Tempirana Bomba – hodajuća legenda i običan čovek

Skener 29. nov 20179:00 > 02. mar 2019 10:22
Christian Petersen, Getty Images

“Đorđević, još jedan dan bez izmene“. Tako je glasio naslov u listu Mundo Deportivo 22. novembra 1997. godine, dan pred meč Barselone sa Granadom.

Katalonci su bili u turbulentnom trenutku i porazi su bili česta pojava, zamena za povređenog Rafu Đofresu nije dovedena, ali trener Đoan Montes bio je jedan od onih koji su znali da u juniorima igra jedan neobičan i neobično talentovan momak.

*Tekst je prvobitno objavljen 29. septembra 2017. godine, a sada ga ponavljamo povodom povlačenja dresa legende Barselone

Na terenu je proveo deset minuta i 43 sekunde, za to vreme je ubacio 10 poena (2-3 za dva, 6-9 penali), uz 2 skoka, asistenciju i, nećete verovati, pet iznuđenih faulova. Naterao je Blaugranu, željnu dobrih vesti, da mu skandira ime posle jednog bacanja na parket, ali malo ko u toj dvorani bio je svestan da prisustvuje rađanju legende, košarkaškom rađanju velikog Huana Karlosa Navara Feiha.

Rođen je 13. juna 1980. godine u mestašcu San Feliu de Đobergat nedaleko od Barselone. Bio je živahno dete koje je volelo loptu i koje je svaki slobodni trenutak koristilo da je probacuje kroz obruč u dvorištu jednog od svojih drugara.

Ugledao se na dva brata, sedam i 11 godina starijih, pa je od starta morao da smišlja načine kako da šutira preko viših i jačih protivnika. Još tada rodio se njegov čuveni šut koji doduše nije stvorio, ali jeste doveo do savršenstva.

“Bio sam mali dečak i nešto sam morao da uradim, morao sam da izmislim nešto kako bih šutirao preko svoje braće. Taj šut došao mi je sâm od sebe i, evo, još funkcioniše“, kaže Navaro.

Montes, trener koji će mu prvi dati šansu, upoznao je Huana Karlosa još kao dečaka. Bilo je 8.15 ujutru, a mali Huanki već je bio na terenu. “Ne tapkaš loptu levom i ne igraš odbranu“, šalio se Montes s njim dok se Huanov brat presvlačio pre treninga.

“Četiri godine kasnije ponovo sam ga video i kazao mi je: ‘Tapkam levom rukom, i šutiram levom rukom, a uz to igram i odbranu‘. Još tada je bio takmičarski nastrojen“, rekao je Montes.

Turkish Airlines EuroLeague

Sa osam godina počeo je da trenira u lokalnom klubu, a već sa nepunih 12 godina snimili su ga skauti Barselone i postao je član slavnog katalonskog kluba.

Bilo je mnogo talenata, ali malo ih je bilo tako nekonvencionalnih kao što je bio Navaro – posedovao je retko viđeno samopouzdanje, ničega se nije plašio i nijedan potez nije bio dovoljno sulud da ga ne proba. Otuda i nadimak “La Bomba“, ne zbog karakterističnog šuta kao što mnogi misle, a skovao ga je još njegov juniorski trener Agusti Kuesta.

“Taj šut već je radio Dražen Petrović… Staviš Navara u igru na dva razlike i možeš i da pobediš sa 12 i da izgubiš sa 12 razlike. Šutnuo bi jednu, drugu, treću, četvrtu, ušle bi ili ne bi, ali on je imao toliko mnogo samopouzdanja i zato ga je njegov tadašnji trener nazvao ‘tempiranom bombom“, otkrio je Montes.

Upravo tu priču ispričao je i novinarima, pa je u jednom katalonskom listu osvanuo naslov “Bomba je bila u Palauu“. Novinar Huan Antonio Kasanova prvi je javno iskoristio taj nadimak opisujući Navara kao igrača koji je spreman da radi različite stvari, kao antitezu stereotipnom načinu igre.

“Hrabar je i nepredvidljiv, voli da se igra i zato ga zovu Bomba“, napisao je Kasanova.

Prvobitno je igrao na poziciji plejmejkera i, uprkos tome što je kao junior zatrpavao protivničke koševe trojkama iz nemogućih pozicija (sedam u nizu protiv Andore npr), u prva tri seniorska meča nije šutnuo nijednom iza linije 6,25m. Svi su ga već videli na jedinici, ali Navaro je bio rođeni “ubica“.

“On jeste čuvao protivničkog plejmejkera, a ja sam imao ideju da ga stavim da igra plejmejkera u napadu kada Šarunas (Jasikevičus) nije u igri. Međutim, on je bio iskren i sećam se da mi je rekao: ‘Treneru, ja volim da dam koš i da iskreiram sa svoje pozicije. Previše mi je da igram plejmejkera, ne mogu da garantujem da ćeš tu biti zadovoljan mnome“, kaže Svetislav Pešić, koji je vodio Barselonu od 2002. do 2004. godine.

Ubrzo će se svi uveriti kakav je Navaro strelac, rađala se čuvena “zlatna generacija“ sa Huanovim dobrim prijateljem Pauom Gasolom, Raulom Lopesom, Felipeom Rejesom, Kabesasom i ostalima. Dao je 17 poena u finalu Evropskog prvenstva do 18 godina, ali medijski je ta generacija postala čudo godinu dana kasnije, kada je u Lisabonu savladala tim SAD u finalu, uz 25 poena i 6 asistencija Navara.

“Navara sam prvi put upoznao 1998. godine na evropskom prvenstvu – tada je bio dominantan u juniorima zajedno sa Pauom Gasolom, još tada je bilo uživanje gledati njegov šut i brzinu. Kada je svež, nemoguće ga je čuvati, njegove tzv. pogačice bacao je i levom i desnom rukom sa istim osećajem“, objašnjava Miloš Vujanić, koji se mnogo puta našao preko puta Navara, a igrali su i jednu sezonu zajedno (2005/2006).

Harry How/Getty Images

Huanki je bio predodređen za velika dela i nije bio jedan od onih koje očekivanja sputaju – naprotiv, onoliko koliko je pritisak veći, toliko je bolji i Navarov odgovor na njega. Već sa 20 godina postao je član A selekcije Španije na Olimpijskim igrama u Sidneju, i to igrač sa minutima, a od Istanbula i Evrobasketa sledeće godine bio je jedan od glavnih igrača generacije koja će postati najmoćnijom u 21. veku – tada je u meču za treće mesto dao 27 poena i sprečio Novickog da donese medalju Nemačkoj.

Bila je to prva od deset medalja koju je osvojio sa Furijom – dva evropska zlata (2009, 2011) i po dva srebra (2003, 2007) i bronze (te 2001. i 2017), dva olimpijska srebra (2008, 2012) i jedna bronza (2016), kao i zlato na Svetskom prvenstvu 2006. godine.

“Da, samopouzdanje zajedno sa talentom i vrednim radim još otkad sam bio klinac – te tri stvari su me dovele tu gde sam“, kaže Navaro.

Upravo je “samopouzdanje“ reč koju sagovornici najčešće spominju kada govore o Huankiju. Navijači su spokojni kada je lopta u njegovima rukama u prelomnim momentima i taj pobednički karakter predstavljao je nit koja ga je odvojila od nekih drugih, možda i jednako talentovanih.

To je dokazao bezbroj puta – kada se Pau Gasol povredio pred finale SP 2006, La Bomba je u finalu Grcima sasuo 20 poena, a 2011. je čak uspeo i da “otme“ Pauu MVP nagradu – Sloveniji je dao 26 u finalu, nestvarnim pogocima u nizu odbio je nalet Makedonije sa 35 poena, da bi u finalu smestio u koš Francuza 27 poena. I 2005, pre koša Novickog za pobedu Nemačke u polufinalu, Navaro je ubacio “ono svoje“ za vođstvo na 15 sekundi do kraja, u porazu od Srbije na SP 2010. on je dao 27 poena. Vidite kuda ovo vodi… Rečju, kad god je važno, Navaro je tu.

“Generalni menadžer Antonio Maseiras odmah po mom dolasku u Barselonu rekao mi je: ‘Znam da tražiš disciplinu na terenu i van njega. Pazi, sa Huankijem moraš da budeš spreman jer on mnogo veruje u svoj šut, on misli da je koš kao bazen. Uvek je siguran da će da postigne koš, ili tri poena ili onaj njegov šut’. Jednostavno, posedovao je ogromno samopouzdanje i treneri su se nekada hvatali za glavu kakve šuteve uzima, ali za njega je to bilo normalno“, seća se Pešić.

Bilo je normalno i uglavnom je pogađao. U Pešićevom “drim timu“ Barselone sa Bodirogom, Jasikevičusom i Fućkom, bilo je mesta i za Navara, koji je te sezone prosečno ubacivao 11,5 poena, a Barsa je na svom terenu osvojila prvu titulu prvaka Evrope u istoriji.

Ipak, vrhunac njegove klupske karijere došao je 2010. godine, bila je to verovatno najdominantija evropska ekipa u 21. veku – Rubio, Pit Majkl, N‘Dong, Lorbek, Lakovič, Moris, Vaskes, Bazile… Barselona se tada prošetala do titule prvaka Evrope – u prvoj fazi Katalonci su imali skor 10-0, a u Top 16 fazi ostvarili su učinak 5-1. Sećate se tog meča u kojem je Pera Božić “prebio“ Navara, a ovaj posle otkrio da je od dima nakupljenog u Pioniru u jednom trenutku pomislio da halucinira.

Turkish Airlines EuroLeague

To je bio samo jedan od dva poraza Barse – u četvrtfinalu je Real pao sa 3-1 u pobedama, a na fajnal-foru je prvo dobijen CSKA (64:54), a zatim i Olimpijakos (86:68). Navaro je u finalu dao 21 poen i bio je MVP fajnal-fora.

“Titula iz 2003. posebna je jer nam je taj trofej nedostajao, ali meni je u još lepšem sećanju ostao Pariz 2010. godine zato što sam bio jedan od nosilaca i izabran sam za MVP-ja na F4“, kaže Navaro.

Dve evroligaške titule samo su šlag na torti karijere pune brojnih radosti – u dresu Barselone osam puta bio je prvak Španije, šest puta je osvajao Kup Kralja, jednom Kup Radivoja Koraća i pet puta Superkup Španije. Uz 14 medalja sa reprezentacijom, u mlađim i seniorskoj kategoriji, Huanki ima šta da pokazuje svojim ćerkicama.

“Zaista je impresivno. Kako prolazi vreme, čovek nauči više da ceni trofeje“, kaže Navaro.

Do sada vam ipak nismo otkrili Navarovu najveću tajnu. Kada je čuo da je Huan Karlos tema razgovora, Pešić je bez milisekunde oklevanja počeo:

“Kada razmišljam o njemu, prvo što mi dođe na um jeste ono što ga razlikuje od ostalih, pa i od ostalih velikih igrača – spada u onu retku grupu koja jednostavno voli košarku. Ne kažem da ostali ne vole, ali kod njega je to baš izraženo – povezao je ozbiljnost i posvećenost sa ljubavlju i zabavom na idealan način. Njemu ništa nije teško i nemoguće je reći da li je bolji na treningu i na utakmici. Nikada ne postavlja pitanja bilo koje vrste, nego kaže: ‘Tu sam, gde treba da se bacim glavom i šta treba da uradim‘. Trenirao sam mnogo velikih igrača, ali on na poseban način uživa u košarci i celom procesu koji ona nosi“, objašnjava slavni stručnjak, a njegovi reči dobijaju potvrdu i u tome da je Navaro, u vremenu kada mnogi traže izgovore da ne igraju za reprezentaciju, bio tu i letos u Turskoj.

Za Navara nema veće kazne nego kada ne može da igra i, iako se tokom cele karijere borio sa povredama, to nije smanjilo njegovu želju za radom i za košarkom. Zato igra i danas, u 38. godini, uprkos tome što mu je zenit odavno prošao i što su toga svesni svi, uključujući i njega. Voli čovek, šta da mu radimo?

“Jedan je od najvećih profesionalaca koje sam upoznao. Dođe sat vremena ranije da uradi sve pripreme i potrebne tretmane jer se dugo muči sa petom (najviše utakmica zbog toga je propustio tokom karijere). Posle treninga ostane dodatnih sat i radi sve što je potrebno u tom trenutku, zaista ima izražene radne navike“, kaže Kosta Perović, a nadovezuje se Stefan Peno:

“Na njegovom telu se ne vidi, ali on je i sada prvi u sali – posvećenost košarci je neverovatna, nisam nikoga drugog video da toliko uživa u samoj igri, on se igra košarke“.

Istina, telo mu nikada nije bilo adut, ali je to nadoknadio brzinom i kreativnošću, preciznim šutom, iznuđivanjem faulova – njegova igra bila je umetnost za koju niste sigurni da vam se dopada, ali jeste sigurni da je poštujete. Pri tom je radio na fizikalijama onoliko koliko je mogao i bilo je perioda kada je bio nezaustavljiv.

“Kada sam igrao protiv njega sa Đironom i Valensijom, to je bilo vreme kada niko nije mogao da ga čuva. Toliko je bio brz, pri tom je bio ojačao – na početku je bio kao ‘pile‘, kao Kukoč, ali je ojačao noge, promenu pravca. Unapredio je i izlazak iz bloka, pik-en-rol igru i postao je kompletan igrač. Vrhunski je talenat i napredovao je, po tome se takvi razlikuju od onih prosečnih koji više pričaju i sve im smeta – i treneri, lopta im je klizava, parket bi mogao da bude bolji, sudije su uvek protiv njih. A šampioni poput Navara nikada ne traže izgovor“, naglašava Pešić i tako potvrđuje i reči samog Navara, koji ističe da mu je period od 28. do 32. godine bio najbolji u karijeri.

Otkad je pred tinejdžersko doba kročio u prostorije Barselone pa sve do danas, Navaro je samo jednu godinu proveo van voljenog kluba. Bila je to sezona 2007/2008, kada je na nagovor svog dobrog prijatelja Paua Gasola otišao kod njega u Memfis.

Bila je to i treća sezona Duška Ivanovića na klupi Barselone i, često se govori, više od želje da zaigra u NBA, Navaro je napustio Barselonu kako bi pobegao od trenera koji je poznat po izuzetno visokom intenzitetu treninga, što Huanovom telu nije prijalo i neretko je bivao povređen. Odlično se snašao i preko Atlantika, u dresu Grizlisa prosečno je beležio 10,9 poena, 2,6 skokova i 2,2 asistencije i bio je u drugom timu rukija.

Pau je otišao u Los Anđeles Lejkerse, Ivanović je napustio Barselonu i stvar je bila jasna – Huanki se vraća kući.

“Nikada mi NBA liga nije bila prioritet, nije to sve bilo blisko kao što je sada. Ne žalim što sam otišao, ali ne žalim ni što sam se vratio – tim je mnogo gubio, Pau je otišao i dinamika mi se nije sviđala. Kada mi je Barselona poslala ponudu, druge nisam ni slušao“, objašnjava Navaro svoj tadašnji tok misli.

Jedan od razloga takođe je bio i taj što su supruga i on želeli da porodicu vrate kući. Zajedno imaju tri ćerke, a Navaro kaže da mu je porodica najvažnija u životu. Živi u predgrađu Barselone, gde je mirnije i nije toliko urbano.

Christian Petersen, Getty Images

“Nikada u životu nije se ponašao nadmeno – ćuti, radi i trenira, nikada se posvađao nije ni sa kim. Daleko je od prepotentne zvezde. Obožavaju ga gde god da dođe, fotografisanje, autogrami i ostalo, a njemu nikada nije bilo teško da svakom izađe u susret“, kaže Perović, a slične utiske nosi i Peno i dodaje:

“Često je nasmejan, pomaže mlađima i uvek je otvoren za savet. Voli da pomogne kada vidi da postoji trema, dođe i kaže: ‘Samo se opusti, sve je to normalno, svi smo isti“.

Iako nije nametljiv, Navaro nije ni povučen – kao i svaki Španac, uživa u druženju, a javna je tajna da voli da popuši i koju cigaretu.

“Porodičan je čovek, ali prija mu i da izađe sa društvom – najbliži je sa Markom i Pauom Gasolom. Tačno je da ne voli previše da priča – priča kad ga nešto pitaš, ne želi da se petlja u sve, ali društven je i duhovit. Takođe, zahvalna je osoba, što je redak i jedan od najboljih kvaliteta“, zaključuje Pešić.

Najbolji strelac u istoriji Evrolige, hodajuća košarkaška legenda i običan čovek. Huan Karlos Navaro.