Radošević za SK: Neozbiljno je svaki čas menjati trenera

Skener 10. mar 202110:00 > 10:08 2 komentara
Miroslav Radošević, Denis Markonato
REUTERS/Str Old

Nepodnošljivom lakoćom je cepao mrežice, uvek „duplog“ osmeha, od kojih, onaj u očima, redak dar prirode, kao i skromnost u košarkaškom izazovu. Možda je Miroslavu Radoševiću (48) nedostajalo ambicija i ličnog marketinga za još bogatiju karijeru, ali nema nezadovoljstva. Samo razočaranja za sadašnja izdanja bivšeg kluba Partizana, malo sete zbog manjka lepote igre i „nešto“ želje da još asistira kraj aut linije.

Jedan je od onih koga je globalni virus indirektno udario, prikovao ga za rodni grad, koji od sjajnog šutera nema boljeg izdanka u poslednjih 30-ak godina. Jeste mu Užice silom zdravstvenih neprilika baza skoro sezonu i po, ali pogled od Turske ne skreće, kao i pakovanje kofera u istom pravcu.

Povezane vesti

Čekam da se smiri situacija, pa se nadam opet poslu pomoćnog trenera, ali u nekom drugom turskom klubu. Tamo gde sam završio igračku karijeru, ali i bio angažovan u stručnom štabu, i da hoću, ne mogu da se vratim. Kada je počela epidemija korone, generalni sponzor Banvit je brzo, još u aprilu prošle godine, prodao klub. Mladi prvotimci su uglavnom završili u Bešiktašu, prodato je i mesto u Drugoj ligi klubu iz Istanbula, tako da je to završena priča. U kontaktu sam sa prijateljima iz Darušafake, Tofaša, Izmira, pa će se već nešto naći. Da iskoristim profesionalnu reputaciju, jer se u Turskoj stvarno osećam kao kod kuće. Ko se mene još seća u Srbiji,“ pola u šali, pola u zbilji će Radošević u razgovoru za Sport klub.

Na konstataciju da je možda došlo vreme da se oproba kao šef struke, nekadašnji sjajni šuter će:

Ne zanima me da budem prvi trener, pogotovo u ovim godinama, nije više to za mene. Voleo bih i da individualno radim sa mladim igračima, to mi je uvek prijalo. Videćemo da li će se to desiti u novom klubu. Biću sasvim zadovoljan da budem asistent, onaj koji će se starati za pravu atmosferu, kao neka vrsta spone između prvog trenera, uprave i igrača. Imam iskustva na takvom mestu. Uvek je potreban neko u stručnom štabu da smiri situaciju, popriča, bude faktor za hemiju tima. Svojevremeno sam se u tome snašao, pa bih da nastavim.“

Turci „vezu“ kao Srbi

Kod Radoševića je, za više od tri decenije pod obručima, naglašena simbolika broja sedam. Baš u toliko klubova je igrao ili bio deo struke. Od Slobode i Banvita u obe role, preko Borca, Partizana, Turk telekoma, Roseta i Prokoma. A problem sporazumevanja?

„Turski jezik je neobičan i težak. Recimo, kada bih ga poredio sa italijanskim. Iskreno, više ga razumem nego što ga pričam. A Turci još brzo i temperamentno pričaju, kao i mi. Ali, u dvorani, na terenu, koristiš limitiran broj reči, pa i moj turski može da prođe. Samo se bojim da ga ne „ispustim“ tokom ove duže pauze. Puno mi tamo ne vredi ni engleski, jer ga znaju manje i slabije u poređenju sa nama,“ smatra Radošević.

Kada ima svo vreme sveta, dok još ne krene u novi profesionalni poduhvat, popularni Mire prati regionalno – domaći rasplet. Ne krije da za neke navija, druge posmatra, zbog trećih je mladalački sentimentalan.

O Partizanu pričam kao navijač, ne kao neko ko bi se mešao u unutrašnje stvari kluba. I, sve stane u jedno veliko razočaranje, mnogo mi je žao. Crno–bela izdanja liče na ono što bi moglo da se podvede pod nema koncepcije. A tek promene trenera… Da li je to posledica cele ove epidemiološke situacije ili još nečeg drugog, ne znam, ali ne valja. Nisu imali strpljenja sa Vladom Šćepanovićem, dobrim čovekom i stručnjakom. Napravili su istu grešku kao nekad sa Perom Božićem i Nenadom Čankom. Šćepa je ubačen u vatru, u vreme koje nije bilo pravo za njega. Slično su uradili i sa pomenutim duetom, pa su i oni izgubljeni.

I tu nije kraj kolapsa. Razlaz je usledio i sa Sašom Filipovskim, posle četiri meseca saradnje. Za njega ste, prilikom dovođenja u Humsku, rekli da bi voleli da vam je trener da ste još aktivni.

Nisam promenio mišljenje ni posle ovakvog (ne)očekivanog raspleta. Znam ga veoma dobro iz perioda kada sam mu bio pomoćnik u Banvitu. To sam izjavio ne samo što je sa turskim predstavnikom uzeo jedini klupski trofej Kup (2017), ali ga i odveo u završnicu FIBA kupa šampiona. Volim ga kao trenera bez obzira na loše rezultate u Partizanu. Mislim da su mu ruke bile vezane, iako je malo „promešao“ igrački kadar, ali nije uspeo da se uklopi. On je sa Banvitom napravio izuzetne rezultate, mnogo bolje nego što je pošlo za rukom Dimitrisu Itudisu pre njega, sa većim budžetom.

Serioznost bi dobrodošla

„Ne može Partizan da se samo vraća na prošlu sezonu prekinutu koronom. Igrali su odlično, bili na putu povratka, ali se desilo što se desilo, mnogo su izgubili. Ako je uteha, nisu jedini. Međutim, ovo što kao navijači gledamo od jeseni, nije dobro. Promeniti dvojicu trenera za nešto više od sedam meseci, računajući i pripremni period, mnogo nervoze i nestrpljenja. I veliki stres za igrače, koji prirodno osećaju konstantan pritisak, tako je oduvek kada se obuče Partizanov ili Zvezdin dres. Potrebno je malo više ozbiljnosti, pa da se, posle svega, krene od nule, uslovno rečeno.“

Naglašavajući da je već dugo „samo“ simpatizer crno-belih, Radošević nastavlja:

Veliki je pritisak igrati ili biti trener u Partizanu, to je tako decenijama. Ali, ne dopada mi se kada primetim da sve pomalo izgleda kao neozbiljne trenerske promene. Morali su da budu oprezniji posle rastanka sa Andreom Trinkijerijem. Toliko je vidljivo da Šćepanović nije imao podršku. Da sam u upravi, sigurno bih ga istrpeo, on je klupska legenda i dobar stručnjak, a lako je potrošen. Klub mora da ostavi trenera da na miru radi, uprkos stalnom „moranju“ da se napravi rezultat. Ovako je sezona otišla u vetar, neverovatno. Mislim da više ne mogu ni čudu da se nadaju.“

KK Partizan NIS

Sagovornik podseća i na lično iskustvo u Humskoj. Iako je prošlo skoro dve i po decenije, neke stvari su se ponovile. Doduše, jačeg (goreg) intenziteta i većih posledica.

Bila je to sezona 1997/98, na klupi je sedeo Miroslav Nikolić, a mi smo vezali osam poraza u tadašnjoj Ligi šampiona (Evroliga). Uprava ga je smenila, a postavljen je njegov pomoćmik Kime Bogojević u sred sezone. Ništa čovek nije stigao revolucionarno da promeni, ali smo mi, igrači, sabili redove, individualno se trgli i, otišli na fajnal for u Barselonu. Doduše, bilo je kratkog daha, jer smo ispali od FMP u polufinalu plej ofa, a Crvena zvezda je na kraju postala prvak. Kasnije su došli Vladislav Lučić, pa Nenad Trajković… Ni meni kao igraču nije bilo lako tada da promenim tri trenera za četiri sezone. To je veliki stres. Kada igraš za večite, uvek trpiš veliki pritisak. I tada je plaćen rezultatski ceh, uprkos učešću na F4,“ priseća se Radošević i, kao da indirektno objašnjava zbog čega u crno-belom dresu nije osvojio domaće prvenstvo (nije postojala ABA – Jadranska liga), već „samo“ dva nacionalna Kupa.

Ni uprava crveno-belih nije odolela da ne promeni šefa struke odnosno vrati Dejana Radonjića. U poređenju sa večitim rivalom, još prava sitnica.

Sašu Obradovića je zadesila slična sudbina. Krivo mi je što ni za njega nije bilo strpljenja. Znam ga još iz reprezentativnih dana (EP 1997, zlato, prim. aut.) ali i kasnije sa nekih turnira. Izuzetno je posvećen trenerskom poslu. Mislim da nije imao sreće na klupi Zvezde, jer je na nekoliko utakmica izgubio na dve, tri lopte, to se dešava u košarci. Ne znam koji su bili razlozi za Sašinu smenu, ali crveno-beli su u evroligaškom minusu, tu se ništa smenom nije promenilo. Očekivao sam da će Obradovića malo više pustiti da sprovede ideju, a sigurno ju je imao. Ovo pričam kao neutralni posmatrač, ne iz navijačkog ili nekog drugog ugla. Ako su tako radili večiti, i nije neki primer za ostale pod obručima.

Radošević se po završetku igračke karijere (2007), na godinu vratio prvoj ljubavi pod obručima, Slobodi, koja se u vreme kada je postao seniorski prvotimac, zvala Prvi partizan.

Drago mi je zbog kluba, Užica. Sloboda je, za razliku od nekog perioda pre deceniju, postala jedna dobra košarkaška i stabilna finansijska priča. A kako čujem, najviše zahvaljujući Raši (Radovanoviću), sportskom direktoru. Ima tu i gradskih patriota koji pomažu, kao i u moje vreme… Želim im sve najbolje, moje saradnike i mene je mnogo koštalo, ne toliko u finansijskom smislu, funkcionersko angažovanje. Sada klub ima lepu budućnost, mnogo dobre juniore, koji su u vrhu svoje lige, ali i mlad seniorski sastav (Lučić, Popović). Imaju odličnu klupsku koncepciju, oslanjanja na domaće snage, praktično bez stranaca. Jedini hendikep, kao uostalom i kod svih, igranje bez publike zbog ovog virusa. Šteta, navijači uvek daju posebnu emociju. Valjda će i ovo proći, pa će tribine, ne samo „Velikog parka“, opet biti pune. Navijači i te kako nedostaju i večitima. Da se vratim na „moj“ Partizan, sigurno bi i trenerima bilo lakše da rade, uz bolje rezultate, da ima dobro poznatog huka i simpatizera da „vuku“. Sve sam to prošao. Ali, do poboljšanja zdravstvene situacije, biće ovako…

Ista lica, razne boje dresova

„Od svih evroligaša, najviše mi se dopada koncepcija Žalgirisa, u kome ne vrvi od stranaca. Tradicionalno su dobri šuteri, imaju dvojicu, trojicu interesantnih prvotimaca. Postoje i pokušaji proboja mladih igrača i u jednom Realu ili Barseloni, ali… U ovom brojnom evroligaškom društvu, iz godine u godinu, ista lica, koja samo menjaju boje dresova.“

Ako potraje sa praznim dvoranama, koliko može da „košta“ sport, koji je inače neprofitabilan sa izuzetkom NBA lige?

Na stranu što je i skijanje žalosno bez publike, a tek prazne sale. Ovo je već velika proba za sponzore, već sam pomenuo kako se to završilo u slučaju Bandirme (Banvita). Iako se mnogo ulagalo u tursku košarku, već 20-ak godina, zdravstvena kriza je sve naterala na kresanje budžeta, osim u slučaju Efesa. Pretpostavljam da je slično i u drugim evropskim zemljama. Ako sve ovo potraje, biće još teže, iako „mora“ da se igra koliko god sponzori otkazivali saradnju čak i sa najvećim klubovima. Najbolje znam situaciju u Turskoj, a nikome ne padaju pare sa neba. Ima puno troškova (igrači, trener), a ni centa od ulaznica. Pa i naši najbolji klubovi su zbog svega toga u minusu, teško nadoknadivo. Koliko je igračima naporno da igraju bez publike, u materijalno neizvesnoj realnosti, zbog već pobrojanih razloga, a koliko je tek opasno po zdravlje. Mnogi od onih koji su preležali koronu, po dva meseca ne mogu da se vrate u formu, što je još i super u poređenju sa ugroženim životima. Nezahvalno je davati bilo kakve prognoze, ali posledice pandemije ćemo još dugo osećati, čak i kada se jednog dana pobedi virus.“

To što se planeta sve brže tehnološki „kreće“, pa i košarka sve više „puca od snage“, po Radoševiću ne znači i da je oku milija…

Ponekad mi se učini kao da sam igrao ko zna kada, a ne volim da započnem izrazom u „moje, naše vreme“. Ali, evidentno je da su treninzi skroz drugačiji, ali ih je i manje na nedeljnom niovu nego ranije. Fokus je na kondiciji, pa se sad „lakše“ igra. Fizička snaga više dolazi do izražaja, a manje je lepote igre. Nekada nije mogao svako da se bavi ovim sportom. U vrhunskom delu, ima mnogo onih koji nisu ni prosečni šuteri, kao kamenice da bacaju, a zarađuju sasvim pristojno. Takva su „pravila“, a dobrog strelca tražimo svećom.

Damin gambit

Jedno od najstarijih šahovskih otvaranja, damin gambit, ni danas ne gubi na ekskluzivitetu. Kao ni ona nepisana zakonitost, da iza svakog uspešnog muškarca, stoji neka dama. U slučaju Mireta Radoševića, to je Dragana, a sa 24-godišnjom Anđelinom, diplomcem primenjenih umetnosti i gimnazijalkom Đurđinom (18), jedna (neo)obična, srećna porodica.

Sa ovim poslednjim, mnogi srpski klubovi, od ABA do KLS ligaša već dugo traže organizatore igre domaće „proizvodnje“, a žale se da će nedostajati i „četvorke“…

To je problem stvaranja igrača i sistema, a na tom polju ubedljivo najviše radi Mega. A ostali, pa „tako, tako“. Ja ne mogu da se setim, ko se posle Bogdana Bogdanovića ovde baš rutinski naigrao, pa otišao u inostranstvo (Fenerbahče, pa NBA). Zato u klubovima imamo sve više stranaca, ne shvatam da nisu dovoljna dvojica, trojica, a ostalo domaći košarkaši eventualno pojačani nekima iz regiona. Ne samo da nam opada proizvodnja po određenim pozicijama, nego ni deca više ne mogu da nađu idola, da se za nekoga vežu, pa da se zainteresuju da treniraju košarku. I ja sam počeo da treniram fudbal, a na košarku prešao zbog brata, ali i uzora poput Kićanovića, Dalipagića, ili Ace Trice (Petrović).

Ovdašnji klinci se oduševljavaju američkim (i srpskim) profesionalcima u najjačoj ligi sveta.

Svaka čast Nikoli Jokiću, sa željom da i Bogdanović, Marjanović i Bjelica budu još mnogo bolji u NBA. Ali, generalno, ligaški deo te lige slabo gledam, nikada me nije vuklo, niti sam oduševljen. Druga je stvar kada NBA uđe u završnicu konferencija, pa i dalje… Do tada, većina tih profesionalaca se izuzetno materijalistički ponaša, pa može da se zaključi da im je ponekad svejedno da li su dobili ili izgubili, nemaju emociju. Imam utisak da ovo poslednje postaje problem cele savremene košarke. Dobro, odavno se igra za ugovore, ali i iz srca, koje te nekad ukoči, a nekad ti daje natčovečansku snagu. A to se svuda sve ređe viđa.

Nije lud za gondolom

„Veliki sam ljubitelj zimskih sportova, posebno skijanja. Kako sam se bližio kraju igračke karijere, samo sam razmišljao kako ću, bez ograničenja zbog eventualnih povreda, da se nauživam na stazama. Nije mi se dalo. Posle druge operacije leđa 2003. godine, lekari su mi rekli da mogu sve, osim da stajem na skije. Zato nisam ni potrčao na zlatiborsku gondolu. Malo se šalim, a ozbiljno mi ne pada na pamet da čekam u redu, u sred ove epidemiološke situacije, da bih se provozao. Biće dana…“

Miroslav Radošević, Željko Rebrača
REUTERS/Yannis Behrakis

 

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare