"Iz Partizana u Zvezdu? Samo su oni mogli da plate"

Skener 22. dec 20171:51 > 2:15
KK Partizan NIS/Miroslav Todorović

Radio je sa decom sve dok ga jednog dana strpljenje nije izdalo. Tri godine je bez posla i ukoliko se u srpskoj košarci nešto hitno ne promeni verovatno nikad više neće ni raditi.

Bio je član generacije koja je 1998. godine osvojila Svetsko prvenstvo u Atini i zadužila Srbiju, a jedan je od brojnih košarkaša koji su igrali za oba beogradska večita rivala. U periodu kada je bilo popularno da se crveno-beli dres zameni za crno-beli on je otišao u suprotnom pravcu. Osamnaest godina kasnije pojasnio je i zbog čega je morao da ode u Crvenu zvezdu.

Dragan Lukovski nikada nije bio nametljiv, svoj posao obavljao je maksimalno korektno, a njegovo pojavljivanje u prvom redu dvorane „Aleksandar Nikolić“ u meču između Partizana, kluba u kojem je proveo najviše (četiri) sezone, i Limoža, kluba iz kojeg se penzionisao pre tačno deceniju, mnoge je iznenadilo.

Nisam ja neki navijač niti Partizana, niti Zvezde. Nikad nisam bio. Partizan mi je, navarno, draži jer sam duže bio u Humskoj, ali nemam ništa ni protiv Zvezde. Nisam dolazio u „Pionir“, radio sam u našoj školi košarke, uvek je bilo nekih obaveza, a gostovanje Limoža sam iskoristio da se vidim sa trenerom francuskog tima Kajlom Milingom. On mi je dobar drugar, igrali smo zajedno u Ortezu. Želeo sam da vidim i Nenada Čanka, još jednog bivšeg saigrača, i informišem se kakva je situacija u klubu,“ ističe Lukovski u intervjuu za Sport klub.

Porodica Lukovski skoro deceniju i po u Novom Sadu radi sa decom. Produkt njihove škole košarke su bek Bilbao Basketa i novopečeni reprezentativac Srbije Dejan Todorović, adut Nižnjeg Novogoroda Stevan Jelovac, potom jedan od najboljih basketaša sveta Marko Savić…

Srbiji talenti, kaže Lukovski, ne manjkaju, a uslovi u kojima se radi oterali su nekadašnjeg plejmejkera od košarke.

„Srpska košarka je uvek imala talentovanu decu i nema mnogo razlike u odnosu na vreme kada sam ja tek počinjao da igram. Međutim, atmosfera unutar košarke je katastrofalna. Počev od roditelja i okruženja u kojem se deca nalaze, a i način na koji se radi sa njima je katastrofalan i veoma zabrinjavajući. Ja ne radim već tri godine jer smatram da u dužem vremenskom periodu nije moguće da se radi onako kako bi trebalo.“

Sledi i konkretno objašnjenje.

Ne znam kako da kažem a da ne zvučim grubo ili da nekoga ne uvredim. Konkretno, da bi neko postao košarkaš mora u dužem vremenskom intervalu da bude opterećen i psihički i fizički. Pogotovo psihički jer se tako postaje vrhunski košarkaš i sportista. U današnje vreme, u ovakvom okruženju to je nemoguće da se uradi. Sve je bitnije od trenera i od kluba u kojem se nalaziš. Bitnije je koji se rang takmičenja igra, bitnije je šta tata i mama misle, bitnije je šta menadžer kaže… Sve je bitnije osim ozbiljnog rada, sale, trenera i kluba. Pričam iz ličnog iskustva. Mi već 13 godina imamo svoju školu košarke. Ja sam se zasitio i iznevrirao i evo već tri godine čekam da se nešto dogodi.

Lukovski puca direktno u centar problema. Spomenuo je preterano ambiciozne roditelje i menadžere, a na red je došao i savez.

Pre mnogo godina moj otac Janko i još tri jake škole u Novom Sadu napravili su ligu van saveza i automatski postali njihovi najveći neprijatelji. Kada nešto pokušaš da uradiš u košarci, a da iza toga ne stoji savez, ti nemaš nikakvu podršku u ovoj državi. Ako nisi sa nekim povezan ne možeš ništa da uradiš. A zašto je to tako ako radim za košarku? Zbog čega moram da budem dobar sa nekim iz saveza ako je to što radim dobro za košarku. Zašto moram nekome da se sviđam ili ne sviđam? U takvom okruženju živimo.

On smatra da su promene nužne i da vreme nije saveznik srpskoj košarci.

Prvo treba da se promeni Savez, koji je katastrofalan. Košarkaški savez Vojdodine je katastrofalan. Mi ove godine u kadetskom uzrastu, koji bi trebalo da bude početak ozbiljnog stravanja igrača, igramo po Bergerovom sistemu i takmiči se šest ekipa. A kako se takmiče? Tako što odigramo deset mečeva za celu sezonu. Igramo jednu utakmicu, pa dve nedelje ne igramo, pa dve igramo, pa tri ne igramo… Mnogo je nelogičnosti i loših stvari o kojima bih mogao da pričam satima,“ ističe Lukovski i potencira jednu od osnovnih anomalija.

Najveći problem je ako lepo ne pričaš sa decom i njihovim roditeljima, ako im ne pričaš bajke ti ne možeš da zadržiš dete. Dakle, sve je u bajkama, počevši od menadžera. Ako ne praviš neku bajku i baviš se samo svojim poslom nema vajde. Da se razumemo, mi ćemo i dalje da stvaramo igrače i dalje ćemo da imamo 12 dobrih košarkaša, ali to nije to. Pored tih 12 imamo još 212 veoma kvalitetnih momaka od kojih bismo mogli da formiramo fenomenalnu ligu, ali se sa njima ništa ne radi. To su neki od razloga trenutnog stanja.

Lennart Preiss, Bongarts

Lukovski je 1999. godine iz Partizana, sa kojim je 1996. i 1997. bio šampion, otišao u Zvezdu. Kaže, bio je primoran.

„Zašto sam bio primoran? Zato što je samo Crvena zvezda mogla da plati obeštećenje koje je Partizan tražio. Mogao sam da ostanem, ali Partizan me nije hteo. Jedina opcija bila je Zvezda. Meni je Zvezda pomogla, te sezone igrali smo Ligu šampiona, a ko zna šta bi bilo sa mnom u Partizanu da nisu platili obeštećenje i da sam morao da ostanem. Ponavljam, nisam navijač, nikad nisam bio, niti sam tako vaspitan. Navijam za dobru košarku. Navijao sam za Duleta, ali isto tako jedne sezone mnogo mi se viđao Karijev sistem i te sezone sam navijao za Karija Pešića. Ista je priča i kad gledam utakmice Premijer lige. Trudim se da ispratim tim koji mi se svidi.“

Vrhunac karijere doživeo je 1998. osvajanjem zlatne medalje na Svetskom šampionatu u prestonici grčke. Reprezentacija Jugoslavije u finalu je pobedila selekciju Rusije (64:62), a jedini poraz pretrpela je od Italije u drugoj rundi takmičenja.

Doug Pensinger /Allsport

„Najupečatljivije mi je što sam radio verovatno sa najboljim trenerom u istoriji košarke – Željkom Obradovićem. To je za mene možda i najveći uspeh u karijeri. Uvek sam bio među 12 kod najboljeg trenera. Osvojiš ti medalju, ali kada te trener Obradovićeve reputacije drži u ekipi to znači da imaš ozbiljan kvalitet. Bila je to fenomenalna ekipa. Nemam šta da pričam, njihove karijere dovoljno govore o tim veličinama.

U karijeri je promenio deset klubova. Sve je počelo u subotičkom Spartaku sa 17 godina, a završilo se u Limožu 2009. Igrao je još za Vojvodinu, Fenerbahče, Po Ortez, Makedonikos (finale ULEB kupa), Kijev (finale FIBA kupa 2006) i Panionios.

Najlepše mi je bilo u Ortezu u kojem sam proveo tri sezone. U timu iz Poa igrao sam najbolju košarku u životu i osvojio sve što može da se osvoji, osim Evrolige. Jedne sezone bio sam i najbolji igrač lige. Što se tiče igračke zrelosti i atmosfere taj period mi je najdraži. Navarno, i četiri godine u Partizanu mladom igraču mnogo znače. Atmosfera u Partizanu bila je drugačija nego u Ortezu, ali svakako su mi ta dva perioda najlepša,“ naglasio je Lukovski.