Real Madrid je prvak Evrope, i to je sasvim u redu

Turkish Airlines EuroLeague

Somos campeones, campeones, campeones, campeones! Orilo se svlačionicom Real Madrida posle “la decime“, desete titule prvaka Evrope u istoriji. I lako je ne podnositi ovaj tim, ali ga je još lakše voleti, objasniću vam i zašto, samo mi obećajte da ćete čitati narednih pet minuta. Do sedam, OK.

Zbog Felipea Rejesa. U redu, jeste imao prljavih poteza tokom karijere, ali budite svesni da čovek ima 38 godina i da je i dalje konkurentan na najvišem evropskom nivou sa 204 centimetra i sa takvim stilom igre. Trebalo bi da igra basket u kraju i da posle svrati na tapas uz pivce, ali ne – on bi radije dobio najvažniju utakmicu u sezoni, onu drugu u Atini, a onda bi rado dao šest poena u trećoj četvrtini kada se stvara šlagvort za one glavne da preuzmu podijum. I ne šest bilo kojih, nego šest rejesovskih, znate na šta mislim. Kontakt, polukontakt, polu mu je ispala lopta na jednom, ali ga je ubacio.

Zbog Rudija Fernandesa. Jeste, zna da folira i svi smo gledali klip u kojem protivnik udara u vazduh, a on pada kao da ga je lakat pokosio na tlo. Ali taj čovek iza sebe ima teške povrede i ima uz svaku svoju utakmicu ono “nije to taj Rudi“, ali to ga ne zanima. Ono što njega zanima jeste timski uspeh, a šta ga bolje ilustruje od trojke, iznuđene izgubljene lopte i pokrenutog protoka lopte, zajedno sa Ljuljom, u drugoj četvrtini? Šta je Rudi uradio? Za laika ništa, sve za onog ko zna da gleda, uključiv i pravu reč kada su Dončić i Ljulj završili na klupi sa po pet ličnih. A ako baš volite statistiku, ima i toga – 5 skokova, 3 asistencije, 3 ukradene lopte. Nema sujete kod Renesesovog deteta koje je sa 18 godina bilo nosilac igre Huventuda.

Zbog Fakunda Kampaca. Ma ko je taj mali dosadnjaković koji je tokom cele sezone bio zdrav i doneo Realu taman dovoljno pobeda? Svojom “napornom“ odbranom i trojkama kad je valjalo.

Zbog Džesija Kerola. Teramo, Gran Kanarija, kakav je to CV? To je CV mormona koji je miran makar gorelo oko njega. Kaže uz smeh da je delom urođeno, ali mnogo većim delom zbog oca koji nije dizao dževu ni oko čega. Pa zašto bi oko podignute ruke na trojci pri izlasku iz bloka?

Zbog Valtera Tavareša. Zaboravili su na njega, vrteli glavom kada je Laso njim “zakrpio rupe“ zbog povreda, ali on je zavredio toliko poverenje da igra i kada je Meli na petici? Ne dobija se to tako lako. I, kao što reče, od ulice do Evrolige za sedam godina…

Zbog Fabijena Kozera. Ubacio je 17. Hej, 17 u velikom finalu. Samo je jednom u evroligaškoj sezoni ubacio više (26 sa Panatinaikosom kod kuće), ali on je pokazna definicija onoga da timska igra izrodi pojedince. OK, prvu trojku jeste ubacio preko ruke, ali ostalo ga je ekipa kretnjama i protokom lopte terala da bude “taj“?

Zbog Serhija Ljulja. Pet poena, 2-7 iz igre, 2 asistencije, jedna izgubljena lopta, problemi sa faulovima (četvrti na 9:13 do kraja, peti na 2:41). Jeste li stekli utisak da je statistički tako loše odigrao? Niste, jer je Realu značio u organizaciji igre i jer je značio u glavama saigrača. A Ljulj je glava ovog tima, nemojte da budete zavarani, i da mu je karakter malo nametljiviji, napravio bi još veću karijeru.

Zbog Treja Tompkinsa. Otkud taj momak, došao iz Nižnjeg Novgoroda u sezoni 2015/2016. i zamišljen kao neko ko bi “mogao da pomogne“. Prošle sezone je postao džoker i na niskom postu i na liniji za tri poena, ove je iskoristio dodatni prostor posle brojnih povreda, a sada je ubacio ključni koš posle ofanzivnog skoka. “Gledaću taj koš dok ne slomim TV“, rekao mi je Tompkins. I to pet minuta pošto je urlao: “Ulazim sada u svlaćionicu kao šampion. Sutra ću ući u avion kao šampion“. I sve u sličnom stilu. I, šta god da sam ga pitao, vraćao se na tim i na to šta znači dobar odnos između igrača.

Zbog Džefrija Tejlora. Da, “clutch“ Kostas Slukas ne voli kada vidi fizikalca preko puta. A kada se ne oseća komforno, onda promašuje i one svoje šuteve s distance…

Zbog Luke Dončića. Suze na prošlogodišnjem fajnal-foru, bio je loš do nivoa da se čovek legitimno zapita ima li “ono“ u sebi. Čačkao je te sumnje još koji put, ali je ovaj fajnal-for pružio sve potrebne, suprotne odgovore. Zrela, timska igra u prvom meču, zatim agresivan početak i preuzimanje odgovornosti uprkos pritisku na prenosu u finalnoj utakmici. Na kraju, 15 poena, 3 skoka i 4 asistencije. Reprezentativni je i klupski evropski šampion. Hoće li, kao Kukoč i Đinobili, postati čovek koji je posle Evrolige osvojio i NBA prsten? Kaže da će o NBA govoriti posle kraja sezone, ali već je sa 19 uradio sve što valja uraditi na ovom našem Starom kontinentu.

Zbog Entonija Rendolfa i Gustava Ajona. Jer su progutali sujetu i postali “igrači u rotaciji“, pogotovo Ajon koji je na startu želeo mnogo lopti. A sada mu je sasvim OK da bude “jedan od“ i da na kraju, ogrnut zastavom Meksika, pošalje emotivan i šampionski pozdrav rodnoj zemlji.

Real Madrid je pukim brojem raspoloženih igrača nadmašio Fenerbahče u finalu (85:80), imali su odgovor na fizičku igru rivala i psihički su bili spremniji od nekih košarkaški verovatno talentovanijih generacija. Posle sezone ophrvane povredama, osetilo se da je Real u naletu, a do trofeja je stigao na najteži mogući način – CSKA, pa Fenerbahče. I da nije bilo povratka Obradovićevog tima u finišu, što je samo svedočanostvo i sjajnoj sezoni Fenera, Real bi na F4 rutinski stigao do titule. Fener nije “choke-ovao“, Real ih je nadigrao. I znate šta, taj toliko osporavni Pablo Laso ima dve titule prvaka Evrope, a ova druga je osvojena u paklenoj konkurenciji.

Sa druge strane, Veseli je dobio dve lične posle 1:43 i, uprkos briljantnoj epizodnoj roli Duveriolua, pik-en-rol je u drugom poluvremenu potpuno zaustavljen, Real je došao do ofanzivnih skokova koje je želeo (13-10), i to u pravim trenucima, a Feneru je nedostajao igrač koji će se iskristalisati kao lider. Nikolo Meli je dao 28 poena i možda u svetlu toga zvuči “glupo“, ali u ovom Feneru nisu njegovi poeni ti koji mogu da probude i odluče, preokrenu. Slukas je osujećen, Jan Veseli je drugi put u tri godine bio tragičar finala – prethodno penalima (1-10 u finalu sa CSKA), a sada sa dva promašena zicera i naivnom nesportskom ličnom greškom. Naneli je bio nevidljiv na fajnal-foru, baš kao i Gudurić (iskustvo je jako važna stvar), a Datome se uklopio u pasivni napad u finalu. Vraćamo se kolokvijalnim stvarima, Real je jednostavno imao više igrača spremnih za najvažniju utakmicu u sezoni. I to je to.

Željko Obradović jurio je svoju desetu evroligašku titulu u karijeri. I kulise su napravljene, scenario zamišljen i ispisan, a i režija sa 10.000 i više Turaka uradila svoj deo posla. Ali, kao što su mi nezvanično rekli mnogi koji su sa fajnal-forovima imali iskustva, obično ne biva tako kako “treba“.

Nije ni sada, ali Obradović ostaje najtrofejniji evropski trener sa devet titula prvaka Evrope. Hej, devet. Poraz je prihvatio stoički i sa svakim predstavnikom medija bio je spreman da se uhvati u košarkaški smislenu priču, kao da je Beograd u njemu probudio neki zen.

Marko Gudurić morao je na doping kontrolu, Jan Veseli zaboravio je svoje ime, a Nikolo Meli ljubazno nam je objasnio da je svima rekao “ne“, pa tako i nama. Dobili smo dve rečenice Bobija Diksona, alijas Alija Muhameda, i to preko Bate Zimonjića “na vezu“ jer je portparol zabranio pristup svlačionici.

Logično, u svlačionici Reala atmosfera je bila sasvim suprotna. Kerol je na svako pitanje prvo odgovarao osmehom, pa tek onda rečima, Rejes, Rudi i Ljulj bili su nekako spokojno srećni, Tejlor je uglavnom gledao u telefon, Dončić nije mogao da stane u mestu od sreće, osim kad bi ga mediji primorali, a svi su odreda isticali porodičnu atmosferu kao ključ uspeha u sezoni u kojoj su prevazišli brojne nedaće i na kraju podarili praktičnu ilustraciju onoj Ničeovoj da “što te ne ubije, to te ojača“.

Real Madrid – deseta titula prvaka Evrope.