Labović za SK: Pismo Dudi malo je promenilo smer košarke

Skener 26. maj 202112:00 > 17:02 2 komentara
Guliverimage/imago/Camera 4

Bio je najbolji junior Evrope, deo neprikosnovenog srpskog-crnogorskog tima u mlađim kategorijama, MVP finalnog turnira Kupa Radivoja Koraća, dva puta najbolji strelac regionalnog takmičenja, seniorski reprezentativac 2007, ali...

Od neizbežnog „ali“ nije mogao da pobegne ni Dragan Labović, Prokupčanin, stasao u FMP iz Železnika. Jednom od sijaset bisera iz „predgrađa“ predviđali su sjajnu karijeru, uz Miloša Teodosića i Milenka Tepića bio je temelj novog talasa srpske košarke, međutim, negde je zapelo.

Povezane vesti

Što zbog, kako sam ističe, „lude“ glave, što zbog nemogućnosti da u pravo vreme ode iz Železnika, ostao je ispod radara. Tridesetčetvorogodišnji Labović je u leto 2019. završio karijeru u kojoj je promenio 14 klubova i devet zemalja (Srbija, Nemačka, Rusija, Poljska, Turska, Liban, Rumunija, Finska i Makedonija), a u razgovoru za Sport Klub pričao je lepim, i onim manje lepim, detaljima koji su obeležili više od deceniju i po provedenih u profesionalnim vodama (2003-2019).

Između ostalog, jedan od detalja koji je „obeležio“ Labovića je i čuveno pismo adresirano na selektora državnog tima Dušana Ivkovića u leto 2012.

U penziji sam, evo skoro već dve godine. Posle svih selidbi odlučio sam da ne mogu više. Umorio sam se od svega, nisam želeo da mučim telo samo da bi se reklo da sam i dalje aktivan. Dosta je bilo. Rešio sam da se oprobam u trenerskim vodama. Pokušaću sa Prokupljem da napravim nešto, uzbuđen sam zbog novog početka, a videćemo kako će da bude. U Prokuplju sam počeo i želim na neki način da se odužim klubu i gradu. Dosta mi je više lutanja, hoću da probam da budem trener. Malo ćemo da se igramo. Želim da ostanem u košarci i pokraj aut linije,“ ističe Labović i nastavlja:

Smirila se „luda“ glava

Guliverimage/imago/Aleksandar Djorovic

„Mogao sam i morao da uradim više u karijeri, ali šta je tu je, nema nazad. Trebalo je da se fokusiram na jedan grad i i na jedan klub, a ne da stalno lutam. Žal postoji, ali život da stane ne sme. Smirio glavu totalno, i korona mi je malo pomogla. Nije bilo izlazaka… Smanjio sam sve na minimum, to je to što mogu da kažem o ludoj glavi.“

Finska je bila moja poslednja stanica u karijeri. Klub Nokia iz istoimenog grada. Jedini klub za koji sam dva puta igrao. Bio sam i kapiten, a to nešto govori. Grad blizu Tamperea, zimi je minus 20, ali navikao sam da igram po takvim zemljama i nije mi bio problem.

Labud je najveći deo karijere, ako se izuzme FMP (2003-2010) proveo u Rusiji i Finskoj. Od 2010. do 2013. igrao je za Jenisej, Krasnaja Kirla (osvojio Kup) i Nižnji Novgorod, a za najveću državu sveta vezuje ga nešto mnogo jače.

Oženio sam se Ruskinjom. Imam sina, uskoro će da napuni devet godina. Oni su u Kalinjingradu, a zbog ove situacije sa pandemijom više smo razdvojeni nego zajedno. Non-stop sam na telefonu. Živim na relaciji Beograd-Rusija-Prokuplje.

Početak karijere mnogo je obećavao, a zašto nije ispunio očekivanja…

Zašto, teško pitanje. Moja igra zavisila je od fizičke spreme. Eksperimentisao sam, da li tegovi, da li trčanje, šta je najbolje u međusezoni. Odlučio sam se za tegove, a pluća ništa. Uvek sam radio na svoju ruku, što me je i koštalo. Znao sam po mesec dana da provedem u Leskovac i samo tegove da dižem kod pokojnog profesora Ljube Kocića. On je bio možda i najbolji u Srbiji za tu vrstu treninga. Prijalo mi je da napunim baterije jer sam znao da će tokom sezone da bude mnogo trčanja. Međutim, od tegova dobiješ na kilaži, ali dok se oporaviš i uđeš u sistem trčanja potrebno je još mesec dana sigurno. Između tegova i trčanja najbolje bi bilo oba.“

Nastavlja Labović da navodi prepreke koje su uticale da veliki potencijal ne ispliva na površinu.

Menadžeri

„Zavisi od tebe koje vrste si igrač. Imaš A, B i C igrače. Menadžer može mnogo da ti pomogne, ali i da ti sruši karijeru. Poslednje dve, tri godine nisam imao menadžera, ili sam išao sa trenerom ili sa predsednikom da razgovaram. Ima mnogo menadžera, nude sve i svašta, a iz iskustva znam da je mnogo bitno da se ‘ubode’ pravi period za pravog igrača.“

Sve je bilo super u mlađim kategorijama, sa reprezentacijom sam osvojio sve što je moglo da se osvoji, ali prelazak u seniorski tim nije bio lak ni prijatan. Pričam generalno, nije ovo samo moje iskustvo. Očekivao sam da ću 2005. godine, kada sam bio proglašen za najboljeg igrača prvenstva Evrope do 18 godina, da dobijem šansu u prvom timu FMP, međutim, poslali su me u Borac na pozajmicu. Super mi je bilo u Čačku, i danas navijam za njih i drago mi je što su opstali u ABA ligi, ali… Očekivao sam da ću da igram u FMP i da se prodam, ali uprava je rešila da me pošalje u Čačak.

Sa Panterima je osvojio dva trofeja Kupa Radivoja Koraća (2005, 2007), igrao polufinale Evrokupa, međutim, dres kluba iz Železnika nije mogao tako lako da odloži.

Nisam mogao da izađem iz ugovora FMP. Mnogo sam šansi propustio da odem u neki bolji klub i bolju ligu. Obeštećenje je bilo problem, svet je 2008. zadesila i velika ekonomska kriza, tako da je bilo teško da odem. Koliko se sećam, FMP je tražio 250.000 evra za obeštećenje. Imao sam ponudu Alikantea i još nekih klubova, više se i ne sećam imena. Na kraju sam otišao u Grčku, potom u Nemačku, Rusiju…

Guliverimage/Deutsche Bank Skyliners

U Železniku su se talenti pojavljivali kao na trci i jedan po jedan je odlazio. Rastanak nije bio najlepši, malo mi žao, malo i nije, jer sam u tom klubu proveo detinjstvo, sedam, osam godina, a to nije malo. Pomešana su mi osećanja. Sada je gotovo, nema šta da se priča. Bog je tako hteo. FMP je rezultatski padao, u jednom momentu prodao je sve igrače, došli su mladi, a ja sam sa 23 godine bio maltene veteran. Zašto je došlo do toga da se igra sa klincima zaista ne znam. Nisam odlučivao o tome.“

Sećanje na trofejne godine u mlađim reprezentativnim kategorijama bude posebne emocije kod Labovića.

Četiri velika takmičenja i četiri zlane medalje. Zaista poseban period u životu svih nas koji smo bili deo tih uspeha. Sećam se punog „Pionira“ 2005. u finalu protiv Turske, mi prvaci Evrope, a ja MVP. I sad se naježim. To ne može da se zaboravi. Disali smo kao jedan, odlikovalo nas je veliko drugarstvo. Tokom sezone imali smo mnogo okupljanja. Svaki raspust išli smo u Novi Bečej, pa na turnire, živeli smo kao jedan i koji god trener da je došao prepoznao je taj talenat. Nezaboravno vreme, za ceo život.“

Guliverimage/imago/Aleksandar Djorovic

Nezaboravno je i iskustvo iz 2007. kada je Labović sa još nekolicinom vršnjaka iz selekcije U20 prekomandovan u seniorski tim na čelu sa legendarnim Zoranom Mokom Slavnićem.

Nemačka, Rusija, Turska…

„Bilo je mnogo lepih trenutaka u Nemačkoj, u Skajlajnersima, igrali smo finale Kupa, u Rusiji sam osvojio Kup sa Krasnaja Krilima… Imam mnogo lepih uspomena, a ponekad sam klubove menjao bezveze, menadžerska priča, kao tamo će ti biti bolje. Gde mi mi bilo najlošije? Aliaga Petkim. Došao sam već kada se klub raspao.“

Moka je imao petlju da pozove sijaset mladih igrača. Prošli smo kako smo prošli na šampionatu Evrope, a posle je reprezentaciju preuzeo Duda Ivković i sa tim istim igračima napravio rezultat. Slavnić je trebalo da dobije još jednu šansu, ali nije na meni da sudim. Napravio je smenu generacija, a jedino su Milan Gurović i Marko Jarić bili stariji. Osetio sam šta znači biti deo najjačeg tima, piše mi u biografiji da sam nosio dres reprezentacije Srbije na Evropskom šampionatu i ponosan sam na taj period iako nismo ostvarili dobar rezultat.“

Nekadašnji krilni centar bio je i u planovima Ivkovića, međutim, ostao je u sećanju kratak spoj iz 2012. i Labovićevo pismo upućeno selektoru koje je uzdrmalo srpsku košarkašku scenu.

Selektor je prokomentarisao da sam dugo slavio rođenje deteta i da sam se ugojio, a jedva sam stigao na prirpeme drugi dan kako mi se žena porodila. Sve je komplikovano ispalo, a sav bes izašao je iz mene. Da li sam se sa nekim konsultovao? Nisam, puklo je to u meni. Večito ja kriv, ja ovo, ja ono… Bio sam besan i morao sam to da izbacim iz sebe. Ne znam kako se to odrazilo na druge ljude i kojim očima me sada gledaju. To je već drugo pitanje. Može da se kaže da su mi posle toga možda, ponavljam možda, negde bila zatvorena vrata. Ipak, smatram da je pismo imalo uticaj. Malo je promenilo smer košarke jer su posle u državni tim došli ljudi koji zaista treba da igraju,“ naglasio je Labović.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare