Janko za SK: Dati sve, ne dobiti ništa – to je hrabrost

Elsa/Getty Images

Profesionalni je teniser još od davne 2002. godine. Prethodno je bio i prvi junior sveta, a kao senior je prošao mnogo uspona i padova pre nego što je napokon ispunio potencijal i dve uzastopne godine završio među deset najboljih tenisera sveta.

Sada, posle teške povrede koja ga je na vrhuncu odvojila sa terena dve i po godine, Janko Tipsarević pokazuje sebi i drugima da je borac i da ne namerava da odustane uprkos tome što će u junu napuniti 33 godine.

U prvom delu intervjua za Sport klub Janko je govorio o sadašnjoj situaciji, o metodi koja će mu produžiti teniski život, a prisetio se i nekih od mečeva koji su mu obeležili karijeru (Federer, Rodik, četvrtfinale US opena sa Fererom…).

Takođe, sa Tipsarevićem smo govorili o tome zašto je u tenisu toliko često da autsajder gubi naredni meč posle pobede nad favoritom, koja ga je statistika naterala da se zapita nad svojom karijerom, ali i kako je konačno prelomio u glavi šta želi od sebe i kako mu je u tom smislu pomogao Rafael Nadal.

Za kraj prvog dela razgovora, Janko je otkrio da može da se zamisli u ulozi trenera po završetku karijere, kao i da tačno zna kojih bi se principa pridržavao.

Elsa/Getty Images

Tipsarević je odlično počeo sezonu, slavio je na dva uzastopna čelendžera u Bangkoku i vratio se u prvih 100. Korak dalje trebalo je da bude napravljen u Južnoj Americi, ali srpski teniser nije imao sreće sa žrebom, pošto je na dva od tri turnira već na startu za rivale imao igrače koji su kasnije osvajali trofeje.

“Ne volim da se vadim na žreb – ljudi kad me pitaju kako je bilo u Južnoj Americi, kažem: ’Bilo je loše’. Ne govorim kako je Dolgopolov osvojio turnir, kako Beluči igra dobro na nadmorskoj visini, a da Tim nije izgubio ni set. Zašto? Činjenica je da su mi tokom karijere žrebovi bili dobri i loši, kao i svakom teniseru – ničija karijera nije bila određena žrebom, to se na kraju izniveliše“, počinje Janko priču za Sport klub i dodaje:

“Ipak, sada kada si me povukao za jezik, stoji da su mi žrebovi na ATP turnirima i na Gren slemovima bili nepovoljni otkad sam se vratio na proleće prošle godine. Svestan sam da ću morati da pobeđujem te igrače ako mi je želja da se vratim u Top 50, 30 ili 20, ali kažem: ’Daj mi malo, daj mi kolo-dva’, a onda neka dođu Nišikori, Raonić, Dimitrov… To su sve momci sa kojima sam igrao u prvim kolima – osećam da igram OK, ali da još nisam dovoljno dobar i nemam dovoljno samopouzdanja da ih u tim situacijama pobedim. Samopouzdanje je jedna velika k..va koja može mnogo da ti pomogne i odmogne, ali moje uverenje jeste da ću pronaći zlato ukoliko nastavim da kopam“.

Tipsarević nam je dao šlagvort za naredno pitanje – u sportu, u tenisu možda i najčešće, samopouzdanje ili njegov nedostatak neretko se navode kao ključni uzroci pobeda i poraza.

“Samopouzdanje u tenisu znači mnogo dobijenih mečeva, tj. onaj osećaj da uspeš da pobediš iako nisi u najboljem izdanju samo zato što si u prethodna dva meseca 15 puta čuo: ’Gem, set, meč, Tipsarević’. Maltene znaš u sebi da ne možeš da izgubiš i u bitnim trenucima u meču donosiš prave odluke. Doduše, u Indijan Velsu mnogo je mečeva rešeno u jednom ili dva poena, tako da samopouzdanje ne znači da ćeš dobijati sve duele, ali povećava ti šanse. Kada nemaš samopouzanja, ključ je po mom mišljenju u vrhunskoj kondicionoj spremi. Dva čelendžera koja sam osvojio na početku godine – nisam tu došao pun samopouzdanja niti sa najvišim nivoom igre, ali prava fizička sprema daje ti veru i u trenucima kada se osećaš stegnuto“.

Janku je krivo zbog Južne Amerike, nadao se da će već biti oko 60-70. mesta na ATP listi, ali daleko od toga da očajava, samo će malo korigovati raspored – plan je već spreman.

“Odigraću još nekoliko čelendžera na betonu kada se u Evropi na proleće igra na šljaci. I sada imam dovoljno dobar renking da igram u glavnom žrebu ATP turnira jer će ih na nedeljnom nivou biti dva-tri, čak i četiri, ali zaista bih voleo da napravim dovoljno veliku zalihu poena pred turnire na kojima generalno volim da igram poput Kvinsa, Vimbldona, Vašingtona, Atlante, Sinsinatija… Želim tu da budem glavni turnir i da se, nadam se, više ne vraćam na čelendžere – ne mislim da sam iznad toga, odigrao sam ih dovoljno, ali voleo bih da na travi i američkom betonu igram što manji broj kvalifikacija“.

Chris McGrath/Getty Images

Otkad se prošlog proleća vratio na teren, Janko je igrao manje-više nesmetano, uz manje povrede koje su normalne. Jedna takva zadesila ga je i sada sa zadnjom ložom, ali starosna granica u tenisu veoma se pomerila i Janko u sebi ima još kvalitetnog tenisa. Uz to, kako ističe, mnogo mu pomaže profesor Duško Ilić.

“Fizički sam oduvek bio jako spreman, ali nisam koristio ekonomičnost u kretanju do te mere da mi život bude lakši. Naravno, nije to lako, ne može ’na foru’, ali siguran sam da će mi principi profesora Ilića pomoći da igram tenis još možda tri-četiri godine. Ne bih da odajem tajne, ali Duško je profesor biomehanike i to u teoriji izgleda jednostavno, ali zapravo je potreban besomučan broj ponavljanja da bi taj način kretanja ušao čoveku u mozak da se tako zaista kreće na terenu“, kaže Janko i pojašnjava:

“Mnogo je korišćenja trupa za kretanje levo-desno – mi teniseri često ne koristimo gornji deo tela kako bismo olakšali sebi kretanje. Nešto što me je profesor naučio i što je velika zavera u tenisu jeste da treba da bude jako malo bočnog kretanja. Od tačke A do tačke B nije najlakše doći bočno, nego tako što ću se okrenuti i dotrčati do željenog mesta. Najbolji primeri za to jesu Federer i Davidenko, koji prave jedan ili dva sitna bočna koraka, ali oni baš trče i gore i dole i levo i desno“.

Iz sadašnjosti smo uskočili u mali vremeplov i vratili se u januar 2008. godine. U karijeri je Tipsarević ostvario 15 pobeda nad Top 10 igračima, ali tada se u Melburnu nije dalo – u epskom okršaju držao je na konopcima Rodžera Federera, ali je Švajcarac na kraju slavio sa 10:8 u petom setu.

“Izuzetno mi je krivo što mu nisam skinuo skalp. Imam loš skor sa Federerom (0-6), ali to nije sramota jer ga ima 90% Tura ima. Pobeđivao sam mnoge iz Top 10 i trijumf nad njime bio bi lepa uspomena, ali nije se desilo. U tom meču zaista je bio mali broj šansi koje nisam iskoristio. On je tada za pet setova imao 36 asova – osećao sam da sam bolji kada uđemo u poen, uđemo u razmenu, ali on je neverovatno koristio servis i forhend i nije mi dozvoljavao da ga često uvučem u bekhend razmenu ili sl“.

Federer mu je umakao, ali u biografiji Janko ima pobedu nad igračem koji je bio prvi na svetu – Endija Rodika pobedio je 2008. na Vimbldonu i 2010. na US openu, oba puta u četiri seta. A Amerikanac je imao i interesantnu poruku za rivala na mreži…

“Meni Rodik generalno leži kao igrač, volim da igram protiv servera koji ’bombarduju’ jer brzina mi nije problem. Mene nerviraju oni serveri koji pogađaju precizno poput Federera, a onda kasnije dominiraju. Kada sam ga pobedio na Vimbldonu, žreb mi je bio otvoren do polufinala, ali ispustio sam priliku, tada je Šutler došao do polufinala. Onda kada sam ga dobio na US openu, rekao mi je: ’Ako pukneš sada u sledećem kolu, ubiću te“.

Generalno je u tenisu čest slučaj da teniser koji pobedi favorita već u sledećem kolu ostaje bez energije i ispadne od igrača od kojeg je verovatno i bolji u datom trenutku. Tipsarević nudi logično objašnjenje:

“Nije reč o tome da se neko uplaši očekivanja – jednostavno, igrači kakav sam ja bio tada nisu naviknuti da igraju pred 15.000 ljudi na centralnom terenu u večernjem terminu. Tipsarević je uglavnom bio na terenu 15 pored parkinga i igrao je protiv ko zna koga. A onda ga staviš na centralni teren sa tolikim emocijama i nabojem, on tu pobedu ne doživljava mirno, nego kao nešto neverovatno. Zato je sledeći meč ’ugašen’ i to se događa vrlo često. Videli smo šta se se npr. desilo sa Kirjosom posle pobede nad Novakom u Indijan Velsu, dečko se razboleo… Mali broj igrača uspe da ostane na istom nivou do kraja turnira, a tu je ključno izboriti se sa emocijama“.

Dvaput je Tipsarević igrao u četvrtfinalu na Gren slem turnirima, oba puta na US openu – 2011. bio je primoran da preda Đokoviću, a godinu dana kasnije držao je u šaci Davida Ferera. U petom setu vodio je sa 4:1, imao i 0:30, ali je na kraju Španac slavio u taj brejku. Seća se Janko svega kao juče da je bilo.

“Iskreno, za taj meč mi nije krivo toliko jer smo igrali na vrlo visokom nivou. Na 4:2 u petom i na moj servis on je odigrao tako da mi nije dao šansu – ritern spektakularan, a imao je tri pasinga bukvalno sa ograde. Kada u bitnim momentima odigram hrabro i promašim ili protivnik odigra bolje, budem nervozan naravno, ali posle meča ne osećaš onu gorčinu u stomaku da si odigrao kao kukavica. Jedino što mi je krivo jeste što sam u taj brejku osetio da se on malo uplašio, a ja sam onda počeo da forsiram, glavom kroz zid, umesto samo malo da sam ga pustio. On je dva forhenda koje do tada nije grešio poslao ramom u žicu, tačno se sećam… Kada sam premotavao film, video sam da nije trebalo da forsiram, ali lako je sada govoriti“.

Tokom većeg dela karijere, sve do 2011. i velikog proboja, Janko je važio za dobrog tenisera, ali nepredvidljivog – dešavalo mu se da se muči i da gubi od mnogo slabijih, ali i da pobeđuje one najbolje. Zato igrači iz vrha nisu voleli da ga vide preko puta mreže u ranim fazama turnira.

“Jedna od statistika koja me je naterala da se zaista zapitam šta se dešava sa mojom karijerom jeste kada sam video da imam 50-50 skor sa Top 10 igračima, a najviši rang u karijeri bilo mi je 30 i neko mesto. Tačno se sećam, rekao sam sebi: ’Koja si ti c.va, u čemu je problem? Zašto možeš da dobiješ ovog, a ne možeš onog?’ Ne postoji ništa drugo osim konstantnosti i motivacije protiv igrača koji nisu na najvišem nivou, a to je sindrom razmažene bebe: ’Ako me staviš na centralni, ja ću da se napalim. Ako ne, naljutiću se i kao neću biti toliko fokusiran“, kaže Janko i dodaje:

“I u sezoni u kojoj sam se probio i došao do Top 10, mislim da sam dobio samo nekoliko igrača iz najboljih deset, ali zato sam davao sve od sebe da ne izgubim kada mi dođe igrač mog ranga. Idealan primer jeste Karenjo Busta – sada je u Top 20, a ne znam da li je dobio igrača iz 20 u karijeri. Poenta jeste u tome da je konstantnost mnogo važnija od toga da bljesneš na jednom ili dva turnira. On je sada 19, nosilac je, pa se još negde otvori žreb i još malo napreduje – posle svega toga počinje da veruje da može da dobije Niškorija ili Tima ili Čilića. Ali da bi došao do toga, moraš da dobiješ Belučija, Dolgopolova i taj rang igrača, a onda se otvori situacija i on kaže: ’Super, daj 360 poena iz Indijan Velsa’, a nije dobio niti jednog favorita“.

Julian Finney/Getty Images

Izreka nas uči da je lako reći, a teško učiniti – kako je Janko prelomio u glavi?

“Prvi put u životu dao sam sebi cilj što se ranga tiče. Nikada do tada nisam sebi rekao: ’Želim to i to’. Ponavljam, bio sam kukavica. I 99% mladih igrača i generalno neuspešnih ljudi najviše se plaše samih sebe. Ne žele da postave sebi cilj i da ga na kraju ne ostvare, naročito talentovani klinci, a video sam ih hiljadu, pogotovo kroz svoju menadžersku kompaniju i tenisku akademiju. I bio sam jedan od njih… Svi kao nisu ’kul’ ako daju sve od sebe. Gledam kako klinci gledaju na svetski tenis – nije ’kul’ David Ferer koji trenira po ceo dan i daje sve od sebe, ili Marin Čilić koji je non-stop u teretani. Ne, ’kul’ su Kirjos i Fonjini“, objašnjava Janko i dodaje:

“Poenta svega jeste da sam u jednom trenutku postao dovoljno hrabar da kažem: ’Ove godine želim da dođem u Top 20 i da osvojim prvu ATP titulu, inače me neće biti’. I ako se to ne desi, ima da padnem i da ponovo uradim isto. To je jedini način da uspeš. Bio sam dovoljno hrabar da dam sve od sebe i da na kraju ne dobijem ništa zauzvrat. Većina mladih neće da dâ sve od sebe jer veštački, psihološki traže alibi od sebe – imaju malog cvrčka na ramenu koji kaže: ’Pa da, da si dao sve od sebe, ti bi dobio’. Gomila njih tako je propala, a veliki broj onih koji su radili i ćutali postigli su mnogo u teniskim karijerama“.

A kada je Janko postao dovoljno hrabar da na taj način sebi postavi cilj?

“To se desilo kada smo osvojili Dejvis kup 2010, ali nije usko vezano sa time. Ima jedna sjajna motivaciona priča u profesionalnom sportu koja kaže: ’Da li ti želiš ili ZAISTA želiš?’ Ja sam u tom trenutku prelomio da ZAISTA želim da uradim nešto više – da sam prekinuo karijeru, a da mi je najbolji rang 40. mesto, veoma bih se loše osećao. Voleo bih da sam se ranije opametio, još sa 15 godina, pa da imam karijeru Žila Simona ili Tomaša Berdiha, da najveći deo karijere budem između devetog i 15. mesta. Mislio sam da mogu, ali jednostavno nisam“.

Clive Brunskill, Getty Images

Rafael Nadal jedan je od najvećih boraca u istoriji sporta, a i Tipsarević je između ostalog inspiraciju pronašao u njemu.

“Mnogo mi je pomoglo da ga gledam – nikada neću zaboraviti Australijan open 2008, Conga ga u polufinalu razbija 2-0 i 4:1 u trećem setu i 15:15. Tada Nadal zabija forhend, okreće se ka svojoj loži i steže pesnicu, ti vidiš njemu u očima da on veruje da može da pobedi. I ništa se ne desi, on izgubi 6:2. I sledeći turnir Roterdam – neko ga je uništio na brzoj podlozi, ali ti vidiš njegov fanatični stav“.

Posle prošlosti, selimo se u budućnost – Janko je izričit kada kaže da će ostati u tenisu i po završetku karijere, putem akademije, menadžerske kompanije, a verovatno i kao trener.

“Zašto ću i dalje biti u tenisu? Zato što je tenis stvar koju najbolje znam da radim i zato što me čini srećnim. Čuo sam rečenicu jednog našeg poznatog advokata: ’Kad završiš karijeru, šta god da odlučiš, radi ono što znaš najbolje’. Mnogo puta sam video sportiste koji pokušavaju da rade nešto više, a ne razumeju se u to – onda proćerdaju ceo kapital koji su sticali godinama, neko ih prevari ili loše investiraju. Kod nas je naročito moderna građevina, svi bi u građevinu…“, kaže uz osmeh Tipsarević.

Getty Images/Matthew Stockman

Ako bi se Jankova karijera opisala kao turbulentna, malo ko bi imao primedbu na takvu kvalifikaciju. Kako on često voli da kaže, bio je dobar junior, bio je loš senior, bio je dobar senior, a sada iza sebe ima i četiri operacije i povratak. To bogato iskustvo biće dragoceno za budućeg Tipsarevićevog učenika.

“Da, mislim da će mi karijera koju sam imao pomoći kao treneru i da bih mogao da budem bolji trener od nekih svetskih, vrhunskih šampiona jer zaista znam obe strane medalje, dosta različitih aspekata u karijeri. Uvek sam želeo da uzmem i da svojim vođenjem napravim igrača, da se tačno vidi razlika pre i posle“.

Već osam godina Tipsarević sarađuje sa Dirkom Hordorfom i zajedničke principe rada namerava da primeni i kada jednog dana on bude trener. Janko naglašava da traži od svih trenera u svojoj akademiji da se ponašaju tako.

“Pružaju se jednostavne informacije o onome na šta igrač treba da se fokusira u datom trenutku i nema dodatnih informacija – ako radimo kao tim na jednoj stvari, važno je da je sve ostalo nebitno u tih pola sata tokom kojih radimo samo na njoj. Takođe, mnogi treneri vole da slušaju sami sebe – igrač napravi grešku, oni mu u tom momentu kažu tu grešku i misle da su odradili svoj posao. Trener mora da bude pedagog – da bira kad i kako nešto da kaže jer nije ideja samo popraviti udarac, nego voditi igrača u napredak. A i popraviti forhend ne znači da mu svaki put kad pogreši kažeš da nije stavio dovoljno spina ili da se nije spustio u nogama“, zaključio je Tipsarević za Sport klub.

U drugom delu intervjua, koji ćete čitati u utorak u isto vreme, Janko je veoma otvoreno govorio o dopingu i nameštanju u tenisu, prokomentarisao je i izjavu Žila Simona koja je prošle godine uzburkala duhove u teniskom svetu, a otkrio nam je i zanimljive anegdote u vezi sa Rafaelom Nadalom i Davidom Fererom.

Takođe, sa Tipsarevićem smo iz interesantnog ugla analizirali briljantnu sezonu Rodžera Federera, a govorili smo i o psihi tenisera (“kako se gubi set u svlačionici?“), kao i o mladim igračima i o tome čemu oni ne posvećuju dovoljno pažnje.