Nije još „otišao svak ko valja“, ali ovaj je baš valjao

Košarka 17. apr 202110:00 > 10:21 1 komentar
Lamarcus Aldridge
Christian Petersen/Getty Images

Nikada nisam bio od onih kojima je sve što se dogodilo u prošlosti uvek bilo bolje i nervirale su me takve opservacije – “Taj i taj nikada ne bi mogao da igra devedesetih, tad su se igrale prave odbrane” i slično. Međutim, prema jednoj stvari sam nostalgičan kada je košarka u pitanju – vrlo mi je žao što je moderno doba analitike izvršilo eutanaziju nad šutem sa poludistance.

Valjda je tako bilo kada sam odrastao i zavoleo ovaj sport – centar je bio glavna faca i kada on zna kako se igra košarka, to je nešto što estetski najviše zadovoljava kada je košarka u pitanju. Kada gledate npr. Hakima Olajdžuvona koji sredinom devedesetih “školuje” protivnike leđnom tehnikom i šutem spolja, vidite svu lepotu igre pod obručima.

NBA priče:

Uprkos tome, volim da mislim za sebe da sam dovoljno iteligentan da shvatim da košarka mora da se menja. Jednostavno, toliko je novca uloženo u nju da mora konstantno da napreduje. Igrom slučaja, u drugoj deceniji 21. veka igra je evoluirala na taj način da dotadašnji klasični “teški” centar, koji nosi napad u najvećem broju slučajeva, postaje daleko manje značajan za uspeh tima nego što je bio ranije.

Ono što je još izraženije – šut sa poludistance munjevitom brzinom izumire. Jednostavno, najmanje je verovatno da ćete njime napraviti razliku. Ukoliko šuter ne spada u samu elitu lige, praktično mu se ne isplati da šutira sa pet i po metara. I tako su šuteri sa poludistance dobili veto”. Skoro pa da smo ostali bez jednog od najlepših sportskih prizora – to isti onaj šut koji je Majkl Džordan pogodio preko Brajona Rasela i doneo titulu svom timu 1998. godine.

Jedan od poslednjih umetnika poludistance završio je karijeru u četvrtak – Lamarkus Oldridž rekao je da se povlači iz aktivnog igranja košarkom usled loših rezultata lekarskih ispitivanja. Naglo, ali ne i skroz neočekivano.

“Godinama sam stavljao košarku ispred svega, sada je vreme da stavim svoje zdravlje i svoju porodicu na prvo mesto”, plastično je objasnio 35-godišnji košarkaš iz Dalasa.

Oldridžu je još 2007. godine, na samom startu NBA karijere, dijagnostifikovan Volf-Parkinson-Vajt sindrom, koji kao simptome ima abnormalno brze otkucaje srca, palpitacije, kratak dah, vrtoglavice i nesvestice. Svakako stvari koje ne idu uz profesionalno bavljenje košarkom na najvišem nivou. Ipak, velika je sreća bila u tome što je nekadašnji igrač Portlanda, San Antonija i Bruklina imao blaži oblik sindroma, koji mu je uz lekarsko praćenje omogućavao da se takmiči u NBA.

Medicinski rezultati u poslednje vreme nipošto nisu bili dobri i dileme nije bilo – LMA mora da završi karijeru. Sreća u nesreći za fanove je to što je bolest otišla “van kontrole” tek u 15. sezoni ove sjajne karijere. Kakvog je igrača ovo oboljenje moglo da nas liši da je krenulo „u ofanzivu“ ranije….

***

Nedavno sam gledao listu najboljih strelaca u istoriji NBA i pratio koji će aktivni igrači sledeći preći famoznu prekretnicu od 20 hiljada poena. Ta granica je samo grubi orijentir – ima mnogo košarkaša koji su dali manje od 20.000, a nesumnjive su košarkaške ikone, kao i onih koji su dali više od toga, a istorija ih neće ni izbliza toliko pamtiti (npr. Entoan Džejmison).

Uglavnom, prvi na redu da dođe do 20 hiljada bio je Lamarkus sa 19.951 poenom. Pomislio sam “dobro, LMA definitivno prolazi, ali Dvajt Hauard sa 18.998 nije toliko siguran.” Nisam ni sumnjao šta će se dogoditi. Ilustracije radi, aktivni igrači sa većim brojem poena od Oldridža su Lebron, Karmelo, Durent, Harden i Vestbruk.

Nije mu se dalo. Međutim, dileme ne sme biti, uprkos tome što nije štriklirao dostignuće 20.000, Oldridž iza sebe ima vrhunski karijeru tokom koje je pet puta biran u neki od Ol-NBA timova i sedam puta učestvovao na Ol-star utakmici. Iako nikada nije osvojio šampionski prsten, vrlo je moguće da će u budućnosti biti izabran u Kuću slavnih u Springfildu.

NBA priče:

Kako je Oldridž to sve postigao? Igrajući prelepu košarku!

Od tinejdžerskih dana bio je pod metom skauta, tzv. five star recruit i razmišljao je o tome da u NBA ode i pre koledža. Ipak je u ligu stigao 2006. godine kao drugi pik drafta (iza Andree Barnjanija?!) posle dve godine studiranja na Teksasu.

Izabrali su ga Niksi i trejdovali u Portland, gde je napravio ime i proveo devet neverovatnih godina. Zajedno sa Brendonom Rojom i Gregom Odenom, trebalo je da čini trio koji će ekipu iz Oregona dovesti do titule. Znamo kako se to završilo – prokletstvo povreda sa kojim Portland kuburi već skoro 40 godina dovelo je do toga da su ova trojica supertalentovanih momaka odigrali svega 62 utakmice zajedno. Dobili su 52. Jedna od najvećih ŠBB-KBB priča u istoriji NBA.

I tako je Oldridž, koji je projektovan da bude treći igrač tog tima iza Roja i Odena, zbog njihovih povreda postao prva zvezda. Ustanovio se kao neko ko bez problema može da zabeleži 20 poena i 10 skokova na svakom meču.

Vodio je tim do nastupa u plej-ofu pet puta, ali su Blejzersi samo jednom prošli prvu rundu. Bilo je to 2014. godine, kada je Portland bez prednosti domaćeg terena savladao Hjuston sa 4:2. Portland je poveo sa 2:0 u Teksasu, a Oldridž je u prva dva meča “spalio” Rokitse i čoveka koji je trebalo da ga zaustavi – Dvajta Hauarda. Postigao je ukupno 89 poena u prve dve utakmice i praktično rešio seriju u svoju korist. Na kraju ju je fantastičnom trojkom “zapečatio” Demijan Lilard nagovestivši zašto će ga istorija upamtiti po nadimku Dejm Tajm.

Ostaće LMA upamćen kao treći najbolji Blejzer svih vremena, iza Klajda Drekslera i Lilarda, možda četvrti, u zavisnosti od toga kako vidite Terija Portera.

Blejzersi su postali Dejmov tim, krenuli u svoju novu iteraciju, pa je došlo vreme da se Oldridž preseli u San Antonio. Delovalo je bajkovito, on će biti taj koji će pomoći Kavaju Lenardu da postane novi Tim Dankan – neko ko će nositi franšizu u nastupajućoj deceniji. Ipak, to se nije dogodilo iz mnogih razloga, a nijedan nema veze sa Oldridžom.

On je u Sparsima igrao izvanredno – sezone 2017/2018. i 2018/2019. bile su među najboljima u njegovoj karijeri, ali bez još jedne motivisane zvezde jednostavno nije bilo dovoljno “baruta” da se napadne trofej Lerija O’Brajena.

Tokom svih tih godina, Oldridž je razvio je osoben stil. On se zasnivao na igri leđima iz koje je često tražio šuteve iz pada posle finti – to oružje je vremenom postalo toliko efikasno da je postajao nezaustavljiv u trenucima kada je bio „u zoni”.

U klipu iznad Oldridž je spakovao Oklahomi 56 poena u večeri u kojoj je bio naročito “vruć”. Ono što je impresivno je činjenica da ga je Stiven Adams prilično dobro čuvao. Na većini ovih poena novozelandskom centru ne možete zameriti praktično ništa. Neki od ovih fejd avej šuteva su jednostavno bili kobijevski.

Vrhunski napadači u NBA su najčešće ugrožavali protivnika “simetrično” – pretili su odbranama sa oba kraja parketa. Oldridž, verovatno najaktivniji šuter sa poludistance u čitavoj ligi u poslednjim sezonama svoje karijere, bio je izrazito asimetričan. On je većinu svojih šuteva uzimao sa levog bloka i pretvarao ih je u poene začuđujuće efikasno.

Bezbedno je reći da u narednih desetak godina sigurno nećemo videti igrača poput Lamarkusa – jednostavno, svako sličan njemu šutiraće mnogo više trojki usled analitičke revolucije. Ne osećam se dovoljno hrabro da kažem nikada više nećemo videti nekoga sličnog njemu, jer se igra konstantno menja – ljudi smišljaju nove strategije da budu efikasniji, a promenama su podložna i pravila.

Da je Oldridž mladi košakaš koji sada ulazi u ligu, igrao bi slično, a ipak potpuno drugačije. Bio bi taktički obučen da je mnogo bolje povećati domet, tj. šuteve sa poludistance zameniti onima van linije za tri poena. Tada bismo možda uskraćeni za brojne javne časove leđne tehnike, ali nema sumnje da bi i u ovom scenariju putovanja kroz vreme LMA takođe bio uspešan.

Sposobnost da se lopta probacuje kroz obruč izuzetno se ceni u svakom periodu košarkaške istorije, zar ne?

***

LaMarcus Aldridge
Ronald Cortes/Getty Images

Lamarkus je imao divnu NBA karijeru. Bio je ljubitelj ovog sporta, imao je jedinstvene veštine i duboko poštovanje prema igri. Zahvalni smo na njegovom doprinosu i ponosni na njega što je doneo odluku koja je najbolja za njegovu porodicu”, opisao ga je Greg Popovič, jedna od najpoštovanijih figura u istoriji košarke.

Nema se tome mnogo dodati – srčano oboljenje nas je uskratilo za smiraj sjajne karijere, ali nije za njen izvrsni vrhunac.

Oldridž nije bio istorijski velikan u rangu Tima Dankana ili Karla Melouna, ali je u svom zenitu bio i te kako ubojit. Njegov spominjani fejd avej šut sa poludistance je nešto što svako ko voli košarku mora da “oseti”.

Znao je kako se igra lepo, a to je kvalitet koji mnogi u ovo neretko ružno doba previše zanemaruju.

Nikola Novaković (@nikolanvkvc)

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare