Pit Maravič: Košarkaški buntovnik sa razlogom

Getty Images Ian Walton

Pit Maravič je verovatno najmaštovitiji igrač koji je ikada kročio na NBA partket. Kao košarkaški umetnik, smatrao je da ga niko ne razume i na kraju platio punu cenu svoje genijalnosti.

Rodio se 22. juna 1947. u gradiću Alikvipa u Pensilvaniji. Otac mu je bio košarkaški trener i već od druge godine, najbolji drug Pita postaje košarkaška lopta. Legenda kaže da je skoro odmah počeo da pokazuje znake svojeglavosti ili onog rečima teško opisivog umetničkog dara, zavisno od vaše slobodne interpretacije.

U srednjoj školi, bio je totalno neverovatan na terenu, ali ništa manje neverovatan van parketa. Zbog nestašluka, od kojih neki i nisu za nabrajanje i pohvalu, tri puta je menjao srednju školu. Jedan od trenera je njegov divlji pokret šuta poistovetio sa pokretom kada banditi u „Western“ filmovima izvlače pištolj i pucaju. Od tada će Pit Maravič biti „Pistol Pit“.

Posle tih srednjoškolskih putešestvija upisuje koledž Luizijana Stejt, gde je trener, gle čuda, njegov otac Pres. Iako će uvek ostati zapisan kao jedan od NBA velikana, sigurno će još više biti upamćen po NCAA karijeri. Beležio je brojke od kojih se vrti u glavi, a koje, ako budu ponovljene, onda to teško da će učiniti stavnovnik ove planete, bar genetski gledano.

Povezano

A sve je počelo neizbežnim optužbama za nepotizam. Pres je zapravo imao veliki uticaj na njega, njegov odnos sa sinom bio je sušta suprotnost nepotizmu jer je znao da je Pit nešto posebno i zato je njega posebno „maltretirao“ treninzima.

U prvoj sezoni je imao prosek od 43.6 poena po meču, u drugoj 43.8, u trećoj 44.2 i u četvrtoj 44.5. To je u proseku 44.2 poena po meču u NCAA karijeri. A samo dodajte tome činjenicu da tada još nije uvedena trojka i sve ostale reči će biti suvišne. Tri puta je izabran u prvu NCAA petorku, jednom je bio igrač godine, ali nikada nije bio omiljen u medijima, jer je imao 197cm i jedva 70 kilograma, dugu kosu, šiške preko očiju, bio je buntovnik, vodio je, slobodno se može reći „hipi“ život.

Getty Images Sport, David Cannon

Na NBA draftu izabran je 1970. kao treći pik prve runde od strane Atlante. U prvoj sezoni je odigrao 81 meč uz prosek od 23.2 poena. Tako je ušao u prvu debitantsku petorku, a sledeće tri sezone je imao prosek od redom 19.3, 26.1 i 27.8 poena, a takođe mu je iz godine u godinu i rastao prosek asistencija. Kada mu je istekao ugovor sa Atlantom, trejdovan je u Nju Orleans Džez za ni manje ni više nego šest igrača (četiri aktivna i dva pika na draftu!)

#related-news_0

Ako je bilo mnogo poena u Atlanti, onda ih je u Nju Orleansu, koji se savršeno uklapao u njegovu ličnost, bilo još više.

Recimo, 1977. je imao 31.1 poen po meču, a najbolji duel karijere odigrao je u Medison Skver Gardenu, gde je Njujorku utrpao 68 poena. Ali su sve češće bile povrede i serije utakmica u kojima kao da je bio odsutan. Svakome ko i malo zna o tome, bilo je jasno da je depresivan, a takođe je imao i fizičkih problema jer je vodio totalno asketski život i držao strogu vegetarijansku dijetu.

Krajem 1979. potpisao je za Boston Seltikse, u koje je bio zaljubljen od najmlađih dana i gde je igrao njegov idol Bob Kuzi. Ipak, tamo se nije naigrao i posle te sezone je odlučio da mu je dosta košarke. Slučaj je hteo da upravo u toj poslednjoj sezone bude uvedena trojka. Imao je 10-15, znači 66.7%, dok se danas svaki procenat preko 40 smatra fantastičnim.

Kada pogledate ove brojke, jedna stvar će vam verovatno biti potpuno neverovatna: Niko nikada nije rekao da je Pit Maravič sebičan. Otvoren saigrač – pronađen saigrač, uz obavezno bar jednu fintu. Karijeru je završio bez titule, kao dvostruki član prve NBA prve petorke i petostruki Ol Star igrač. Izabran je u Kuću slavnih 1986, a dve godine kasnije je ostavio srce na košarkaškom terenu (umro je od infarkta dok je igrao „basket“), kako mu je i priličilo, mada se priča da mu je tada život već bio potpuni haos.

Getty Images Sport, Ian MacNicol

Hobi „Pistol Pita“ bio je da puni protivničke koševe i to ne iz zicera i sa poludistance, već iz najnemogućijih pozicija, po mogućstvu sa ogromnim lukom ili o tablu. Pred meč, niste imali pojma da li će doći raspoložen da postigne XYZ poena ili pod uticajem alkohola i ko zna kojih drugih sredstava. Da li će poslušati trenera bar jednom ili ceo meč dirigovati po „svojim notama“?

Ostaće uvek taj gorki utisak da je mogao i morao više u rezultatskom smislu, ali onda ne bi bio Pit Maravič. Uspeo je da „premosti“ NBA u teškom periodu između generacije Vilta Čejmberlena i Bila Rasela pa do dolaska Lerija Birda i Medžika Džonsona. Malo je govorio, a kada bi govorio, to bi uglavnom bilo nešto protiv rata u Vijetnamu i protiv rasne diskriminacije. Govorio je mnogo više na terenu, a ako pogledate njegove snimke, videćete da je bio daleko ispred svog vremena, pa možda i ispred današnjeg…