Nenadić za SK: Igrači super, treneri uvek pravili haos!

Skener 21. apr 202018:08 > 18:12
Oliver Hardt/Bongarts/Getty Images

Pre više od dve godine rekao je zbogom reprezentaciji Srbije. Nedavno je proglašen za najboljeg rukometaša Evrope u 2019. godini. Bez garda, bez dlake na jeziku, kada priča o problemima ide u 'meso', baš kao i na terenu - Petar Nenadić.

Igrač mađarskog velikana Vesprema sa ponosom je nosio državni dres i gotovo bez izuzetka uvek bio krivac za loše rezultate. Ne samo on, već većina momaka koji su, nesumnjivo, kvalitetom Srbiju mogli da vrate na rukometnu mapu sveta. Srebrna medalja na EP 2012. u Beogradu bila je najava boljih dana, ali…

Tridesettrogodišnji Nenadić igrao je i trpeo niske udarce, ali u isto vreme i kritikovao sistem. Kritikovao je za dobrobit srpskog rukometa, za bolje sutra… Kritikuje i danas, međutim, niko ga ne čuje. Niko ne želi da ga čuje, a svi dobro znamo kako je reprezentacija prošla u januaru na Evropskom prvenstvu u Austriji.

U intervjuu za Sport Klub kaže da nije siguran da li rekao poslednju reč u državnom timu, ali i da mu je mnogo teško da gleda kako se nekada trofejni sport polako gasi.

Odigrali ste Evropsko prvenstvo u Hrvatskoj 2018. i povukli iz nacionalnog tima. U prethodnom razgovoru za SK rekli ste da se uvek iznervirate kada pričate o stanju u srpskom rukometu i reprezentaciji. Sada ste stariji, ispunjeniji, uostalom zvaničnno ste najbolji igrač Evrope. Da li vaš stav promenio?

Ne, još je gore. Sada, kada pomislim kroz šta smo mi prolazili i da li bi dozvolio da moje dete kroz isto prođe, mislim da bih ga ispisao sa sporta. Možda da nismo prošli kroz sve to ne bismo dogurali ovde gde smo sad, ne samo ja, već 70 odsto igrača. Svi ti što pričaju loše o nama, voleo bih da dođu i stanu na teren, da budu treneri ili igrači i da vide kako je. Uvek, naravno, ima krivice u igračima i ne treba da bežimo od toga, ali ne treba igrače javno prozivati i uvek treba da se stane iza njih. Mi to nismo imali u našem sportu. I mislim da nećemo imati dok ne bude radikalnih promena. Ja sam isključivo za radikalne promene jer ovo više ovako ne ide,“ kaže deprimirani bek Vesprema za Sport Klub.

Menjaju se selektori, poslednji u nizu bio je Nenad Peruničić, ali u vrhu organizacije godinama (pa i decenijama) sede isti ljudi iako su rezultati poražavajući. Peruničić je posle kraha na EP rekao da nije on kriv što neki igači nisu u reprezentaciji i da njih pitamo što se ne odazivaju na pozive. Da li je neko pričao sa vama?

„Ne, niko me nije kontaktirao. Ja sam odavno rekao šta mislim. Moj stav je svima poznat. Pre Evropskog prvenstva 2018. u Hrvatskoj rekao sam da ću posle tog takmičenja da uzmem pauzu ili zauvek završim sa reprezentacijom. To ne zavisi samo od mene. Video sam koliko je sati, ali oni su to, čini mi se, olako shvatili, kao ‘Pera priča, pustite Peru…’ Jedini koji me posle svega toga nazvao bio je Ljuba Obradović, koji je vodio reprezentaciju u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo protiv Portugala i sa kojim imam normalan i lep odnos. Mnogo ga poštujem i kao trenera i kao čoveka. Rekao sam mu da nije realno da se vratim, da je situacija takva i takva i potpuno me je razumeo. Volim da imam iskren odnos sa trenerom, a tako je bilo sa Ljubom. Od tada sam prestao da pratim i našu ligu, reprezentaciju sam koliko-toliko gledao, ali svake godine mi je bilo sve teže jer znam da ima tu kvaliteta. Nemam problem nikome da se javim samo neka mi daju argumente,“ objašnjava Nenadić i nastavlja:

„Najgore je što ne postoji sistem, ne vidi se svetlo na kraju tunela. Sve i da se vrati ne znam koliko igrača, da imamo kontinuitet od dve godine negeča dobrog, nama nije dobro ni kad si prvi, a još gore je kada si 18. sve to boli i nervira. I da se vratimo, bićemu tu godinu, dve, tri, ali ono što je najvažnije – nema niko posle nas. Radimo od danas do sutra, svi čuvaju svoje stolice i niko ne razmišlja o perspektivi. Zato smo tu gde jesmo.

Vaš nekadašnji saigrač u Crvenoj zvezdi i reprezentaciji Rastko Stojković je u intervjuu za Sport Klub istakao da ne postoji način da se sruši nakaradni sistem rukovođenja i da je ta borba unapred osuđena na propast. Ko može da stane na put svemu tome, da li postoji idealan čovek?

Christof Koepsel/Bongarts/Getty Images

„Ne mogu ni za koga da garantujem, ali s obzirom da svi pričaju da nešto ne valja, a ništa se ne menja, znači da očigledno nešto ne valja. Rezultati govore o svemu. Tolike godine sam u inostranstvu i znam mnogo trenera koji bi želeli da vode reprezentaciju Srbije, ali nikad nisu bili u opticaju, nikad nisu bili pozvani. Trenerski posao je nauka. Sutra ako budem želeo da se bavim tim poslom, moram da zaboravim da sam bio igrač. Moja igračka karijera je stala onog trenutka kad okačim patike o klin i moram ponovo da učim rukomet na neki drugi način. Naši treneri misle da su oni i igrači i treneri. Naši treneri se bave nebitnim stvarima – da li je neko popio pivo, da li je zaspao u 12, da li ima povečerja ili ne… Te stvari su realno davno prošlo vreme.

Da li je konačno kucnuo čas da na klupu Srbije sedne inostrani trener?

„Promene moraju da se dogode ako želimo dobro našem sportu. Ja sam još igrač, ne odlučujem niti želim da odlučujem. Rekao sam svoj stav hiljadu puta, da jedino rešenje vidim u strancu koji će imati odrešene ruke. Koga će i javnost i savez podržati jer više nemamo šta da izgubimo. Poslednjih 15 godina smo videli da sa našim trenerima ne ide, da je svake godine sve gore i gore.“

Da li bismo u tom slučaju i Petra Nenadića ponovo mogli da vidimo u dresu sa državnim grbom?

„Nije isključeno ukoliko stvarno dovedu nekog ozbiljnog trenera. Mi, igrači, smo uvek bili, koliko god nas ljudi pljuvali, iznad trenera u tom sportskom smislu. Igrač brzo ‘provali’ trenera, a naši treneri se ne dograđuju, ne rade na sebi, ne razmišljaju o igračima… Ukoliko dođe neki ozbiljan trener, a ima ih, verujem da će mnogo igrača da se vrati da pokušamo u narednih nekoliko godina da uradimo nešto pozitivno.“

Da li je zaista odnos selektor – igrači svih prethodnih godina bio jedan od osnovnih razloga neuspeha?

Ljudi i dalje pričaju kako je atmosfera u reprezentaciji ovakva i onakva. U nacionalni tim sam ušao još dok je na sceni bila generacija Šterbika, Milorada Krivokapića… i nikad nije bilo problema među igračima. Ljudi to ne mogu da shvate. Što kaže jedan trener, najlakše je napraviti atmosferu, dovedeš dva trubača i to je to, ali ne mislimo na tu vrstu atmosfere. Nikad nije bilo svađa, prepirki ili bilo nega sličnog, ali su treneri uvek bili ti koji su zakuvavali odnos među igračima. Nabijali su tenzije i uvek je dolazilo do raskola i haosa. Tako će biti sve dok naši treneri budu imali svoj ego. Koliko god zvučalo nenormalno, na Zapadu postoji odnos igrač-trener. Treneri, naravno, imaju potpuni respekt, ali neki vid komunikacije vezan za utakmice i taktiku je apsolutno normalan. Trener je taj koji odlučuje, ali ti kao igrač, ako vidiš neke stari, u svakom trenutku možeš da popričaš sa njim, a kod nas je to nemoguća misija. Nažalost, ponovo iznosimo prljav veš, ali to je tako, a ljudi neće da se pomire sa tim.

Vratimo se lepšim stvarima. U zrelim igračkim godinama proglašeni ste za najboljeg rukometaša Evrope. Kako se osećate u ovoj fazi karijere u klubu koji ima samo jedan cilj – da konačno osvoji Ligu šampiona?

U najboljim sam godinama, dobro se osećam. Uvek sam govorio da tim treba da ‘izbaci’ pojedinca. Posle tri sezone u Nemačkoj, dolazak u Vesprem sigurno da je dobra promena, u smislu da si ovde orjentisan samo na Ligu šampiona sve do marta kada počinju Kup Mađarske i plej-of. Prošle sezone sve je loše počelo, otpisivali su nas već u oktobru i novembru, promenjen je trener… Svi su nam se smejali i potcenjivali, ali ipak je ovo ekipa sastavljena od skoro najboljih igrača sveta i potrebno je bilo vreme da sve dođe na svoje mesto. Pogodili smo formu u pravo vreme, ali na kraju nam je falio još jedan korak da krunišemo fantastičnu sezonu. Titula je otišla u Skoplje… To je sport, ali uvek imamo novu sezonu. U ovom trenutku, međutim, ima prečih stvari od sporta. Prvo da se izborimo sa koronavirusom.

Vesprem na platnom spisku ima desetoricu igrača iz bukvalno svih država nekadašnje SFRJ. Kako je biti deo velike Jugo kolonije?

„Bolje pitajte strance kako njima izgleda. Nama je OK, možemo da pričamo balkanskim jezikom. Trener je iz Španije, neko zna engelski neko španski, ali na utakmicama engleski je jedini jezik koji se koristi. Mnogo nas je iz bivše Juge, družimo se, ali poštuju se pravila kluba. I sledeće sezone će nas biti desetak, a to je još jedan dokaz da su igrači sa naših prostora i dalje cenjeni.

Imali ste priliku na početku karijere da igrate sa legendarnim Šterbikom, a igrom slučaja u Vespremu ste ga ispratili u penziju?

Igrao sam mnogo puta protiv njega, a sada sam imao priliku da treniram i radim sa njim. Arpi je čovek koji je sve osvojio i tačka. Rezultati su merilo svega na kraju. Sve što bih rekao bilo bi suvišno, možda i glupo. Čovek je sigurno najbolji golman veka, to nema dileme.

Jednom prilikom rekli ste da su navijači Vesprema neverovatni, da znaju da prepoznaju trenutak i da podrže ekipu kada je najbitnije. Vaše reči su nas podsetile na reputaciju koju su godinama u Evropi imali navijači Partizana?

„Ja sam veliki Zvezdaš, mogu da poredim sa navijačima Zvgezde. Nemojte ta provokativna pitanja… Posle svi izvlače iz konteksta. Ovde je Vesprem tradicija, najveći klub u istoriji. Grad je mali i rukomet im je sve. Ljudi bukvalno žive za naš sport, osećaju ga, decenijama dolaze, prate klub. To su neke stvari koje ne mogu da se opišu dok se ne stane na teren. Totalno je drugačiji filing igrati pred tako fanatičnom publikom. To je san svakog sportiste.

Teškog srca napustili ste Fukse iz Berlina?

„Berlin mi je ostao i ostaće uvek u sećanju kao mesto gde sam se stacionirao, našao sebe, bio prezadovoljan. Čak ni u najluđim planovima nisam razmišljao da ću jednog dana da odem. Stigla je ponuda Vesprema možda u najboljem igračkom periodu i odlučio sam da odem. U Berlinu su želeli da ostanem, svi su mi pričali da je grad super, socijali život na vrhunskom nivou, sve je stvarno bilo savršeno, ali bio sam previše gladan trofeja i dokazivanja. Sa Fukseom sam osvojio sve osim nemačku ligu, što i nije bilo realno u tako jakoj konkurenciji. Bio mi je potreban novi cilj i sveža krv. Sve se poklopilo. Vesprem me je želeo, blizu mi je kuća, a cilj da osvojimo Ligu šampiona.

Oliver Hardt/Bongarts/Getty Images

Rukometna sezone u Mađarskoj je završena bez proglašenja šampiona, a završnica Lige šampiona pomerena je za decembar?

Nije bilo smisla nastaviti sezonu posle mesec, dva prekida. Igračima je posle pauze potrebno četiri, pet nedelja da opet dođu u optimalnu fizičku formu pre nego što se vrate u ritam utakmica. Samo bi se ljudi ispovređivali. Svi su bili pred kraj sezone, ‘nabrijani’ i čekali su rasplet. Odluka je očekivana.

Ceo svet je više od mesec dana u izolaciji zbog pandemije koronavirusa. Kako je u Mađarskoj?

Nije toliko striktno, narod se čuva i pazi. Nije zabranjeno kretanje, ali izuzetno se poštuju sve preporuke. Vreme provodim u krugu porodice. Može da se izađe da se prošeta ili ode do prodavnice. Kako mi je? Kao i svima, nema mnogo improvizacije,“ naglasio je Nenadić.