Postoje ljudi kojima je tako malo dovoljno da nateraju sve u prostoriji da se osmehnu kada se pojave. Koji se nijednog trenutka ne pretvaraju i po tom osmehu možete da vidite koliko zaista uživaju u svom životu. Jedan od takvih ljudi bio je Marko Simončeli.
Ko god da je barem jednom u životu, makar i na televiziji, video Simončelija rekao bi da ga pamti po jednoj od dve stvari – osmehu ili kosi. Na njegovu pojavu niko nije ostao ravnodušan, bilo da su ga poznavali ili ne. Takvi kao on se, jednostavno, ne rađaju svakog dana.
„Ono čega se najviše sećam ili je možda bolje reći ono što mi tera osmeh na lice je pomisao na njegovu kosu, veliku i vazdušastu. Sećam se da je stalno morao da je održava iste dužine zbog kacige koja je bila za broj veća“, rekla je za Sport Klub Vanesa Gera, nekadašnja portparolka nekoliko timova u Svetskom šampionatu, a sada novinarka francuskog Eurosporta.
Iako već šest godina nije sa nama, sve ono što je uradio za 24 godine života, bilo je dovoljno da Marka učini legendom. Za neke je upravo on bio razlog zašto su zavoleli motociklizam, za druge je njegov osmeh bio toliko zarazan da nisu mogli da ne otkriju zašto je toliko pozitivan. Njegov život se svodio na motor i stazu koju je imao pred sobom, a izgubio ga je radeći ono što je voleo najviše na svetu.
Iako bi mnogi rekli da je njegova priča tragična zbog svega što se desilo tog 23. oktobra na stazi „Sepang“, ja se ne bih složila. Tragična je samo zbog takvog kraja, ali ako pogledamo sve što je prethodilo tom danu i sve što se potom desilo, možemo da kažemo da je bio vanvremenski. Bio je prava rok zvezda u svetu auto-moto sporta, a njih nema toliko mnogo, priznaćete.
„Marko je bio pravi, nije nikoga sledio. Originalan, borben, pun života i iskren čovek. Vozio je srcem i publika ga je zbog toga obožavala“, kaže za Sport Klub Zoran Filičić, komentator i novinar italijanskog Skaja.
Simončeli stvarno nikoga nije sledio, iako su mnogi u njemu videli naslednika Valentina Rosija. Samo ne u rezultatskom smislu, već su smatrali da će on postati glavna zvezda kada se ‚Doktor‘ povuče. Ali, sudbina je htela da mladi Italijan ne doživi kraj karijere svog sunarodnika, koji ga je gledao kao svog mlađeg brata i pokušao je da ga nauči svemu što zna.
Tako je i Marko, slično kao Rosi, ali možda nešto više, voleo da pravi šou. Podrška navijača koju je dobijao služila mu je kao energija, ali bi mnogo puta preterao u svojoj želji. Kada je bio potpuno koncentrisan, retko ko bi mogao da mu pripreti, ali je utisak da nažalost nismo videli ni delić onoga što je zaista mogao.
„Bio je mlad, ali je bio stara škola kada se gleda njegov pristup vožnji. Ulagao je celog sebe, bio je željan da uspe, da zadovolji sebe, ali i sve veći broj svojih navijača. Volela sam da ga gledam na stazi, pošto je uvek bio na granici između toga da stigne do nje i bude previše agresivan. Bio je zabavan, duhovit, sarkastičan. Niko ne može da zaboravi konferenciju u Eštorilu kada je rekao da bi trebalo da bude uhapšen zbog svog stila vožnje“, rekla je za Sport Klub Tami Gorali, novinarka izraelske televizije Sport 5.
Bio je šampion u pravom smislu te reči, a najveći uspeh ostvario je 2008. godine kada je sa Đilerom osvojio titulu u klasi do 250 kubika. Karijera u Svetskom šampionatu u motociklizmu mu je trajala tek nešto više od devet godina, pošto je debitovao na Velikoj nagradi Češke 2002. godine. Proveo je tri i po sezone u klasi do 125 kubika, da bi se 2006. godine prebacio u srednju kategoriju.
Ispostavilo se da je baš u klasi do 250 kubika pokazao svoj pun potencijal, ali mu je bilo potrebno vreme da to učini. Dve sezone je upoznavao svaku sitnicu na svojoj Đileri, da bi potom zasijao, pobedivši svog, bez sumnje, najvećeg rivala Alvara Bautistu. Njih dvojica su vodili nezaboravne bitke, a iz većine je Simončeli izlazio kao pobednik. Može se reći da je i te kako uspeo da uđe u glavu španskom motociklisti, kojeg su svi videli kao favorita u njihovoj borbi.
Činilo se da je zreo za kraljevsku klasu, ali nije odmah prešao u nju, već je pokušao da odbrani titulu osvojenu 2008. godine. U tom pohodu ga je onemogućio Hiroši Aojama, koji mu je kasnije postao timski kolega. Možda je bolje reći da je Simončeli pobedio sam sebe svojim greškama, iako je 11 od 16 trka završio na podijumu, od toga šest na najvišem stepeniku.
Njegov dugo očekivani debi u najjačoj kategoriji usledio je na Velikoj nagradi Katara 2010. godine, a priliku mu je dala San Karlo Honda Gresini. Mnogi su nerealno očekivali da će odmah moći da parira najboljima, ali je bilo daleko od toga, još pre nego što je sezona počela. Predsezonska testiranja su obeležili njegovi padovi, a tokom većeg dela godine bio je u izuzetno lošoj formi. U prilog tome ide činjenica da je najbolji rezultat ostvario tek pri kraju sezone, na trci u Portugalu, kada je bio četvrti.
Svi su očekivali više, a najviše on sâm. Nešto se promenilo između dve sezone, pa je italijanski motociklista već na otvaranju sezone na „Losailu“ zauzeo peto mesto, a već tri nedelje kasnije je imao odličnu priliku da slavi. Samo, prethodna sezona nije mu dozvolila da testira svoje granice, pa je to morao da rešava u hodu. Tako je u Heresu doživeo udes sličan onom u kojem je izgubio život, a bilo bi dobro da se na tome sve završilo. Ali, nije…
Usledila je greška i na narednoj trci, u Portugalu, a potom je u Le Manu izbacio iz trke vozača Repsol Honde Danija Pedrosu, koji je u padu doživeo prelom ključne kosti. Španski motociklista je tako već posle četiri trke ostao bez šanse za osvajanje titule, a broj Simončelijevih kritičara bio je sve veći. Rivali su ga redovno kritikovali, čak i u njegovom prisustvu. Kakva je atmosfera vladala govori i Pedrosino odbijanje da se pozdravi sa Simončelijem u Muđelu, što je jedini kroz svoj objektiv uspeo da ‚uhvati‘ snimatelj Sport Kluba Zoran Milutinović.
Italijanski motociklista se malo smirio posle kritika, na „Katalunji“ je osvojio pol poziciji, ali je nastavio da pada, iako je bio i te kako oprezniji u duelima sa kolegama. Promena je najočiglednija bila po povratku sa letnje pauze, a to se videlo već u Brnu, kada je došao do svog prvog podijuma u kraljevskoj klasi. Vozio je kao u svojim najboljim danima u srednjoj kategoriji, pa su kritike zamenile pohvale.
„Marka niko nije mogao da ne primeti ili previdi gde god da je bio, na stazi i van nje. Bio je radostan i zabavan, ali isto tako i dobrodušan i ozbiljan kada je to bilo potrebno. Uvek sam osećala da je iskreno bio zahvalan zbog kritika koje je su drugi vozači izrekli na račun njegove vožnje. Sve je bilo veliko kod njega – kosa, osmeh, smeh, talenat“, istakla je Tami.
U Indijanapolisu je imao probleme, ali je potom tri puta bio četvrti – u Mizanu, Aragonu i Motegiju, da bi na prelepom „Filip Ajlandu“ ostvario najbolji rezultat karijere. Kroz cilj je prošao kao drugoplasirani, a ispred njega je bio samo Kejsi Stoner, koji je tim trijumfom obezbedio svoju drugu titulu, prvu sa Repsol Hondom. Činilo se da mladom Italijanu tako malo fali da dođe i do pobede, ali do nje, nažalost, nije stigao.
Nekoliko dana kasnije, poginuo je na stazi „Sepang“, kada su na njega u drugom krugu naleteli Kolin Edvards i Rosi. Simončeliju nije bilo spasa. Izgubio je kontrolu nad motorom u 11. krivini, ali nije želeo da ga pusti i to ga je koštalo života. Potpuno neočekivano, zajedno sa motorom vratio se na stazu, tik ispred Edvardsa i Rosija koji su pokušali da reaguju i izbegnu ga, ali nisu uspeli…
Tog dana, završen je ovozemaljski život Marka Simončelija, ali je on nastavio da živi na neki drugi način, kroz sve one koji su ga poštovali. Veliki žal ostaje, pošto je poginuo tako mlad i mogao je još mnogo toga da pruži svetu, pa se logično nameće pitanje šta je stvarno mogao. Ali, samim tim što ga ne pamtimo po tragičnom udesu, već po svemu drugom, pokazuje zapravo koliko je veliki bio.
„Kao i Daiđiro Kato, Marko je poginuo na početku svoje karijere u najjačoj klasi. U takvim slučajevima supertalentovanih vozača uvek će ostati pitanje: ‚Šta je bio u stanju da uradi, pobedi, kakve stranice istorije bi uspeo da ispiše?‘. Možda je i zbog toga postao legenda. Ne znam na koji način je Markova smrt uticala na budućnost Moto GP šampionata, ali su ga ostali piloti častili pre naredne trke, na ‚njegov način‘, punom bukom motora, na cilju, umesto minuta ćutanja. To samo daje sliku njegovog doprinosa i poštovanja u kraljevskoj klasi“, naglašava Filičić.
Posle Simončelijeve smrti, najjača kategorija ostala je bez jednog i te kako važnog igrača, ali je i mnogo pitanja ostalo bez odgovora. Taj kobni dan je, srećom, nešto promenio, pa je vidljiv napredak po pitanju bezbednosti i reakcije. U slučaju udesa, lekarska ekipa mora da stigne do bilo kod dela staze u roku o jednog minuta, a redari su bolje obučeni. Takođe, Daineze je unapredio svoj sistem vazdušnog jastuka u kombinezonima, a baš Simončeli je bio prvi vozač kraljevske klase koji ga je testirao.
Na još nekoliko načina, veliki broj ljudi se postarao da Simončelijevo ime i dalje bude prisutno u Moto GP šampionatu. Tako je staza u Mizanu, koji se nalazi pet kilometara od njegove rodne Katolike, preimenovana u „Marko Simončeli“. U rodnom gradu otvoren je muzej posvećen italijanskom motociklisti koji ima simbolično ime „Priča o Siću“.
U međuvremenu, Simončeli je proglašen za jednu od legendi kraljevske klase, iako su uz njega u toj grupi uglavnom vozači koji su osvajali titulu. To govori kakav je uticaj imao na kompletan šampionat, a takođe je iz upotrebe povučen i njegov broj – 58. I možda je na najbolji način počast mladom Italijanu odao njegov otac Paolo, koji se vratio u šampionat i osnovao tim Sić58 u Moto3 kategoriji, da bi se postarao da uspomena na Marka i dalje živi.
„Pošto sam iz porodice koja je izgubila dete, mnogo sam razmišljala o njegovoj smrti i praznini koja je ostala u Markovoj porodici. O agoniji koju osećamo kao roditelji ili članovi porodice kada izgubimo nekog bliskog. Ali, nisam mogla da prestanem da razmišljam o tome da se život njegovih roditelja okretao oko njega i Moto GP sveta i to je sve nestalo. Životna rutina, prihodi, nisu imali gde da pobegnu kao većina ljudi koji se bave nečim drugim. Bila sam neverovatno zadovoljna kada sam videla da je Paolo našao način da se izbori sa gubitkom tako što pomaže deci i povratkom u padok i porodici kakvu ima tamo“, kaže Tami, koja je pre nekoliko godina ostala bez rođenog brata sa kojim je bila izuzetno bliska.
Samo nekoliko nedelja posle smrti svog sina, Simončelijevi roditelji su osnovali Fondaciju Marka Simončelija, koja pruža pomoć onima kojima je potrebna. Paolo Simončeli je potom pokrenuo školu za mlade vozače, da bi potom ušao u italijanski šampionat sa svojim timom, a na kraju je stigao i do najvišeg stepenika – Svetskog šampionata.
„U profesionalnom sportu, federacije su postale ogromna i birokratska tela, pa je najbolji i najuspešniji način rada ući ili osnovati privatni tim ili akademiju, kao što su VR46 i Sic58 Squadra Corse, iako na drugačiji način. Pomislimo u skijanju na Bodija Milera i Tinu Maze, bili su prvi sa privatnim timovima, privatnim trenerima, a to je danas profesionalizam. Paolo Simončeli je dugo pratio svog sina i trke, ima neku svoju specijalnu harizmu, a Markova legenda to pojačava. Tim je mali, porodičan, u stvari je to neka vrsta velike familije, a u svemu tome se oseća Markova energija“, rekao je Filičić, „Čvrsto verujem da bi Marko postao najveći rival Rosijeve popularnosti, pobednik protiv autsajdera, trofej i novac protiv očekivanog gubitnika. Eto to se dešava i u ekipama – VR46 je velika, jaka i bogata akademija, Sic58 je mala realnost i veliki san ispunjen dušom, kakav je i sam Marko bio“.
Simončelijev otac je u intervjuu za Sport Klub ove godine u Brnu rekao da je tim osnovao zbog obećanja koje je dao svom sinu. Sinu koji je rekao da na stazi za pet minuta doživi nešto što mnogi ne iskuse za ceo život, a takav slučaj je sa većinom onih koji rade ono što istinski vole. Marko Simončeli je bio i ostao sinonim za Moto GP, za pravo trkanje kakvo možemo da vidimo poslednjih godina u kraljevskoj klasi. Da je Marko tu, borba bi sigurno bila još zanimljivija, ali sam sigurna da on sve to vidi na nekom drugom mestu, sa smeškom po kojem je ostao prepoznatljiv.