Aleksić za SK: Na Instagramu sam saznao da me prodaju?!

REUTERS/Murad Sezer

Nekada jedan od najvećih talenata srpskog fudbala u obimnoj i iskrenoj ispovesti za Sport Klub govori o brojnim nepoznatim detaljima iz karijere, anegdotama, neprijatnim iskustvima.

REUTERS/Murad Sezer

Zašto je bio primoran da ode iz Vojvodine i kome najviše zamera zbog toga? Na koji način mu se jedan sujetni trener osvetio zato što je odbio da mu pruži ruku? Kako je na Instagram nalogu kluba saznao da je na transfer listi?

Fudbalski put Danijela Aleksića je čudan i komplikovan, ali nikada nije prestao da veruje u sebe. Danas je na vrhuncu karijere sa ubeđenjem da su najbolji dani tek ispred njega.

Za prvi tim Vojvodine debitovao je sa 16 godina i pet dana. Pratili su ga skauti brojnih klubova, evropski velikani. Na kraju odlazi u Đenovu.

Tu se ja nisam mnogo pitao. Samo mi je rečeno: ’Sutra ideš u Italiju’. I morao sam da odem. Bili smo na sastanku u Đenovi i nisam bio zadovoljan ponudom za sebe, pa nisam hteo da potpišem ugovor. Nisam imao problem da ostanem u Vojvodini, ali mi je Miodrag Pantelić, tadašnji sportski direktor rekao: ’Bolje da ostaneš tu jer za tebe neće biti mesta u timu’. U lice sam mu poručio da treba da ga bude sramota i od tada mu se ne javljam. On je u tom momentu bio vojnik kluba i imao je zadatak koji je morao da uradi. To sam mu baš zamerio i krivo mi je jer smo godinu dana pre toga bili cimeri. On je bio najstariji, a ja najmlađi u ekipi. Često smo razgovarali i znao je celu priču i mislim da nije ispao fer prema meni, iskren je na početku razgovora za Sport klub Danijel Aleksić.

Danijel potom nastavlja da se priseća događaja od pre više od 10 godina kada se o njemu govorilo kao velikom potencijalu.

REUTERS/Alberto Lingria

To se sve brzo dešavalo. Bombastčni naslovi, razni klubovi, hoće te ovaj, hoće te onaj. Uglavnom zbog igara u mlađim reprezentativnim kategorijama gde sam ja bio bitan igrač, bio sam kapiten jedne dobre generacije, pričalo se puno o meni i sve je to pratilo jedno drugo. Vojvodina je bila svesna toga, ja sam bio klinac od 15-16 godina.  Za prvi tim sam debitovao sa 16 godina. Sa ove distance mi to zvuči nestvarno. U tom trenutku misliš da sve znaš, da si spreman, a zapravo si daleko od potrebnog nivoa jer to nije prirodno. Koliko god si ti dobar i imaš talenat, sa 16 godina nemaš fizičku spremu i ne možeš da odgovoriš zahtevima profesionalnog fudbala. U kadetima i omladincima sam bio dominatan. Mi smo imali odličnu generaciju, pobeđivali Zvezdu i Partizan i ja sam na svakoj utakmici imao asistenciju ili gol. Ipak, kada pređeš u prvi tim vidiš da to nije baš tako, da se tu golovi ne postižu tek tako i  da ne možes uvek da dođeš do izražaja. To u početku nisam shvatao. Mnogo je bitno da imaš nekog trenera koji će da ti se posveti i koji će to i da ti lepo objasni, da bi ti to razumeo kao klinac. Dok sam bio član prvog tima, za dve godine se promenilo sedam ili osam trenera. Vojvodina je bila svesna da ima potencijal na kojem može da zaradi. U nekim momentima nisam ni igrao jer su smatrali da će mene prodati lako, pa daj da igraju ovi drugi da uzmemo za njih šta god. Lako je sada pričati, ali mnoge stvari nisi bile ispravne i naravno da mi je krivo. Šta sam ja mogao sa 18 godina u Đenovi, klubu koji ima sistem u kojem sam samo broj. Nije bilo pravog načina da se razvijam jer oni su mene kupili i računali da sam gotov proizvod, a ti da bi se probio i nametnuo u takvoj situaciji moraš baš da budeš igrač koji odskače i pravi razliku“, ističe 29-godišnji ofanzivni vezista.

Aleksić kod tadašnjeg trenera Gasperinija nije dobijao šansu, pa sa ambicijom da igra redovno odlazi na pozajmicu u nemačkog drugoligaša Grojter Firt.

Grojter Firt je bilo lepo iskustvo. Zdrava atmosfera, veliki stadion, ljudi vole fudbal, imaš uslove. Igrao sam, ali sam, sada sam toga svestan, pravio greške. Nije mi bilo jasno kada me trener izvede iz igre u 65. minutu ili me ubaci kao treću izmenu. Bio sam ljut, trener to prepozna i onda me naravno sledeću utakmicu ostavi na klupi. To bi sada iz ove perspektive sigurno promenio“, priznaje momak koji je pre Vojvodine trenirao u mlađim kategorijama Veternika.

Alexander Hassenstein/Bongarts/Getty Images

Nemački klub, iako je hteo, nije mogao da zadrži Srbina zbog visoke otkupne klauzule koju je postavila Đenova. Sledi nova pozajmica i krajnje bizarna priča.

Kada sam se vratio iz Nemačke opet su tražili opciju da me pošalju negde na pozajmicu. Pojavi se Kavala, tada prvoligaš u Grčkoj, i kažu mi: ’Idi tamo da igraš godinu dana’. Moj tadašnji menadžer nije imao mnogo pravih kontakata i poznanstava da mi pronađe neku bolju opciju i pošto nemam izbora krenem u Grčku. Došao sam krajem avgusta i posle nekoliko dana predsednik kluba je bio uhapšen zbog ozbiljnih malverzacija, a klub praktično prestaje da postoji. U Đenovi na mene ne računaju i poručuju mi da idem kući. Sa 20 godina tako izgubim polusezonu. Pod ugovorom sam sa Đenovom, ali ne igram fudbal i ne osećam se kao fudbaler. Sve ono što voliš nestane, gubi se stast prema igri, kaže Aleksić.

Posle pauze, ali samostalnog treniranja tokom nje, karijeru nastavlja u slavnom Sent Etjenu.

S obzirom na to da nisam igrao šest meseci prvo sam morao da prođem probu i dobro sam se pokazao. To je veliki klub, sa ozbiljnim igračima. U tom trenutku tu su Obamejang, Zuma, Givalugi, grupa sjajnih igrača, a ti dolaziš bez utakmice šest meseci, bez takmičarskog ritma. Bio sam uz ekipu, ali realno oni su tada igrali dobro, imali sistem i nemam na koga da se ljutim što nisam dobio šansu jer realno tada za mene tamo nije bilo mesta. Nisam ni bio formiran igrač, iskreno govori Aleksić.

U pokušaju da oživi karijeru srpski fudbaler odlazi na pozajmicu u drugoligaški Arl Avinjon. Sledi novo razočaranje.

Boris Streubel/Bongarts/Getty Images

Prijatelj mog menadžera je trebalo da kupi taj klub i već su se načelno dogovorili. Stigao sam poslednjeg dana prelaznog roka i uoči konferencije za novinare gde me predstavljaju trener me pita: ’Koju poziciju ti igraš? Šta da kažem novinarima? Koje su ti karakteristike?!’ Ja u šoku!  Ništa nije znao. Njemu su tadašnji vlasnici rekli da dolazi jedan igrač novog vlasnika i to je to. Posle mesec dana čovek koji je trebalo da kupi klub odustane. Oni su mene odmah poslali u drugi tim. Tu sam samo trenirao, i već u oktobru su mi rekli da raskidaju pozajmicu i da mogu da idem kući, nastavlja se agonija perspektivnog igrača.

Usledilo je opet nekoliko meseci bez kluba i fudbala, ali nema odustajanja. Sledeći korak je odlazak u Poljsku, u ekipu Lehije iz Gdanjska.

Isti čovek koji je trebalo da kupi Arl Avinjon bio je vlasnik Lehije, tako da mi je menadžer sada obezbedio odlazak tamo. Prošao sam kompletne pripreme, igrao prijateljske mečeve i u prvom kolu ne počnem utakmicu, što me je iznenadilo, a još više što nisam dobio priliku ni sa klupe. Trener posle utakmice ide od igrača do igrača i svima pruža ruku, a kada je došao do mene ja sklonim ruku. Bio sam ljut i bilo mi je krivo. Danas sigurno to ne bih uradio, ali tada je to bilo jače od mene. On sutradan dođe na trening i pred svima iznese moju biografiju: ’Evo da vidite ko meni nije pružio ruku, pogledajte koliko utakmica, koliko golova ima poslednjih godina’. Znam da je to moja greška zbog koje sam ispaštao, ali nisam mogao da razumem toliku sujetu“objašnjava Dani.

Posle Poljske Aleksić odlazi u Švajcarsku u Sent Galen gde konačno posle godina lutanja dolaze bolje dani u njegovoj karijeri koja više ne stagnira.

I tu sam morao da prođem probu. Ljudi vide menjaš klubove, ne igraš. Pokazao sam kvalitet. Bilo je odlično, zaista lep period. Konačno sam se osećao kao fudbaler. Osećao sam emociju, igraš, gubiš. Konačno sam video svetlo u tunelu. Sve do dolaska u Švajcarsku bilo je mučenje. Sve je bilo tumaranje u prazno, bezuspešni pokušaji. Jedan, a moj je bio prvi, pogrešan korak vuče mnogo drugih, pa ishitrenih odluka. U jednom momentu uhvatiš sebe kako razmišljaš da li je sve ovo vredno. Žao mi je izgubljenih godina i propuštenih utakmica, ali sve je to neverovatan sklop okolnosti. Mnogo bi drugačiji put birao i pravio kada bi sam mogao da krenem ispočetka, otvoreno priča Aleksić koji nakon tri i po uspešne godine u Sent Galenu prelazi u Malatiju.

U Turskoj je srpski reprezentativac odigrao, za sada sezonu karijere, bio najbolji igrač i strelac ekipe u istorijskoj godini, kada je tim igrao polufinale Kupa i prvi put obezbedio plasman u evropske kupove.

Veliku zahvalnost dugujem treneru Erolu Bulutu, On je insistirao da me klub dovede. Ne znam kako je došao do mene. Poslao je pomoćnog trenera da me gleda u Sent Galenu. To je bila utakmica sa Lucernom gde smo izgubili 3:0. Izašao sam u 70. minutu. Koliko god paradoksalno zvučalo, dobro sam odigrao taj meč. Taj trener je rekao Bulutu to je to i odlučili su da me dovedu. Imao sam sreću da je odlično krenulo kada sam stigao. Već na prvoj utakmici gol i asistencija, a na drugojgol za pobedu protiv Fenerbahčea. Svi su se čudili, pa gde si ti bio do sada? Kako ja to ljudima da objašnjavam?“, pita se momak rođen u Puli koji je odrastao u Novom Sadu.

Potom je imao nekoliko ponuda, ali je prihvatio finansijski najprimamljiviju i otišao u Saudijsku Arabiju, u ekipu Al Ahlija. Iako se na bliskom istoku zadržao svega tri meseca, ponovo filmska priča.

Motiv je bio novac jer posle svega što sam prošao smatrao sam da je vreme i da zaradim. Koliko god bilo neprijatno, hvala im! Svojom odlukom promenili su mi život. A šta se u stvari desilo? Počelo je sa dve utakmice Lige šampiona gde smo ispali od Al Hilala, koji je kasnio osvojio takmičenje. Al Ahli je veliki klub i odmah je usledila nervoza jer su imali ambiciju da oni osvoje. Imaju čudan način razmišljanja i nerealna očekivanja. Sad tamo da dođe Barselona oni bi tražili pobedu. Razmaženo, bahato ponašanje“, otkriva Aleksić.

A to je samo početak priče…

Krene liga, prvo kolo igramo na domaćem terenu, postigao sam gol za 1:0, ali u 93. minutu primamo gol. To je bilo ravno katastrofi. Prema treneru su bacali flašice vode, voće, ko je šta stigao. Odmah su odmah pitali da li podnosi ostavku. Neviđen pritisak na sve nas. U hotelu smo, ja u tri ujutro na zvaničnom Instagram profilu kluba vidim da sam na transfer listi. Šok! Nije ti lako, ne znaš šta će biti. Svašta ti prolazi kroz glavu. Imam ugovor na tri godine, šta ako me pošalju negde na pozajmicu, ko zna gde? Niko me zvao nije, nema objašnjenja. Zovem, niko se ne javlja. U tom mometu se pitam da li je moguće da mi se sada ovo dešava?! Princ koji je vlasnik kluba mnogo podleže reakciji navijača na društvenim mrežama. To je bio haos. Nešto je moralo da se desi, neko je morao da plati – igrač ili trener. Trener je bio bivši već posle sledećeg kiksa. Nisam imao predstavu gde će to vodi. Tri noći nisam spavao. Kraj avgusta, treba mi novi klub. Plašio sam se, ali kada sam video da oni traže rešenje da raskinu ugovor, svanulo mi je. Još sam dobio i neku odštetu. Imao sam i druge ponude, ali kada se javio Bašakšehir odmah sam prihvatio. Cela priča  iz horora prelazi u san, sa osmehom konstatuje Aleksić koji sa Bašakšehirom beleži odlične rezultate – ekipa je na deobi prvog mesta u turskom šampionatu i plasirala se u osminu finala Lige Evrope.

Srbin je dobro počeo sezonu, da bi ga zatim povreda ruke odvojila od terena na nekoliko sedmica. Posle oporavka i nekoliko mečeva kao rezervista opet je počeo da igra redovno i vrlo je uticajan na ekipu, ali je potom usledila pauza zbog pandemije koronavirusa, koja i dalje traje.

U lošem momentu po nas se prekinula sezona jer smo bili u dobroj formi i imali samopouzdanje. Kada se nastavi ima još osam kola i to je za nas osam finala. Nemamo šta da se ustručavamo, hoćemo titulu i to je cilj! Vidiš da možeš, znaš da vrediš. Što se samog kluba tiče, uslovi su zaista vrhunski, ozbiljni ljudi rade u klubu. Imate brojne detalje koji jedan klub čine velikim. Na kraju krajeva i velika imena. Robinjo, Demba Ba, Kliši su bili na vrhuncu karijere kada sam ja bio klinac i počinjao, a sada sa njima delim svlačionicu. Mi nemamo navijače i tu vrstu pritiska, ali imamo pritisak iznutra jer se dosta ulaže i želi se titula, jasan je Danijel.

Aleksić je tokom 2008. godine nastupio je za četiri različite starosne selekcije Srbije, od kadetske, preko omladinske, mlade i na kraju je debitovao i za A reprezentaciju, što nijednom drugom fudbaleru u istoriji na ovim prostorima nije uspelo. Posle više od deset godina ponovo je zaigrao za državni tim, u Ligi nacija u jesen 2018. godine.

Svestan sam situacije. Reprezentacija Srbije je sada formirana ekipa. I tu mi je žao godina jer je mnogo mojih saigrača iz mlađih kategotija dobijalo šansu. Nisam imao kontinuitet. Siguran sam da sam igrao regularno fudbal da bih bio i reprezentativac. Jednom sam bio pozvan, bilo mi je lepo. Iz prve ruke sam mogao da vidim sve, ko je koliki profesionalac. Tačno se vidi ko je maksimalno posvećen i ko radi na sebi. Imam ambiciju da u budućnosti igram za Srbiju, a koliko je realno vodećemo. Na meni je da dobro igram. Ako zaslužim poziv ja ću biti srećan“priznaje Aleksić, koji veruje da njegove najbolje partije tek slede, „Posle svega što sam prošao i naučio sada sam u dobroj situaciji i činim da budem samo još bolji i verujem da su ispred mene tri-četiri godine najboljeg fudbala u životu i na tome radim. Želim da pokažem pre svega sebi da sve te priče nekada nisu bile slučajne. Bez lažne skromnosti, znam da sam bolji od mnogih koji su ostvarili rezultat i napravili uspešnije karijere, samo da bude zdravlja siguran sam da je ispred mene dobar fudbal“.