"Hteo sam sebi da odsečem nogu": Od Frojda do Bojana

Skener 13. jun 201814:48 > 14:50
Alex Grimm/Bongarts/Getty Images

To je san svakog dečaka i devojčice koji se bave sportom: Veliko finale, puno publike, trofej u vašim rukama. Blicevi, zahtevi za intervjue, molbe za sponzorstva. Ali, svaka medalja ima dve strane, pa makar bila i zlatna.

Vrhunski sportisti se često suočavaju sa anksioznošću i depresijom van terena. Očekivanja su ponekad previše za njih, pa makar bili i prvi u onome što rade.

Lars Baron, Getty Images Sport

Ovaj problem izražen je pogotovo u individualnim sportovima, gde takmičari nemaju klupske drugove, već se bore i sa protivnicima i sa sopstvenim demonima. Koncept „Angsta“ ili primalnog straha teško objašnjivog rečima poznat je još od Frojda i Froma, a sada ćemo se malo dublje pozabaviti ovim problemom.

Zanimljiv odgovor na naše pitanje o problemima nakon završetka karijere i o tome da li bi sve uradio isto imao je Milorad Čavić.

„A šta je to što imam? Medalje? Hroničan bol, sa kojim ću morati da se nosim do kraja života zbog diskus hernije? Da ne zvučim previše ciničan, ponosim se svojim uspesima, što sam video svet, što sam se obrazovao na Berkliju, što imam sve što danas imam, i na to se ljudi uglavnom fokusiraju. Ono što ljudi ne vide i što retko kad neko želi da čuje i da zna je to koliko se neko žrtvovao i odricao da bi bio broj jedan na svetu. Nisam neko ko stalno misli da je trava zelenija na drugom mestu, ali zbog mnogih prilika koje sam ispustio zbog sporta, a najviše zbog zdravlja, nisam siguran da li bih pristao na isti put da mi je neko ponudio sve što danas imam“.

On sada drži motivacione govore i pokušava da pomogne sportistima i mladim ljudima

„U slobodno vreme volim da dajem motivacione govore, najviše deci, jer iako sam odrastao u SAD, imao sam poseban put u životu, drugačiji od svih mojih prijatelja tamo, kao i dece ovde. Veći deo života sam živeo u besu, i deo mog govora se bavi upravo time – kako je uticalo na formiranje moje ličnosti, kao vrhunskog sportiste, i kao oca danas“, kaže legendarni plivač.

Sara Isaković twitter

Kontaktirali smo još jednu poznatu plivačicu i studetnkinju Berklija, Saru Isaković iz Slovenije, kojoj je specijalnost psihologija i neurologija, pa je bila prava osoba za ovakvo pitanje.

Misliš li da su psihološki (mentalni) aspekt sporta i samog života malo zaboravljeni i zapostavljeni u ovom dobu brzog života, društvenih mreža, gde je sve na “klik”?

„U svom poslu, pokušavam da kombinujem sve to što sam naučila iz psihologije i neurologije i u treniranju svesnosti i obzervacije stvari u mojoj okolini kao način da ojačam osobu sa kojom radim i da ih opremim mentalnim veštinama koje će im pomoći da se izbore sa svim problemima. Živimo u tako “brzom” svetu, gde je većina naše pažnje usmerena ka laptopu, pametnom telefonu, gde je zadovoljstvo samo na jedan klik i navikli smo da nam je sve na “dohvat ruke”. Stalno nam nešto odvlači pažnju. Brzo zaboravljamo šta znači biti strpljiv, šta znači biti fokusiran na ono što se trenutno dešava. Često nismo svesni sebe i naše okoline, tako da smo na “auto pilotu” i često zaboravimo da napravimo pauzu, da razmislimo o nečemu, da imamo razumevanje prema drugim osobama i da pokušamo da se izborimo sa našim umovima, koji su ispunjeni stresom i lošim mislima. Samo nekoliko dubokih udaha i izdaha dnevno, samo malo više svesti o tome što se trenutno dešava oko nas, sat manje društvenih mreža, sat aktivnosti više, u zdravom telu – zdrav duh, nije baš neka viša matematika. Samo malo više pažnje“

Ipak, čini se da teniseri i teniserke imaju najviše problema sa anksioznošću i depresijom. Njihov sport je i mentalno i fizički krajnje isrpljujuć, a za rešavanje ovako kompleksnih problema se, jednostavno, nema vremena. Poznati američki igrač Mardi Fiš je imao napade panike.

„Tenis mi je zbog toga oduzet. Imao sam posao koji sam voleo i u kojem sam bio baš dobar. Bio sam na vrhuncu karijere i sve mi je to oduzeto zbog psihičke bolesti“, rekao je Fiš za ESPN 

Getty Image/ Richard Heathcote

Fiš je 2011. godine ušao među 10 najboljih na svetu, ali sada, kada se vrati unazad, ne smatra sebe ogorčenom osobom. Govori otvoreno o svojoj bolesti u nameri da pomogne drugima.

„Kada pričam o tome deluje terapeutski i na mene. To me je mučilo na početku – nisam govorio o problemu, držao sam sve unutra. Što više pričam, otkrivam mnoge ljude koji se bore sa istim situacijama. Što više čitam i istražujem, shvatam koliko se Amerikanaca se svakodneno bori sa nekom vrstom psihičkih teškoća. To mi je dalo utehu“, istakao je momak iz Los Anđelesa.

On je morao da prevaziđe barijere i progovori jer nije postojao vrhunski sportista sa kojim je mogao da se posavetuje.

„Želeo sam da to bude jedna od onih uspešnih priča – da budem neko na koga ljudi mogu da se oslone, znajući da moji vršnjaci i kolege koji se nisu izjasnili ili ne znaju mnogo o tome, verovatno pate od istih problema, a da toga nisu svesni. Očigledno je da sam se mučio da iznesem svoj slučaj. Jarko želim da imam uspešnu priču na kraju – želeo sam da odem pod sopstvenim uslovima i na kraju sam to i uradio“, otkriva Mardi, koji se neretko danima zatvarao u kuću i nije izlazio.

Čehinja Petra Kvitova se nije borila samo sa napadačima u svojoj kući. I ona je imala svoje unutrašnje demone.

Za nju, sve se promenilo zahvaljujući jednoj, jednostavnoj SMS poruci. Bio je februar i Čehinja je upravo sletela u Katar, u Dohu. Sedam meseci posle osvajanja svog drugog Vimbldona i četiri meseca pošto je stigla do nove titule u FED kupu, trebalo je da bude na vrhuncu. Ali nešto nije bilo u redu. Osećala se prazno, ravnodušno a nije mogla da objasni zašto.

Adam Pretty, Getty Images Sport

Kvitova se spremala za meč drugog kola protiv Srpkinje Jelene Janković kada je pogledala telefon. Među porukama je bila i ona od Davida Kotize, njenog dugogodišnjeg trenera.

„Mislim da je dobra ideja da napraviš pauzu. U suprotnom, ne znam koliko dugo ćeš se osećati ovako“, pisalo je u SMS-u.

Zatečena porukom, 28-godišnjakinja je znala da nešto mora da uradi. Razmišljaja je o tome četiri dana i četiri noći dok nije shvatila da je Kotiza u pravu. Njih dvoje su razgovarali o njenim osećanjima u januaru, tokom turnira u Sidneju, kada je Petra umalo zaplakala. Bila je iscrpljena – mentalno i fizički.

„Osećala sam se užasno i nisam razumela šta nije bilo u redu sa mnom. Pobedila sam Jarmilu Gajdošovu i osetila se kao da želim da zaplačem. David i ja smo bili u liftu i rekao mi je da želi da razgovara sa mnom. Rekla sam ‘Dobro, jer i ja moram da razgovaram sa tobom’, i oboje smo mislili na istu stvar. Kazao je da me je video sa istom energijom kao sa kraja sezone u Singapuru. Odgovorila sam mu da sam se osećala kao da je već tada bio kraj sezone, a ona je tek počela. Bilo je veoma zabrinjavajuće“, otkrila je Kvitova.

Ona je propustila turnire u Indijan Velsu i Majamiju i većinu vremena je provela spavajući ili ležeći na plaži. Kada se vratila tenisu u aprilu, njen pozitivni stav opet je bio tu.

Čim su na površinu izašle ovakve priče, oglasile su se i legende ovog sporta kao što su Andre Agasi, Pet Keš i Kris Evert, koji su priznali da su imali velike probleme i tokom karijere i nakon što su se povukli. Evertova je imala napade anksioznosti nakon porođaja. Zato, polako ali stidljivo, najviši zvaničnici tenisa počinju da se hvataju u koštac sa ovom planinom od problema.

Clive Brunskill/Getty Images

„Naši turnirski psiholozi i psihoterapeuti su u stalnom kontaktu sa igračima tokom godine. Kada igrač izrazi psihološke brige, mi imamo infrastrukturu koja ga vodi do prikladnog terapeuta. Kada su turnirski fizioterapeuti i psiholozi zabrinuti za psihičko i emotivno zdravlje igrača, preporučimo mu da potraži pomoć i asistiramo prilikom pokretanja adekvatne nege. Naši fizioterapeuti i psiholozi su u bliskom kontaktu sa igračima i kada vide neki uznemirujući znak, odmah pokreću akciju za prikladnu pomoć“, izjavio je Sajmon Higson, portparol Asocijacije teniskih profesionalaca.

Snuker je u poslednjih nekoliko godina doživeo ogroman rast u popularnosti. Glavna zvezda ovog sporta je Roni O‘Saliven, koji je ceo život vodio veliku bitku, i sa drugima i sa samim sobom.

„Jednom sam razmišljao da odsečem levu nogu jer nisam mogao da je držim mirnu, stvarno jesam. Mislio sam da stavim drvenu nogu da ne bih promašivao“, kaže Roni.

I deo njegove popularnosti je zbog toga što fanovi znaju kroz šta je sve prolazio van takmičenja. No, ni tu nije kraj.

Nedavno, među glavnim vestima pojavila se i priča o Bojanu Krkiću. Naslovi su bili „Mogao je da bude novi Mesi“. On se tek sada, deceniju nakon problema, oglasio o svemu što se dešavalo kada se kao tinejdžer probio u prvi tim Barselone i preko noći postao mega-zvezda.

„Otišao sam na Mondijal za kadete i niko nije znao za mene. Kada sam se vratio, nisam mogao da izađem na ulicu. Nekoliko dana kasnije debitovao sam protiv Osasune, četiri dana nakon toga zaigrao sam u Ligi šampiona. Onda je usledio gol protiv Viljareala, pa poziv iz seniorske reprezentacije. I sve je bilo dobro, ali glava ti se napuni raznim stvarima, a onda je u jednom trenutku telo kaže – stani! Pričao sam sa ljudima koji su osećali kao da im srce kuca 1.000 puta u minutu. Kod mene je bila vrtoglavica, osećaj da sam bolestan i 24 sata dnevno. Postojao je jak pritisak. Osećao sam se dobro kad sam ušao u svlačionicu pred meč sa Francuskom, ali onda su krenuli panika i vrtoglavica, kada su me odneli na klupu za rezerve. To je bio prvi put. Kada je došlo Evropsko prvenstvo, odlučio sam da ne idem, već da se izolujem“, ispričao je Bojan.

Potom je otkrio da je za njegovu bolest znao tadašnji selektor Španije Luis Aragones, kao i sportski direktor Fernando Jero.

„Jero se svaki dan raspitivao kako sam. Dan pre saopštavanja spiska javili su mi – Bojane, zvaćemo te! Išao sam na trening i rekao im da me boli što to moram da kažem, ali da ne mogu da idem. Pujol mi je rekao da će biti uz mene, priznao sam mu da pijem lekove, da sam na ivici. A, onda su osvanuli naslovi: „Španija zvala Bojana, a Bojan je rekao ne“. Sećam se posle toga kad sam bio u Mursiji da su me ljudi vređali. Nisu znali, mislili su da neću da igram. Bilo je teško, ali tada me više nije ni zanimalo šta misle. Najviše me je iznerviralo što pretpostavljam da je taj naslov došao od nekog iz saveza. Kako možeš da me staviš na spisak, a razgovaraš sa mnom dan ranije i znaš kako se osećam. Osećao sam se veoma usamljeno“, rekao je Krkić.

„U intervjuu za klupsku televiziju rekao sam da mi treba odmor. Znao sam da to nije tačno i da nije u redu, ali već tada je bomba eksplodirala. Samo smo pokušavali da ugasimo požar. Morao sam da pobegnem, na bilo koji način. Sada, deset godina kasnije, kada pogledam, ne čude me reakcije. Govorili su mi: „Da si više bio kur..n sin, uradio bi više. Jer što si bliže vrhu, moraš više da budeš takav“. Ali, ne mogu ja to“, zaključio je Bojan, koji je zvanično član Stouka, a nedavno završenu sezonu je proveo na pozajmici u Alavesu.

Mi smo odlučili da zakopamo malo dalje u prošlost, pa smo pozvali proslavljenu odbojkašicu Branku Sekulić.

„Ja nisam imala takvih problema. Imala sam strah pred utakmicu, naravno, ali onaj normalan, pozitivan strah. Kada bih izašla na teren i čula huk publike, zaboravila bih na taj strah. Na kraju krajeva, za to trenirate, kada izađete na teren, samo nastavite da radite to što ste trenirali“.

David Ramos/Getty Images

Legendarna „Baki“ je svesna ovih problema koje imaju sportisti.

„Kada sam ja igrala devedesetih, o tome se uopšte nije pričalo, bilo je „tabu“. Ako je neka od igračica imala takvih problema, mogla je da priča samo sa ostalim igračicama i ostajalo je striktno među nama. To se nije uzimalo kao ozbiljno. Drago mi je da se sada to shvata kao ozbiljan problem, što i jeste. Sve je više tog „mentalnog koučinga“ i to je za pohvalu“.

Njen suprug je španski doktor Antonio Tome, jedan od najboljih fizioterapeuta sveta, koji često preuzima i ulogu psihologa. Trenutno radi u odbojkaškom klubu Kemik Police, a na poziv pomaže u mnogim nacionalnim timovima i mnogim drugim sportistima.

„Sada je taj problem veoma izražen jer je pritisak na sportistima ogroman. Video sam vest o Krkiću i na žalost, moram da kažem da me ne čudi to što sam video. Sportisti su mnogo prepušteni sami sebi, pogotovo fudbaleri. Misli se, pa šta, prima tolike milione, šta bi njemu moglo da fali? Na površini, sve to izgleda divno, vidite ih nasmejane, znate koliku platu primaju, ali postoje i ona druga 22 sata u danu kada su sami sa sobom“

Na pitanje kako rešiti taj problem, odgovor je veoma kompleksan.

„Pre svega, mora da se to shvati kao ozbiljan problem i da se odmah prijavi. A što se tiče rešavanja, za svaku osobu je različito, jer smo svi mi različite osobe. Zavisi i od vrste sporta, jer svaki sport iziskuje različite i specifične napore. Sportisti moraju da shvate da je to na terenu samo delić njihovih ličnosti. Onaj mnogo važniji deo je van terena. A tek onda možemo da počnemo sa rešavanjem problema“, zaključio je Tome u razgovoru za Sport Klub.

Gregory Shamus Getty Images Sport

Kako psiha može da utiče na performansu igrača mogli smo da vidimo i nedavno u dva velika finala. Čuvar mreže Liverpula Loris Karius je napravio dve velike greške u finalu Lige šampiona protiv Reala, dok je Džej Ar Smit imao neobjašnjiv potez u prvom meču velikog NBA finala između Klivlenda i Golden Stejta. Ono što su uradili može samo i jedino da se opiše „pomućenom glavom“. Karius je imao i potres mozga, ali nećemo sada da previše širimo temu, jer je to tema za još jedan bar ovoliki tekst.

Za kraj, odvojićemo se malo od sporta. Ovo je problem sa kojim se suočava celo čovečanstvo. Nemojte kriti vaše demone, nemojte se kriti od vaših demona. Nije sramota imati demone. Uvek je lakše kada pričate sa nekim. I uživate uz Sport Klub.