Zvezdin doktor Aca – institucija

Skener 22. jun 202210:03 0 komentara
FK Crvena zvezda

Pre 22 godine u Beogradu je 22. juna 2000. sa ovog sveta otišao legendarni Aleksandar "Aca” Obradović, nekadašnji tehnički direktor Crvene zvezde i prvi fudbalski menadžer u bivšoj Jugoslaviji. Doktor Aca je zapravo bio mnogo više od običnog tehničkog direktora Zvezde. Izrastao je u instituciju i čoveka koji je obavljao sve ključne poslove u klubu.

Imao je glavnu reč prilikom dovođenja igrača, odnosno realizaciji spektaklularnih transfera ali je isto tako vodio brigu o fudbalerima i rešavao njihove probleme. Uvek se pitao prilikom donošenja odluka o smenjivanju i postavljanju trenera, a ostalo je zapisano da je, uz Slobodana Penezića Krcuna, bio najzaslužnji za pokretanje, ali i okončanje projekta izgradnje stadiona “Marakana”.

Njegovo omiljeno mesto za odmor ali i sklapanje raznih, kako fudbalskih, tako i nefudbalskih poslova, bila je kultna beogradska kafana “Madera”, U njoj su doktoru Obradoviću društvo za stolom pravili ljudi iz njegovog sporta, ali i uticajni političari i direktori, pisci, novinari, umetnici…

Sve ih je spajala strast prema “najvažnojoj sporednoj stvari na svetu” i bezgranična ljubav prema Crvenoj zvezdi, čija je personifikacija u to vreme bio upravo njen faktički prvi čovek Aca. “Bez “Madere” nema karijere”, znao je da kaže junak naše priče, koji je zbog ljubavi prema Zvezdi prekinuo perspektivnu karijeru docenta na beogradskom Medicinskom fakultetu i profesionalno “zagazio” u “fudbalske vode”.

A u njima se odlično snalazio, tačnije rečno “plivao”. Obradović je bio čovek ispred svog vremena jer je u sistemu socijalističke Jugoslavije u kome je fudbal zvanično imao status amaterskog sporta spretno obavljao menadžerske poslove, obezbeđujući novac za velike transfere igrača, bez kojih jednostavno nije bilo moguće realizovati planove o stvaranju velike Zvezde.

Želeo je da uvede profesionalizam u naš fudbal, što je, ipak, bilo previše za partijske strukture Titove države. Komunistički funkcioneri, bar oni privrženi “crveno–beloj” boji su, i pored Obradovićeve četničke ratne prošlosti, dugo vremena tolerisali njegove nelegalne “aktivnosti”, najviše zbog činjenice da postizao stvari dobre za Zvezdu.

Na kraju je, partija, ipak 1966. zaključila je da je doktor Aca otišao predaleko, pa ga je proglasila “tehnomenadžerom” i zabranila mu dalji rad u voljenom klubu. Doživotna zabrana rada u fudbalu izrečena mu je zbog uloge u transferu napadača Stevana Ostojića, protiv čijeg je dovođenja iz niškog Radničkog na beograsku “Marakanu” prvi operativac Zvezde intimno bio, ali je na kraju prihvatio zahteve većine članova uprave.

“Tražio sam da mi objasne šta znači to tehnomenadžer. Nisu umeli. Morao sam da odem iz Zvezde. Uvek sam znao da se u Srbiji ne oprašta uspeh. Tri puta sam doživotno kažnjavan zabranom vršenja svih funkcija u fudbalu i sva tri puta bivao pomilovan zbog nedostatka dokaza. Moj najveći greh bio je, a to nikad nisam krio, što sam za Zvezdu kupovao igrače. U tome sam bio dobar. Nikakve druge mućke ne mogu se dovesti u vezu sa mojim imenom”, objašnjavao je kasnije Obradović.

Čovek koji je, ne samo voleo fudbal, već i znao da od njega uspešno napravi posao vrlo brzo se snašao u novim okolnostima. Otputovao je u SAD i za bukvalno 20 dana napravio fudbalsku ekipu San Francisko Klipers. Angažovao je pet igrača iz Jugoslavije, nekolicinu iz Brazila i Portorika, dok je za trenera i tehničkog direktora postavio Ivana Toplaka.

San Francisko Klipers je već u prvoj sezoni osvojio titulu , a Aca se u Kaliformiji, pored rada u fudbalu, pokazao i kao uspešan bizmismen koji je osnovao vlastitu firmu.

Vratio se krajem šeste decenije prošlog veka u “Jugu”, prihvativši ponudu Olimpije da bude tehnički direktor ljubljanskog prvoligaša. U glavnom gradu Slovenije otvorio je motel “Doktor O” i uspešno obavljao posao u klubu koji je najčešće strepio za opstanak u ligi, da bi zatim ponovo bio proglašen za glavnoga aktera afere koja je potresala naš tadašnji fudbal.

Zbog navodnog pokušaja da namesti prvenstvenu utakmicu Olimpije i Sutjeske Obradović je prvostepenom presudom još jednom “doživotno izbačen iz fudbala”. Pošto za ovako strogu kaznu nije bilo dovoljno konkretnih dokaza, presuda je poništena ali je on napustio Olimpiju.

Nije mogao bez Beograda, i njegove “Madere”. Hteo je ponovo da se vrati u Zvezdu, ali ga Zvezda nije želela. “

“Zvezda izgleda ne oseća potrebu za mnom, ne zove me. Ja sam neću da se nudim i tako se mimoiliazimo”, govorio je.

Uspeo je da 1982. godine dobije zvaničnu menadžersku licencu FIFA, čime je postao prvi licencirani fudbalski menadžer u SFRJ. Kada je otišao u penziju nije mogao da se pomiri sa životom bez rada, pa je pravio planove da gaji ovce na Hvaru i pravi sir. Govorio je prijateljima da će da kupi “Maderu”, što nije učinio ali mu se zato 1991. u Bariju ispunila jedna od najvećih životnih želja da njegova Zvezda postane šampion Evrope.

Aleksandar Obradović je rođen 1922. u Mionici kod Valjeva u porodici koja je već nekoliko generacija davala vlasnike kafana. I Aca je nasledio tu ljubav prema kafani, a nakon okupacije zemlje otišao je, kao i većina ljudi iz njegovog kraja, u četnike. Posle dve godine “četnikovanja” Nemci su ga uhapsili i odveli u logor na Banjici odakle je trebao da bude prebačen u tadašnji Treći Rajh. Uspeo da je prilikom transportovanja u Mariboru pobegne iz voza.

Jedno vreme je proveo u Beču, posle čega se vratio u Srbiju gde je dočekao oslobođenje i kraj rata. Nove komunističke vlasti mu, i pored četničke prošlosti, nisu pravile velike probleme, pa je mladić iz Mionice uspešno studirao medicinu u Beogradu ali se i družio sa ljudima iz fudbala koji ga je veoma privlačio.

“ Prijateljevao” je sa Stjepanom Bobekom i Bobom Mihajlovićem koji su želeli da budućeg doktora dovedu u Partizan, međutim, uskoro se ispostavilo da za nekadašnjeg četnika ne može biti mesta u klubu Jugoslovenske armije. Ali zato njegova ratna prošlost nije bila prepreka da bude primljen u proširenu upravu Crvene zvezde, gde je startovao kao fizioterapeut, a zatim postao jedan od ključnih ljudi kluba.

“ Generali i vojska navijali su za Partizan. Uz Zvezdu je bila uglavnom omladina. Zbog toga je Zvezda bila popularnija. Osim toga u Partizanu je bilo mnogo Hrvata, što je takođe bilo od uticaja. Mi u Zvezdi smo imali gotovo sve igrače iz Beograda i Srbije. Bilo je tu i neke nacionalne podeljenosti. To se tada zvalo reakcija, a sad je patriotizam”, objašnjavao je mnogo godina kasnije Obradović razloge zbog kojih je njegov klub u Beogradu i Srbiji uživao veću popularnost od “večitog rivala”.

Prvi put je menadžerske sposobnosti ispoljio 1952 godine, ali ne u “akciji” koja je donela korist Zvezdi, već fudbalskoj reprezentaciji Jugoslavije sa kojom je boravio na Olimpijskim igrama u Finskoj. Naš tadašnji državni tim je u u utakmici koja je bila više od sporta eliminisao Sovjetski Savez i na kraju osvojio olimpijsko “srebro”.

U zemlji je zbog tog uspeha zavladala euforija, a Aca je iskoristio to što je brat direktora Jugometala Stankovića koji je sa reprezentacijom boravio u Finskoj bio pomoćnik Aleksandra Rankovića da, preko njega stupi u kontakt sa svemoćnim “drugom Markom”.

Od drugog čoveka Jugoslavije je zatražio da svaki od fudbalera koji su nastupali na Olimpijskim igrama od države bude nagrađen sa 500 tadašnjih dolara. Drug “Leka” je na kraju odlučio da nagrada iznosi 200 dolara, što je, takođe, za sve one koji su tada živeli u Jugoslaviji bila lepa suma novca.

Najspektakularniji transfer koji je organizovao “doktor Aca” bio je svakako “slučaj Vladimira Beare”, tačnije dovođenje jednog od u to doba najboljih golmana sveta iz Hajduka u Zvezdu. Pošto je po tadašnjim propisima FSJ igrač imao sedam dana vremena da izmeni odluku o promeni kluba, Obradović je danonoćno čuvao Bearu od potere iz Splita.

Tehnički direktor Zvezde je u ovoj “operaciji” imao podršku UDBE Srbije, a pre svih Slobodana Penezića Krcuna ali je i Hajduk imao svoje adute u ljudima iz Savezne UDBE. Veliki čuvar mreže je sa pratiocima jedan dan provodio u u Topoli, da bi naredni osvanuo u Kragujevcu, dok bi u Topolu sa zakašnjenjem stigla Hajdukova potera iz Savezne UDBE.

Na kraju je ovaj triler okončan prelaskom Beare u beogradski klub i trijumfom Obradovića. Reprezentativni golman je za potpisivanje ugovora sa”crveno – belima” dobio opremljen stan u Beogradu, a govorilo se da mu je u inostranstvu isplaćena i značajna suma novca, što je Obradović javno negirao.

Rivali su doktora koji se bavio fudbalskim poslovima prozvali “Vitezom tame”,a on je svoje sposobnosti da u Zvezdu dovodi fudbalere velikih konkurenata potvrdio do tada nezamislivim prelascima Partizanovih “zvezda” u redove “večitog rivala”.

Najpre je 1959. angažovao Branka Zebeca (koji će već u prvoj sezoni u Zvezdinom dresu uzeti titulu prvaka Jugoslavije), da bi četiri godine kasnije iz Humske doveo i Velibora Vasovića, koji će takođe u jedinoj sezoni provedenoj novom klubu doći do najvažnijeg trofeja u jugoslovenskom fudbalu.

Doktor Aca je 1962. za vreme Svetskog prvenstva u Čileu od naših iseljenika u Južnoj Americi i SAD skupljao novac koji bi trebao da bude dodeljen kao nagrada reprezentativcima Jugoslavije koji su nastupali na tom Mundijalu. Za nekoliko dana je skupio sumu od 15.000 dolara i nameravao da pare podeli igračima ali je čitavu stvar stopiralo rukovodstvo Saveza zbog Titovog govora u Splitu u kome je predsednik države osudivši “nesocijalističke pojave u društvu” insistirao na tome da društvo “bazu treba da pravi na amaterizmu, a ne profesionalizmu”.

Pošto je Šekularac bio jedan od najboljih igrača ovog svetskog šampionata, gazada Juventusa i FIATA Anjeli želeo je da ga dovede u torinski klub. Uz prethodno dobijenu suglasnost Krcuna, Obradović je sa Anjelijem dogovorio da Italijani izdvoje sumu od 400.000 dolara za pokrivanje novog Zvezdinog stadiona i odigraju prijateljsku utakmicu u Beogradu sa koje bi sav prihod pripao domaćinu.

“Šeki” je za potpis ugovora sa “starom damom” trebao da dobije 100.000 dolara ali je transfer neočekivano propao nakon Krcunovog telefonskog poziva Obradoviću sa Briona tokom koga ga je obavestio “da dogovor više ne važi”. Zvezdin “mag” je – kako je kasnije govorio”- smatrao da su Penezićevu prethodnu suglasnost za odlazak Šekularca u Italiju mogli da revidiraju samo Tito ili Aleksandar Ranković.

Na ideju o izgradnji buduće “Marakane” doktor Aca je došao nakon što je UEFA prethodno zabranila da “crveno- beli” polufinalnu utakmicu Kupa šampiona sa Fjorentinom odigraju na svom dotrajalom starom stadionu. Čitav projekat, naravno, ne bi mogao da uspešno prođe bez direktne podrške Krcuna, koji je u to vreme obavljao funkciju predsednika Izvršnog veća (Vlade) Srbije. Radove koji su trajali tri godine je izvodio Geneks” čiji je direktor bio Vlada Višnjić, a zbog problema sa podzemnim vodama malo je nedostajalo da izgradnja stadiona bude obustavljena.

“Zemljište je počelo da klizi. Akademik Žeželj je kao spasonosno rešenje ponudio da se stadion zatrpa. Rekao sam da ni mrtav to neću da uradim, niti bih smeo Krcunu da izađem na oči sa takvim predlogom. Stvar su spasli direktor “Tunelogradnje” i Marko Aćimović, profesor Građevinskog fakulteta. Usred noći sam ih doveo sa njihovim stručnjacima i oni su do zore ustanovili u čemu je problem. Za dvadesetak dana sve je bilo rešeno”,prisećao se Obradović detalja dramatične borbe za izgradnju “Marakane”.

Činilo se da se Zvezda ne može zamisliti bez svog doktora, a onda je usledila već spominjana “afera Ostojić “koja je dovela do neočekivanog rastanka Obradovića i njegovog kluba. Aca je smatrao da napadač Radničkog nije igrač za Zvezdu ali je, ispoštovavši stav većine članova rukovodstva kluba, krenuo u akciju njego dovođenja i na kraju mu na ruke dao sumu od 2.000.000 ondašnjih dinara koju su prethodno obezbedili privatnici simpatizeri Zvezde.

Pošto je za usluge Stevana Ostojića bio zainteresovan i Partizan, Zvezdin stručnjak za trasnefere je rešio da bude brži i praktično kidnapuje budućeg centarfora “crveno- belih”. Na put po Ostojića u Niš krenuo je (zajedno sa glumcem Ljubom Tadićem i jednim visokom funkcionerom Zvezde) crnim mercedesom, izbegavajući glavne puteve ali je na ulasku u grad prilikom točenja goriva na benzinskoj pumpi bio prepoznat od jednog ljubitelja fudbala.

Ostojića su na povratku na putu do Beograda skrivali u gepeku, da bi zatim bio čuvan u jednom kampu u Košutnjaku, a čitavu aferu koja je potersla ondašnju jugoslovensku javnost opisao je Ivan Ivanović u romanu “Crveni kralj”.

Nije “doktor O” bio nevinašce i fudbalski čistunac, već jednostavno prodorni i spretni sprovodilac delikatnih poslova u Zvezdi, koji se u vremenima od strane države zvanično proklamovanog amaterizma u fudbalu, bolje od rivala snalazio u delatnostima koje su bile na ivici zakonitosti.

“ Za mene kažu da sam maher, da znam sve načine izigravanja. Ima u tome istine, nisam se juče rodio i fudbal mi je posao. Za dobrog igrača sve bih dao. Da kupovao sam igrače, snalazio se, pravio prekršaje ako je bilo neizbežno ali bodove nikada nisam kupovao niti prodavao”, rekao je u jednom intervjuu datom zagrebačkom “Vjesniku”.

Mada se snašao u životu i nakon odlaska iz Zvezde, nikad nije preboleo to što ga klub kome je posvetio najbolje godine života više nije želeo u svojim redovima. Otišao je tiho 22. juna 2000. godine ali je ostalo sećanje na legendarnog doktora Acu Obradovića i njegove “pogotke”, kreirane u “Maderi”, koji su – poput onih pravih golova postignutih na zelenom terenu – donosili uspehe Zvezdi i njenim brojnim navijačima.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!