Posthumni šampion

Tony Duffy/ALLSPORT

Sudbina je htela da ga ni smrt ne onemogući da se nađe na tronu koji je toliko zaslužio. A da nije bilo njega izvesno je da ne bi bilo ni drugih vrhunskih austrijskih vozača, ni trke za Veliku nagradu Austrije, a možda ni Red Bul ne bi bio to što je sada.

Johen Rint. Jedini posthumni šampion Formule 1, čovek koji je izgubio život pre tačno pola veka u stravičnom udesu tokom treninga u Monci. I pre njega su Austrijanci voleli auto-moto sport, ali ih je on naterao da ga zavole još više i tako je ujedno promenio istoriju. A za to je bilo dovoljno da čuje bolide kako zuje na „Nirburgringu“, gde se uputio posle pada na poslednjem ispitu u školi, umesto kući u Grac.

Spavali smo na polju pored staze, a buka koju su stvarali bolidi nas je probudila. I odjednom je Johen rekao: ’Želim i ja to da radim’. Zapanjeno sam ga gledao jer se to nije ni činilo kao mogućnost za nas“, rekao je Helmut Marko, jedan od Rintovih najboljih prijatelja, a sada jedan od čelnika Red Bul rejsinga.

A kada bi Rint nešto zamislio, to bi i ostvario, iako je njegov put do tog trenutka kada je odlučio da želi da se okuša na stazi bio sve samo ne lak. Rođen je 18. aprila 1942. godine u Majncu, a pri kraju II svetskog rata je ostao siroče, zbog čega je otišao da živi kod roditelja svoje majke u Gracu. Od malena ga je opasnost privlačila, prva strast mu je bilo skijanje, ali pošto je zaradio nekoliko preloma i ruku i nogu prebacio se na dvotočkaše, a zatim i četvorotočkaše.

Za volanom se našao i pre nego što je uopšte imao dovoljno godina da bi imao vozačku dozvolu. Sve je krenulo od toga da mu je deda posle pada na skijanju unajmio šofera koji bi ga vozio od internata do škole, pošto je peške to bio put od pola sata. To je potrajalo tek nekoliko dana, a pošto je ’Buba’ bila njegova Rint je svom dedi poručio da je lakše da ga vozi jedan od drugova iz škole koji ima vozačku dozvolu i da će se tako uštedeti novac. Naravno, sve bi bilo u redu da je neko od njegovih drugova zaista imao dozvolu, a to je bio samo početak problema u koje je upadao legendarni austrijski automobilista.

U to vreme Rint je želeo da se ugleda na grofa Volfganga fon Tripsa, koji je nažalost izgubio život u Monci 1961. godine. Ni njegova pogibija nije ga pokolebala u nameri da se jednog dana nađe među najboljima na svetu. Prvo je počeo da se takmiči u turing automobilima, zatim jednosedima, a njegovim izletanjima nije bilo kraja. Imao je tu sreću da je njegov deda bio ugledni advokat, pa je mogao da finansira uspon ka samom vrhu auto-moto sporta.

Tako je 1964. godine kupio Brebamov bolid Formule 2, a već na drugoj trci u karijeri u tom šampionatu pobedio je legendarnog Grejema Hila. Hil je tada već iza sebe imao prvu od dve titule šampiona sveta, a mnogi su tada bili zapanjeni Rintovim stilom koji mu je kasnije postao zaštitni znak. I tu se misli na ulaske u krivine pod nekarakterističnim uglovima, na ivici izletanja, a za njega se ispostavilo da je baš to ključ uspeha.

Posle sjajnih rezultata u Formuli 2, dobio je priliku da debituje u Formuli 1 na Velikoj nagradu Austrije 1964, a zatim je dobio i ugovor sa Kuperom. Najbolji rezultat u prvoj kompletnoj sezoni bilo mu je četvrto mesto na „Nirburgringu“, a samo još jednu trku završio je među osvajačima bodova. Ipak, ono što nije mogao za volanom Kupera, uspeo je u Ferariju – zajedno sa Mejstenom Gregorijem trijumfovao je na 24 časa Le Mana. Tokom karijere je četiri puta učestvovao na legendarnoj trci, a samo te 1965. godine je uspeo da je završi.  

Iako je u narednoj sezoni imao znatno bolje rezultate, pa tako se i tri puta našao na pobedničkom postolju, Austrijanac još nije iskusio slast pobede. Te 1966. godine je bio treći u šampionatu, iza Džeka Brebama i Džona Sartiza, a nepouzdanost Kuperovih bolida i te kako ga je koštala tokom treće trke u tom timu, pa je imao sedam odustajanja i samo dva četvrta mesta. Problemi su se nastavili kada je prešao u Brebam, a kada je upitan koliko često je vozio preko svojih granica, odgovorio je: „Da li sam ikada vozio unutar svojih granica?“.

Svoje pravo lice pokazao je u Lotusu, pošto ga je Kolin Čepmen angažovao da bude timski kolega Hilu, koji je tada već bio dvostruki svetski šampion. Austrijancu nije bilo potrebno mnogo vremena da se izbori za status prvog vozača tima, međutim, bolid mu nije olakšavao posao, baš naprotiv. Lotus 49 su mnogi opisivali kao podjednako brz i lomljiv, a to se pokazalo u nekoliko navrata tokom trka. Najveći incident viđen je na Monžuiku, kada mu se na bolidu slomilo zadnje krilo, a on zadobio prelom vilice i potres mozga.

Rint nije štedeo šefa svog tima zbog toga, više puta istakavši da bolidi koje je dizajnirao apsolutno nisu bezbedni. To ga, naravno, nije sprečilo da ih i dalje vozi, pa je tako posle niza odustajanja, a zatim i podijuma u Italiji i Kanadi konačno stigao do najvišeg stepenika pobedničkog postolja. Bilo je to na Velikoj nagradi Sjedinjenih Država u Votkins Glenu, a bila je to ujedno i prva austrijska pobeda u istoriji. Pravu priliku da se bori za titulu austrijski automobilista nije ni imao, ona je otišla u ruke Džekija Stjuarta, a Rint je morao da se zadovolji četvrtom pozicijom.

Posle dve trke za zaborav na startu šampionata 1970. godine, Rint je slavio u Monaku, a ta pobeda se smatra njegovom najboljom. Novi bolid Lotusa još nije bio spreman za trku u Kneževini, pa se Austrijanac našao za volanom modela 49, koji je mnogo puta kritikovao. Tokom većeg dela trke držao je peto mesto, da bi zahvaljujući odustajanjima rivala napredovao do druge pozicije, a kada je osetio da bi mogao do pobede postao je nemilosrdan. Nizao je neverovatno brze krugove, postavio rekord staze, a mnogi i dalje tvrde da je Brebam izgubio kontrolu nad bolidom kada ga je ugledao u retrovizorima i da je to bio razlog zašto je u poslednjoj krivini poslednjeg kruga udario u zaštitnu ogradu.

Taj trijumf mu je doneo neizmernu sreću posle koje je usledila nezamisliva tuga zbog pogibija njegovih bliskih prijatelja Brusa Meklarena i Pirsa Karidža. Pomišljao je na povlačenje, posebno jer je postao otac, ali ga to nije nimalo usporilo, već se desilo upravo suprotno – postao je brži nego ikada ranije. Nanizao je četiri pobede zaredom, u Holandiji, Francuskoj, Britaniji i Nemačkoj, da bi odustao pred svojim navijačima, na povratku Formule 1 na „Esterajhring“ posle pet godina pauze.

Šampionat se potom preselio u Moncu, a tog 5. septembra 1970. godine Rint je neobjašnjivo udario u zaštitnu ogradu i poginuo, nedaleko od mesta gde je živog izgubio njegov idol Fon Trips. Austrijanac je bio vodeću u šampionatu, uključujući tu Veliku nagradu Italije do kraja sezone su ostale četiri trke, a njegovi rivali na njima nisu uspeli da ga stignu. Mada, to „uspeli“ nije ni prava reč, pošto je poznato da je Džeki Iks rekao da i ne želi da osvoji titulu posle Rintove pogibije jer nije ni zaslužio. Rintu je na kraju titula pripala sa pet bodova razlike u odnosu na legendarnog Belgijanca koji je ostvario dve pobede na te četiri trke.

A iako Rint nije doživeo da vidi kako je promenio istoriju, sada, 50 godina kasnije, to je toliko jasno. Upravo on je zaslužan za jedan od prvih poslova Bernija Eklstona u Formuli 1, pošto ga je angažovao za svog menadžera. Eklston je, inače, među prvima stigao do olupine bolida austrijskog automobiliste u Monci, ali nažalost nije mogao da pomogne svom velikom prijatelju. Da nije bilo njega, pitanje je da li bi se uopšte neki od njegovih sunarodnika zainteresovao za Formulu 1, pa i Niki Lauda, koji se jedini pored Rinta našao na tronu.

Laudi je to pošlo za rukom tri puta, jedini je vozač koji je bio šampion sa Ferarijem i Meklarenom, a pored njih dvojice do samog vrha auto-moto sporta stiglo je još 14 Austrijanaca. Međutim, poslednji među njima je Kristijan Klin, koji je poslednju trku vozio još pre skoro 10 godina. A najbolji pokazatelj da je Rint i dalje prisutan najbolje se vidi u vidu Red Bula, koji se takmiči pod austrijskom zastavom, a čiji je jedan od čelnika njegov veliki prijatelj Helmut Marko. Da nije bilo njihovog prijateljstva iz srednje škole i bega na „Nirburgring“ ko zna kako bi istorija izgledala, ali je izvesno da bi obojica jedino želela da promene ono što se, nažalost, desilo na današnji dan pre 50 godina…