstveni stručni rukopis. To je bila preteča moderne košarke, avangarda na Ivkovićev svojstven način. Analizirao je igru najvećih svetskih majstora pod obručima i to na treninzima primenjivao na svojim igračima. Nije bio sujetan, upijao je znanje, usavršavao se u Americi, ali bio je samouveren, siguran u svoje stavove. Kada je Radivoj Korać bio najbolji evropski strelac, čuveni francuski trener, Robert Bisnel, smatrao je da popularni Žućko poentira iz faulova u napadu. Piva se tome otvoreno suprotstavio i objašnjavao kako Korać igra izvanredo iz kontakta sa odbrambenim igračem, da je to njegov kvalitet više. Govorio je da igrač koji beži od kontakta ne može biti dobar strelac.

Mnogi poznati jugoslovenski i srpski treneri, pre svega njegov mlađi brat Dušan, na koga je preneo obe svoje velike strasti, prema košarci i golubovima, učili su od njega. Kroz njihovu kuću u Kajmakčalanskoj ulici prošla je plejada trenera. A on je uvek bio spreman da uči od drugih i to od najboljih, kao od Nikolića i Žeravice, ali i od poznatog američkog stručnjaka Džona Vudena, koji je prvi ušao u Nejsmitovu Kuću slavnih i kao trener i kao igrač.

Među prvima je završio Višu trenersku školu kod profesora Aleksandra Nikolića, imao je bogatu košarkašku literaturu i kolekciju video kaseta iz SAD. Mogao je 24 časa dnevno da priča o košarci. Bio je toliko dobronameran i otvoren da je sve svoje ideje i saznanja nesebično delio s drugima. Omiljen u trenerskim krugovima, nije mu bio problem da čak i treneru protivnčkog tima uoči utakmice otkrije svoja taktičko-tehnička razmišljanja, jer nikada nije bio sebičan. Dobričina i gospodin, uvek iznad sitničarskih takmičarskih interesa. Imao je više ciljeve, sportske i ljudske…

„Imao sam sreću da imam Pivu za trenera. On je bio genije u rangu sa profesorom Nikolićem. Njegova vizija košarke je bila totalno suprotna, originalna. Davao nam je prostora za imaginaciju, da kreativne sposobnosti razvijemo maksimalno, da ne igramo šablonsku košarku. U svakom momentu smo znali gde se ko od saigrača nalazi, kad se lopta uhvati znalo gde ko trči, ali igrali smo i na instinkt. Naša košarka je bila zanimljiva, jer je sve bilo neočekivano, novo čak i za nas, jer smo u trenutku radili neke stvari koje ranije nikad nismo, ali smo u tom momentu bili u stanju da to izvedemo. Zbog toga su na naše utakmice dolazili navijači Zvezde i Partizana. Navijali su za nas kada ne igramo protiv njihovih klubova. I vrlo bitan podatak, imali smo prosek postignutih koševa 97 kad smo bili prvaci, a tada nije bilo trojki. Naš stil igre je bio kontrapad, polukontra, pozicioni napad je kod nas bio retkost“, ispričao je jednom prilikom proslavljeni igrač Srećko Jarić, jednom u kultnoj radio emisiji „Sportski spomenar“.

Slobodan Piva Ivković, Miroslav Sija Nikolić
Monografija OKK Beograda

Bilo koje sećanje na braću Ivković bilo bi nekompletno bez spominjanja golubarstva, ali i anegdota o Pivinoj zanesenosti košarkom.

„Na jednom od mojih prvih treninga u Radničkom Piva je užurbano krenuo da prelazi teren po dijagonali, popeo se stepnicama i napustio igralište. Bio sam zbunjen, pitao sam saigrače šta se dešava. A oni mi kažu, sve je u redu video je goluba, koji treba da se vrati u golubarnik, pa ode da ga isprati, vratiće se brzo. To mi je bilo fascinantno. Sam Krst je bio u to vreme vrlo interesantna sredina“, prisetio se Jarić i spomenuo još jedan upečatljiv događaj. „Jednom je Piva posle poraza u Karlovcu ušao u svlačionicu sav nervozan i rezigniran. A mi već krenuli da se tuširamo. Toliko se zaneo dok nas je kritikovao  da nije primetio da je u cipelama ušao u vodu do članaka. Da je bila neka druga situacija mi bi se smejali, ali gde da se smeješ posle poraza, a Piva je znao i da bude opasan“.

Slična sećanja izneo je i Dragi Tvigi Ivković, jedna od Pivinih uzdanica u šampionskom sastavu Krstaša.

„Obožavao je i znao je košarku, živeo je za nju. Znali smo i po osam sati sa njim da treniramo. Bežali smo iz škola na treninge, bilo nam je lepše da treniramo. Imao je svu moguću literaturu, bio je fantastičan stručnjak, čak i bolji od kasnije trofejnog brata Dude. Duda je bio bolji košarkaški menadžer, da sastavi i vodi tim, a Piva je bio veliki znalac. Publika je volela našu romantičnu košarku, uvek je na našim utakmicama bilo puno gledalaca, iako smo bili mali klub u odnosu na Crvenu zvezdu i Partizan. A Piva kao Piva, u sred treninga bi uzeo tajm-aut i gledao u nebo. Video bi neke svoje golubove i prato njihov let“, prisetio se Tvigi Ivković.

Bio je ispred svog vremena, u svom svetu, u koji je srdačno primao sve ljude sličnih interesovanja. Zato su sve njegove kolege i igrači imali ogromnu privilegiju da od njega uče modernu košarku. Neke elemente igre, koji su na evropskim parketima zaživeli mnogo kasnije. Tako je, naprimer, prvotimce Radničkog na treninzima 1972. godine učio da koriste „bek dor“, da prime loptu iza leđa odbrambenog igrača i lako poentiraju. Centra Radničkog i reprezentacije Miluna Marovića je obučavao da kao čuveni NBA centar Bil Volton, odbijenu loptu od koša i iz odbojke prosledi beku da bi se što brže razvio kontranapad. Radnički je igrao najlepšu i najefikasniju košarku, kontranapade širio uz aut liniju. Bekove i krila je učio mnogim finesama, kao što su oklevajući dribling i korak nazad iz kontakta, pa skok šut, po ugledu na Larija Birda. Radnički je veoma kreativno koristio igru dva na dva, preteču današnjeg „pik en rola“… Kao vrhunski demonstrator sve što je tražio od igrača Piva je mogao i praktično da im pokaže. Stalno je razmišljao kako da se igra unapredi i maksimalno iskoriste karakteristike igrača kojima je raspolagao.

Uz sve to, imao je neverovatnu harizmu, umetničku dušu… Široko  obrazovanje i ljubav prema muzici, pozorištu, književnosti, poeziji poneo je iz roditeljske kuće. Svoje košarkaše je vodio i na pozorišne predstave. Bio je zgodan, šarmantan, elokventan, devojke su ludovale za njim, izvanredno je pevao, pa su ga na Krstu zvali Džejms Din ili Elvis Ivković. Markantnom pojavom i plavim očima poput Pol Njumena slamao je ženska srca. Mogao je da se bavi i glumom, ali njegove dve najveće ljubavi bile su košarka i golubovi. U znak sećanja na prijatelja, velikog čoveka, trenera i golubara beogradski golubari održavaju takmičenje „Memorijal Slobodan Piva Ivković“.

Ražnatović: Bio je maštar i vizionar

Saigrač i igrač Pive Ivkovića proslavljeni član Radničkog i reprezentacije, Dragoslav Ražnatović, u jednom intervjuu je ovako govorio o čuvenom treneru i o krstaškoj romantici na terenu:

„Piva je stvorio generaciju koja je bila državni prvak 1973, kojoj sam i ja pripadao. Ta ekipa je bila preteča savremene košarke, u to vreme je igrala možda i najlepšu košarku u Evropi. Igrali smo brzo, agresivno, s mnogo ideja u igri ’dva na dva’. Tragao je za savršenom košarkom. Često smo bili u kontranapadu sa četvoricom, što je u ono vreme bilo nezamislivo. Marović skine loptu, gurne je levo ili desno, a onda bi često, kao peti, istrčavao kontru i kad bi mu nabacivali loptu, izvodio je nešto vrlo blizu današnjeg ’alej-upa’. Kad sam se tom timu priključio posle služenja vojnog roka, 1971. godine, nisam mogao da stignem mlade igrače. U 31. godini sam naučio od Pive neke osnovne elemente. Bio je duhovit i lucidan, veliki maštar, pa je takva bila i njegova košarka. Učio je od Nikolića i Žeravice, ali je bio originalan. Razvio je svoju košarkašku filozofiju. Mlad je otišao u SAD na nekoliko meseci i za to vreme usavršio engleski i proučavao američki stil košarke kojim je bio opčinjen. Nova saznanja je kombinovao sa starim, stvorivši vizionarski pristup košarci. Zvali smo ga Džejms Din zato što je bio zgodan, inteligentan, šarmantan. Crveni krst je bio naš drugi dom i bitnija ustanova od svake druge, pa i od škole. Cela ta ekipa je bila iz okoline Krsta, celo SD Radnički družilo se i van terena“.

Večiti sanjar je u košarci dosanjao šampionske visine, ali pre svega bio je stvaralac čuda pod obručima. Od otpisanih je stvarao asove. Tako je na primer, od Miluna Marovića napravio sjajnog centra, olimpijca i reprezetentativca u timu koji je Jugoslaviji 1973. godine u Barseloni doneo prvu zlatnu medalju na evropskim prvenstvima. A popularni Mek je u zemunskoj gimnaziji bio oslobođen fiskulture, valjda zbog ravnih tabana, a sport ga nije mnogo zanimao. Maštao je o muzičkoj karijeri, svirao je gitaru u svom bendu. Ali, na nagovor drugova oprobao se zbog visine od 207 cm u košarci u Crvenoj zvezdi, ali tamo su ga proglasili za netalentovanog. Tada mu je Dragiša Vučinić rekao da pređe u Radnički, kod Pive Ivkovića, da jedino on može da napravi igrača od njega. Naravno, tako je i bilo. Čudotvorac Piva je imao još drastičniji primer, kada je od gorostasnog Milovana Tasića Tasu, visokog 215 cm, a lošije koordinacije, pretvorio u sjajnog teškog centra.

I Piva i Duda su kao treneri stvaraoci davali šansu mladim igračima da zaigraju u prvom timu, jer su osećali igru i poštovali njihov trud. I što je najvažnije, nisu dozvoljavali da im se neko iz uprave ili od menadžera meša u posao. Piva je jednom izjavio: „Kada bih predsedniku Radničkog dao lopte za ragbi i za košarku, on ne bi znao kojom se igra košarka“.

Nekadašnji prvorimac Radničkog i košarkaški reprezentativac Zoran Prelević, svojevremeno je u tekstu u „Politici“, posvećenom Slobodanu i Dušanu Ivkoviću između ostalog zabeležio:

„Imao sam sreću i veliku čast da mi i Piva i Duda budu treneri. Piva mi je bio trener u Radničkom u početku, a Duda na zalasku karijere u Šibenki. Piva je izmišljao košarku. Nikada nije imao svesku u kojoj bi zapisivao treninge, a Duda je bio analitičar. Statistički je proučavao igru protivničkog tima i na svakom treningu je imao svesku s planom treninga i odgovarajućim vežbama. Obojica su igrala košarku u svom Radničkom s Krsta. Bili su pravi šmekeri koje su devojke obožavale poput, upoređujući ih sa svetski poznatim glumcem Džejmsom Dinom. Imali su moderne frizure, nosili farmerke i slušali bluz i džez. Kada je trebalo, znali su da budu i žestoki momci”.

Naravno, Prelević nije izostavio ni anegdote, a o Pivi je izdvojio ove:

„Posle utakmice koju je Radnički izgubio Piva je u svlačionici držao pridiku igračima. U nameri da se opravda za svoju slabu igru jedan igrač je rekao: ’Pivo, ja sam se borio’. Tih godina se vodio rat u Vijetnamu pa je Piva odgovorio: ’Ako hoćeš da se boriš, idi u Vijetnam pa se bori. Ovo je košarka, ovde treba da se misli’. Dva puta je Piva isterao ceo tim Radničkog s treninga u Hali sportova. Igrači su divljali i igrali svako za sebe. Iznervirali su Pivu, koji je samo rekao: ’Nemoj da silujete ovu divnu igru! A sada svi napolje, trening je završen’. Na jednoj utakmici dok je Piva sedeo na klupi trener protivničkog tima u skladu s dostignućima ’moderne’ košarke skakao je i stepovao pored aut-linije. Piva je pozvao sudiju i pokazujući na protivničkog trenera rekao: ’Molim te, smiri ga, reci mu da sedne. Srušiće nam halu’“.

KK Radnički 1971.
Monografija OKK Beograda

Iako Slobodana Piva Ivkovića najviše pamte po klupskim ostvarenjima, poznato je da je ostavio značajan pečat i u reprezentativnim selekcijama. Kao selektor juniorske reprezentacije Jugoslavije 1967. godine osvojio je zlato na Balkanijadi  i sa istom ekipom prošao kvalifikacije za odlazak na EP od 4. do 10. avgusta 1968.godine u Vigu (Španija), gde su se Jugosloveni okitili srebrom, a SSSR zlatom. U timu su bili Damir Šolman, Ljubodrag Simonović, Zoran Slavnić, Vinko Jelovac, Ivan Sarjanović, Dragiša Vučinić, Stanislav Bizjak… Ivković je vodio nacionalnu selekciju Jugoslavije i na dve Univerzijade, 1973. (sedmo mesto) i 1977. (11. mesto), kao i na Univerzitetskim igrama u Moskvi na kojima je jugoslovenski tim, pretežno sačinjen od prvotimaca Radničkog zauzeo drugo mesto, iza reprezentacije SSSR.

Za razliku od mnogih drugih trenera, Piva nije želeo da menja sredinu, kratko je radio u Kuvajtu, Dubaiju i Skoplju, ali ga novac nije interesovao. Najsrećniji je bio u svom kraju, u beogradskom trouglu Krst – Čubura – Neimar, sa košarkom i svojim golubovima.

I naravno, sa porodicom, za koju je bio veoma vezan, za suprugu Branku i ćerke Slobodanku i Katarinu i svakako, za brata Dušana i njegovu familiju.

U sklopu zaključka teksta o sjajnom čoveku i stručnjaku sledi nekoliko redova iz dopisa, koji je Udruženje košarkaških trenera Srbije posvetilo Pivi, svom prvom predsedniku. Poznato je da je Piva osnivač nacionalne trenerske organizacije, najpre jugoslovenske, a kasnije i srpske i da je u obema bio prvi predsednik. U pomenutom članku između ostalog stoji:

„Bio je ispred svoga vremena, odlično je poznavao sve principe igre vrhunskih kolega, bez obzira na geografske širine i dužine. Omiljen mu je bio Džon Vuden, trenerska legenda univerziteta UCLA. Veliki autoritet, znanje, prenosio je na mlađe kolege, uvek je težio novinama i jedan je od prvih jugoslovenskih stručnjaka koji je išao na školovanje u Ameriku. Trenerska legenda Radničkog sa Crvenog krsta, Slobodan Ivković, ulagao je energiju i bogato iskustvo stečeno po svetu da se osnuje trenersko udruženje, UKTJ, pod okriljem KSJ sa sedištem u Beogradu. Bio je prvi predsednik UKTJ, organizovao seminare i trenerske akademije najvišeg ranga. Gde god je bio šta god je radio Pivi nikad nisu u prvom planu bile titule, trofeji, medalje, interesovalo ga je nešto drugo, nešto do čega se dolazi teško, nešto što neko ne može da dočeka za tri života. Jednostvano, Pivu je zanimalo savršenstvo. Savršenstvo igre, ideje, igrača, savršenstvo košarke. Uspeo je nekoliko puta da doživi savršenstvo. Prvi put u drugoj polovini 60-ih godina, kada nije imao ni 30 leta. Seo je na klupu tada silnog OKK Beograda i sa njim nastavio nit osvajanja trofeja. I da je tadašnja uprava imala malo više sluha, možda bi baš Klonferi bili prvi jugoslovenski klub koji je stigao u finale Kupa evropskih šampiona. Drugi put je doživeo savršenstvo kada je od golobradih dečaka sa Krsta napravio šampionski tim, od koga se tresla čitava Evropa. I to ne u meri zato što su postali prvaci Jugoslavije, osvajači nacionalnog Kupa, polufinalisti Kupa šampiona i finalisti Kupa pobednika kupova, već zbog prepoznatljive igre“.

Slobodan Piva Ivković. Vizionar. Perfekcionista. Košarkaški dobročinitelj. Neponovljiv. Večita inspiracija svim njegovim poštovaocima i sledbenicima. Violinista na krovu, košarkaški visokoletač u večnom letu ka zvezdama.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare