Životopis: Slepi miševi na meniju, srpska zastava u Albaniji…

Skener 8. jan 202111:00 > 12:00 2 komentara
Željko Kuzmić, privatna arhiva

Slepi miševi na meniju u Vijetnamu i potpuni haos u saobraćaju bez ijednog incidenta. Druženje sa majmunima po ulicama i terasama Etiopije, te gazda koji “spava” na milijardama. Veliko gostoprimstvo Albanaca i srpska zastava na tribinama usred te države.

Srpski golman Željko Kuzmić (36) iza sebe ima karijeru koja se proteže na dvocifreni broj zemalja. Od Hong Konga do Švedske, pa nazad sve do Mongolije.

U iscrpnom razgovoru za Sport Klub, rođeni Aranđelovčanin je govorio o bogatom iskustvu iz svake od njih. Podelio je sa nama i niz zanimljivosti koje se tiču svega, a najmanje fudbala.

Sve je počelo u Železniku. U klubu iz predgrađa Beograda Kuzmić je ponikao i proveo šest i po godina. Usledila je epizoda u Mornaru iz Bara, za koji u šali kaže da mu je premijerni inostrani angažman, pošto je tamo proveo prvih 14 dana od nezavisnosti Crne Gore.

Iz SK paketića

Ipak, tek posle Mornara je došlo do prvog pravog odlaska “napolje”. Bila je to Poljska, ekipa Zaviša Bidgoš, u koju je stameni čuvar mreže prešao leta 2006. godine.

Stigao sam tamo u nezgodno vreme. U tom periodu je sedam klubova iz druge i pet iz prve lige diskvalifikovano zbog brojnih malverzacija. Nekoliko je sudija uhapšeno… Moj klub je bio među tim izbačenim, pa sam morao brzo da nađem nešto novo. Ostao sam u Poljskoj i potpisao za Kaniju Gostin, gde sam proveo pola godine, dok nije istekla viza. Tada je bilo teško sa vizama, moralo je nešto da se juri preko Mađarske i Slovačke. Kada sam se vratio u Srbiju, više nisam mogao nazad u Poljsku”, otvara Kuzmić razgovor za Sport Klub.

U Poljsku nije mogao, ali su ga u Proleteru iz Teslića (BiH) sačekali raširenih ruku. Odatle ga je put odveo u Pobedu Prilep (Makedonija), zatim nazad u Srbiju i Smederevo, pa u rumunsku Alba Juliju.

Željko Kuzmić, privatna arhiva

Bila je to uvertira za put na egzotičnu destinaciju. Sajgon, Ho Či Min – Vijetnam. Godina 2011.

Klub Navibank, elitni rang. Došao sam tamo zahvaljujući izvesnoj gospođi Mua! Ona je bila agent, menadžerka iz Vijetnama i poznavala je jednog mog prijatelja iz Poljske. Njemu je saopštila da Navibank traži golmana, on je kontaktirao mene i brzo smo sklopili dogovor. Ponuđen mi je ugovor na tri meseca, zato što je bilo predviđeno da toliko odsustvuje njihov prvi golman zbog povrede. Nije mi to predstavljalo problem. Bio sam bez kluba i prihvatio ponudu, zato što je bio mart mesec i tada je prelazni rok trajao samo tamo”.

Razlozi, ipak, nisu bili isključivo profesionalne prirode.

Volim takve destinacije, da živim na takvim mestima, upoznajem nove kulture, mentalitet ljudi. Meni su istorija i geografija hobiji, tako da me zanima kako ljudi žive širom sveta ili kako su živeli nekada. Vijetnam je posebno iskustvo. Istina je da sam prvih 48 sati prespavao, ali sam bar shvatio na delu šta znači aklimatizacija. Posle je bilo lakše”.

Možda su slepi miševi ukusni…
Žejko Kuzmić, privatna arhiva

Kada se kaže lakše, tu se ne misli na treninge i klupske obaveze.

Uh! U tom periodu smo imali po tri treninga dnevno. Zamislite, temperature 40 stepeni, nenormalna vlaga, a vi tri puta na dan trenirate. Ludilo! Ja sam u početku samo trčkarao okolo, pa mi je i to bilo teško. Tamo vlada velika disciplina. Kao u vojsci. Zna se kada se jede, kada se spava. Trener u 10 uveče dolazi u hotel i proverava da li su svi po sobama”.

Nekoliko vanfudbalskih stvari ostale su posebno upečatljive.

Prva je saobraćaj. Tamo ljudi masovno voze motore i nenormalne su gužve na ulicama. Sajgon ima 8 miliona ljudi i takav je haos vladao da to nije normalno. Tačnije, to je izgledalo kao haos iz mog ugla gledanja, jer na to nisam navikao. Oni su funkcionisali u takvom saobraćaju sasvim normalno, valjda su u tom ludilu vremenom uspostavili neki njima znani red. Ja za nekoliko meseci tamo nijedan udes ili incident na ulici nisam video, a pomislio bi čovek da se sudaraju na dnevnom nivou po više puta. Time sam bio naročito iznenađen“.

To je prva stvar. Druga je?

Hrana! Upoznati smo svi da je tamošnja hrana jako začinjena, ljuta, čudna, ali ja sam po fast fudovima na ulici viđao i slepe miševe izložene na meniju! To je sada posebno zanimljiva priča zbog one teorije o nastanku koronavirusa… Uglavnom, nisam se usudio da probam! Možda to i jeste dobro, ne znam. Verujem da ih spremaju na način da budu ukusni, ali sam ja, ipak, preskočio degustaciju slepih miševa”.

Gazda milijarder – nafta, zlato, dijamanti…
Željko Kuzmić, privatna arhiva

Azija je „čekirana“. Kasnije je došlo i do povratka na daleki istok, ali je u međuvremenu napravljen jednogodišnji izlet u Afriku. Etiopija, Adis Abeba, klub Sent Džordž, jedan od dva najveća tamo.

Iz SK paketića

Kada sam dobio poziv i čuo šta mi nude, bio sam veoma iznenađen. To je jedan od angažmana gde sam imao najvišu platu u svojoj karijeri, ma koliko nestvarno zvučalo, pošto ljude Etiopija najpre asocira na glad i bedu. Velike bede tamo ima, bez dileme, naročito u tim ruralnim krajevima, ali recimo da jedna trećina stanovništva živi jako lepo. Adis Abeba je u to vreme (2010. godina, aut.prim) bio grad u ekspanziji, gradilo se na sve strane. Ljudi su živeli dobro“.

Jedan čovek je živeo naročito dobro. Možemo slobodno reći u izobilju.

Vlasnik kluba je tada bio Šeik Mohamed Al Amudi, polu Arapin, polu Etiopljanin. Tokom 2011. godine bio je na 37. mestu Forbsove liste kada je bogatstvo u pitanju. Dakle spava na milijardama! Nema čime se nije bavio – nafta, zlato, dijamanti. Pronašao sam podatak da je, recimo, u Švedskoj on najveći samostalni investitor. Dakle, ono što jedna osoba investira, ne kompanije. A u Etiopiji je veći od predsednika države! Fudbal mu je hobi i ljudi rade za njega. Retko ko ga je u klubu video. Ja ga nisam upoznao“.

Predsednika kluba nije, ali život na istoku Afrike jeste. Do tančina!

Tamo je oko 70 odsto ljudi pravoslavne vere, a 30 odsto muslimani. I govori se 58 različitih jezika! Najzastupljeniji je Amarik. Narod je izuzetno ponosan, a to se potkrepljuje činjenicom da je Etiopija jedina afrička država koja nikada nije bila ničija kolonija. Jeste početkom 40. godina prošlog veka bila pod okupacijom Italije nešto kratko, ali kolonija nikad. Jako su ponosni i teško prihvataju strance“.

Jedini belac u klubu i status klovna
Željko Kuzmić, privatna arhiva

Otuda i ne čude sledeći podatak i priznanje.

Ja sam prvi i do sada jedini beli igrač u istoriji kluba! Kada sam bio tamo, kao klovna su me gledali. Ne preterujem. Posebno kada igramo utakmicu u gostima. Bilo im je neverovatno da vide belca. Uvek su meni dobacivali, pričali nešto. Bio sam u centru pažnje na svakom meču“.

Poput Vijetnama, ni prilagođavanje na Etiopiju nije prošlo lako.

Došao sam u periodu kada su bile monsunske kiše i brzo smo otišli na pripreme u pravu divljinu. Grad Nazaret, kako ga pravoslavci zovu, ili Adamana, kako je po muslimanima. Mesec dana smo bili tamo i mogao sam da vidim neke nesvakidašnje scene“.

Slušamo?

Pa, recimo, majmune kako slobodno šetaju ulicama. U početku sam ih se pribojavao, ali sam vrlo brzo shvatio da oni gledaju svoja posla i da ih ljudi ne zanimaju nešto preterano mnogo. Dešavalo se i da sedim na terasi, pijem kafu, a Etiopija je inače druga zemlja na svetu po izvozu kafe, i da majmun bude pored mene… Navikao sam vremenom na takvo okruženje i društvo“.

Što se fudbala tiče, kvaliteta je manjkalo najviše u taktičkom delu.

Fizika nije sporna, čak ni tehnika, ali su disciplina i taktička priprema bile jako loše. Njihovi igrači su talentovani za fudbal, iako ih nema po drugim zemljama. Tu se vraćamo na priču o ponosnoj naciji. Jednostavno, vole da žive u svojoj zemlji, ostaju tu i srećni su. I stranci koji dođu budu zadovoljni, finansije su jako dobre, uslovi korektni. Nemaju razloga da idu dalje“.

Kuzmić je, ipak, otišao posle godinu dana.

Pogrešio sam! To priznajem sve vreme. Vodio sam se time da mi je vreme da se vratim u Evropu i tu nešto probam. Imao sam 26 godina, tek mi je predstojilo najbolje golmansko doba. Mogao sam da ostanem još godinu, nudili su mi, a ja sam otišao na svoju ruku i napravio grešku“.

Srpska zastava usred Albanije
Željko Kuzmić, privatna arhiva

Posle povratka na Stari kontinent, usledila je epizoda u Železničaru iz Lajkovca, pa mostarskom Veležu, pre nego što je stigao poziv iz – Albanije.

Kosta Grilo, tada najpoznatiji albanski novinar i moj prijatelj pozvao me je i rekao da Himari treba golman. To je klub iz njegovog rodnog grada. Nisam se dvoumio, bez obzira na to što je Albanija u pitanju. Hteo sam da osetim to, da vidim kakvi su ljudi dole i sam donesem neke zaključke“.

I?

Nigde nisam bio lepše prihvaćen nego tamo! Doživeo sam da mi na utakmici protiv Kamze ljudi sa tribina mašu srpskom zastavom. To je čak tada bilo i u Utisku nedelje kod Olje Bećković. Jako sam ponosan na svoj boravak u Albaniji. Ljudi iz gradova Vlora i Himara su bili izuzetni. Boravio sam tamo suprugom i nikada ni najmanji problem nisam imao. Nikakva priča o politici, Kosovu, ništa. Sve najbolje mogu da kažem. Čak i za protivničke igrače. Fenomenalan period u mom životu“.

Prijateljski rastanak sa ljudima iz Himare doneo je nove prilike u karijeri srpskog golmana – Mladost Podgorica, Karađorđe Topola, Rudar Prijedor, ali posebno mesto u sećanju ima Travnik.

Uz Albaniju, najlepše fudbalsko iskustvo. Odatle nosim dva kumstva. U Travniku su najbolji ljudi koje sam upoznao u fudbalu, počevši od Nihada Selimovića, jednog sjajnog čoveka i velikog gospodina“.

Temperature od -50 i grad iz 23. veka
Željko Kuzmić, privatna arhiva

Put je Kuzmića dalje vodio u Nibro (Švedska), Metalege Jajce (BiH), Radnički Svilajnac, Donaušingen (Nemačka) i opet u Švedsku. Sada Rorvik.

Dosta naših ljudi ima tamo, bilo mi je dobro. Poželeo sam da odvedem celu porodicu U Rorvik, ali posle tri meseca sam morao nazad u Srbiju jer je u pitanju bila amaterska liga i nisam imao radnu dozvolu. Čekali smo to da mi srede, nudili su mi i posao tamo… Međutim, u iščekivanju toga, stigla je ponuda iz Mongolije“.

U pitanju je klub po imenu Deren.

Branio sam za jako stabilnu ekipu, sa najboljom akademijom u zemlji. Živeo u glavnom gradu Ulanbataru, koji je najhladniji glavni grad na svetu. Zimi temperatura ide i do -50 stepeni, ali sam ja srećom bio na leto, pošto se liga samo tada i igra. Prvenstvo se održava u tri grada“.

Željko Kuzmić, privatna arhiva

Posle niza godina u Evropi,  život na istoku Azije ponovo je bio pred Kuzmićem. Država koja leži između Rusije i Kine, nekada veliko carstvo.

Najveće celovito carstvo u istoriji! Ono je pod Kublaj Kanom, unukom čuvenog osnivača i osvajača Džingisa Kana, dostiglo vrhunac. Sada Mongolija ima oko dva miliona stanovnika, pola države je pustinja, pola planine. Bogatstvo resursima je veliko, ali nije eksploatisano. I dalje se oseća duh komunizma zbog uticaja Rusa. Imaju i ćirilično pismo“.

A što se fudbala tiče…

Ima materijala za napredak. Vredni su, treniraju jako. Ja sam imao priliku da treniram sa njihovom reprezentacijom. Radili smo dva puta nedeljno. Hteli su i da zvanično postanem reprezentativac, iako sam tada imao 35 godina, ali je problem bio pasoš. Oni ne dozvoljavaju dvojna državljanstva, a meni naravno nije palo na pamet da se odreknem srpskog. Na kraju su uveli zakon da u klubovima ne može da brani stranac, pa sam zato otišao“.

Željko Kuzmić, privatna arhiva

Sledeća stanica na „proputovanju“ nije bila daleko. Hong-Kong.

Na poziv tadašnjeg trenera Ivana Kurtušića, prešao sam početkom 2020. godine u Tai Po, prvaka Hong Konga. Tako da, imao sam prilike da iskusim život i tamo i nosim sjajne utiske. To je grad iz 23. veka! Mogao bih tu da ostanem zauvek, zaista je odlično sve. Jeste tamo jako skup život, mislim da je Hong Kong posle Singapura najskuplji grad na svetu, ali je i zarada visoka. Igrači imaju po 20.000, 30.000 dolara mesečno. Video sam sebe u Hong Kongu, krenulo je dobro, ali je onda usledila korona u februaru i praktično označila kraj. Vratio sam se u Srbiju, a klub je u međuvremenu ugašen zbog posledica virusa“.

Pandemija koronavirusa, ipak, nije sprečila Kuzmića da „overi“ još jednu državu.

Zvanično sam član kluba Ama Brento iz Italije. To je amaterski klub, u oktobru sam bio tamo. Korona je sprečila neke druge angažmane, poput Irana, ali su vrlo brzo i Italijani odlučili da u potpunosti zaustave amaterski fudbal. Sada sam u Beogradu. Održavam formu sa trenerom Aleksandrom Vukmirovićem i čekam neku novu šansu. Do tada sam maksimalno posvećen supruzi koja je u drugom stanju. Dobićemo uskoro prinovu i u skladu sa tim praviti dalje planove“, zaključuje Željko Kuzmić u razgovoru za Sport Klub.

*Sve poklone iz našeg Novogodišnjeg paketića pronađite OVDE.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare