Život sudije na Rolan Garosu

SK

Marijana Veljović dostigla je krem u svojoj profesiji, zlatni bedž ITF, a do sada je sudila u četiri Gren slem polufinala, po dva u singlu i dublu. Rođena Kragujevčanka u blogu za Sport klub otkriva svoje rutine i to kako izgleda radni dan na Rolan Garosu. Uživajte.

Još jedna godina u Parizu – ovoga puta sunčano i toplo, ni nalik onome kakvim ga se sećam od prošle godine.

Obično hoću da ustanem u pola osam, ali uvek se probudim ranije i već tada počinju misli o svemu što me tog dana čeka. Odsela sam u delu Pariza koji se zove Etoal, tipično pariskoj maloj hotelskoj sobi na 15. spratu sa divnim pogledom na Pariz i Sakr Ker (“sveto srce“). To je moja oaza i dom tokom te tri nedelje, mesto gde nalazim tišinu i mir posle napornog dana.

Lokacija je idealna jer je potrebno deset minuta vožnje do Rolan Garosa kada nema gužve, a pet minuta hoda do Trijumfalne kapije i Jelisejskih polja.

U mom slučaju, obavezni su jutarnja kafa i doručak – obično je to neka “lajt“ varijanta, još nisam vegetarijanac, ali volim zdravo da se hranim.

Ipak, u prvim danima turnira sudije u ranim jutarnjim časovima imaju sastanke, pa se ta koncepcija mirnog početka dana potpuno poremeti i sve postane nabacano. Tada imam sreće ako imam vremena za gutljaj kafe.

Tokom turnira generalno ne osećam da imam vremena za sebe, ali trudim se da ostanem u rutini odlaska na trčanje ili u teretanu kad za to uhvatim vremena – nekada je doduše teško naterati se posle dugog dana sa bezbroj obaveza.

SK

Ranije nisam mogla da zamislim odlazak u teretanu i slušalice u ušima dok trčim u prirodi jer su mi draži bili cvrkuti ptica i svaki šum koji čujem, ali sada su se stvari malo okrenule – odlazak u teretanu postao je opcija ukoliko poseduju balans loptu i TRX trake za vežbanje, dok trčanje bez muzike ne mogu da zamislim.

Dolazak na kompleks podrazumeva istu svakodnevnu proceduru. Zakažemo auto dan ranije u tačno određeno vreme kako bismo stigli na vreme za svoj meč ili eventualno evaluiranje osobe koju ocenjujemo u toku te nedelje (sudije ocenjuju rad drugih kolega) jer i njihove mečeve moramo da gledamo.

Dok sam u autu, obično ne govorim, trudim se da se u sopstvenim mislima pripremim za gužvu koja predstoji ili dragim osobama poželim dobro jutro i lep dan pre nego što upadnem u dnevnu rutinu na RG.

Podrazumeva se još jedna brzinska kafa po dolasku u kompleks, kao i bezbroj svakodnevno izgovorenih “bonjour” nasmejanim licima koja nas dočekuju. I radni dan može da počne.

Mnogi misle da je sudijski posao “opušten“, sudiš meč i to je to, ali moj poslovni dan nekada traje i do 10 uveče – u suštini nikada ne znam kada će se završiti i teško je išta planirati.

SK

U zavisnosti od toga koji meč po redu radim, organizujem dan i vreme u koje ću npr. ručati i spremiti se za meč jer i mi kao igrači moramo da budemo fizički spremni i da se osećamo dobro i sveže. Nije dobro biti gladan, žedan ili iscrpljen jer je potrebna velika koncentracija za svaku loptu.

Takođe, obilni obroci pre meča nisu opcija jer mogu da uspavaju, tako da se vraćam nekoj lakšoj varijanti još jednom. Naravno, sve to je u idealnom scenariju, ai često se desi da budemo dugo zaglavljeni na terenu, pa jurimo na sledeći meč sa malom pauzom. Onda ne postaje baš mnogo prostora za brigu o sebi i zaboravlja se zdrav ručak 🙂

Šatrije, Lenglen, teren broj jedan ili neki od terena napolju, okruženje mi je već svuda poznato i znam kako stvari gde funkcionišu – da li ću nositi mikrofon, gde će biti kamera, da li se igrači fotografišu pre meča, to su neki od detalja o kojima razmišljam.

Šatrije mi je najlepši teren, ali od ostalih izdvajam teren broj dva zbog posebne atmosfere koja vlada, publika je jako blizu i mnogo volim da sudim na tom terenu.

Ne sećam se prvog meča koji sam sudila na RG, ali se zato dobro srećan pada sa sudijske stolice usred meča pre nekoliko godina na terenu 9 – on više ne postoji, a srećom to niko nije snimio. E, to nikada neću zaboraviti, mada mi tada nije bilo smešno 🙂

Obaveze nisu završene kada se završi meč. Posle sumiram utiske o linijskim sudijama na tom meču i ocenjujem njihov rad, zatim moramo da posetimo kancelariju glavnog sudije i da obrazložimo i objasnimo opomene igračima ako ih je bilo, da bih zatim potipsala tzv. “score card“, rezultat meča.

Potom sledi spomenuto evaluiranje drugih sudija ili jednog koji nam je dodeljen te nedelje, a gledanje celog meča je obavezno ukoliko nam dozvole naši mečevi.

Svaki slobodni trenutak koristim za šetnju po kompleksu, gledanje mečeva koji su mi zanimljivi ili smatram da gledanjem tog kolege ili koleginice mogu nesto da naučim.

Kao i svaki drugi posao, tako i ovaj podrazumeva stalni rad na sebi i potrebu za usavršavanjem. Osvežavanje memorije pravilima, procedurama ali i osvežvanje tela i dobru fizičku i mentalnu spremu – tako barem ja gledam na sve to.

Generalno, kompleks ovde u Parizu nije se mnogo menjao otkako sam bila tu prvi put pre šest godina. Ne postoji više teren broj sedam, a tu sam volela da sudim jer su obično igrali domaći predstavnici, pa bude odlična atmosfera. Sećam se da sam na tom terenu sudila najduži meč kvalifikacionog turnira, završilo se 27:25 u trećem setu, uh…

SK

Kroz kompleks dnevno prođe hiljade ljudi i najteže mi pada provlačenje kroz gužvu na putu do terena, ali tenis se igra zbog publike naravno – strpljenje je ključna reč za sve, pa tako i za to.

Mnogo puta nas zbog akreditacije zaustave i pitaju kako da dođu do određenog terena ili najbližeg toaleta, a mi se trudimo da pomognemo s osmehom na licu 🙂 Mi sudije imamo i internu šalu na taj račun, brojimo koliko puta smo bili zaustavljeni u toku jednog dana.

Posle radnog dana vraćam se u svoju oazu i mislim o dragim ljudima koji su daleko, kod kuće – bez njih bi mi sve to izgubili smisao, daju mi snagu za svaki novi radni dan.

Uskoro sledi Vimbldon, nadam se da ću vam se javiti i odatle da vas još malo uvedem u tajne sudijskog života, hahah 🙂

Veliki pozdrav iz Pariza,

Marijana