Ženski Korać, Pele… Krhka Malčika, div i diva pod obručima

KSS/Privatna arhiva

Ko je imao sreću da je gleda na košarkaškim terenima, mogao je da pomisli kako je reč o mašini, o nekom perfektnom, vanzemaljskom uređaju. A onaj ko je imao zadovoljstvo da upozna šta se krije iza njenog ozbiljnog, smirenog lica, otkrio je dušu iz pesama Đoleta Balaševića, satkanu od najlepših boja i niti vojvođanske ravnice. Marija Veger Demšar.

Najbolja košarkašica svih vremena Srbije, Jugoslavije i u dobroj meri, Evrope… Žena – tim!

Odavno je, zasluženo, ponela zvučne i bombastične nadimke, poput, ženski Korać, Džordan, pa čak i Pele!

Povezane vesti

Pored onog opšteprihvaćenog, Malčika, koji joj je nadenuo prvi trener Janoš Albreht, uvidevši snagu i veštinu krhke devojčice da na nejakim, ali žilavim plećima, uprkos životnim nedaćama, može da ponese breme borbe, pobede i slave.

I decenijama posle u razgovoru sa ovom sjajnom damom primetan je kod nje taj spoj nespojivog, čudesni oksimoron za ponos. Em je Malčika iz ruske bajke, em, lik iz knjige „Kako se kalio čelik“. Malena sa srcem kolosa. Em div, em diva ženske igre pod obručima. Ne, nije preterivanje, jer ovo je priča o divnoj Mariji Veger

Moj prvi trener Janoš Albreht mi je i dao nadimak Malčika, po dečačiću Maljčiku iz ruske bajke, pošto sam bila sitna i ostalo mi je to sportsko ime. Trener Janoš mi je mnogo značio, rasla sam bez oca i bitan mi je bio pedagoški momenat, a on je bio izuzetan pedagog. Uz njegovu ljubav prema svima nama i posvećenost vredno sam trenirala i napredovala. Imao je filigranski pristup. Bio je dobričina i šaljivdžija. Da je bio neki grubijan, ko zna da li bih ostala u košarci„, ovako počinje Marija Veger, emotivna sećanja za Sport Klub.

Biografija za ponos i diku

Marija Veger Demšar je rođena 26. decembra 1947. godine u Novom Sadu. Visoka je 175cm, igrala je na poziciji krilnog beka u Eđšegu, Vojvodini i Đeasu. Sa juniorskom reprezentacijom Jugoslavije je 1965. godine osvojila srebro na EP u Sofiji. U dresu seniorskog nacionalnog tima Marija je osvojila tri medalje na EP, srebro u Mesini (1968), bronzu u Roterdamu (1970) i srebro u Poznanju (1978).

Tri puta je igrala za najbolju selekciju Evrope, a 1978. godine je bila njen kapiten.

Među brojnim priznanjima dobila je Spartakovu, Majsku i Oktobarsku nagradu i zlatnu značku KSS. Tito joj je lično uručio Orden zasluga za narod sa srebrnom zvezdom.

U anketi, koju je 2000. godine sproveo čuveni mađarski sportski dnevnik “Nemzeti sport”, bila je sedma igračica sveta u 20 veku! Ispred nje su se nalazile: Sintija Kuper, Čeril Miler i Liza Lesli (SAD), Lidija Aleksejeva, Uljana Semjonova i Natalija Zasulskaja (SSSR).

A 1995. godine u izboru beogradskog lista “Politika ekspres” za najbolje u 20. veku srpskoj košarci proglašeni su Marija Veger i Dragan Kićanović. Marija je imala je tri puta više glasova čitalaca nego preostale četiri kandidatkinje zajedno, dok je od 15 članova eminentnog stručnog žirija dobila 12 prvih mesta.

O njenom životu i blistavoj karijeri novosadski novinar Vladimir Vujin je napisao knjigu „Kraljica igre“, a svečana promocija održana je 2005. godine u Matici Srpskoj, što joj je, kako kaže, bila dvostruka i posebna čast.

Nemoguće je u potpunosti objasniti bilo koji fenomen, pa ni fenomen vrhunskog sportiste, ali takvim asovima zajedničko je da znaju šta žele i kako da stignu do cilja.

Tačno sam znala šta hoću. Kada sam prvi put stala pored terena na šljaci rekla sam, hoću da postanem reprezentativka. I tada mi je bilo jasno da je uslov za to veliki rad i vežbala sam mnogo i sama. Došla sam do tog nivoa da sam uvek, pri izbačaju lopte, znala da li lopta ide u koš. Igrala sam basket pre i posle treninga. Imam urođenu kondiciju i talenat, koji je 15 odsto uspeha, a ostalo je ogroman rad, upornost i odricanje. Bez svega toga ne bih postigla ovo što jesam. Leti su svi išli na Štrand na kupanje, a ja sam po najvećoj vrućini sama trenirala. Idoli su mi bili Cica Kalušević, levoruka Milica Radovanović, Ivo Daneu, Radivoj Korać, Josip Đerđa„.

Odlika velikih je, bez sumnje i korektno i viteško ponašanje, fer-plej igra.

Moje lice nikad nije odavalo emocije. Uvek sam imala samokontrolu, nisam se dala isprovocirati, a često su me protivnice i tukle da bi me zaustavile. Nikada nisam čula publiku, bila sam skroz skoncentrisana da na terenu dam maksimum. Neka trener viče, sudija sudi, moje je bilo da obavim svoj zadatak na terenu. Nikada u karijeri nisam dobila tehničku grešku. Zahvalna sam trenerima i saigračicama na podršci, lakše je kad se boriš timski. Zato se, recimo, divim Novaku Đokoviću, kako se nosi sa pritiscima, jer je još teže u individualnom sportu, boriš se i protiv rivala i sa sobom. Najteže je biti najbolji, stalno si meta“.

Nenadmašna rekorderka, perjanica jugoslovenske košarke, ženske i muške, igrala je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka, a i dan, danas ostala neprevaziđena. Njen prosek od 41,04 poen u jednoj sezoni (1969. godine, kad nije bilo trojki) ostaće ko zna još koliko dugo mislena imenica košarkašima i košarkašicama, trojkašima i trojkašicama. Ne samo ovde, na ovom supertalentovanom podneblju, nego i u svetskim razmerama… Takav učinak na jugoslovenskim terenima nije nadmašio ni legendarni Radivoj Korać

A sve je počelo davne 1959. godine na igralištu košarkaškog kluba Eđšeg (Jedinstvo) u Novom Sadu.

„Išla sam na treninge sa starijom sestrom Terezom, bila sam najmanja i najsitnija, manja od lopte, ali nisam odustajala, naprotiv„.

Već početkom 1960. godine na prijateljskoj utakmici sa nekompletnim prvoligaškim timom Splita, postigla je više koševa nego Splićanke zajedno, rezultat je bio 40:19, a Marija je ubacila 20 poena. Ostalo je istorija…

Čudesni rekordi nad rekordima

Čudesna Vegerova obarala je redom sve moguće rekorde. U domaćoj klupskoj sezoni 1969/70. godine na 22 utakmice postigla je 903 poena, što je neverovatan prosek od 41,04, a tada nije bilo trojki. Učinak, kojem se do dana današnjeg nije primakao niko od srpskih košarkašica, a ni od košarkaša.

Na utakmicama sa Olimpijom iz Ljubljane i Topolčankom iz Bačke Topole bila je efikasnija od kompletnih suparničkih ekipa, a na mečevima sa beogradskim Partizanom dva puta je postigla po 74 koša!

Najbolji strelac je bila na tri EP, na pet Balkanijada, sedam puta uzastopno u domaćem prvenstvu, kao i na međunarodnim turnirima u Vroclavu, Mesini, San Remu, Milanu, Burgasu, Plovdivu, Parizu…

Njen postotak u ukupnom broju koševa ekipe – 1.901, iznosio je čak 47,50 procenata! Legendarni Radivoj Korać imao 43 odsto u ukupnom skoru OKK Beograda 1960. godine, a takođe vanserijski strelac, Dražen Petrović, sa 37 procenata je učestvovao u učinku Cibone 1985/86.

Za seniorsku reprezentaciju je tokom 14 godina staža postigla 3.197 koševa na 178 mečeva. Bila je najbolji košgeter svoga doba i sa 43 poena postignutih na jednoj utakmici u dresu sa državnim grbom postavila je i danas važeći rekord.

Tokom blistave karijere odigrala je 976 utakmica i postigla 19.310 poena, što znači, 19,8 poena po meču.

U početku se igralo na šljaci, tek 1968. smo ušli u salu, a do tada smo se takmičili napolju, pošto se liga održavala iz dva dela, s proleća i jeseni. To su bili surovi uslovi, liga je počinjala u septembru, kada je već hladnije vreme. Sećam se svoje prve utakmice u Čurugu, bilo je krajnje neobično, igralo se pored svinjca, nisam igrala ni minut. Pamtim i utakmicu odigranu po pljusku u Zrenjaninu, pobedio je Proleter 9:7, teren je bio pod vodom, a kožna lopta natopljena, ako pokušaš da driblaš, ostaje u bari. Ali to je mladost, ljubav prema sportu. Posledica svega toga mi je hronični bronhitis, jer nisam odustajala od igranja utakmica čak ni sa povišenom temperaturom. Bila sam asketa u sportu„.

Uporno je trenirala, pa je već 1965. godine ušla u juniorsku reprezentaciju, a istovremeno pohađala srednju medicinsku školu i učila, hrabro se borila sa životnim problemima, siromaštvom i tragedijama.

ženska košarkaška reprezentacija jugoslavije, Marija veger
KSS/Privatna arhiva

„Imala sam želju da budem lekar ili psiholog, volim ljude, umem da saslušam i da pomognem. Međutim, sport me je odvukao na drugu stranu. Odrastala sam sa majkom i sestrama u jednom sobičku, ali srećom, bilo je dobrih ljudi u sportu, imala sam 19 i po godina, kada sam dobila stan od 43 kvadrata, pola od Grada, pola od SOFK-e. Sve zahvaljujući dobrom čoveku iz KK Vojvodina, Veljku Garunovu, koji je igračicama bio kao otac. Ubrzo sam ostala bez majke, koja je tragično stradala, a i ja sam rano osetila šta znači biti samohrani roditelj, jer mi je suprug umro odavno. Živela sam od skromne penzije i jedno vreme od male plate dok sam trenirala decu u pionirskoj školi košarke. Sve sam podredila sinu i njegovoj budućnosti. Srećom, dobila sam sportsko Nacionalno priznanje 2007. godine, odnosno sportsku penziju i od tada se lakše diše. Kad sam išla da potpišem ugovor sa državom, videla sam bar 50, 60 vrhunskih sportista iz Novog Sada, koji su bili na ivici bede. Tužno. Meni su mnogi govorili da bi trebalo nogom da otvaram svaka vrata u Beogradu, ali nije baš tako...“

Od malena se čeličila i pre vremena stasavala i sazrevala, pa je tako 1965. godine u debitantskoj sezoni Vojvodine u Prvoj ligi sa 420 koševa bila najbolji strelac lige. To zvanje je zadržala i narednih šest godina, što nikome nije pošlo za rukom, ni pre, ni posle nje!

Ušle smo u Prvu ligu na kvalifikacijama u Zagrebu. Ekipa se iskristalisala u šampionski sastav, koji su činile: Irena Gal Molnar, Ana Tot, Maja Grbić, Mara Radman, Daja Petrović, Mirjana Jelić, Planinka Rauški, Julija Ratgeber, Valerija Tot, Jelica Ivanović i ja. Mi smo 1968. godine osvojile prvu titulu, a dogodine i drugu. Načele smo neprikosnovenu Zvezdu, prve sezone smo imale četiri boda više od njih, a sledeće čak 10. Pamtim i gradskog rivala, novosadski Partizan, one su tada bile treće u državi, izuzetna ekipa, igrale smo divne derbije. Bila su to lepa vremena. Imam puno slika, na kojima se u publici vide isti ljudi na istim mestima, pravi zaljubljenici u košarku. Kada smo igrale utakmicu KEŠ, ili neki derbi, na Sajmištu je bilo 2.500 ljudi. Bile smo miljenice grada, to je zaista nezaboravno„.

Bila je čudo od igračice. Virtuoz. To se slažu svi i stručnjaci i laici. Imala je neverovatnu brzinu, pokretljivost, veliki odraz, lucidnost i inteligenciju, a na ziceru je koristila i levu i desnu ruku i vrlo teško je bilo čuvati.

Marija VEGER-DEMŠAR kao kapiten YU tima na EP Poljska ‘78 na postolju sa srebrnom medaljom,ujedno i poslednje veliko…

Posted by Košarka ex Yugoslavia on Saturday, October 19, 2019

Vrbovali su me i za atletiku, mislim da i danas držim neki rekord Više pedagoške škole po osvojenim bodovima u svim disciplinama, trčanje na 100m, 400m, 800m, skok u dalj, u vis, bacanje kugle. Više su mi odgovarale duže staze, jer sam veoma izdržljiva, svojevremeno mi je jedan lekar sportske medicine posle nekog nenajavljenog kratkog testa rekao da se posle napora veoma brzo vraćam u normalu. Moj drugi trener u reprezentaciji, Bora Cenić, prvi je primetio da meni treba malo prostora za šut, a da imam dug korak da, po potrebi, zaobiđem protivnicu. Govorio je, ako ti priđe ti je zaobiđi, a ako ti ne priđe, što je najgore, ti ćeš sigurno pogoditi. I dodao bi, naravno, najgore po protivnicu„.

Koliko je bila neumoljiva na terenu kao rasni strelac, toliko je znala da bude skromna da kaže da je bila dosadna saigračicama i čuvarima iz protivničkih ekipa zato što je postizala toliko poena. Bila je stroga prema sebi pa je pre oproštaja od aktivnog igranja izjavila da ne zaslužuje da bude kapiten evropske selekcije!?

„U Zvezdi je Eva Matković uvek igrala „flaster“ na meni, bila je usredsređena samo na to. Koliko sam bila dosadna što sam davala toliko koševa, neki me nisu voleli zbog toga, toliko sam ja Evu volela, jer iskreno volim ljude. Ali je stalno trčala oko mene i kad treba i kad ne treba„.

Marija je postala seniorska reprezentativka 1965. godine, sa nepunih 18 godina, a prethodno je na juniorskom EP u Sofiji osvojila srebro (odlučujući šut sedam sekundi pre kraja je bio njen poluhorog, inače, atipičan za nju), a već 1966. u dresu A tima bile je i akter Balkanijade u Rumuniji.

U reprezentaciji su bile Zaga Žeravica, Spomenka Milojević, Ružica Meglaj, Jelica Kalenić, Milica Radovanović, koja mi je bila idol, zatim, Splićanka Nataša Bebić... Ja sam godinu dana kao najmlađa sedela na klupi, dok nisam postala nezamenjivi član prve postave„.

KSS/Privatna arhiva

Sve je kod Vegerove išlo vrtoglavom, ali za nju, logičnom brzinom, pa je tako 1968. osvojena prva medalja seniorki u istoriji, srebro na EP u Mesini. U srebrnom timu pored Vegerove su igrale: Jelica Kalenić, Ružica Meglaj, Spomenka Milojević, Milica Radovanović, Stanka Stošić, Marijana Bremec, Olga Đoković, Slava Taušan, Meta Štoka, Nada Miletić, Jasna Selimović.

Ta medalja mi najviše znači, pre svega zato što je prva i zato što smo imale sjajan tim. Izuzetno sam volela da igram sa Olgom Đoković, inteleginetno je igrala, Stanka Stošić je bila motor tima, a meni je odgovarao brzi ritam. A veliki borac Ružica Meglaj je u Trešnjevci bila najbolji strelac, ali u reprezentaciji nije mogla od Sneške Zorić i mene da stigne na red da šutne. Lepo sam se slagala kasnije i sa Brankicom Jovanović„.

Jugoslovenke su na Siciliju ispraćene sa kritikama jer su na Balkanijadi osvojile bronzu, ali…

Selektor je bio moj suprug Ladislav Demšar, on je, ustvari, tempirao formu i bile smo najbolje kad je bilo najpotrebnije. Pamtim polufinalni meč protiv Istočne Nemačke i prolaz u finale, gde su nas čekale moćne Ruskinje. Mi smo se šalile na velikim takmičenjima kada igramo sa njima da nam je to slobodan dan. Nije da se nismo trudile, ali su bile mnogo bolje. Čuvena Uljana Semjonova, visoka 214 cm, pravila je razliku, a i ostale su bile jake, odbijale smo se od njih kao od zida„.

Dve godine kasnije stiglo je i drugo odličje, bronza na EP u Roterdamu, kada je Marija na dve utakmice postigla po 40 poena.

Za dlaku smo ispustile srebro. U polufinalu je bio neki problem sa semaforom, mislili smo da do kraja ima tri sekunde, a bilo je sedam, protivnička igračica je šutnula sa pola terena, onako, ofrlje i pogodila koš. Plakale smo celu noć, a sutradan smo se izborile za bronzu“.

A onda je došlo još jedno srebro, 1978. godine na EP u Poznanju, Marijino oproštajno reprezentativno takmičenje.

Bilo je to moje sedmo učešće na EP, imala sam najduži staž u reprezentaciji, 14 godina, za to vreme su selektori bili Demšar, Bora Cenić i Borislav Reba Ćorković. Ja sam već bila psihički premorena, iza mene je bilo dve decenije igranja, imala sam 31 i po godinu, stalno pod presijom, a i mlađe su dolazile. Do tog šampionata Vera Đurašković i ja smo bile najstarije, a onda su se pojavile Biljana Majstorović, Sofija Pekić, Vukica Mitić, ali smo dale sve od sebe da ponovo osvojimo srebro. Reba je bio genijalac, kada je već srebro bilo obezbeđeno, uzeo je tajm-aut i zahvalio nam se u suzama. Posle toga je izašao iz dvorane, toliko je bio nabijen emocijama. Do kraja utakmice nas je vodio pomoćni trener Saša Stanimirović„.

Tako je legendarna Malčika srebrom krunisala reprezentativnu karijeru i ostala u Poznanju dan duže zbog veličanstvenog povoda. Odigrala je treći put revijalnu utakmicu u dresu reprezentacije Evrope, čiji je bila kapiten, protiv šampionske selekcije SSSR. Mnogo godina kasnije prisustvovala je u svojstvu slavne penzionerke, na poziv FIBA, revijalnom susretu u Moskvi između Evrope i Ostatka sveta.

Bilo je to pre desetak godina, pozvali su nas bivše učesnice tih mečeva i došle smo Lenka Kiš iz Mađarske, Milena Jindrova iz nekadašnje Čehoslovačke, Penka Stojanova iz Bugarske i ja. Prvi put smo se srele posle 30 godina. FIBA je napravila feštu, na kraju utakmice su predstavili i nas četiri, oko srca mi je bilo jako lepo. A zatim su ugasili svetlo i pojavio se mercedes, najnoviji model i ključevi su uručeni najboljoj igračici revije, mislim da je bila iz Španije. Tada mi je Lenka Kiš rekla, eh, Marija koliko bi ti u naše vreme dobila mercedesa. Rekla sam joj, nemoj da me vraćaš u prošlost, ne mogu da žalim ni za čim. Ima dosta nepradvi, ali nisam ja jedina koja sam je doživela. Uostalom, bila su takva vremena„.

KSS/Privatna arhiva

U njeno doba entuzijazma i ljubavi igračice i to samo poneke, bile su veoma skromno plaćene, tako je Marija dobila simboličnu stipendiju od Saveza kao reprezentativka i u Vojvodini nešto slično, kada je osvojena prva titula. Kako je rekla, „tek toliko da se nešto malo bolje živi“. Legendarna igračica nije imala opipljivije materijalne koristi ni tokom igranja u milanskom Đeasu, u kojem je provela dve sezone.

U Đeas sam otišla 1972. godine, jer je suprug već tamo radio. Kada sam se posle dve godine vratila u Vojvodinu bilo je priča da sam izdajica što sam otišla iz Novog Sada. Mogla sam posle Milana da odem bilo gde, ali vratila sam se u moj klub. U Italiji zbog propisa FIBA nisam mogla da igram u domaćoj ligi, nego samo u KEŠ. To je bilo 19 jakih utakmica u sezoni i tu su i počele moje povrede, jer nisam imala kontinuitet u takmičenju. Ono što je za nas bilo nepojmljivo, tamo su sve igračice već tada bile profesionalno zaposlene kao košarkašice. To nisu bile cifre kao danas, ali Đeas je, kao prvak Italije, prednjačio u uslovima. Imale su masera pre i posle utakmice, bile pomalo razmažene, odsedalo se u najboljim hotelima, sve su to bile veliki noviteti za mene. Sećam se da su me u klubu čudno gledali kada sam im tražila platnene patike marke „Superga“, jer su se kod njih već pojavile kožne „Konverz“. Meni su te bele platnene bile udobne i elegantne, krpila sam stare kod vulkanizera i radovala sam se novim. Ljudi iz uprave i ja smo obišli Milano uzduž i popreko da ih nađemo„.

Pobednički mentalitet i srce su je vodili kroz život i karijeru. Iako je bila i do danas ostala nenadmašan košgeter, kako ističe, nikad nije bila opterećena ličnim rekordima, samo trijumfom ekipe za koju je igrala.

Kad god sam imala pozitivnu tremu tada smo pobeđivale. Znala sam da mnogo toga zavisi od mene, otuda ta trema, ali kad bi počela utakmica nestajala je. Kad je nisam imala, onda ili ne bismo pobedile, ili ja nisam odigrala na uobičajenom nivou. Jednom se Ranko Žeravica našalio i rekao, Vegerka podbacila, dala je svega 20 poena„.

Legendarni Žeravica je zagovarao lep i koristan stav, da bi iskusna košarkaška imena trebalo da rade sa mlađim selekcijama, što je predložio i Vegerovoj. Tako je legendarna košarkašica postala trener Gradske pionirske škole košarke, pri klubu Vojvodina i SOFK-e, koja nažalost, nije zaživela na duže staze, jer je funkcionisala, uglavnom, na gorivu Marijinog entuzijazma.

Uvek sam se slagala sa Žeravičinim stavom, jer sam volela pedagoški rad i znala sam da je presudan u razvoju dece. U tom uzrastu važnije je sa mališanima da se radi pedagoški, a manje da se akcenat stavlja na struku. U mojoj ekipi su svi igrali na utakmicama, poenta je da se svako dete igra, u pionirskom dobu nisu rezultati prioritet. Tata od jedne devojčice me je jednom prilikom pitao „šta im vi to radite kad vas toliko vole i slušaju“. Ja sam im bila i trener i drugarica, ali znao se red, zvali su me po imenu, ali su mi persirali, mora da postoji autoritet. Kada sam jednoj devojčici objasnila neke stvari u vezi higijene ona me je zagrlila i rekla volela bih da ste mi vi mama. Deca su iskrena i dobrodušna, gledala su u mene kao u boga, a ja nikada nisam bila gruba prema njima. Štitila sam ih i učila košarci i životu„.

KSS/Privatna arhiva

Otuda nije ni čudo što Marija ima samo reči hvale na račun Marine Maljković, selektorke aktuelne ženske reprezentacije Srbije.

Maljkovićeva je napravila bum i sa reprezentacijom i sa besplatnim treninzima za devojčice kroz „Pokret MM“. Nacionalnu selekciju pratim, gledam utakmice na televiziji, radujem se svakom uspehu i ponosim se sadašnjim reprezentativkama i Marinom. Mnogo znači u ženskoj košarci kada je žena trener, ona bolje razume igračice nego muškarac“.

Košarka joj je u krvnim zrncima, pa ne čudi i što se 1979. godine vratila u Vojvodinu „na bis“.

Po završetku karijere, rodila sam sina i sve je bilo lepo, ali ubrzo su počeli da mi nedostaju košarka i putovanja. Kada sam imala 37 godina, a Irena Gal 34 zvali su nas da pomognemo da se ekipa vrati u Prvu ligu. Irena je igrala u životnoj formi, a mene su stigle stare povrede, trenirala sam jednom nedeljno i na utakmicama sam bila „lisica“ koja je nameštala i dodavala drugima da poentiraju“.

Greh je i nepravda što igračica i ličnost takvog kalibra nije imala i nema neku ozbiljniju funkciju u srpskoj i evropskoj košarci. Bila je u upravi Vojvodine, pamtimo i da je imala ulogu promotera na muškom EP 2005. godine u Novom Sadu. Njeno ime je nosio klub Novosadska ŽKA od 2010. godine, ali je posle nekoliko godina na njen zahtev promenjeno“.

U društvu zaslužnih sa Đoletom, Monikom i Mirom Banjac

Vlasnica je i laskavog zvanja Zaslužni građanin Novog Sada. U društvu legendarnog kantautora Đorđa Balaševića, teniserke Monike Seleš, čuvene glumice Mire Banjac

„To je zaista velika čast. Kada sam čula da je umro Đole, samo sam zastala i krenule su suze… Znala sam da je bio u bolnici, pisalo je u medijima da mu je bolje, ali nažalost, stigla je ta strašna vest, koja me je mnogo rastužila. Nažalost, nisam ga nikad upoznala, ali svi se osećamo kao da smo ga lično poznavali. Cela bivša Jugoslavija je tugovala i tuguje za njim. Čula sam da je pokrenuta inicijativa da se treći, novi most u Novom Sadu nazove po njemu. To bi bilo lepo. Mnogo rano je otišao, mogao je još mnogo toga da uradii, ali opet mislim, rekao je sve šta je trebalo da kaže… Među zaslužnim građanima je Mira Banjac, ima Novi Sad čime da se ponosi… Želim Miri i svima samo dobro zdravlje. Takva su vremena, sad se zbog korone i stari i mladi pozdravljaju samo uz želje za dobro zdravlje. Pitate me da li sam jugonostalgičar? Da, jesam, uvek sam samo gledala ljude kakvi su, a ne ko su i odakle su“.

A kako se Marija Veger oseća danas u doba korone i kako provodi penzionerske dane?

Više nisam ono što sam bila, nikako da prihvatim svoje godine. Kada sam otkrila da imam visok krvni pritisak, plakala sam i rekla, eto i meni nešto da se desi. Sada imam i blage srčane probleme. Telo pamti, život čini svoje. Epidemija korone me je jako poremetila, ustvari, karantin. Dugo smo mi stariji bili zatvoreni u kući i to je ostavilo posledice i fizičke i psihičke. Naravno, doktorka mi je rekla da su mi falili koraci. Radim joga vežbe disanja, joga mi je i ranije pomagala u vezi kičme. Bilo je teško, ne ponovilo se. Dugo će nam vremena biti potrebno da se vratimo u rutinu. Da zagrlimo i poljubimo sve drage ljude. To su stvari koje mi najviše nedostaju. Živim na bulevaru, blizu Hitne pomoći i često čujem sirene i kažem, nekom se bore za život i sažalim se na tu nepoznatu osobu i poželim da se spasi. I taj neki strah dođe s godinama, mada važi i pravilo „što si stariji, to si mudriji“, ali si i nemoćniji„.

Bez obzira na sve Marija je navikla da bude borac i pobednik i ima svoje rituale koji je relaksiraju.

Trudim se da izbacim iz glave opterećujuće misli, koje mi se ponekad i nesvesno prikradu. Čitam nešto lepo, slušam dobru muziku, evergrin hitove, pratim humoristički program na TV Nova, kviz Slagalicu, emisije o zdravlju, o životinjama na kanalu Enimal planet, posebno volim pse i konje. Gledam emisije o lovu i ribolovu, voda opušta, ona odnosi sve. Sin mi dolazi svakog dana, prija mu mamina kuhinja. Naravno, družim se sa prijateljima, nekadašnjim klupskim drugaricama. Od saigračica u reprezentaciji u kontaktu sam sa Sneškom Zorić, Slavom Taušan, Bibom Majstorović, Marijanom Bremec i mnogim drugim. Znate, onu izreku, kad imaš pravog prijatelja ne treba ti ogledalo“.

KSS/Privatna arhiva

Smatra da je nezahvalno i nemoguće upoređivati nekadašnju i sadašnju košarku, ali je u nostalgičnom duhu primetila:

Navijam za svoje vreme i košarku iz tog perioda. Bili su to bezbrižni dani, išli smo na putovanja vozovima drvenjacima do Sarajeva, Splita puni sreće i dobre energije. Ne tvrdim da se onda igralo kvalitetnije nego danas, ali, po mom ukusu i mišljenju, tada je u igri bilo više radosti, ljubavi i lepote. Živeli smo za drugarstvo, sport, pobedu i svu tu lepotu, a danas je osnovni motiv i pokretač svega postao novac, a na terenu gladijatorstvo, taktika i trijumf, ali po svaku cenu.

U takvom tonu je i Marijina poruka mladim naraštajima, a i starijima koji ih odgajaju.

Uvek sam govorila, a to važi i sada, svako dete bi trebalo da se bavi sportom, ne mogu svi da budu vrhunski sportisti, ali važno je da nauče šta znači deliti, šta je drugarstvo i fer-plej. I ove nove generacije da se malo sklone od telefona, da spreče gojaznost… Ponavljam, u radu sa decom je samo bitan pedagoški pristup, to je ključ svega„.

I za kraj priče namerno smo ostavili i ono najvažnije. Marija Veger je sa svim nabrojanim osobinama i dostignućima zaslužila odavno da se nađe u FIBA Kući slavnih, KSS je predložio 2007.godine, ali taj proces ide presporo, potpuno neopravdano…

„Godinama čekam ulazak u FIBA Kuću Slavnih, ali sve se manje nadam. Kažu, navodno imam šansi, jer sam jedina žena nominovana od KSS. Kako stvari stoje, imaću 100 godina kad me prime„.

Zaslužuje mesto i u američkoj Kući slavnih za košarkašice (Noksvil, Tenesi), ali tu je kriterijum, pre svega, uspeh u američkoj ženskoj košarci, pa i u onoj čuvenoj u Springfildu… ali to su neke druge teme.

Vratimo se FIBA Kući slavnih i upitajmo: Srbijo, Evropo i svete, šta čekate? Srbijo, lobiraj ako se već mora, Evropo, seti se ko je tvoj dres nosio tri puta i jednom bio kapiten, svete, batali sistem po ključu i ne favorizuj manje zaslužne iz nekih košarkaških nedođija, samo da bi zastupili sve kontinente u Kući slavnih…

KSS/Privatna arhiva

Ako pak, pogledamo spisak srpskih kandidata, koji u Marijinom društvu čekaju tu najveću počast, svima kapa dole, ali svi su mlađi od nje (Dejan Bodiroga, Predrag Danilović, Aleksandar Đorđević, Žarko Paspalj, Božidar Maljković, Željko Obradović), a Milan Vasojević je pokojni.

Marija Veger je dama, ali nisu potrebni džentlmeni, ni sistem „preko veze“ da uđe tamo, gde objektivno, već decenijama nezvanično pripada.

Dakle, da ponovimo: Srbijo, Evropo, svete, šta čekate?

Jedna je Marija Veger. Jedna i neponovljiva.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare