Micić za SK: Kod Šarasa nema straha, Duško me usmerio

Turkish Airlines EuroLeague

Postepeno je gradio put, nije se obazirao mnogo na priče sa strane i sada je Vasilije Micić u odličnoj poziciji – uživa u velikoj minutaži u evroligašu koji je najprijatnije iznenađenje sezone.

Srpski plejmejker prosečno beleži 7,6 poena, 1,8 skokova i 4,6 asistencija – uglavnom je zadovoljan time kako se snašao u Žalgirisu, ali svestan je da može i bolje.

U novogodišnjem intervjuu za Sport klub, neposredno pre dolazak u Beograd na meč sa Crvenom zvezdom, Micić je govorio o saradnji sa trenerom Šarunasom Jasikevičusom, sadašnjoj i budućoj ulozi u reprezentaciji, o tome kako je Duško Savanović uticao na njega, o obrazovanju, Evrobasketu, Kaunasu…

Gledajući samo imena, mnogi su Žalgirisu prognozirali donji deo tabele, oni pesimističniji i samo dno. Umesto, toga tim iz zemlje košarke igra fenomenalno i ima skor od deset pobeda i pet poraza za deobu trećeg mesta sa Panatinaikosom.

“Ima više razloga za tako dobar start, mislim da smo nekoliko utakmica dobili na karakter i da je to za jednu ekipu dosta važno. Svaki evroligaški meč je neizvestan, svako se s pravom nada pobedi i zato nije važno kakav je trijumf, već samo da je on ostvaren. Mi smo odigrali dosta uzbudljivih završnica, ali te završnice smo odigrali pametno i stilom igre kakvim želimo“.

Posle teško dobijenih utakmica, sportisti često spominju reč “karakter“ kao faktor koji je bio presudan. U čemu se tačno on sastoji?

“To mnogo zavisi od trenera i toga kako se on postavlja prema određenim situacijama. Barem je tako u timskom sportu. Recimo, letos je reprezentacija mnogo samopouzdanja dobijala od trenera Đorđevića koji je kao igrač osvojio mnogo toga i kod njega nema straha, već sigurnosti. To znači igračima, pogotovo je značilo debitantima na velikim takmičenjima. Sličan je slučaj i ovde, Šaras pleni sigurnošću – iako na terenu deluje temperamentno i euforično, on je zapravo smiren u svim situacijama i uvek konkretno i tačno zna šta igra. To je jedan deo odgovora, a drugi je međusobni odnos između igrača i to kako se razumeju na terenu i van njega. Napravljena je nova ekipa, ali početne pobede su nas dosta zbližile, tako da sada osećamo da igramo sve bolje kako vreme odmiče“.

Trener Šarunas Jasikevičus veoma je jasan u zahtevima i ne dopušta da igrači delaju izvan njegovih postavki.

“Ono što je radio kao igrač, na malo drugačiji način pokušava da primeni i kao trener. Oslanja se mnogo na pik-en-rol igru, koja je kao igraču bila njegov zaštitni znak. Kao mlad trener stavlja akcenat na odbranu, želi da ga i to insistiranje odlukuje kao stručnjaka. Prati trendove i mislim da u Šarasovom stilu igre ima dosta toga što liči na Željka Obradovića, mislim da je Željko trenerski uzor Jasikevičusu, nekoliko puta je spomenuo Željka i mnogo ga poštuje. Dakle, osnovni su sistem i timska igra, uz dosta slobode plejmejkerima“.

Jasikevičus je kao igrač triput osvajao Evroligu, bio je i evropski šampion sa Litvanijom i važi za jednog od najboljih evropskih plejmejkera u istoriji. Rad sa takvom veličinom dodatno znači upravo organizatorima igre.

“Malo sam kasnio u početku, ali sam brzo shvatio da je kod njega osnovno da se ne iskače mnogo iz sistema. Dosta ima detalja koje traži i na početku mi je bilo malo teže da sve pohvatam, ali posle nekoliko razgovora je krenulo nabolje, tako da sada idemo u pravom smeru. Imao sam neke dobre partije, posle je bilo malo gore-dole, ali tako nešto je on i očekivao. Kažem, ko uspe da se uskladi u sistem, potom dobija i prostor za individualne kreacije, što je izuzetno važno“, kaže 23-godišnji plejmejker i dodaje:

“U startu smo razgovarali više kako bismo se bolje razumeli. Drugačiji sam tip igrača od onih koje je on imao na raspolaganju prošle sezone, recimo od Lea Vestermana, mada imamo i sličnosti. Do sada mi defanzivno nije pronalazio nedostatke, uglavnom su se njegove sugestije odnosile na napad. Njegovi saveti za pik-en-rol igru su dragoceni, ali potrebno je neko vreme da ih upiješ. Ne bih da ulazim u detalje jer je to deo naše taktike i plana igre, ali kada su mi njegovi saveti ušli u rutinu, postalo mi je znatno lakše“.

Turkish Airlines EuroLeague

Na pitanje koji su to detalji na kojima Jasikevičus insistira, Micić odgovara:

“Prevashodno u odbrani, ne odbrani ‘jedan na jedan’, nego timskoj. I kod drugih trenera je često da se neke nove stvari spremaju za svaku utakmicu, ali kod njega je to još češće i više, mada dosta pažnje posvećuje i ponavljanju akcija koje smatra važnim. Temeljan je, svakog protivničkog igrača analizira, nekada ti se kao igraču možda i banalnim čini taj skauting, a onda uđeš u igru i vidiš koliko su ti zapravo koristile te informacije. Dinamičan je i želi da u svakog igrača stekne poverenje kako bi bio siguran da će njegove zamisli biti sprovedene“.

Barseloni i CSKA ubacio je po 20 poena, bilo je još odličnih igara, ali i oscilacija u prva tri meseca sezone.

“Stvar je u tome što te padove ne doživljavam kao padove, već kao period adaptacije. Malo se zbog velikog broja utakmica izgubi iz vida koliko je zapravo malo vremena prošlo, a za sve što treba da bude kvalitetno potrebno je vreme i kontinuitet, barem je to moja filozofija. Takav je slučaj i sada. U globalu sam zadovoljan, ali pronašao sam pravi smer, imam podršku i dovoljno minuta, verujem da će biti sve više dobrih utakmica“.

A šta je sledeći korak u Micićevom napretku?

“Kontinuitet dobrih igara na ovom, evroligaškom nivou, a to dolazi i sa iskustvom. Naravno, ja i dalje radim svakog dana na detaljima u igri. Mislim da sam u telu i odbrambeno prilično napredovao, a kod Šarasa se igra često sa dva, nekad i sa tri plejmejkera, što meni odgovora jer možemo jedni druge da rasteretimo“.

Kaunas je grad sa oko 300 hiljada stanovnika, a Litvanija je zemlja u kojoj košarka ima status religije.

“Vreme je tmurno i sivo, ali toliko utakmica imamo da nemam ni mnogo vremena da istražujem. Grad je lep i svi žive za košarku, dvorana je puna na svakoj evroligaškoj utakmici, a sve je još lepše kada igramo kao sada“.

Veoma rano je Micić postao profesionalac, sa samo 16 godina, o njemu se piše i govori već dugo, tako da je utisak mnogih da je veteran, zapravo stariji od svoje 23 godine.

“Ne osećam se ni najmanje kao veteran, mada mislim da imam neke prednosti u odnosu na svoje vršnjake. Gladan sam mnogo uspeha, sada osećam da sam na pravom putu, vidim da ima smisla sve što se događalo prethodnih godina i što sam se toliko davao košarci“.

Radio je Vasa u Megi sa Dejanom Milojević, u Bajernu sa Svetislavom Pešićem, u Zvezdi sa Dejanom Radonjićem, zatim i u Tofašu sa Orhunom Eneom.

“Svaki od njih je imao vremena da mi se posveti, što je meni veoma značilo. Nisam ipak učio samo od trenera, nego i od saigrača – uvek se trudim da ih slušam, ‘snimam’ i da pravim sopstvenu selekciju šta je tu važno, a šta nevažno. Od svakog trenera sam naučio nešto što mi je pomoglo u sazrevanju koje ne može da se desi preko noći i uz svakog od njih gradio sam dodatno svoj pogled na košarku“.

Bilo je i mnogo saigrača koji su ostavili trag u Micićevom odrastanju, i na klupskom i na reprezentativnom nivou.

“Počelo je sve od Zeke Milisavljevića u Megi, čoveka koji je bio nenormalan profesionalac, posvećen košarci do krvi. To je bio moj prvi sudar sa seniorskim igračima. U reprezentaciji je bilo sličnih primera, a u Bajernu sam sa Duškom Savanovićem imao izvanrednu saradnju – od njega sam mnogo naučio o košarci, ali i o privatnom životu. I u Zvezdi smo bili bliski i učili jedni od drugih, a i prethodno leto mi je mnogo koristilo jer sam gledao npr. Bogdana koji je paklen radnik. Provodio sam i vreme sa Teom, slušao ga i gledao na treninzima – sva ta iskustva mi služe nekada kao reper, a nekada kao dodatna motivacija“.

fiba.basketball

Kao i svi sportisti, Micić je imao nešto drugačiji put sazrevanja i pronalaženja sebe – uz porodicu, ističe upravo Duška Savanovića kao važnog čoveka.

“Već sam promenio mnogo sredina, sa 20 godina otišao u veliki klub, tako da nisam imao prilike da se oblikujem kao osoba na isti način kao svoji vršnjaci, i uz njih. Familija jeste uvek bila uz mene, ali dosta toga je zavisilo samo od mene. Duško je pre svega izuzetno dobar čovek i video sam kako on funkcioniše pored sporta. Ja sam bio malo zaslepljen košarkom i mislio sam da je ona sve na svetu – jeste to veliki deo našeg života, ali postoje i druge vredne stvari u životu. Duško mnogo voli da čita knjige i npr. u tom smislu mi je prijateljstvo sa njim bilo prekretnica. Pre toga sam bio lenj za knjige, čitao sam samo ono što sam morao za školu. Najviše volim da čitam Čarla Bukovskog, Duško me zarazio. Generalno sam tada počeo više da radim na sebi privatno, na obrazovanju i promenio sam malo mentalni sklop“.

Ipak, tu svoju promenu najviše duguje porodici i vaspitanju koje mu je usađeno – Micić zato i u pogledu škole ima značajne planove za budućnost.

“Moja sestra je bila vrhunski sportista (Nina Micić, srpska olimpijka u snoubordu), a ona je uvek bila najbolji đak, u osnovnoj i srednjoj, sada je takva i na fakultetu, pa mi je ona bila reper, uvek me je vukla i postavljala standarde. U mojoj porodici nikada nije bilo normalno da se okrenu leđa školi. Završio sam vanredno treću i četvrtu godinu Sportske gimnazije. U trećoj godini sam povredio koleno i imao sam više vremena, pa sam završio i sa odličnim uspehom, što mi je značilo kada je sve bilo crno u vezi sa košarkom. Moj otac je DIF-ovac, za njega su i sport i škola jednako važni. Sada sam upisao i Pravni fakultet u Beogradu – svestan sam svih okolnosti i toga da neće ići nimalo lako, ali želja mi je da ga završim. Devojka mi je na trećoj godini prava, imam njenu podršku. Uzimao sam i privatne časove engleskog, znam koliko je to važno i za karijeru, a želja mi je da naučim još jedan jezik“.

Za kraj smo se vratili na košarku i na prvo Vasino reprezentativno takmičenje u kojem je imao nešto veću ulogu na parketu – u polufinalu je pogodio ključnu trojku za pobedu nad Rusijom. Prošao je sve mlađe reprezentativne selekcije i nada se da će tek ostaviti pečat na najvišem, seniorskom nivou.

“Ostaje mala žal za zlatom jer smo u finalu bili u igri sa Slovencima, ali znajući sve okolnosti pre prvenstva, mislim da smo odigrali vrhunsko prvenstvo. Što više vremena odmiče, mislim da smo napravili veliki rezultat sa sedam debitanata i da smo pokazali da kao ekipa možemo da pravimo vrhunske rezultate. Voleo bih jednog dana da postanem prvi plejmejker reprezentacije, to je moja velika želja, tome težim i to je jedan od razloga za sav trud koji ulažem – mislim da je to jedan od najlepših osećaja za košarkaša, pogotovo u našoj zemlji“, zaključio je Micić za Sport klub.