Od “devojke s velikim grudima“ do svetskog broja 1

Adam Pretty, Getty Images

“Izvini, imaš li tri minuta vremena za kratak razgovor?“, prišao sam joj po sistemu “na sve ili ništa“ 2016. godine u bašti na US openu.

Clive Brunskill, Getty Images

„Zašto?“, usledio je odgovor. Sećam se da mi je i tada to delovalo kao najneverovatniji odgovor – mogao sam da pretpostavim da će me ignorisati, da će me kratko odbiti (nije baš konvencija da se najveći igrači na Gren slemovima “saleću u hodu“), nadao sam se da će pristati, ali da će me pitati zašto želim da je intervjuišem, to stvarno nisam.

Bio sam u šoku dve-tri sekunde, a onda sam prozborio jedino što mi se činilo prikladnim: “Pa, peta si teniserka sveta“.

To ju je nasmejalo, njena majka olabavila je sumnjičav pogled, a Simona Halep okrenula se ka njoj i rekla: “Može, daj nam pet minuta“.

Dugo je pred novinarima rumunska teniserka bila namrštena, pomalo nepoverljiva zbog urođene stidljivosti (“u tenisu je mnogo zavisti, teško je naći prave prijatelje, moja najbolja drugarica nije iz sveta sporta“), ali ko ju je gledao “iza kulisa“, video je sasvim drugačiju osobu – ozbiljnu u radu, ali često nasmejanu, ljubaznu prema svom timu i predusretljivu sa navijačima.

To moje sećanje, kao i njene sve opuštenije konferencije za medije, ukazuju na veliku promenu od one devojke koja je 2010. godine na pitanje kako bi opisala sebe u jednoj reči odgovorila sa “nervozna“.

“Pod time mislim da stvarno osećam svaki trenutak u svom životu“, dodala je.

Clive Brunskill, Getty Images

Osam godina kasnije, zrelija na terenu i van njega, ta devojka prva je teniserka sveta – posle 16 nedelja krajem prošle godine, Simona počinje 17. sedmicu na vrhu WTA liste.

Put do najviše tačke bio je dug i počeo je 27. septembra 1991. godine u lučkom gradu Konstanci. Simona je rođena u porodici cincarskog porekla, otac Stere igrao je niželigaški fudbal i posedovao je fabriku žitarica koja je propala, a majka Tania takođe se nekada bavila fudbalom. Sport joj je dakle bio u krvi, ali inspiraciju za tenis nije pronašla u roditeljima, već u šest godina starijem bratu Nikolaeu.

“Jednog dana išla sam sa mamom da pokupim brata sa treninga i uzela sam reket u ruke. Dopadalo mi se kako je lopta odskakala, a trener Joan Stan rekao je da bi trebalo da počnem da treniram“, objasnila je Simona pre nekoliko godina.

Tada joj je bilo četiri i po godine i od tada su njeno detinjstvo i tenis išli ruku pod ruku. Za lutke nije bilo mesta, sve što joj je bilo važno jeste tenis, mada je u školi nekad igrala i rukomet, ali je prestala kada joj je trener rekao da taj sport nije dobar za kolena.

Matthew Stockman/Getty Images

Još od dečjih dana iz nje je izbijala ambicioznost, sa šest godina počela je da trenira svakog dana, a njeni roditelji uvideli su da bi tenis mogao da bude njena stvarna budućnost, ne samo prolazni hobi. Treneri su bili oduševljeni njenim udarcima i odlučnošću, a sa 14 godina upoznala je Virginiju Ružići, jedinog rumunskog Gren slem šampiona u istoriji (Rolan Garos 1978. godine) i svoju današnju menadžerku. Upravo na tom turniru odlučila je da će se profesionalno baviti tenisom.

Tokom karijere navodila je Žistin Enan i zemljaka Andreja Pavela kao uzore, govorila je da se divi Rodžeru Federeru, ali njen pravi sportski idol dolazi iz jednog drugog sporta – to je najbolji rumunski fudbaler svih vremena George Hadži.

“I on ima cincarske krvi, i on je iz Konstance. On je moj najveći idol, čak ga i poznajem, razgovarali smo na jednoj utakmici i dao mi je nekoliko vrednih saveta – da budem ambiciozna, ali i da ostanem skromna i da budem dobar čovek“, otkriva Halepova i dodaje da je ponosna na svoje poreklo:

“Nema nas mnogo, ali svi se međusobno znamo i bliski smo. Naša venčanja traju po četiri dana, vatrometi, pleše se celu noć. Nažalost, retko idem, ali kada odem, onda igram do zore. Mnogo poštujem naše tradicije koje se zasnivaju na tome da pomažemo jedni drugima – iako ne živim među Cincarima, želim da očuvam naše običaje“.

Julian Finney/Getty Images

Nastavila je da napreduje, sa 17 godina osvojila je juniorski Rolan Garos, ali godinu dana kasnije na istom turniru je kao seniorka ispala u drugom kolu kvalifikacija. Posle toga donela je radikalnu odluku – smanjiće grudi. Zbog velikih grudi trpela je bolove u leđima, a one su joj smetale i prilikom igre.

“Moja sposobnost da reagujem brzo bila je gora, a zbog grudi sam se osećala i neugodno na terenu, njihova težina mi je smetala. Takođe, nisu mi se dopadale ni u svakodnevnom životu. Otišla bih na taj zahvat čak i da se ne bavim sportom“, izjavila je tada Halepova.

U tom periodu bila je poznatija po grudima i po tome što ih je smanjila nego po igrama na terenu. A na terenu se stvarala, uz pažljivo kalupljenje, jedna od najinteligentijih igračica današnjice.

Podjednako dobro snalazi se na svim podlogama, njen bekhend je umetnost, a na forhendu je radila tokom godina i od njega je takođe napravila oružje. Kreće se neverovatno i to joj omogućuje da gradi poene na lep način, Halepova je jedna od onih teniserki koju je uživanje gledati. Sa visinom od 168 cm, servis joj nikada nije bio ubojit kao krupnijim rivalkama, pogotovo je drugi bio slabost, ali i taj deo igre napreduje godinama. Kako vreme prolazi, sve su ređi mečevi u kojima je pasivna u dužem periodu, naprotiv, ona uglavnom diktira ritam.

Clive Brunskill Getty Images

“Sâm sport i takmičenje“, odgovara Simona na pitanje šta najviše voli u životu profesionalne teniserke.

Da bi goreopisana igračica postala realnost, bilo je potrebno prevaliti dug put. Godine 2010. prvi put je ušla u Top 100, dve godine kasnije prvi put je završila kao Top 50 igračica, a onda je usledio njen proboj ka vrhu u kojem je i sada.

Prva tri finala je izgubila, a seniorski trofej u rukama prvi put je držala kada je u Nirnbergu u junu 2013. godine u finalu savladala Andreu Petković. Do kraja godine osvojila je još pet titula, a sledeće sezone definitivno se etablirala kao jedna od najboljih teniserki na svetu.

Osvojila je prvi trofej iz Premijer kategorije u Dohi, a na Rolan Garosu je redom pobedila Alisu Klejbanovu, Heder Votson, Toro Flor, Sloun Stivens, Svetlanu Kuznjecovu i Andreu Petković, i to sve bez izgubljenog seta, pre nego što je u finalu izgubila od Marije Šarapove sa 6:4, 6:7 (5-7), 6:4.

Bio je to možda i prvi od “klasika“ koje nam je Simona podarila – meč je trajao duže od tri sata, a Šarapova je naglasila da je to bilo njeno najteže Slem finale. Imala je Halepova u šakama Ruskinju u nekoliko navrata, ali ona nervoza sa početka teksta skupo ju je koštala.

Od tada su prošle tri i po godine i Halepova je u tenisu uradila mnogo toga – osvojila je još četiri Premijer titule, sada je na ukupno 16 trofeja, ali i dalje joj izmiče onaj najveći. U finalu Rolan Garosa 2017. godine izgubila je od Jelene Ostapenko, a početkom ove u Melburnu od Karoline Voznijacki.

U svakom svom Slem finalu Halepova je osvojila set, a najbliža je bila u Parizu, kada je imala set i 3:0 protiv do tog turnira široj javnosti nepoznate Ostapenko. I upravo na tom meču Halepova je zaradila, za one skeptičnije i potvrdila reputaciju teniserke koja se stegne kada je važno i koja jednostavno u sebi nema ono što je potrebno za finalni korak, korak koji je najteži.

Posle tog poraza je očajavala i dugo plakala, na Vimbldonu je ispala u četvrtfinalu, a na US openu u prvom kolu pošto nije imala sreće sa žrebom i naišla je na Mariju Šarapovu. Posle tog poraza u tim je dodala svog uzora Andreja Pavela (“mnogo mi se dopadao njegov stil igre, pogotovo bekhend, kao i noge“), ali ključ za njen pozitivniji stav na terenu ipak je Daren Kejhil, trener s kojim radi od kraja 2015. godine.

Australijanac važi za izuzetnog taktičara i, što je za Simonu jednako važno, vedar je karakter – Halepova je više puta govorila o tome kako je Daren u stanju da joj podigne raspoloženje i da joj skrati period bolovanja posle poraza.

Getty Images/Vince Caligiuri

Ilustrativan primer toga jeste poraz od Voznijacki u finalu Australijan opena. Simona je prethodno prošla kroz golgotu u Melburnu – povredila je skočni zglob u prvom kolu, spasla tri vezane meč lopte u meču sa Loren Dejvis, zatim još dve u meču turnira u polufinalu sa Kerber (9:7 u trećem setu), da bi u meču za titulu ipak izgubila od Dankinje 7:6, 3:6, 6:4.

Po sopstvenom priznanju, malo je plakala, ali je već na konferenciji za medije bila u stanju da se šali, delovala je pozitivno, staloženo i mudro, a ne skrhano i ranjeno kao posle poraza od Ostapenko. Uz to, prihvatila je stav po kojem u izjavama maksimalno skida pritisak sa sebe (“ako se desi Slem titula, odlično, ako ne, život ide dalje) i, što je još važnije, čini se da ga je istinski usvojila, da ga živi.

Prva je na svetu, priznata kao deo elite, ali nad njom još lebdi jedno pitanje, koje je naročito pod lupom jer je bila broj jedan – hoće li i kada osvojiti Gren slem titulu?

Quinn Rooney/Getty Images

Povratak Serene Vilijams nikome na WTA turu neće olakšati stvari, ali Halepova je na pravom putu. Njen uspon nije bio meteorski, već postepen, zato će i čekanje na najveću titulu biti malo duže, ali doći će sigurno. Posvećena je, igra stilom koji je nezgodan za većinu suparnica jer se i odlično kreće i umešno napada, a fizički je besprekorno spremna i može da igra još najmanje pet-šest godina na vrhunskom nivou.

Jedini znak pitanja jeste da li je mentalno spremna za to? Ako je suditi po finalu u Melburnu, jeste. Videlo se da je jedan od uzroka poraza, uz izvrsnu igru Voznijacki, u tome što je Halepova bila fizički “u crvenom“ posle iscrpljujućeg turnira, imala je dan manje za odmor od rivalke, a bilo je vrlo toplo i vlažno. Noć posle finala provela je na infuziji i budite sigurni da će sledeći put iskoristiti priliku kada joj se ukaže, tj. kada je sama sebi stvori. I ne samo jednu.

Srčana i stidljiva. Ponosna i skromna. Devojka suptilnog stila igre i još suptilnije harizme. Simona Halep.