Zoran Janković – jedna od prvih istinskih vaterpolo zvezda

Zoran Janković
VK Partizan

Pre 19 godina, 25. maja 2002. zauvek nas je napustio Zoran Janković, jedan od najvećih vaterpolista nekadašnje Jugoslavije i najspektakularniji protagonista ove igre u svetu šezdesetih godina prošloga veka.

Sa Partizanom je osvojio šest titula prvaka Jugoslavije (1963, 1964, 1965, 1966, 1968. i 1970) i četiri trofeja namenjena pobedniku Kupa evropskih šampiona (1964, 1966, 1967. i 1971. godine), dok je kao reprezentativac Jugoslavije uzeo zlatnu olimpijsku medalju na Igrama u Meksiku 1968. godine. Njegovu kolekciju odličja dopunjuje olimpijsko srebro iz Tokija dobijeno 1964. godine, kao i dve bronzane medalje sa Evropskih šampionata u Utrehtu 1966. i Barseloni 1970.

Janković je ostao upamćen kao sjajni strelac koji je ušao u istoriju kao jedini vaterpolista koji je na nekom olimpijskom turniru (u Meksiku) uspeo da na jednoj utakmici čak deset puta savlada protivničkog golmana (u duelu sa Japanom). Za reprezentaciju je odigrao 221 meč i zabio 259 pogodaka, a jednako impresivan je njegov golgeterski učinak pod kapicom beogradskog kluba. U susretima Kupa šampiona ovaj as, rođen 8. januara 1940. u Zenici,  preko 150 puta se upisao u strelce, pri čemu je 99 golova dao u četiri sezone u kojima se Partizan peo na evropski vaterpolo Olimp.

Zoran nije bio samo vrstan egzekutor, već su i njegovi pogoci često bili nesvakidašnji, bolje rečeno spektakularni. To su, bez sumnje, oni koje je dao nakon udaraca upućenih glavom ili nogom, što se u vaterpolu zaista ne dešava često. Ništa manje atraktivni nisu bili ni Jankovićevi driblinzi, kojima se oslobađao čuvara u bazenu, a zatim koristivši stvoreni slobodni prostor u vodi upućivao precizme šuteve ka protivničkom golu ili proigravao saigrače. Moglo bi se reći da pre ali ni posle njega svetski vaterpolo nije imao takvog driblera koji je svoje nesvakidašnje individualne kvalitet maksimalno stavljao u službu interesa ekipe.

Sa Mirkom Sandićem je predstavljao verovatno najubojitiji tandem u istoriji Partizana, ali i reprezentacije bivše države. U beogradski klub je stigao 1961. iz zagrebačke Mladosti kao najbolji strelac prethodnog prvenstva FNRJ i u narednih deset godina uzeo kao ključni igrač sa ovim timom sve najvažnje domaće i međunarodne trofeje. Čovek koji je posmrtno, 2004. godine postao član Vvterpolo Kuće slavnih, imao je, naravno, i mana. U jednom intervjuu datom 1969. godine priznao je da je zbog svoje naprasitosti ranije često ulazio u fizičke sukobe.

Imao sam mnogo mana, ali ih se polako oslobađam. Bio sam prgav. Nije mi trebalo mnogo da se s nekim fizički obračunam, pa se sa mnom zato niko nije upuštao u verbalne duele. Danas sam malo staloženiji i tolerantniji. To je najbolji znak da sam ušao u zrele godine”, rekao je tada Janković.

Mirko Sandić, Zoran Janković
VK Partizan

Junaku naše priče vaterpolo nije bio prvi sport kojim se uspešno bavio. U Rijeci je kao klinac, ne samo trenirao plivanje, već i bio juniorski šampion Hrvatske u kraul stilu. Kada se sa porodicom preselio u Zagreb ljubav prema vodenim sportovima odvela ga je u Mladost gde se trajno opredelio za vaterpolo. Vrlo brzo je ispoljio ogromni talent, te uskoro postao, uz Ozrena Bonačića, ključni igrač kluba sa Save. Iako će se Mladost u drugoj polovini šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XX veka sa Partizanom smenjivati na jugoslovenskom, ali i evropskom tronu, Zoran je 1961. godine, za mnoge neočekivano, prihvatio ponudu beogradskog kluba i napustio Zagreb. Bio je, kažu, nezadovoljan odnosom jednog broja saigrača iz glavnog grada Hrvatske koji su ga treitirali “kao seljaka”, a na odluku o odlasku je uticala i činjenica da je Partizan, bar u to vreme, bio profesionalniji, bolje organizovan klub od budućeg velikog rivala iz grada podno Sljemena. U Mladosti su kasnije priznali da je puštanje Jankovića u redove glavnog konkurenta bila ogromna greška, pošto je upravo on bio ključni čovek za prevagu i uspehe beogradskih vaterpolista u narednim godinama.

Sa novim klubom je 1963. osvojio prvu titulu šampiona Juge, a ovaj uspeh je ponovljen u naredne tri sezone. Već 1964. sa saigračima je osetio slast penjanja na evropski Olimp, do koga su vatepolisti kluba iz glavnog grada Jugoslavije stigli nakon pet pobeda na finalnom turniru u Zagrebu. Janković je te iste godine sa drugovima iz reprezentacijem postao olimpijski vicešampion na Igrama u Tokiju, ali i najbolji strelac turnira u glavnom gradu Japana. Ipak, ostao je žal za propuštenom prilikom da se uzme olimpijsko zlato. Mada su savladali Sovjete i igrali nerešeno sa Mađarima, naši reprezentativci su zbog slabije gol razlike u odnosu na severne susede ostali bez najsjajnijeg odličja.

Dominacija Partizana u Kupu evropskih šampiona je, nakon jednogodišnje pauze, nastavljena 1966. i 1967. godine. Velike zasluge za ove međunarodne uspehe imalo je, naravno, nekadašnje pojačanje iz zagrebačke Mladosti. Zoran je u najvažnijem klupskom takmičenju Starog kontinenta postizao golove na različite načine, od kojih ćemo opisati dva “jankovićevska” data udarcima glavom i nogom. Na utakmici odigranoj u Atini sa grčkim Etnikosom Sandić i Janković su u jednom kontranapadu dodavali jedan drugom loptu glavom, da bi na kraju nekadašnji Riječanin gotovo sa same gol linije udarcem glavom okončao ovu nesvakidašnju akciju. Još spektakularniji je bio pogodak u nadmetanju sa Barselonom, u kome je inače postigao čak sedam golova. Jankovića je u trenutku dok se spremao za šut, protivnički igrač povukao pod vodu tako da mu je lopta ispala iz ruke i pala isped njega. On se, međutim, nije zbunio već je uputio šut desnom nogom. Ovaj fudbalski volej, izveden u bazenu, pogodio je gornji levi ugao gola španskog čuvara mreže, posle čega su i sudije aplaudirale jugoslovenskom majstoru.

Usledile su Olimpijske igre u Meksiku 1968. godine na kojima je ispravljen propust iz Tokija i ostvaren najveći uspeh u istoriji jugoslovenskog vaterpola ( u to vreme još nije bilo svetskih šampionata, koji su “startovali” 1973. godine u Beogradu). Malo je, međutim, nedostajalo da kasniji olimpijski pobednici završe turnir u zemlji Asteka već nakon grupne faze. Nakon remija sa selekcijom DDR-a i poraza od Italijana, našim reprezentativcima je za prolaz u polufinale bila neophodna pobeda od najmanje 13 golova razlike u utakmici sa Japanom. Selekcija sa Balkana je na kraju savladala “samuraje” sa 17:2, a Janković se kasnije sa zadovoljstvom prisećao ovog važnog meča u kome mu je sve polazilo za rukom.

Iako su naši protivnici bili osrednja ekipa, postići toliko golova nije mala stvar. Mislim da je čitav tim u ovoj utakmici igrao za mene, a lopta me je prosto htela. Postigao sam 10 golova i mislim da je to rekord koji neće biti skoro nadmašen”.

U polufinalnom duelu sa tradicionalno neugodnim rivalom iz Mađarske je ponovo bio najbolji igrač naše reprezentacije. Iako mu neugodni čuvar Sivoš gotovo nije dozvoljavao da se odlepi od njga, Zoran je je uspeo da tri puta matira protivničkog golmana. Branilac olimpijskog zlata iz Tokija je savladan rezultatom 8:6, a poslednja prepreka na putu ka najvišoj stepenici pobedničkog postolja bio je Sovjetski Savez. Tog nezaboravnog 27. oktobra 1968. Jugosloveni su, posle produžetaka, savladali ’Zbornaju komandu’ sa 13:11 i postali olimpijski šampioni. Mada se u finalnom susretu nije upisao u strelce,  tada 28-godišnji Janković je, bez sumnje, bio jedan od najzaslužnijih za ovaj podvig državnog tima, sastavljenog od igrača Partizana i Mladosti.

Nedostajalo mu je samo zlato sa Evropskog prvenstva pa da  može da kaže kako je osvojio sve što se osvojiti može. Poslednju priliku da sa reprezentacijom postane prvak našeg kontinenta imao je u Barseloni 1970. godine, međutim olimpijski šampioni su se iz glavnog grada Katalonije vratili sa skromnim bronzanim odličjima. Naredne 1971. se na kraju finalnog turniru, čiji je domaćin po prvi put bio Beograd, po četvrti i poslednji put put radovao trijumfu Partizana u Kupu evropskih šampiona. Kao kapiten tima je podigao pehar čijem osvajanju je dao ogroman doprinos kao najbolji strelac tima u ovom takmičenju. Na osam utakmica, odigranih tokom kvalifikacija, polufinalnog i finalnog turnira, 25 puta je zatresao protivničke mreže, pokazavši da još nije za “staro gvožđe”. Ipak, bilo je vreme za okončanje jedne blistave karijere i rastanak sa klubom koji mu je, prema vlastitom priznanju, pružio toliko mnogo radosti.

Partizan je imao divnu generaciju talentovanih igrača. Uz sve to kod njih je vladala nesvakidašnja harmonija i drugarstvo, pa je sve to doprinelo da u tom klubu doživim radosti najvećih i najlepših sportskih trijumfa”.

Po okončanju igračke karijere je završio fakultet i postao inženjer tehnologije. I pored obaveza na poslu, ostao je veran vaterpolu u kome se okušao i kao trener, vodeći, između ostalog, i Partizanovog večitog rivala Crvenu zvezdu. Sa ovog sveta je prerano otišao 25. maja 2002. godine u Beogradu, gde je i sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju. Vreme grubog, a opet i romantičnog vaterpola u kojem je Zoran Janković mogao da dribla protivnike i postiže golove udarcima glavom i nogom, davno je iza nas. Teško je verovati da će se u dogledno vreme pojaviti igrač koji će na sličan način rešavati probleme u bazenu i oduševljavati gledaoce, pa, ipak, velika zaostavština legendarnog asa Partizana treba da bude putokaz svim onim kreativnim vaterpolistima koji imaju potencijal da ostave nešto posebno i trajno iza sebe.