„Kalina baš bije, dobar i Lučić… Odavno smo im dosadili“

FIBA.basketball

Dejan Majstorović - Maestro. Maestro sa loptom, maestro bez lopte, maestro po opredeljenju. Sinonim za basket 3x3 i neverovatan napredak odnedavno olimpijskog sporta u Srbiji.

SK paketić

Tridesetčetvorogodišnjak iz Starih Banovaca po četiri puta je bio prvak sveta i Evrope, po jednom srebrni na SP i bronzani na Olimpijskim igrama, nebrojano puta pobednik Mastersa i Čelendžera, a 2022. će pamtiti kao jednu od najboljih u karijeri.

Srbija je odbranila svetsku i evropsku krunu, a Maestro je sa ekipom Uba trijumfovao i na završnom Mastersu poslavši poruku mlađim kolegama da na njega i dalje najozbiljnije mora da se računa.

Majstorović je u intervjuu za Sport Klub pričao o blagodetima igre pod jednim košem, rapidnom rastu i dominaciji ovdašnjih klubova, finansijskom momentu koji nije zanemarljiv, nepoverenju, neostvarenim željama…

„Prošla sezona bila je možda i najuspešnija u istoriji ovog sporta. Stvarno neverovatno, osvojili smo prva četiri Mastersa, peti izgubili u finalu, potom osvojili Svetsko i Evropsko prvenstvo. Mislim da nam je posle EP malo pala forma. Moguće i da smo se malo zasitili fizički i emotivno jer je cilj bio da se osvoji finalni Masters. Možda je ovo najbolja i najuspešnija sezona u istoriji sporta zbog toga što niko nikad, na ovako ubedljiv, način nije obezbedio prvo mesto na rang listi. Mi smo dva Mastera pre kraja sezone već obezbedili prvo mesto. Fenomenalno. Posle odmora počećemo sa pripremama. Treba naći motivaciju, da nađemo to ‘nešto’ i da budemo još bolji u 2023.“ kaže Majstorović za Sport Klub.

Dejan Majstorović
RenxPengfei via Guliver

I dalje ste glavni, igra Uba i selekcije Srbije umnogome zavisi od vašeg učinka. Odakle toliko motiva iz godine u godinu?

„Uvek imam motiv, šta god da igram. Bitno je da se pobedi. Misim da je to jedan od motiva, da se stalno poeđuje. Pogotovo kada sam promenio ekipu i kada sam iz Novog Sada prešao u ekipu Uba. Dobio sam ogromnu motivaciju da pokažem svima da mogu iste stvari da uradim i sa drugom ekipom. Bilo je priča jedno vreme da bez saigrača iz Novog Sada to ne bi moglo da se uradi. Dve godine sam u Ubu. Kada sam pričao sa njima, rekao sam im: ‚Ljudi, meni je jedini cilj da završimo godinu kao najbolja ekipa na svetu i da osvojimo što više Mastersa’. Uba do tada nije imao nijedan osvojen Masters. Tu sam našao novu motivaciju da pokažem svima da mogu da igram na istom nivou i da mi ekipa bude najbolja na svetu sa drugim igračima. Naravno, uvek je velika motivacija da se igra za reprezentaciju, a svake godine se igra Svetsko i Evropsko prvenstvo. Igranje za državni tim je nešto najepše što postoji u sportu.

Dve godine pre Olimpijskih igara u Tokiju rekao sam supruzi da su mi cilj samo OI i ona se potpuno podredila meni. Radili smo sve da bih ja otišao tamo i uzeo medalju. Obećao sam joj da se posle Tokija vraćam u normalu. Ipak, kada sam se vratio, kazao sam joj: ‚Slušaj, do još jednih Olimpijskih igrara da doguram, do Pariza i to je to’. Igre u prestonici Francuske 2024. su mi velika motivacija. Iz tog razloga treniram i cilj mi je da odem u Pariz, a posle – videćemo, da ne pričam mnogo.“

Dejan Majstorović
Srdjan Stevanovic/Starsport

Hajde da se vratimo na pionirske korake 3×3, koliko se taj sport promenio do danas?

