Trst (ni)je naš

Skener 23. jun 201923:00 > 23:04
fss.rs

Evropski šampionat za mlade reprezentacije i Trst, dva toliko draga pojma većini stanovnika država na ovdašnjim prostorima, samim tim i Srbima.

sport klub

Prvo, zbog tradicije i istorijata takmičenja i podatka da je prvi šampion Evrope u uzrastu do 21 godine bila reprezentacija Jugoslavije koja je 1978.u dvomeču bila bolja od tadašnje istočne Nemačke (DDR). Drugo, zbog grada u koje je današnja mlada selekcija Srbije nastupala – grada Trsta, koji je za nas malo starije bio grad u koji se odlazilo u šoping dostupan uglavnom svima, a za one još starije i mesto potencijalnog stradanja. Jer su zbog ovog grada i aspiracija Josipa Broza mogli da budu uvučeni u novi rat, par godina posle Drugog svetskog rata kada se smatralo izdajom ukoliko niste klicali “Trst je naš”.

Ipak, u ova druga vremena, kada ni Jugoslavije ni Tita odavno nema, a samo se još neki od nas nostalgično sećaju farmerki na Ponte Rosu i kafe kod Đovanija, mladi srpski fudbaleri imali su priliku da nam pomenuti italijanski grad ponovo ožive kao nešto “naše”. Na šampionat su puleni Gorana Đorovića, otišli puni optimizma potkrepljenog činjenicom da je srpski selektor mogao da računa na čak petoricu “A” reprezentativaca uključujući i Luku Jovića koji je neposredno pred šampionat postao igrač Reala. Sam podatak da je Jović, uz Italijana Kjezu, najskupllji fudbaler prvenstva, a da uz srpskog golgetera veliku tržišnu vrednost i zavidno iskustvo imaju i Milenković, Radonjić, Živković i Lukić uticali su na pomenuti optizam i najave da će se Srbija boriti za, u najmanju ruku, polufinale i plasman na Olimpijske igre, a zašto ne i za titulu prvaka Evrope.

Ipak, da je taj optimizam bio bez ikakog pokrića, videlo se već posle dvadesetak minuta prve utakmice na prvenstvu protiv Austrije. “Orlići” su na stadionu koji nosi ime najboljeg tršćanskog fudbalera svih vremena i čoveka koji je kao trener dva puta sa Milanom bio šmpion Evrope delovali kao grupa rekretaivaca koja je čak i kidnula sa posla da bi na vreme stigla na termin gde je želja za “pikanjem fuce” bila nesrazmerna objektivnom kvalitetu.

Kod Đorovićevih izabranika, međutim nije primećeno ni ono prvo pa su Austrijanci, koji su u kvalifikacijama gledali u leđa srpskim igračima bili dominantni od početka do kraja utakmice i da nije bilo golmana Radunovića poraz bi bio još teži.

Katastrofa je već usledila protiv aktuelnog šampiona Evrope gde su Nemci ostavili utisak da igraju sa nedoraslim protivnikom. Podatak da je srpski golman, uprkos osam primljenih golova na prva dva meča bio jedina svetla tačka u svom timu dovoljno govori o tome šta su mladi srpski fudbaleri pokazali u Trstu.

Posle dve utakmice, Srbija je ne samo pokazala najmanje, odnosno ništa, na turniru najboljih selekcija Evrope, već je u poređenju sa nastupima drugih selekcija izgledalo da Srbija igra neki drugi sport nikako fudbal.

Najskuplji igrač selekcije je na dva meča imao samo jednu šansu, vezni red selekcije, neobjašnjivo lišen pomoći Marka Grujića, bio je nadtrčan i taktički izigran od svojih protivnika, a vedete selekcije Radonjić I Živković su pokazali da se neigranje u klubu mora odraziti na formu.

Ako uz to dodamo i sad već poslovično spore igrače odbrane, jasno je da uspeha i nije moglo biti. Da je u selekciji Srbije sve otišlo u potpuno suprotnom smeru od onog pre početka prvenstva, bilo je jasno i pred utakmicu sa Danskom, kada je selektor, što zbog kartona, povreda (da li?) ili nekih trećih razloga nije mogao da izvede pristojan sastav.

Srbija se sa prvenstva vraća kao najlošiji tim, koji iskreno to nije bio ni jednog trenutka. Ipak, više od samog debakla brine činjenica da ovi igrači treba da predstavljaju budućnost srpskog fudbala i da se od generacije koju većinom čine šampioni sveta iz 2015. s pravom više očekivalo.

Mnogi se još, sećaju čuvenih Čileanacaiz 1987. koji su tada bili šampioni sveta, a četiri godine nakon velikog uspeha Prosinečki, Šuker, Mijatović, Boban i još neki igrači iz te generacije bili su u vrhu evropskog fudbala, a par godina kasnije i svetske zvezde. Usput su 1990. na ovom istom prvenstvu za mlade bili vicešampioni.

Danas četiri godine nakon trijumfa na Novom Zelandu, okosnica mlade reprezentacije Srbije je miljama daleko od evropskog vrha, a to ne može sakriti ni prelazak Luke Jovića u Real. Naravno, kada se doživi debakl na velikom takmičenju poput prvenstva Evrope, jasno je da je odgovornost na selektoru, što je pošteni Đorović i priznao.

Ali posle svega postavlja se pitanje da li je samo on kriv. Kada imate transportno preduzeće i za vozača kamiona postavite vašeg ljubimca koji ne poseduje više od B kategorije da vozi kamion i on izazove udes, naravno da nije samo on kriv. Đorović se, nažalost po njegovu buduću karijeru, uklopio u jednu lošu matricu srpskih selektora, koji nekako i prodju kvalifikacije, a onda na završnom turniru dožive pravi brodolom. Slično kao i Mladen Krstajić, utisak je da je i Đorović prerano gurnut na mesto selektora. No, budimo iskreni i priznajmo, ko bi od nas odbio tako zvučno mesto da mu se ponudi. Ono što svakako ne valja je način postavljanja selektora i kako god boleo ovaj debakl u Trstu, vreme je da čelnik saveza shavti da bez koncepcije u radu sa nacionalnim selekcijama ne može biti uspeha i da smo na putu da i sa A selekcijom gledamo slične blamaže.

A šamar u Ukrajini je svakako ozbiljna opomena za predesdnika Fudbalskog saveza i njegove saradnike. Šteta je samo što jedna generacija, koja ima potencijal, ili je bar to do sada pokazivala, na jedan brutalno neslavan način završava prvenstvo i u pitanje dovodi svoju budućnost u nacionalnom timu.

Nedavno je neko od kolega sa drugih portala napisao da je ovo generacija koja je u snovnoj školi bila vukovac, ali problematičan u srednjoj, u doba puberteta, ali da ipak imašanse da fakultet završi u roku. To je možda i tačno, ali se fakulteti sada izučavaju po takozvanoj Bolonji i posle osnovnih studija dolaze i master sudije. Za master je neophodan i mentor. Nekako nisam siguran da imamo mentore i na klupama i na Terazijama 35.