Stvarno su bili – "Magični Mađari"

Skener 26. mar 202012:03 > 12:17
Getty Images, Bongarts

Obično, kada se pokrene neka sportska tema, mišljenja su podeljena. Za neke stvari, postoji čak i više od dva kandidata i načina posmatranja.

Ipak, ima jedno važno sportsko pitanje, na koje će vam svi u horu odgovoriti isto, a to je: Najbolji tim koji nije osvojio Svetsko prvenstvo u fudbalu je? A odgovor glasi: „Magični Mađari“ sa početka pedeseth. Kada su bili u svom zenitu, izgubili su jedan jedini meč, a to je bio upravo onaj koji je najviše značio od svih – finale Svetskog prvenstva u Švajcarskoj 1954.

Cibor, Puškaš, Kočiš, Hidekuti i ostali su, jednostavno, bili godinama ispred vremena u kome su igrali. Poigravali su se sa protivnicima kako im se prohtelo. Bili su brži, fizički spremniji, tehnički i taktički obučeniji i mogli su da izgube samo ako potcene one sa druge strane travnjaka. Upravo se to desilo tokom „Čuda u Bernu“, uz niz nesrećnih okolnosti koje su ih zadesile tokom tog Svetskog prvenstva. Ali, doći ćemo do toga.

Nije baš da su Mađari i fudbal bili u svađi između dva velika rata, nije baš da nisu videli loptu, pošto su igrali finale Svetskog prvenstva 1938. i izgubili od italije. To je iznedrilo jednu drugu generaciju majstora. Svet je čuo za „Magične Mađare“ 1952. kada su u velikom stilu osvojili olimpijsku krunu. U finalu je stradala Jugoslavija sa 2-0. Ništa od toga nije bilo slučajno. Koliko su bili inovatori, Mađari su isto toliko učili od najboljih. Trebalo je da budu i na Svetskom prvenstvu u Brazilu dve godine ranije, ali nisu imali novca za put.

https://youtube.com/watch?v=_wij-MmPdbM

Selektor je bio Gustav Šebeš. Rođen u Austrougarskoj, Šebeš je iz prve ruke učio od austrijskog „Wunder“ tima tridesetih godina, od njihovih trenera i igrača. Šebeš je imao odrešene ruke mađarskog režima zato što ga je podržavao. Bio je veliki socijalista i to nije krio, pa mu je dozvoljavano da implementira svoje metode treninga.

Povezano

 Tome što je naučio u Austriji dodao je treninge u bazenu kojim bi povećao kapacitet pluća svojim igračima. Sa doktorima je satima i danima sastavljao režime rada. Zabranio im je da piju i da puše, što danas zvuči potpuno normalno, ali tada je bilo nezamislivo. Umesto u večernje islaske, Šebeš je vodio svoje igrače u muzeje. Pričao je sa svakim posebno, marljivo je vodio beleške i pratio napredak svakog od njih.

Šebeš je znao i to da ako su igrači uigrani, to će reprezentacija biti bolja. Zato je većinu poslao u MTK. Jedan deo je igrao za Kišpešt Honved. Krajem četrdesetih, imao je širom Mađarske razvijenu mrežu skauta koji su tražili dobre igrače. Kada bi ih našli, imali su širok izbor – MTK ili Honved.

„Svoje prste“ u ovaj tim umešao je i Englez Džimi Hogan. Igrao je finale FA kupa sa Fulamom 1908. Onda se preselio u Austriju da radi. Pomešao je svoje znanje iz Engleske sa znanjem iz Austrije i radio u MTK. Često je razgovarao i razmenjivao mišljenja i ideje sa Šebešom. Bila je to, što bi se reklo, savršena fudbalska oluja.

Getty Images Bongarts

Kolevka fudbala Engleska pozvala je to čudo „sa druge strane Gvozdene zavese“ da odigra prijateljsku utakmicu na Vembiliju. FA je bila u zavadi sa FIFA i Engleska nije igrala velike turnire do 1950. Kada su otišli u Brazil, mislivši da fudbal pripada samo njima, nisu se baš proslavili. Ipak, Ser Stenli Metjuz, Sten Mortensen, Bili Rajt i Ser Alf Remzi su smatrali da su i dalje bez konkurencije najbolji na svetu. Zvali su Puškaša „debeljko“. Kako su se samo prevarili.

Nakon velikog broja neprijatnosti koje su doživeli u Londonu, „Zlatni tim“, kako su ih zvali u Mađarskoj, ponizio je Engleze 25. novembra 1953. pred 100.000 skamenjenih gledalaca sa 6-3. Ferenc Puškaš je postigao dva gola, dok je het-trik upisan na račun Nandora Hidekutija. Osnivači fudbala nisu mogli da se pomire sa sudbinom, pa je revanš zakazan na Nep stadionu u Budimpešti. Bolje za njih i da nije, prošli su još gore, bilo je 7-1 za Mađare.

Ali, i Englezi su mnogo naučili iz tog dvomeča. Počeli su da primenjuju mađarske metode treninga i „wingless“ formaciju uz koju su osvojili Svetsko prvenstvo 1966.

Oni su jednostavno bili bolji u svemu od nas. Nismo znali ko gde igra, ko šta igra, bilo je to nešto što nikada nismo videli. Bili su kombinacija naše fizičke snage i brzih dodavanja i lepote igre Južnoamerikanaca„, pričao je Stenli Metjuz.

Getty Images Bongarts

Mogao je sve sa tom levom nogom. Kada bi krenuo ka golu, ništa nije moglo da ga zaustavi. Bio je kao bik kada vidi crveno“, rekao je Metjuz o tom „debeljku“ Puškašu.

Mađari su igrali totalni fudbal pre totalnog fudbala. Prvi su uveli ubacivanje „iz drugog plana“ tako da nikada niste znali odakle vam preti opasnost.

„Gustav nam je stalno ponavljao da kolektiv uvek pobeđuje pojedinca. Stalno nam je ponavljao da mora da postoji harmonija, kada napadamo, onda svi napadamo, kada se branimo, onda se svi branimo“, govorio je Ferenc Puškaš.

Ali, problem je za protivnike bio i to što su često menjali strane i pozicije i nije se moglo ni da se pretpostavi ko će biti taj koji „napada iz drugog plana“.

„Zavisilo je od stanja na terenu i našeg raspoloženja. Ali, znalo se, ako recimo ja krenem napred, onda Hidekuti i Kočiš ostaju nazad i čekaju šansu iz drugog plana. Ako ode Kočiš, onda ja ostajem. Dogovarali smo se u trenutku, pogledom“, objasnio je Puškaš.

Revolucionarna i fleksibilna 2-3-3-2 (neki je zovu i 3-5-2, zavisno kako gledate) formacija zadavala je sve moguće vrste migrena protivnicima. Leka još nije bilo. Da je pred Svetsko prvenstvo 1954. u Švajcarskoj bilo kladionica, sigurno bi na konačnu pobedu Mađarske kvota bila izuzetno mala.

Tako je i izgledalo sve do finala, gde im je protivnik bila Nemačka. Samo, pre toga, stari lisac Sep Herberger je u meču, koji su odigrali u gupnom delu takmičenja, kao da je znao da će se ponovo videti, na teren poslao potpuno rezervni tim. Mađari su pobedili sa 8-3 i mislili da će isto tako biti i u finalu. Stvar će upornim Nemcima olakšati i to što je Valter Librih povrdio Ferenca Puškaša, pošto mu je slomio kost u članku. Sada, to bi značilo visemesečnu pauzu, a tada, treneri su molili Ferenca da se čuva za finale.

U mitskom četvrtfinalu,, poznatijem kao „Bitka kod Berna“, kada su Mađari u četvrtfinalu savladali Brazil sa 4-2, padali su golovi i „glave“. Pobedili su, ali nisu iz te tuče izašli neoštećeni, što će se videti u finalu. U polufinalu protiv Urugvaja, Puškaš opet nije igrao. I bez njega, Mađari su rutinski došli do 2-0. Strelci su bili Cibor i Hidekuti. Činilo se da će to biti lagano krstarenje do finala.

Getty Images Bongarts

Ali, Urugvajci su preko Huana Hoberga u poslednjih 15 minuta došli do izjednačenja. Mađari su u produžetku opet dodali gas i pobedili sa 4:2. Junak je bio Kočiš. Došli su do finala sa čak 25 postignutih dolova. Ali, ona najvažnija lekcija, ipak, nije bila naučena. Igrali su, sasvim bespotrebno, već dobro pretučeni protiv Brazila, 30 dodatnih minuta protiv ništa nežnijeg Urugvaja.

Roviti Puškaš je bio pod znakom pitanja za finale. Ali, samo za one koji ga nisu poznavali. „Galopirajući major“ bi ovakav meč igrao, koja god da je cena. Vidno hramljući, pred 60.000 gledalaca, u šestom minutu, uspeva da dovede Mađare u vođstvo. Dva minuta kasnije, Cibor je udvostručio vođstvo i činilo se da je priča ispričana.

#related-news_0

 Verovatno bi tako i bilo da je protivnik bio bilo ko drugi osim Nemačke. Maks Marlok smanjuje, da bi Helmut Ran izjednačio pred kraj prvog poluvremena. Ran je ponovo postigao šokantan gol u 84. minutu. Puškaš je u nadoknadi vremena izjednačio za 3-3, ali je gol poništen. Kasnije, uz pomoć radio prenosa i sačuvanih snimaka, izvučena je kakva-takva statistika sa ove utakmice. U svim segmentima, osim u postignutim golovima, Mađari su bili bolji. Uzalud. Dogodilo im se „Čudo u Bernu“.

Bilo je ovo više od utakmice, jer se politička situacija u domovini zaoštravala. Igrači su popadali po travi, verovatno znajući da je to bila poslednja šansa. Znao je i taj blistavi um Gustav Šebeš. Njihove sumnje su se ubrzo obistinile. Posle poraza od Nemačke, imali su seriju od 18 mečeva bez izgubljene utakmice. Onda je došla politika. Raspao se i tim MTK, kao i Honved. Većina njih je napustilo zemlju i čak kasnije igralo za druge reprezentacije.

Godine 1993. u Budimpešti je organizovano okupljanje preživelih članova ovog legendarnog tima. Koliko im je bilo lepo, toliko je bilo i teško. Bila je to lavina emocija, pogotovo zato što se neki do tada nisu ni vraćali u Mađarsku.

Ljudi misle da vreme leči sve rane, ali to ne važi za našu ranu. Sada, kada god me neko podseti na Svetsko prvenstvo 1954. ja počnem da plačem. To je kao noćna mora iz koje nikako da se probudite“, rekao je legendarni golman Đula Grošič.

Kako prolazi vreme, sve je manje onih koji su ih gledali svojim očima. Poslednji iz zlatnog tima preminuo je upravo Grošič 2014. Priča o njima sve više postaje bajka. Verovatno, svaka nova generacija dodavaće joj neki svoj pečat. Ipak, u jedno možemo biti sigurni. Dok bude fudbala, biće i priče o „Magičnim Mađarima“…