„Mislim da je FIBA 3×3 počela da postoji 2011. i u međuvremenu ovaj sport se mnogo promenio. Kada sam profesionalno počeo da igram sa ekipom iz Novog Sada 2014. nije bilo toliko profesionalnih timova. Svi mi smo igrali 5×5 i onda dođe leto i igramo basket. Samo je ekipa Novog Sada bila profesionalna, mi smo živeli taj sport od početka. Sa reprezentacijom smo 2014. osvojili srebrnu medalju na Svetskom kupu. Zatim, odigali smo Masters u Pragu, koji smo osvojili i plasirali se na završni Masters u Tokiju. Tada si mogao da igraš samo jedan Masters tokom godine i finalisti su išli na završni. Te godine odigrali smo samo pet turnira. Već 2015. je bilo više Mastersa. Minule smo imali 11 i finalni, a dva su otkazana zbog korone. Svake godine se organizuje po 20-25 Čelendžera, dok ih je 2014. bilo tri“.

Koja je razlika između Čelendžera i Mastersa?

„Čelendžer je slabiji kvalitet i kvalifikaciono je takmičenje za Masters. Finalista sa Čelendžera ide na Masters, koji je glavni turnir. Iza su super-kvest, potom kvest i dalje sve niže i niže – nacionalna prvenstva…“

Oformiš tim, dovedeš sjajne igrače i šta je potrebno da ta ekipa uradi kako bi došla do Mastersa?

„Može da se kupi vajld-kard za neki Čelendžer, dok je za Masters to jako teško. Katarci i Saudijci, recimo, uspeju da je kupe zato što organizuju mnogo Čelendžera i Mastersa koji mnogo koštaju i onda im FIBA dâ vajld-kard. Poenta je u tome što mi, igrači, nosimo bodove. Prošle godine sam skupio 600-700 hiljada bodova. Ako pređem u neku drugu ekipu, ja nosim svoje bodove sa sobom. U Srbiji postoje dva turnira – jedan vodi na Čelendžer, drugi na Masters. Ima turnira u BiH, Hrvatskoj, Slovačkoj i Mađarskoj. Sve te turnire moraš da igraš i da nešto osvojiš da bi se plasirao dalje. Moraš, recimo, da osvojiš turnir u Srbiji, koji vodi na Čelendžer u Hamburg.

Savić, Dejan Majstorović
Srdjan Stevanovic/Starsport

Onda ideš tamo i moraš da se plasiraš u finale da bi obezbedio mesto na Mastersu. Ako uđeš u finale Čelendžera, FIBA vidi da si dobra ekipa pa ti dâ vajld-kard za još neki Čelendžer. Kada se krene od nule, teško je. Što je najgore, dođeš na neki turnir u Slovačku i tu se pojave još dve vrhunske ekipe, koje igraju Masterse. Jer, prvenstvo Slovačke vodi na neki od Mastersa. Teško je i vrlo zahtevno. Kada smo Savić i ja iz Novog Sada prešli u Ub nosili smo mnogo bodova. Samim tim smo kao ekipa skočili na treće mesto. Godinu smo završili kao najbolji i u 2023. imamo četiri sigurna Mastersa. Druga i treća ekipa na rang listi imaju tri i od četvrte do osme pozicije po dva Mastersa.“

Kakvi su treninzi, koliko se trenira tokom sezone kada se leti sa jednog na drugi kraj sveta?

„Sada imamo pauzu. Ja sam već počeo da radim u teretani, prevencije radi. Pripreme za novu sezonu će da nam počnu sredinom januara ili 1. februara. Dva-tri meseca nema turnira i više se radi na kondiciji, manje sa loptom. Mi treniramo dva puta dnevno. Uglavnom je to ili samo teretana i košarkaški trening, ili je teretana i šuterski trening i onda uveče košarkaški. Kad počne sezone sve je drugačije. Vratimo se sa putovanja ponedeljak-utorak, malo šutneš sredu-četvrtak, onda odigramo jedan-dva basketa i u petak putuješ na sledeći turnir. Olakšavajuća okolnost je što svi živimo u Novom Sadu. U Ubu ima sportska hala i sve što nam je potrebno, ali mi smo svi iz Novog Sada i tu treniramo“.

Kakvi su igrači danas u odnosu na pre deset godina? Šta se najviše promenilo?

„Sada se svi igrači bave ovim sportom, svi ga treniraju. Ranije su dolazili sa klasične košarke i totalno je drugačiji ritam na terenu. To se najviše pomenilo. Sećam se, 2014, 2015. smo na neke fore davali po sedam-osam poena po utakmici. To sada vše ne može da prođe jer te sada svi skautiraju. Tada nije bilo ni trenera, ni skautinga, ničega, a sada ih imaju sve ekipe“.

Kako neko sa ulice da postane profesionalni 3×3 igrač?

„To je teško. Ždero i Dača Lukić su u Novom Sadu napravili 3×3 akademiju. Ako neko želi da se bavi tim sportom može da ode kod njih u akademiju i da vidi kako to izgleda. Mislim da je ona za sada jedina akademija tog tipa u Srbiji. Načuo sam i da Šone Bošković pravi nešto u Beogradu, ali nisam siguran. Kako neko sa ulice da dođe da igra? Može da igra turnir u Srbiji i ako bude dobar uzeće ga neka dobra ekipa koja učestvuje na Mastersima. Četiri druga mogu da naprave ekipu, skupe se u januaru, kažu – hajde, ljudi, da treniramo basket. Malo treniraju, igraju turnire svaki vikend, izbore jedan-drugi Čelendžer, neki Masters i tako se probijaju. To je malo teže, ali tako je kako je“.

Koliko ekipa postoji u Srbiji?

„Mislim da mi imamo ubedljivo najviše profesionalnih 3×3 ekipa na svetu. U prvih deset na svetu imamo tri naša tima. Tu su Ub, Liman, Beograd, Pirot, Dunav… Imamo sedam-osam ekipa koje celo leto treniraju. Svaki dan idu na basket, prave akcije i treniraju. Ubedljivo je najteže probiti se iz Srbije na svetsku turneju. Smatram da to nije ni u interesu FIBA. Mislim da smo im mi Srbi već malo dosadili s obzirom da su tokom poslednjih sedam godina dve najbolje ekipe na svetu iz naše zemlje. Stalno se pojavljuju neke srpske ekipe koje prave problem favoritima na turnirima. Iz tog razloga smatram da je najteže probiti se ovde jer kada dođeš na prvenstvo Srbije tu igra deset ekipa i Riga da se pojavi, neće proći četvrtfinale. To je turnir kao Masters kada se pojavi deset ekipa i svi se znaju. Ozbiljan basket, najbolji mogući na svetu. Najteže je osvojiti turnir u Srbiji“.

Srbija 3x3, Olimpijske igre Tokio
Christian Petersen/Getty Images

Koliki je rivalitet između srpskih ekipa?

„Svi smo dobri drugari van terena. Kada se pojave tri-četiri srpske ekipe na turniru u inostranstvu, posle takmičenja sednemo svi zajedno, razgovaramo, odemo u grad… Rivalitet je najveći između Limana i nas, s obzirom na to da se borimo koja od te dve ekipe će da bude najbolja na svetu. Pitanje je i borbe za reprezentaciju. Prošle godine smo mi bili uspešniji i završili smo je kao najbolji na svetu“.

Koliko su fizikalije bitne, a koliko talenat i glava mogu da budu ključni?

„Sve je bitno. Na prvom mestu moraš da budeš spreman da izdržiš ceo turnir. Tačno se vidi kada neko dođe malo nespremniji, pada poslednja tri-četiri minuta zato što je tempo mnogo jak. Dogodi se da dva-tri minuta lopta ne izađe u aut i da nema prekida. Koliko god da si spreman, u tom trenutku se jedva trči i hoda na terenu, pada koncentracija igračima. Naravno da je jako bitno da dođeš fizički spreman, da imaš snage da trčiš i da ne staješ, s obzirom na to da je stalno neko guranje, dueli su jaki i zna da bude vrlo teško i naporno,“ ističe Majstovoić i dodaje:

„Najbolji primer je Vorti de Jong, koji je prošlog leta igrao za reprezentaciju Holandije na ‘regularnom’ Evropskom prvenstvu. Postigao je 30 poena protiv Srbije. Bili smo u fazonu – neka dođe, neće se snaći sigurno prvih nekoliko turnira. Ali, kod njega je bilo obrnuto. On je na prva dva turnira bio fenomenalan, igrao je odlično, niko nije mogao da ga odbrani. Posle toga je tri-četiri igrao jako loše, nije mogao da stoji na nogama u nekim trenucima. Otkud De Jong u 3×3? Mislim da mu je cilj da se sa reprezentacijom Holandije plasira na Olimpijske igre. Basket je vrlo lep sport. Putuješ sa četiri drugara širom sveta. Mi smo bukvalno ceo svet obišli, nema gde nismo bili. Još igraš turnire, možeš nešto da zaradiš… Ne znam da li u ovom trenutku postoji lepši sport.“

Nije tajna da igrači iz vrhunskih timova mogu lepo da zarade, što, nažalost, nije slučaj u srpskoj 5×5 košarci kojoj si nekad pripadao?

„Bio sam svestan da u 5×5 ne mogu da napravim ne znam kakvu karijeru. Nadao sam se da mogu da dobijem ugovor u Mađarskoj gde nije loš novac. Kada smo počinjali da igramo basket bilo je vrlo malo para jer smo učestvovali na tri-četiri turnira. Bile su male nagrade. Pozajmiljivali smo novac kako bismo otišli na turnir. Sami smo kupovali avionske karte. Pozajmljivali smo pare, bez dinara smo išli. Na turnirima imaš plaćen hotel, smeštaj i hranu. Sećam se, idemo u Moskvu i pozajmljujemo pare da se kupe još dve avionske karte i onda ako, daj bože, tamo osvojiš prvo, drugo mesto da vratiš novac kada se vratiš.

Gde naći trenere?

„Generalno, svi treneri u basketu bili su treneri u 5×5. Mi imamo Ždera i Daču Lukića za trenere. Dača je 2015. počeo da uči i u neku ruku nam je bio trener. Mnogo mu se svidelo. Ždero se, dve godine pošto je završio basketašku karijeru, latio trenerskog posla u 3×3. Njh dvojica su tako počeli. E sad, da mi treba trener, verovatno bih zvao nekog iz 5×5 da ga pitam da li hoće da bude trener u basketu,“ iskren je Majstorović.

Sada se lepo zarađuje kada si u vrhu. Da me pitaš da li bih radije igrao košarku KLS ili basket, sigurno je bolje igrati basket. Naravno da ima i ekipa koje ne mogu da zarade. Ta dvanaesta ekipa na svetu može da ispadne tri puta za redom u četvrtfinalu i da ne osvoji ni dinar. Generalno, mislim da prvih osam, devet ekipa može da zaradi solidan novac, da si normalno živi. FIBA svake godine povećava nagradni fond i nadamo se da će se to nastaviti jer je sport postao olimpijski. Na čelendžeru je prva nagrada 15.000 dolara i to delimo nas četvorica. Imamo po dva trenera i kondiciona trenera, fizioterapeuta i procente imaju ljudi koji nisu na terenu.“

Da li ste imali ponudu da zaigrate u nekom inostranom klubu i da li ste razmišljali o tome?

„Pre dve godine imao sam ponudu od ekipe iz Saudijske Arabije, bilo je i iz Kine. Tamo ima mnogo naših igrača koji mogu lepo da zarade i imaju primanja na mesečnom nivou. Ono što je dobro za basket je što sve više igrača ima sigurna mesečna primanja. To je bitno za budućnost ovog sporta. Neki košarkaši, koji bi možda pre igrali basket, ne smeju da se odluče na taj potez jer nemaju siguran izvor finansija. Sve više ekipa dobija od saveza ili od sponzora mesečna primanja, što je izuzetno bitno za sigurnost“.

Dejan Majstorović, Marko Branković
fiba.basketball

Da li je to zaživelo i kod nas?

„Jeste, zaživelo je. Ekipa Dunava ima sponzora iz Rusije. Partizan Beograd dobija deo sredstava od KK Partizan. Mi imamo sponzora iz Kine koji nam mnogo pomaže i imamo primanja na mesečnom nivou. Liman je takođe imao sponzora iz Kine. Smatram da je to vrlo bitno. U kovid godini nije se znalo da li će biti Olimpijskih igara, treniraš, plaćaš trenera, fizioterapeuta, halu, terapije… I sve plaćaš sâm. Kada imaš sigurna primanja, lakše je svim igračima da se oporavljaju i spremaju za turnire. Nadam se da će uskoro svaka ekipa da igra za klub. Da počnu da postoje klubove, da se napravi Evroliga u basketu 3×3“.

Šta vas je zadržalo da ne odete u Kinu ili Saudijsku Arabiju kada su tamo mnogo bolji ugovori?

„Iskreno, uvek sam zamišljao da imam mesečna primanja i neku sigurnost. Kao što sam već rekao – odeš na turnir, ispadneš u četvrtfinalu i vratiš se kući bez dinara. Imao sam ponudu iz Saudijske Arabije, iz Džede. Razmišljao sam, ali sam bio vrlo srećan sa ekipom Uba, sa saigračima i trenerima. To su, pre svega, dobri momci i dobri ljudi. Mi smo porodica. To sam stavio na papir, zatim porodicu, čekam drugo dete, a već imam sina od tri godine… Nisam želeo da se odvajam od porodice. Rekao sam: ‘Je*** pare, biće para. Igramo, uživamo i to je to‘. Deset dana pošto sam ih odbio i rekao mojim saigračima da sam odlučio da ostanem, pozvali su Kinezi i ponudiili nam sponzorstvo“.

Kakva iskustva imate kada igrate protiv momaka koji se bave košarkom 5×5?

„U Abu Dabiju 2015. bila je ekipa iz tog grada, a u njoj Donte Grin koji je igrao u Sakramento Kingsima četiri sezone. Mislili su da će da nas počiste sa terena. Sećam se, njegova ekipa je izgledala veoma lepo – svi visoki, jaki, skaču, šutiraju… Kada ih gledaš sa strane, misliš dobiće te 21:5. Protiv njih smo igrali polufinale turnira, koje je bilo i kvalifikaciono za turnir koji je počinjao sutradan. Dogovorili smo se da ne radimo nikakve fore i akcije, nego da igramo samo ‘jedan an jedan’, da ih osetimo zbog sutrašnjeg meča, koji je bio vrlo bitan. Izgubili smo 21:15. Donte Grin nam je dao 15-tak poena, baš nas je ‘pocepao’. Dan kasnije sa njima smo igrali finale i dobili smo ih 21:6. Grin se nije upisao u strelce, a dan pre toga je ljubio bicepse, kao ‘jak sam’.

Na treninzima je Milenko Tepić stalno igrao basket sa nama. Prošlo leto je igrao i Nikola Kalinić. On je idealan za basket, voli da se bije. Ne traži faulove, nego se prepusti pa krene i on da bije. Voleo bih da vidim i Lučića, njih dvojica su sličnog karaktera. Dva metra, mogu baš dobro da biju i da čuvaju i gore i dole. U basketu je to jako bitno“.

KSS

Da li je moguće da Kalinić i Lučić budu registrovani za 3×3 takmičenja iako imaju profesionalne ugovore?

„Moguće je. Imamo pravo da prijavimo šest igrača tokom sezone. Nema veze da li je profesionalac i igra Evroligu. Može on da dođe iz Evrolige i da završi sezonu. Jedino što je problem je što moramo da biramo između petog i šestog igrača jer, ne daj Bože, da se neko povredi, neki od ta dva igrača mora da igra. Onda si u problemu.“

Dušan DOmović Bulut igra sjajno u Sjedinjenim Državama, u Big 3. Da li bi možda vidite sa one strane Atlantika?

„Da ne zvučim prepotentno, mislim da bih mogao da igram Big 3. Minule godine su igrali Bulut, Lasmanis i Toma Ivošev. Trojica vrhunskih igrača. Dogurali su do Fajnal-fora gde su ‘tesno’ izgubili. Mislim da bih mogao tamo da igram, ali velika je razlika između tog i našeg sporta. U Big 3 ima vrhunskih bivših NBA igrača, koji su još uvek spremni i to je verovatno neko ko će ti dati koš u deset od deset napada. Ali, isto tako imaš i igrača koji su nagojeni i ne mogu da stoje na nogama, takođe bivših NBA košarkaša. Tamo odigraš jedan napad, daš koš i onda se ide peške do centra, pa se kreće napad. Skroz drugačiji tempo. Verovatno ima nekolicina igrača koji su nezaustavljivi – Džo Džonson, recimo. Njega u NBA niko nije mogao da čuva.“

Kakvi su sadašnjost i budućnost srpskog basketa?

„Nadam se da ćemo da dominiramo još dugo. Imamo mnogo talentovanih mladih igrača. Ove godine smo sa mladim reprezentacijama osvojili tri srebra. Čak tri finala smo izgubili, sva tri od Francuske. Sigurno je da imamo budućnost u ovom sportu i da ćemo nastaviti da osvajamo medalje. Voleo bih da organizujemo Svetsko ili Evropsko prvenstvo kod nas. Basket 3×3 još nije dovoljno razvijen. Treninzi se prave tako što odeš sa drugarima na basket, pa kao ‚hajde da treniramo‘. Veliki napredak je napravljen, mada ima još prostora za razvoj. Basket će sigurno biti na Olimpijskim igrama u Parizu i u Los Anđelesu. Posle toga će se videti šta i kako,“ naglasio je Majstorović.

OKS godisnje nagrade; Foto: Srdjan Stevanovic/Starsport

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare