Nađa Komaneči: Savršena desetka

Ricardo Nogueira/Getty Images

Stefanija Komaneči je bila trudna i gledala je na TV-u rusku bajku, u kojoj je glavni akter bila devojčica Nadježda, koju su svi zvali Nađa.

Nekoliko meseci kasnije u ruminskom gradiću Onešti, rodila se Nađa Komanači. Sa samo šest godina, Nađa se sa drugaricama u školskom dvorištu igrala gimnastičarke. Kako samo sudbina zna da režira životna scenarija, u tom trenutku se obližnjom ulicom šetao poznati gimnastički trener Bela Karolji i video neverovatno savitljivu devojčicu koja je na betonu pravila savršenu zvezdu.

Već sa sedam godina, ozbiljno je trenirala. Godine 1969. debitovala je na nacionalnom šampionatu. Bila je trinaesta, ali je taj broj za nju bio srećan, jer je već sledeće godine bila prva. Onda je 1971. učestvovala na prvom međunarodnom takmičenju, duelu između Rumunije i Jugoslavije i sjajno se pokazala. Prvi veliki međunarodni uspeh je došao 1975 kada je samo sa 13 godina skoro „počistila“ sva zlata na Evropskom prvenstvu u norveškom Skienu. Samo na parteru je bila druga.

Ako ne pratite gimnastiku, postoje oni koji su dobri na jednoj spravi i oni koji su dobri u višeboju, da neko dominira na svim spravama, to je izuzetno, izuzetno retko. Trenirala je šest do osam sati dnevno, sa robotizovanom preciznošću izvodila je i najkomplikovanije vežbe. Ali, „šta zna dete“ šta je gimnastičko savršenstvo i komunstički režim. Nađa je jedino znala da joj je lepo dok trenira i bežala je u halu kad god je mogla.

„Vežbala sam i više nego što je trebalo. Bela bi mi rekao da uradim taj dan pet vežbi na gredi, ja bih uradila sedam“, seća se Komaneči.

Bob Levey/Getty Images

Uspeh je sledio uspeh i u martu 1976. u Medison Skver Gardenu u okviru priprema za Olimpijske Igre u Montrealu, dobila je nezapamćenu „desetku“ na dvovisinskom razboju. Dobila je cveće i poljubac od jednog simpatičnog mladića kao nagradu. Nije znala zašto, ali mnogo joj se svideo taj poljubac.

Povezano

 U Montrealu, sa tananih 14 godina, nastavila je da ređa desetke, koje semafor nije mogao da zabeleži. Pisalo je: Nađa Komaneči: 1.00. Osvojila je tri zlata i jedno srebro.Medalje i nagrade su se ređale kao na traci, a postala je prvo žensko i prva maloletnica, koja je dobila „počasni komunistički orden Nikolaja Čaušeskua“ koji joj je dodelio sam Čaušesku.

„Nikada nisam gledala u semafor jer sam uvek od prilike znala kako sam odradila vežbu. Onda sam videla da piše 1.00. Pomislila sam da sam sve uprskala, samo što nisam zaplakala, ali onda mi je trener rekao da je to zapravo desetka“, kaže Nađa.

https://youtube.com/watch?v=Yi_5xbd5xdE

Nakon toga su joj se roditelji razveli, teret slave ju je pritiskao, a izlazak iz zemlje joj je onemogućen osim na takmičenja. Tako nešto nije moglo a da ne ostavi uticaja na njene rezultate i psihičko i fizičko stanje. Pokušala je samoubistvo 1975. tako što je popila izbeljivač, ali na sreću, njen organizam je bio jači i od toga. Počeo je dugi proces oporavka. Vežbala je malo po malo, radila sa psiholozima, ali to što je nju mučilo nije moglo da se izleči u Rumuniji. Vidno gojazna (za gimnastičke standarde) i nesrećna, osvojila je „tek“ četvrto mesto na Svetskom prvenstvu 1978.

#related-news_0

 Na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. bilo je bolje. Bila je prva na gredi i podelila zlato na parteru, a bila je druga u timskoj konkurenciji, kao i u višeboju. Bela Karolji je kipteo od besa i tvrdio je da je zaslužila više i da su sovjetske takmičarke favorizovane. To nije primljeno sa oduševljenjem u Rumuniji, a počele su i glasine da navodno ima aferu sa sinom Nikolaja Čaušeskua. Nađi je bilo dosta svega.

Godine 1981. objavila je kraj karijere odradivši turneju po 11 gradova na kojoj je skupljala „novac za državu“. Skupila je 250.000 dolara od čega je njoj pripalo celih hiljadu. Oprostila pred prepunom halom u Bukureštu se sa pet olimpijskih, dve svetske i devet evropskih titula. Ipak, pošto je bila javna ličnost i već „obeležena“, praćen je svaki njen pokret i svaka njena reč u Rumuniji. Da stvar bude gora, Bela Karolji je kao „loš uticaj“ proteran iz zemlje i njenog života.

Meg Oliphant/Getty Images

„Život je nepodošljivo mračan i monoton“, napisala je u autobiografiji.

Od 1984. do 1989. radila je kao malo trener, a više bila politički zatvorenik, simbol svega što nije želela da bude. Plašili su se da ne pobegne i to sa pravom. Došlo je do „granice pucanja“ i Nađa je 1989. iskoristila šansu da zaista pobegne, kada je putovala sa jednom mladom ekipom. Preko Mađarske i Austrije, konačno je stigla do Sjedinjenih Država, odnosno, Njujorka. U Njujorku, živela je kod Konstantina Penaita, sa kojim se sprijateljila u Rumuniji.

Ni u „zemlji slobodnih i domu hrabrih“ nije lako na početku. Bila je iz komunističke zemlje, davno su prošli dani Montreala i većina ljudi se nije sećalo njenih dostignuća. Sa druge strane, Penait je bio oženjen čovek sa četvoro dece i tako je stekla imidž nekoga ko „nosi treš odeću, prevelike kolidžine šminke i razbija porodice“. Zarađivala je za goli život reklamirajući opremu za gimnastiku i aerobik, a neretko i donji veš.

Getty Image /Christopher Lee

Možda je promenila zemlju, ali njen položaj se nije promenio. Ispostavilo se da ju je Penait iskorišćavao na sve moguće načine predstavljajući se kao njen „menadžer“. Jednoj osobi je to bilo sumnjivo, a ta osoba je bio niko drugi do Bela Karolji, koji je „potegao veze“ da sazna sve što se dešava i došao do najgorih saznanja. Pokušaj da se Nađa izbavi bio je gotovo nemoguć jer je kontakt sa njom bio izvodljiv samo preko Penaita.

Ali, Karolji je imao rešenje i za to, pa je tako mudro smislio preko svog prijatelja, ragbi trenera Aleksandra Stefua, plan da vrati Nađu. Ona bi se ponovo pojavila na mestu uspeha u Montrealu, za 150.000 dolara. Naravno, Penait je prihvatio ponudu. Ceo događaj se završio tako što je Komaneči bila sva modra, ali konačno slobodna. Penait je bio bogatiji za 150.000 dolara, ali to je bilo poslednje što će uzeti od Nađe.

Onda se uselila kod Stefua, ali kako mir i tišina jednostavno nisu bili suđeni ovoj dami, Stefu je ubrzo tragično izgubio život u ronilačkoj nesreći. I tek sada, na samom kraju, u priču ulazi glavni junak.

Neko ko je godinama pokušavao da dođe do zarobljene junakinje, bezuspešno. Te 1994. stigao poziv od Barta Konera, momka kojeg je prvi put upoznala onomad u Medison Skver Gardenu, kada je zabeležila prvu desetku. Da, Bart Koner je bio taj čiji joj se poljubac svideo. Ljubav je buknula i preselila se kod njega u Oklahomu. Onda se juna 2001. vratila u Rumuniju prvi put, gde su se venčali uz najviše počasti. Godine 2006. rođen je i Dilan Pol Koner.

Getty Image/ Cameron Spencer

Njen put nikada nije bio ravan, lak i prav, ali je možda i najbolji primer da nikada ne odustajete od svojih snova i ciljeva, pa čak i kad uđete u seriju grešaka i koliko god daleko izgledalo. O Nađi Komaneči je napisano bezbroj knjiga, snimljeno nekoliko filmova, evo, napisan je i ovaj tekst, ali čini se da nikada nije dovoljno dobro, da svi uvek nešto propustimo i učinimo joj poetsku nepravdu, da to nije kao njena čista desetka.

Sada je građanka Sjedinjenih Država i nosilac Olimpisjkog ordena, i to dva. Jedan od najtežih poteza na dvovisinskom razboju nosi ime po njoj. Milioni dece sada dobijaju ime po njoj, a ne po junakinji ruske bajke. I dalje „nosi treš odeću i prevelike količine šminke“. I da, posle svega, i dalje je lepa…