Ždranje (ni)je sport: Svakako je prilično odvratno

Skener 16. okt 202110:44 > 18. okt 2021 22:24 5 komentara
Džoi Čestnat
Guliver Image/Photo by Evan Agostini/Invision/AP

Malo šta letimičnom ljubitelju sporta pruža više ispunjenosti nego pozicija kauč-pljuvača. Vrlo se lako i paušalno donose sudovi o sportistima („Ma ovaj nema pojma, nikad nije ni imao!“), trenerima („Neznalica, ja bih bolje vodio ekipu!“), ali i samim sportovima.

Olimpijske igre u Tokiju bile su pravi primer ovog poslednjeg – idealna prilika da se izgovori čuveno „Pa to nije ni pravi sport!

Drugi sportski fanovi, oni koji nisu bezrazložno negativni i ostrašćeni, razmišljali su u drugom smeru. Skejtbording, sportsko penjanje, karate i drugi egzotični olimpijski turniri isprovocirali su mnoge da preispitaju svoje poimanje pitanja – šta zapravo čini jedno takmičenje sportom?

Čudne sportske priče:

Sport, igra, takmičenje?

Nema jedinstvenog odgovora. Vebsajt Dictionary.com definiše sport kao „takmičarsku aktivnost koja zahteva fizički ili mentalni kvalitet“. Prema toj definiciji, to koliko je neka igra fizički zahtevna nema udela proglašavanju aktivnosti sportom.

Neki sportovi su fizički izuzetno zahtevni – Gruzin Laša Talahadze diže iznad svoje glave tegove teške 265 kilograma. Englez Fil Tejlor, koji je prvak sveta u pikadu bio 16 puta, ulaže neuporedivo manje fizičke snage kako bi bio dominantan u svom sportu. Norvežanin Magnus Karlsen, kojem se mnogi sa punim pravom dive jer je najbolji šahista sveta već 11 godina, ne baca čak ni strelicu. Samo blago pomera figure, a otkad je korona „napala“ svet ne radi čak ni to – uglavnom samo klikće mišem.

I ko će na kraju reći da li je Talahadze više sportista od Karlsena? Na jednoj krajnosti nalaze se oni koji sportom ne smatraju nadmetanja u kojima je ključna fizička veština, a u drugom ekstremu su oni koji će reći „Kakav je to sport? Samo sirova snaga, ne koristi se mozak!

Laša Talahadze
REUTERS/Edgard Garrido

Međunarodni olimpijski komitet ima funkciju najbližu onome što nas zanima – dodeljivanjem zvanja olimpijskog sporta on proglašava neku „igru“ neupitnim sportom. Znači li to onda da sportovi koje ne vidimo na Olimpijskim igrama nisu sportovi? Teško bi bilo reći da američki fudbal, kriket, kuglanje, MMA ili skvoš nisu sportovi, a da brejkdesing, koji će biti na programu u Parizu 2024. godine, jeste.

Najbolje bi bilo odbaciti stegu zvanu „da li je sport ili nije“ i prosto uživati u pričama koje fenomen takmičenja može da donese. U jednoj zemlji će nešto bez dileme biti doživljeno kao sport, čak i kao ponosni ili nacionalni, a u drugoj će se nad istom praksom zgražavati.

Sportovi ili „sportovi“?

Jeste li čuli za buzkaši? U pitanju je centralnoazijska igra, popularna u Avganistanu, Kirgistanu, Tadžikistanu i Kazahstanu. Dve ekipe čiji igrači jašu konje za cilj imaju da u svojevrsni gol ubace leš koze. Talibanski režim je posle od 1996. do 2001. godine zabranio buzkaši u Avganistanu, ali je posle političke promene on zauzeo svoje mesto nacionalnog sporta u toj zemlji.

A šta je sa švajcarskim hornusenom, „farmerskim golfom“ u kojem se pločica brzinom 300 kilometara na čas ispaljuje uz šišteći zvuk što dalje na livadu?

Možda ste na bespućima interneta naleteli na japanski bo-taoši. U pitanju je… Uf, bolje je jednostavno pogledati jutjub snimak.

Jedan od kontroverznih sportova koji je početkom 21. veka dobio najviše medijske pažnje u zapadnom svetu sigurno je takozvano „takmičarsko jedenje“.

Premisa je veoma jednostavna – takmičari se utrkuju ko će u sebe uneti više hrane u što je moguće kraćem roku. Najproždrljivijem slede figurativne lovorike.

Ono po čemu se jedenje izdvojilo iz velikog broja marginalizovanih sportova, pored dostupnosti, svakako su „zvezde“. U 21. veku ovaj mladi sport već ima dvojicu „velikana“, koji su u SAD, Japanu i nekim evropskim državama dostigli respektabilan nivo slave.

U pitanju su Takeru Kobajaši i Džoi Čestnat, ljudi čija je priča praktično priča o jednom bizarnom, neodgovornom, ali na neki način zapanjujućem vremenu.

Takmičarsko jedenje kao sport 

Prvo takmičenje u brzom jedenju održano je u Torontu još u drugoj polovini 19. veka, a od tada je popularnost rasla pre svega u SAD, Japanu i Kanadi, iako se takmičenja relativno redovno odigravaju i u drugim državama.

Postoje razičite discipline u kompetitivnom jedenju – jedu se različite stvari, a najbolji takmičari nemaju luksuz da se koncentrišu na samo jednu namirnicu, već jedu ono što dotični turnir nudi.

Ubedljivo najpopularniji turnir, „Vimbldon takmičarskog jedenja“, predstavlja „Nejtanovo takmičenje u jedenju hot-dogova“. Ono se održava na Koni Ajlendu, delu Bruklina u Njujorku, svakog četvrtog jula (Dan državnosti u SAD) još od 1967. godine. Predanje kaže da su se još 1916. godine imigranti ispred restorana „Nejtanova poznata korporacija“ takmičili u brzom jedenju kako bi dokazali ko je najveći rodoljub?!

Čudne sportske priče:

U svakom slučaju, četvrti jul je u svetu jedenja ono što je finiš Tur de Fransa na Jelisejskim poljima za biciklizam – apsolutni praznik.

Najbolji svetski proždrljivci takmiče se od 1997. godine u relativno uređenom sistemu koji je pod okriljem MLE (Major League Eating „Najbolja liga jedenja“), pa se turniri organizuju tokom skoro čitave godine, a neki od njih imaju i solidne honorare za učesnike koji ostvare najbolje rezultate.

Očekivano, zarade nisu ni izbliza na nivou nekih globalno poznatih sportova, ali osvajač Nejtanovog takmičenja ne prolazi finansijski loše. Uz to, dobija i „Međunarodni šampionski pojas žutog senfa“, koji mu nakon pobede organizator trijumfalno stavlja oko sturka, kao posle boks-okršaja za titule svetskih šampiona.

I sve to bi bilo potpuni „andergraund“, zabava dostupna samo malom broju ljudi na lokalnom nivou, da početkom 21. veka sport nije „ekplodirao“ i zainteresovao čak i najveće tradicionalne medije.

Japanski mentalitet donosi rezultate

Za dolazak takmičarskog jedenja u mejnstrim najzaslužniji je Japanac Takeru Kobajaši, momak iz Nagana koji je „pojas senfa“ osvajao šest puta, uprkos činjenici da ima skromne gabarite – visok je 173 centimentra, a na takmičenjima teži oko 60 kilograma.

Nije potrebno naglasiti da Takeru ne izgleda kao tipičan takmičar na MLE turnirima. Bio je ubedljivo najsitniji, ali je takvom brzinom tamanio hot-dogove da su snimci njegovih nastupa zapalili svetske medije još pre potpune ekspanzije interneta.

Ovaj Japanac, koji danas ima 43 godine, početkom veka u potpunosti je reformisao sport. On je doneo promenu u paradigmi u kojem unošenje hrane u svoj organizam više nije bilo obrok, već profesionalni zadatak. Kobajaši je, u tipičnom japanskom maniru, shvatio da mora da pruži sve od sebe kako bi ostvario optimalne rezultate. Eliminisao je uživanje u viršlama u postpunosti – počeo je da ih jede odvojeno od hleba, koji je, sa druge strane, umakao u vodu i cedio ne bi li u njegovom napaćenom želucu zauzeo što je moguće manje prostora.

Počeo je i aktivno da trenira pred takmičenja – namenski je pio ogromne količine vode kako bi rastegao želudac, da bi potom mogao u njega da strpa što je moguće više hrane.

Da li su Takeruove inovacije imale efekta? Na „Nejtanovom takmičenju“ 2001. godine Kobajaši je pojeo 50 hot-dogova i osvojio pojas, a prethodni rekord iznosio je 25. Zvezda je bila rođena.

Kobajaši je postao istinska poznata ličnost, hvalio se kako mu je izdata američka O-1 viza, koju je prilično teško dobiti i koja se daje „onima koji iskažu izvanredne sposobnosti“. Usledila su brojna gostovanja u američkim medijima, kojima nije preterano smetala činjenica da Kobajaši ne zna engleski. Svi su prosto želeli da ga vide kako ždere.

Postao je lice sporta, uživao je na vrhu, sve dok se 2007. godine na sceni nije pojavio mladi momak iz Kentakija.

„Otkad sam bio mali moja mama je volela da kuva, a ja da jedem!“

Džoi Čestnat
Guliver Image/ZUMAs214 20170704_zba_s214_036

Džoi „Čeljust“ Čestnat imao je predispoziciju da bude velikan takmičarskog jedenja, a da to praktično nije ni znao.

Moja majka bi napravila mnogo hrane za večeru, a ja bih to sve smazao. Posle silne pojedene paste, otišao bih sa bratom na burgere.“

Tokom jednog od sličnih gurmanskih podviga, Čestnatov mlađi brat je shvatio da prisustvuje nečemu nesvakidašnjem. Rešio je da 21-godišnjeg Džoija prijavi na jedno lokalno takmičenje i ostalo je istorija – od samog početka bilo je evidentno da je prirodni talenat. Samo nekoliko meseci posle debija ostvario je prvi zapaženi rezultat – „usisao“ je 2,7 kilograma pohovane špargle (?!) za 11 minuta.

Usledili su uspešni nastupi na brojnim drugim turnirima i Džoi je shvatio da je takmičarsko jedenje nešto od čega bi moglo i da se pristojno živi. Napustio je studije i rešio da pojuri slavu.

Nije bilo lako da odustanem od svoje prvobitne karijere. Naporno sam učio kako bih postao inženjer. Odjednom sam, umesto rada na velikim građevinskim projektima, počeo da zarađujem za život tako što jedem ogromne količine hrane. To nije bila laka odluka, ja sam vredno učio da bih došao do prilike da studiram i nisam planirao da se bavim jedenjem. Ipak, kada sam video da na ovaj način usrećujem ljude, postao sam zavistan od takmičenja.“

Do 2005. godine napredovao je toliko da je namučio Kobajašija na „Nejtanovom takmičenju“, a 2007. godine ga je svrgnuo sa trona i započeo apsolutnu nadmoć koja traje do danas. Bez dileme je najveći u istoriji sporta, zaštitno lice takmičarskog jedenja, Nejtanovo takmičenje je osvajao 14 puta, a rekorder je i u broju hot-dogova (76). Usput je i stigao da se posvađa sa Takeruom, koji ga je u više navrata optužio da vara, ali to je neka druga i možda pomalo naporna tema.

Džoijev put do uspeha je kombinacija dva faktora – Kobajašijeve profesionalnosti i urođene sklonosti ka prežderavanju. I Džoi je lakši od većine protivnika – težak je oko 100 kilograma, a visok je 183 centimetra.

Voli da jede, ali pristupa sportu kao profesionalac. Ovaj sportista iz San Hozea zapravo pazi na ishranu, kako bi mogao da bude u pravoj formi u trenutku takmičenja. Kada se priprema za nastup, unosi samo hranu koju će jesti tokom takmičenja, a pije isključivo vodu i proteinske šejkove. Ipak, kaže da ponekad da sebi oduška.

Zbog svoje dobroćudne prirode i vanserijskih rezultata, postao je prilično popularan – ne daje sebi i svojim rezultatima previše na značaju i trudi se da iskoristi svaki sekund neočekivane slave.

Džoi Čestnat
Guliver Image/AP Photo/Brittainy Newman

Kada se sve sabere i oduzme, koliko pravih zadovoljstava postoji u životu? Tu su jelo, smeh, vođenje ljubavi i ostvarivanje osećaja ponosa jer nekome nešto značiš. Moguće je da ljudi u SAD hrani daju više pažnje nego što je porebno, ali kada pogledam sve te ljude u publici – neki su šokirani, ali većina se osmehuje.“

Prosto, kada čujete tako nešto, čitav vaš stav o ovom sportu može da stane u rečenicu:

To su neki blesavi ljudi koji vole da rade šta im se radi, zašto bi to ikome smetalo?

E, pa sad…

Negativne strane takmičarskog jedenja

Čudna li čuda, nije baš dobro za vas ako pojedete 76 hot-dogova za 10 minuta kao Džoi. Ili osam kilograma kravljeg mozga za 15 minuta kao Takeru. Ili galon majoneza (3,8 litara) za osam minuta kao Oleg Žornicki.

Povrede i negativne zdravstvene promene u ovom ekstremnom sportu prilično su česte.

1) Kobajaši ima problema sa disanjem jer mu želudac pritiska pluća, ima artritis vilice od treninga, ne može lepo da otvara usta;
2) „Crna udovica“ Sonja Tomas pisala je u svojoj knjizi o bolnim posekotinama unutrašnjih organa koje je zadobila tokom godina takmičarskog jedenja;
3) Edvard Džarvis se ugojio za pet godina takmičenja toliko da nije mogao da veže pertle;
4) Dominik Kardo je duplirao težinu i oboleo od sarkoidoze, autoimunskog poremećaja, pa je morao da se povuče.

Nije neophodna diploma medicinskog fakulteta da vam bude jasno da je profesionalna karijera takmičarskog proždrljivca nešto što treba izbegavati.

Samo u SAD trenutno živi preko 40 miliona ljudi koji su prijavljeni na vladin Program dodatne pomoći u ishrani – dobijaju tzv. „bonove za hranu“. U pitanju je najveća ekonomija sveta, a da ne spominjemo daleko siromašnije države širom planete. Jesti osam kila kravljeg mozga bez ikakve preke potrebe u takvom kontekstu jednostavno je – neodgovorno.

Naposletku, tu je i estetski momenat – mnogo je bre gadno, i to niko neće osporiti. Postoji nešto istinski odbojno u glednju ljudi kako divljački unose u sebe svu tu nepotrebnu hranu.

Čudni svet (sporta)

Doba u kojem živimo jedino je u istoriji u kojem je mogao da postoji ovakav sport. Ljudi uništavaju svoje zdravlje kako bi zadovoljili iskonsku potrebu za nadmetanjem. Učesnici ovih turnira žele da postanu baš taj koji može „bolje od svih“, pa makar poligon za ostvarivanje potrebe bio i proždiranje hrane.

Džoi Čestnat, Takeru Kobajaši
Guliver Image/ZUMAct2_ 20060704_gaf_ct2_001

Znam da nije zdravo, ali nije zdravo ni završiti maraton, pa ga ljudi masovno trče“, kaže Džoi Čestnat.

Diskutabilna analogija, ali srž je tu – ove ljude niko ne tera da preteruju u jelu. Svet profesionalnog sporta u 21. veku često je nerazumljiv i čudan, a mikrokosmos kompetitivnog jedenja jednostavno je bizaran. Ono u čemu je takmičarsko jedenje uspelo i zbog čega ga ipak treba smatrati sportom, jeste kreiranje svog sveta.

Jedenje ima svoje probleme, ali ima svoju publiku, ima svoje zvezde, rekorde, svoje vrhunce uzbuđenja. I to je, uprkos svim manama, teško osporiti.

Nikola Novaković (@nikolanvkvc)

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare