Kokir: Tu noć nisam spavao… Ne poznaješ ih, a život im daš

Skener 23. dec 202110:00 > 17:06 4 komentara
Privatna arhiva

Aerodrom "Nikola Tesla", subota 16. oktobar, vesela družina, njih 14, "natovarena" pozitivnom energijom krenula je na dvonedeljnu avanturu o kojoj su znali tek ono osnovno, ali samo iz priča i viđenog na Jutjubu.

Konačni cilj – Tanzanija, Kilimandžaro, 5.895 metara, najviši vrh Afrike. Ideja se rodila slučajno, a od konačnog „idemo“ do realizacije projekta samo oni znaju kroz šta su prošli. Na čelu kolone bio je nekadašnji rukometni reprezentativac Srbije Branko Kokir, a gledaoci Sport Klub će uskoro imati priliku u šest epizoda da se upoznaju sa svim čarima, emocijama, strahovima i teškoćama koje nosi put u nepoznato, put na krov „crnog kontinenta“.

U ekspediciji je bilo 14 članova. Deset je uspelo da se popne do vrha, a samo Kokir i Ivana Blečić, bivša odbojkašica Crvene zvezde, do cilja su došli bez da su ijednog trenutka morali da uzimaju kiseonik.

Put dug 35 kilometara od podnožja do 5.895 metara, kroz prašumu, stepu, jako UV zračenje… od plus 20 do minus 10, savladali su za pet dana. Dakle, prosečno pet kilometara dnevno laganog hoda.

Iz naše perspektive, lepo iskustvo, ne toliko teško, ali samo nekadašnji rukometaš Partizana i „njegova“ ekipa, u kojoj je bio i naš kolega Vladimir Maksa, znaju koliko je to iskustvo nosilo izazova i strahova.

„Bitno da je zastava KK Partizan stigla na vrh“

„Pre odlaska na Kilimandžaro imao sam, zbog prirode posla koji radim, samo jedno penjanje. Na 5.300 metara dobio sam visinsku bolest i nisam uspeo da izguram poslednjih 600 metara ili četiri sata penjanja. Jednostavno, nije bilo izvodljivo i nemam problem sa tim. Nisam imao upalu, ništa, ali konstantna muka, kao da imaš nešto u stomaku što ti ga okreće non-stop, boli glava, povraća ti se… U nekom trenutku bilo mi je toplo da bih skinuo sa sebe, a u sledećem toliko hladno, a obučen sam za minus 10. Imaš snage za maksimalno još pet koraka. Najbitnije da se kamerman popeo i da je Branko zastave Srbije i KK Partizan raširio na vrhu. Bilo mi je vrlo bitno da zastava voljenog kluba bude tamo gore. U dogovoru sa Partizanovim PR Ivanom Ivkovićem ćemo zastavu da izbrendiramo, imaće zlatna slova Kilimandžaro,“ kaže Maksa.

Privatna arhiva

„Stižemo tamo, a među nama podeljeno uživanje, strah, neizvesnost, preispitivanje što smo uopšte i došli. Bili smo u prašumi 14 dana, nema asfalta na putu, nema ni u gradu. Ti ljudi su tamo mnogo siromašni i žive od vrlo malo para, a ti svoje živote njima stavljaš u ruke. A ne poznaješ ih. Interesantno je i da je na Kilimandžaru u tom periodu bilo najmanje ljudi od postojanja zato što smo otišli za vreme trećeg svetskog talasa korone. Inače, planina je uvek puna ljudi. Mi smo bili skoro sami, što je imalo neku svoju specifičnost. Sve su to neki izazovi sa kojima smo se suočili.“

„Mnogo ljudi se prijavljivalo, otkazivalo, prepadali se… Dugačka priča, čak i finansijski nismo do samog kraja bili pokriveni za organizaciju snimanja. Prvih šest meseci, od početne ideje do odlaska je bilo turbulentno. Figuriralo je dvadesetak ljudi, mnogi su odustali što zbog straha, korone, finansija, nekih drugih stvari… Mnogi su se u početku šalili, a kako je vreme prolazilo shvatali su ozbiljnost projekta. Kako su shvatali? Od hajmo na Kilimandžaro, do informacija da ljudi tamo ginu, da postoje gomile nekih stvari koje su opasne na tom putovanju, počevši od visinske bolesti i različitih reakcija ljudi… Vidiš na Jutjub snimcima da se ljudi sa Kilimandžara spuštaju na nekim kolicima na jedan točak. Sa infektologom smo razgovarali i njegova priča nas je toliko zaplašila da nisam mogao ljudima da prenesem sve što nam je rekao. Zamislite kad vam neko kaže: ‘Afrika je za nas infektologe kao laboratorija, tamo još ima svih bolesti. To što ste se vakcinisali protiv žute groznice je još i najmanji problem.’ Nabrojao je još nekih deset vrsta bolesti koje vrebaju iz vode, voća, mesa… Otišao sam kući i tu noć nisam mogao da spavam. Pitao sam se šta da radim sa tim saznanjem. Ne mogu ljude da vodim, ja sam odgovoran, da li da podelim to sa njima? Ako podelim, pola njih će da odustane. Bilo je baš izazovno,“ ističe Kokir i dahu nastavlja:

„Stižemo tamo, a među nama podeljeno uživanje, strah, neizvesnost, preispitivanje što smo uopšte i došli. Bili smo u prašumi 14 dana, nema asfalta na putu, nema ni u gradu. Ti ljudi su tamo mnogo siromašni i žive od vrlo malo para, a ti svoje živote njima stavljaš u ruke. A ne poznaješ ih. Interesantno je i da je na Kilimandžaru u tom periodu bilo najmanje ljudi od postojanja zato što smo otišli za vreme trećeg svetskog talasa korone. Inače, planina je uvek puna ljudi. Mi smo bili skoro sami, što je imalo neku svoju specifičnost. Sve su to neki izazovi sa kojima smo se suočili.“

Privatna arhiva

Četrnaest dana daleko od civilizacije, struje, telefona, apoteke, kioska… Daleko od bilo čega. Impresije se još sređuju.

„Kad kreneš, nema nazad. Iz ove perspektive, prvih nekoliko dana je bio veliki izazov jer je svako imao neke dodatne zahteve, nezadovoljstva i strahove. Sva ta nezadovoljstva su se proizvodila od strahova i nepoznanice. Svi su nešto bili u strahu, nezadovoljni što nisu poneli dobre patike, što za ručak imaju banane i pirinač, što nema vode, nego piješ neku vodu u koju stavljaš tablete za prečišćavanje… Kao da smo u „Velikom bratu“. Jednostavno, čovek mora da bude stabilan da izbalansira sve ono što takav put u nepoznato nosi sa sobom.“

Serijal na Sport Klubu

„Susret sa crnom Afrikom je fascinantan. Nije mi bilo prvi put da idem tamo i znao sam šta nas čeka. Mnogo nam je lakše bilo što smo u Aruši sreli rukometnog trenera iz Pančeva Iliju Vignjevića, koji nam je bio od koristi i savetima i za druženje. Upoznali smo još nekoliko naših ljudi u Tanzaniji i oni su nam olakšali boravak. U serijalu smo pokrili sve, od pripreme za putovanje do naših aktivnosti u Tanzaniji koje nisu bile vezane samo za penjanje na Kilimandžaro. Safari, posete lokalnim školama, druženje sa lokalnim stanovništvom… To je nešto što ne treba da se propusti. Sigurno ću da odem ponovo. Neću da se penjem na Kilimandžaro, to me ne interesuje, ali ima planina koja je deo tog vulkanskog masiva, zove se Meru, visoka 4.500 metara i mnogo je lepa, četvrti najviši vrh Afrike,“ ističe Maksa.

Fizička sprema i odlazak u teretanu nije presudan ako se odlučite da krenete put najviše tačke u Africi. Ne pomažu ni penjanja na Rtanj, Durmitor, odlazak na masive u Albaniju, Makedoniju ili u Bugarsku.

Privatna arhiva

„Fizička kondicija uopšte nije bitna. Ona je bazična, potrebna za penjanje, a ljudi koji su pre nas bili na Kilimandžaru rekli su mi da su vodili apsolutne amatere koji su se popeli na vrh. Dnevno pređeš šest, sedam, osam kilometara vrlo polagano i na malim uzbrdicama. To, realno, može svako. To je ozbiljna šetnja, primera radi, kao šetnja oko Ade Ciganlije, fizički nije teško. Teška je borba sa izolacijom na planini, disciplinom i sa strahovima. Najveća borba je sa ličnom reakcijom na visinsku bolest. Visinska bolest nigde ne može da se ‘trenira’, ni na Durmitoru ni u Albaniji ili Bugarskoj zato što takvih uslova nema u Evropi. Mi smo prvi put otišli na Kilimandžaro i prvi put izložili svoje telo manjku kiseonika i smanjenom pritisku vazduha. Individualna je stvar kako će ko da reaguje. Možeš da imaš glavobolju i dodatnim opterećenjem da napraviš sebi pritisak od straha. U tom slučaju imaš dva izbora – da popiješ tabeletu ili da kažeš meni je dosta, neću više. Naravno, možeš i da sakriješ kako se osećaš i odeš predaleko bez obzira na sve. To je veliki izazov za vodiče jer oni treba da procene da li sebe dovodimo u opasnost i donosimo dobre odluke i pokazujem sve simptome vrlo transparentno i jasno. Poslednja je vodičeva. On ima licencu koja se teško dobija i pomno je praćen od uprave Nacionalnog parka. Ne žele da se igraju sa reputacijom. Primera radi, našeg glavnog vodiča koji je kašljao su vratili iako je želeo da nastavi put.“

Ustajanje u pet, 11 pakovanja…

„Jedanaest puta za 13 dana smo se selili, 11 puta smo se pakovali. Veći deo opreme nose nosači. Svakog dana ustajali smo u pola pet, pet. Nema mnogo spavanja, jedva nekoliko časova, a bilo je dana kada su spoljna i temperatura u prostorijama u kampu identične – ispod nule. Aktivnosti su do 15, 16 sati, večera između 18 i 19 i ideš u sobu. Nema ničega, nema struje, samo za punjače za telefon i za kameru. Sediš i pričaš,“ otkriva Maksa samo deo zahtevnog putešestvija.

Nekada vrhunski sportista i Ivana Blečić, supruga nekadašnjeg rukometaša Partizana i Crvene zvezde, jedini su na 5.895 metara izašli samo uz pomoć štapa, bez uzimanja kiseonika, što je samo po sebi podvig.

Privatna arhiva

„Imali smo sreću da visinska bolest ne utiče na nas i bez problema smo se popeli. Istina, bilo je mutno u glavi jer nema dovoljno kiseonika u mozgu, čovek se oseća kao da je pripit, ali nismo imali simptome i bolove. Mnogi me pitaju da li sve to kroz šta telo prolazi tokom penjanja na Kilimandžaro i sportski teren imaju dodatne tačke. Ima, kako da ne. Sportisti, inače, uvek dovode sebe na neki granični nivo. Ideš dalje, a ne možeš… Sto puta sam bio u utakmici kad više ne mogu da dišem i da hodam, a moram da igram. Onda prepustiš telo automatizmu da te vodi. Mnogo puta sam odigrao utakmice na automatizam, dođeš do nivoa da ne možeš svesno da donosiš odluke, a odluke se donose u skladu sa tvojim mehanizmima koje si pre toga sto puta trenirao i probao. Meni je taj osećaj da idem dalje vrlo poznat. Nebrojeno puta sam prešao zonu komfora, bio u bolovima i pluća i mišića i povreda i stresa.“

Najviši vrh „crnog kontinenta“ je osvojen, ali avanturistički duh ne miruje. I Branko se pita šta je sledeće…

Muka i domaćima, nema ničega, ljudi zombiji…

Maksa objašnjava koliko ljudi je brinulo o svakom koraku njihove ekspedicije.

„Ljudi se ozbiljno bave tim poslom, od toga žive njihove porodice. Naš vodič Paulo Džošua je prošle sezone bio proglašen za najboljeg na Kilimandžaru od njih 4.000. On je imao ekspediciju od 39 ljudi, što vodiča, nosača, kuvara, konobara… Svi oni su bitni za funkcionisanje. I nosačima i ljudima koji tamo žive u nekom trenutku je bilo muka, nisu ni oni imuni na nedostatak i kiseonika, mada lakše podnose,“ ističe Maksa i dodaje da spuštanje sa Kilimandžara nije ni m malo lakše od penjanja.

„Brže jeste, ali bole noge, bole kvadricepsi, prsti na nogama, sve živo. Već na 3.000 metara počinje da se oseća nedostatak kiseonika, na 3.700 ne možeš da se spustiš da normalno vežeš pertlu. Sve se radi izuzetno polako. Uostalom najčešća reč koju smo čuli bila je: ‘Pole, pole’, odnosno polako. Na 4.500 metara nema ničega, poneki žbun, od životinja samo gavrani. Kako bi ljudi razumeli, moram da kažem da je sve to vulkan, lepljiva prašina koja ulazi u sve pore. Kad pogledaš na dole, ljudi kažu: ‘Gde sam krenuo’ i često odustaju, mentalno nisu spremni na to. Kako se vraćaju dole? Peške, nema struje, nema ničega. Sve je improvizacija. Postoje kolica na jedan točak za ljude koji ne mogu da stoje. Spuštaju te 15 kilometara po truckavom terenu, kao u partizanima, žao mi je što nemam tu sliku. Ljudi su išli kao zombiji.“

„Imamo četiri, pet opcija, prvo da vidimo kako će emisija da prođe. Sve opcije koštaju. Nemamo dovoljno sredstava da sami finansiramo. Potrebni su nam sponzori. Ako bude interesantno, onda možemo da planiramo ozbiljne ekspedicije. Akonkagva u Argentini, kao najviši vrh Južne Amerike, je interesantna, takođe Himalaji. Ne Mont Everest, ali imaju dva treka koji su vrlo zanimljiva. Amazon mi je primamljiv. Ima i lakših destinacija kao što je Visoki Atlas u Maroku. Voleo bih Mon Blan, ali je napornije zato snega. Neophodna je i alpinistička oprema. Moj nekadašnji saigrača iz Norveške, pivotmen Frank Loke, popeo se na Mont Everest i njegov poduhvat me je, priznajem, dodatno motivisao. To je tek skupo, najjeftinije penjanje je oko 50.000 evra po osobi, a najskuplje agencije idu i na 200.000. Šta se dobija za taj novac? Ulaznica je mnogo skupa. Tako ograničavaju da ne dođe bilo ko. Oprema je najmanje 20.000, 30.000 evra, plus šerpasi, vodiči, hrana, kiseonik, 20 dana na planini…“

Kokir je presrećan što je njihova misija imala odjek u medijima i što će uskoro put Kilimandžara još nekoliko ekspedicija iz Srbije.

Privatna arhiva

„Svako ko i malo želi avanturu, a da nije preterano opasna, Kilimandžaro je možda i najluksuznija avantura za koju znam. Za relativno male pare se ide u vrlo lepu zemlju i na lepu planinu bez mnogo ulaganja u opremu. Svakom bih preporučio, ali nikoga ne bih nagovarao. Čuo sam da turističke agencije sve više nude odlazak na Kilimandžaro. Drugar mi je rekao da već ima tri spremne ekspedicije za januar. Lepo smo bili ispraćeni, lepo smo prikazali kroz šta smo prošli, što će gledaoci videti i u serijalu. Verujem da će ta planina tek da bude interesantna za naše planinare i avanturiste,“ napomenuo je nekadašnji reprezentativac Srbije i najavljuje serijal na Sport Klubu.

„Gledaoci će i moći i neće moći da dožive sva naša uzbuđenja, strahove, svađe, prepirke, nesporazume… Nemoguće je sve prikazati. U pitanju je ozbiljno interesantan projekta iz svih mogućih perspektiva. I organizaciono, i emotivno i duhovno čak. Druga stvar, mi nikad nismo pravili emisiju. Snimatelj Janez nikad nije radio van vode. Ozbiljno je dobar čovek i snimatelj, ali nikad nije radio na planini i to je bio rizik. Razmišljali smo da povedemo još jednog snimatelja, ne znajući da li će Janez moći da se popne. To je za Vladu Maksu bio najveći stres, šta ako se čovek koji sve to treba da zabeleži i ovekoveči ne popne na Kilimandžaro.“

Članovi ekspedicije

Vladimir Maksa, Gordana Kokir, Branko Kokir, Ivana Blečić, Damjan Blečić, David Kovačević, Janez Kranjc, Aleksandar Petrović, Kristina Petrović, Ljubomir Anđić, Tatjana Mjazina, Andraš Illes, Ivan Vukašinović, Ana Bojinović.

Privatna arhiva
Privatna arhiva
Privatna arhiva
Privatna arhiva
Privatna arhiva
Privatna arhiva
Privatna arhiva

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare