Boris Beker – plakali kada je došao, plaču i kad ide

Cameron Spencer/Getty Images

Osamnaesti decembar 2013. Doba godine u kojem se u tenisu obično ne dešava apsolutno ništa. Odjednom, “eksplozija“ i objava Novaka Đokovića da će se njegovom trenerskom timu pridružiti Boris Beker.

Bila je to iznenađujuća odluka – ne toliko zbog toga što je Novak doveo novog trenera, u tom trenutku osećalo se da mu je potrebno nešto da ga dodatno pogura, već zbog konkretnog izbora.

U nemačkoj, ali i svetskoj javnosti Beker je imao reputaciju skandal-majstora i čoveka sklonog porocima, nešto što je u suštoj suprotnosti sa Đokovićevim skoro pa spartanskim načinom života.

Osim toga, Beker do tada nikome nije bio trener, a u svojim komentatorskim poslovima za Skaj Sports i Bi-Bi-Si nije nudio dubinsku analizu kakva bi se očekivala od takve legende i koju nudi na primer Džon Mekinro. Naprotiv, Bekerovi zaključci bili su uglavnom bazični, gledaoci od njega nisu mogli da dobiju nikakovu dodatnu vrednost koju nema “obični“ teniski komentator.

Zbog svega toga Beker je dočekan sa ogromnom dozom pesimizma, čak i zajedljivim komentarima i podrugljivim prognozama koliko će “trajati“.

Jordan Mansfield/Getty Images

A prva bitka bila je bitka koju nije mogao da dobije – Australijan open. Slično kao kada je Gvardiola nasledio Hajnkesa u Bajernu posle triple krune, tako je i Bekerov prvi zadatak bio turnir na kojem je Đoković slavio tri puta u nizu. Mogao je mnogo da izgubi, a praktično nimalo da dobije.

Srpskog tenisera u četvrtfinalu je zaustavio Stan Vavrinka, kritičari su već zadovoljno trljali ruke, ali Đoković nije čovek koji lako odustaje. Naprotiv, doktor Igor Četojević često je Novaka nazivao “Nemcem“, između ostalog zato što je “istrajan u ideji, nešto pokušava duže vreme“.

Kako je Đoković retroaktivno kazao, “klik“ se osetio na turniru u Rimu, a prelomna tačka bio je šesti jul. Prelomna tačka ne samo u saradnji sa Bekerom, nego u celoj Novakovoj karijeri kakvu danas poznajemo.

Pool/Getty Images

Bio je to dan finala Vimbldona sa Rodžerom Federerom – u jednom od najboljih mečeva svih vremena Đoković je na 2-1 u setovima dvaput ispustio brejk prednosti u četvrtom setu (vodio je i sa 5:2), ali je posle razgovora sa sobom u ogledalu uspeo da se vrati i da pobedi u petom setu – 6:7 (7-9), 6:4, 7:6 (7-4), 5:7, 6:4.

Tada je Novak savladao sebe i dokazao sebi da ponovo može da trijumfuje na najvećoj sceni. Pre toga je izgubio tri uzastopna Gren slem finala, a polufinale na Rolan Garosu 2013. sa Nadalom imalo je težinu finala.

Kako to u sportu često biva, i Beker je preko noći od gubitnika postao pobednik, a i njegov imidž se polako popravljao uprkos povremenim kontroverznim i nekada nejasnim izjavama.

Posle “mamurluka“ na US openu uzrokovanog svadbom i rođenjem deteta, Đoković je s Bekerom i ostatkom tima uz sebe postavio temelje za jedan od najuspešnijih perioda u istoriji tenisa, verovatno i najuspešniji.

Clive Brunskill, Getty Images

Od starta 2015. do sredine 2016. godine Novak je osvojio pet od šest Gren slem turnira, postao je jedini igrač u Open eri uz Roda Lejvera koji je bio istovremeni vlasnik sve četiri najveće titule, a u 2015. na samo jednom turniru nije došao do finala (na početku godine u Dohi) i oborio je toliko rekorda da ih je teško i nabrojati.

Beker se zauvek utkao u te uspehe – manje je bio zadužen za tehničke elemente, mada je i tu svakako imao svoj glas, a više za mentalnu pripremu najvećih mečeva kao neko ko je igrao u deset Gren slem finala.

I doneo je Đokoviću tih 2-3% koji na najvišem nivou čine razliku između veličanstvenog trijumfa i gorkog poraza. Doneo ju je i to niko ne može da spori – postoje mišljenja i postoje činjenice, a činjenica glasi da je sa Bekerom kao trenerom Novak osvojio 25 titula, uključujući šest onih najvećih.

Dennis Grombkowski/Getty Images

Gledajući jednom prilikom spomenik Janu Husu u centru Praga, pitao sam se zašto čovečanstvo toliko često za života progoni one kojima se kasnije divi.

Ali ljudska priroda oduvek je takva – isti oni Novakovi navijači koji su najsnažnije dovodili Bekera u pitanje i “spaljivali ga na lomači“, sada najviše tuguju za njime i “dižu mu spomenik“.

Sa Novakom ostaje Marjan Vajda, a njih dvojica naknadno će se dogovoriti o broju turnira i kapacitetu u kojem će Slovak biti prisutan.

Ukoliko Đoković reši da ponovo pojača svoj tim, neophodan mu je neko ko će mu pomoći da se vrati “dosadnim navikama“ posvećenih šampiona i neko ko može da mu ulije malo “ratničkog“ mentaliteta – Novak ne voli takve metafore u sportu, ali nekada je i takav mentalitet potreban za najveće trijumfe, Đoković to zna jer ga je i sâm nebrojeno puta iskazao na terenu.