SK: 60 dinamičnih minuta sa Igorom Rakočevićem

Skener 7. jan 20199:46 > 9:47
KK Crvena zvezda mts

Rođeni strelac sa karakterističnim skok-šutom i izražen takmičarski mentalitet, to su uglavnom prve asocijacije na čoveka čija je bogata košarkaška karijera trajala skoro 20 godina. A mogla je i duže.

sport klub

Od rane mladosti Igor Rakočević osećao je pritisak velikog talenta, bila je to brdovita karijera u kojoj su dosegnuti mnogi vrhovi, a kada je crta podvučena 2013. godine, sa ponosom je mogao da se osvrne na sve što je postigao.

U tri navrata igrao je za Crvenu zvezdu, klub za koji kaže da je deo njegovog identiteta. Osvajao je medalje sa reprezentacijom, ali iskusio i onu drugu, gorču stranu. Tri puta je osvajao Alfonso Ford trofej za najboljeg strelca Evrolige, sa Baskonijom je bio prvak Španije, a jednu sezonu proveo je u NBA ligi u Garnetovima Minesota Timbervulvsima.

Sada je na funkciji potpredsednika Košarkaškog saveza Srbije i dok sedimo u njegovoj kancelariji u Sazonovoj 83, Rakočević govori na isti način na koji je igrao – sa mnogo strasti i vere u sebe.

Počeli smo od njegove Crvene zvezde, o tri različita konteksta u kojima je nosio dres voljenog kluba i razlozima povlačenja. Od Istanbula i Indijanapolisa do Japana, preko gorkih Atine i Beograda, sa nacionalnim timom imao je slatko-kisela iskustva. Obrazložio je Rakočević i zašto smatra da će biti dobar trener, otkrio ličnu borbu u prvoj godini posle povlačenja i to kako i dalje sanja košarku, rekao nam je koji su treneri i kako ostavili trag na njega, a razgovarali smo i o NBA ligi i Kevinu Garnetu, uličnom basketu, ulozi oca, pričama da “igra samo za sebe“, najdražim koševima u karijeri…

Zavalite se i uživajte, ovo je intervju kojem ćete se vraćati.

*Sve eksluzivne intervjue i tekstove iz našeg Novogodišnjeg paketića pronađite OVDE

KK Crvena zvezda mts

U prvom mandatu u crveno-belima ostao je do 2000. godine. Mnogo se nade polagalo u njega kao velikog talenta, ali to je pratilo i nestrpljenje za mladost i greške koje ona nosi.

„Jeste, bio je ogroman pritisak da ja tamo napravim neko čudo. Od mene se očekivalo znatno više jer sam bio prvi igrač koji se pojavio sa takvim atleticizmom i koji je zakucavao kao Amerikanci. Ljudi su to manje-više prvi put videli kod nas na terenima i to je predstavljalo revoluciju, po tom aspektu sam bio daleko ispred svog vremena. Tadašnja košarka to nije kod nas prihvatala, niti je bila shvaćena na taj način – nije još bio viđen u Evropi plejmerker koji prodire, daje poene, realizuje, pa je bilo dosta nerazumevanja za mene. U međuvremenu se košarka promenila i sada postoje plejmejkeri kao što su Serhio Ljulj i Serhio Rodriges na primer – oni daju po 15-20 poena po utakmici i to je sasvim uobičajena pojava. U to vreme stariji igrači su bili navikli na sporiji tempo, mirniji, na napad od 30 sekundi, pa je mene takvog bilo teško prihvatiti i nailazio sam na prepreke da ispoljim sav svoj kvalitet“, počinje Rakočević za Sport klub.

Bilo je to doba kada se Crvena zvezda mnogo mučila sa svih aspekata, pre svega finansijskog i organiacionog. Takvo okruženje najgore je moguće za razvoj mladih igrača – to je na svojoj koži osetio Rakoćević, ali ne samo on.

„Vrlo turbulentna situacija – veliki problemi, smene trenera i rukovodstva, tako da smo svi platili debelu cenu. Ne samo ja kao talentovan junior, već i ostali talenti kao što je npr. Jestratijević, svi mi odrastali smo košarkaški u tom neprirodnom ambijentu. Umesto da imamo stabilnu situaciju sa jednim trenerom, izgrađenim sistemom i programom od tri-četiri godine unapred, mi smo na svakih nekoliko meseci bili pogođeni nekom šok terapijom – novi trener, nova struktura, novi prioriteti i planovi tima. Bilo je jako teško napredovati, ali ipak smo uspeli da osvojimo tu titulu 1998. godine. Ja sam tada igrao, bio sam u startnoj petorci sa 18 godina i bilo je fenomenalno – uživao sam u tome, igrao sam jako dobro. To mi je prvi veliki trofej i fantastična uspomena“, kaže Rakočević i dodaje:

„Bilo je mnogo dobrih saigrača iz tog perioda. Sećam se da sam bio jako blizak sa Igorom Perovićem, koji je bio plejmejker i dosta mi je pomagao savetima. Milenko Topić, Željko Topalović, Vojkan Benčić, Vlada Kuzmanović, to je bila ekipa dobrih ljudi i fantastičnih igrača. Tu mi je u jednom momentu bio trener Mihajlo Pavićević, moj omiljeni trener iz mladosti, kao i Lale Lučić koji me je ubacio u prvu ekipu“.

https://youtube.com/watch?v=10oEZIYRqgE

Put je Igora dalje odveo u Podgoricu, u ekipu Budućnosti koja je tada proživljavala svoje slavne dane. Dve uspešne sezone na domaćoj sceni, efikasne partije u Evroligi, pa je vreme bilo za sledeći korak i prelazak u NBA ligu. Nije bilo mnogo prostora u Minesoti, pa se Rakočević vratio za drugi mandat u crveno-belom dresu – kako kaže, bila je to ključna sezona u njegovoj karijeri.

„Veliku zahvalnost dugujem Zmagu Sagadinu, koji me je revnosno terao da ispravljam neke stvari. Najduže sam ostajao posle treninga i radio individualno na sporednom terenu – dribling, pravovremena dodavanja, odbrana, baš me je na detalje usmerio. Doduše, moj ekstremni napredak počeo je u SAD jer tamo nisam dobio priliku. Igrao sam u proseku 6,5 minuta, tako da sam bio slobodan da energiju usmerim na trening. Trenirao sam po pet-šest sati, bukvalno su me izbacivali iz hale. Dolazio sam po dva sata ranije, ostajao dva sata posle. U nekom momentu ni treneri nisu želeli da ostaju toliko, imali su svoje porodice, živote, a nisu ni plaćeni za to. Zato sam koristio one mašine što same vraćaju lopte i besomučno sam šutirao. U Americi sam mnogo poboljšao tehniku i šut, vratio sam se kao potpuno drugi igrač. Te dve godine su dakle bile ključne za moju karijeru. pogotovo ta sa Sagadinom u Zvezdi, kada smo osvojili Kup uz ona neverovatna tri produžetka. Bili smo na putu da osvojimo titulu, ali neslavnim prekidom lige, tj. našim istupanjem zbog incidenta u Vršcu, nismo bili u prilici da to učinimo. A verujem da bismo mogli jer smo išli uzlaznom putanjom. Tu sezone pamtim po tome što mi je bila najlepša atmosfera od svih godina i u svim ekipama, mnogo smo se dobro slagali i smejali. Jeretin, Dozet, Jovan Koprivica, Aca Đurić, Mirković, Nešović, Luka Bogdanović, Milko Bjelica, bila je ekipa stvarno upečatljivih i jakih karaktera. Svaki dan neka nova dogodovština, takva atmosfera stvarala je pozitivni naboj i baš smo kvaitetno trenirali. Stvarno je bilo milina igrati u tom ambijentu. To mi je najdraža ekipa i najdraža sezona“.

Pet godina u Španiji, dve u Turskoj i jedna u Italiji, toliko je vremena prošlo pre nego što je Rakočević ponovo navukao crveno-beli dres. Bio je to početak rekonstrukcije Zvezde posle decenije tavorenja – trener je bio Vlada Vukoičić, a pred fajnal-for ABA lige zamenio ga je Dejan Radonjić. Crveno-beli nisu uspeli da osvoje titulu, ali jesu Kup i plasmanom u finale ABA lige ostvaren je ulazak u Evroligu.

„Obećao sam sebi i navijačima da ću karijeru završiti u Crvenoj zvezdi. To sam ispunio, a efekat je bio fenomenalan i za klub i za mene. Ta sezone je bila ključna u povratku Zvezde na pravu scenu – osvojili smo trofej posle šest godina, stabilizovali smo klub, vratili publiku i, što je najbitnije, plasirali se za Evroligu. To je dovelo do dolaska sponzora i potpuno nove klime oko kluba. Ta ekipa je u neku ruku rodonačelnik promena i sadašnje Zvezdine velike uloge u regionalnoj košarci. Moji drugari, kolege, tadašnji treneri i ja smatramo se i te kako zaslužnim za početak te velike promene i za plodove koje sada ubiraju igrači, publika i ceo klub. Atmosfera je bila jako teška, mi igrači smo bili pod stravičnim pritiskom uprave da napravimo rezultat. Uprkos sposobnosti uprave da se neke stvari obezbede, to je bio otežavajući faktor i siguran sam da bismo napravili još značajniji rezultat da je bila malo bolja klima. Posle deset pobeda desei se poraz i to se shvati kao katastrofa, a to zna da bude opterećujuće jer znaš da sledi negativnost ako izgubiš. Jednostavno, naš mentalitet je takav“.

Očekivalo se da Rakočević bude važan deo tima i naredne sezone, ali negde je došlo do razmimoilaženja. Na kraju je Igoru ponuđena funkcija sportskog direktora, nije je prihvatio, ali bila je to njegova poslednja sezona u profesionalnoj karijeri. Mnogo se spekulisalo u vezi sa razlozima takvog epiloga, ali Rakočević tvrdi da nikakvih kontroverzi nema.

„Nije bio problem oko minutaže, nikada u karijeri nisam imao problem zbog toga, to je trenerova odluka i to sam uvek poštovao. Imao sam odličnu sezonu iza sebe, bio prvi strelac, u idealnoj petorci Evrokupa. Uprava i ja smo razgovarali i pojavila se ideja da se povučem – bez ulaska u dublju diskusiju, ja sam to prihvatio, s tim što nisam prihvatio da budem sportski direktor kluba jer sam želeo prvo da se odmorim od svega i da vidim gde ću i šta ću, tek mi se rodilo dete. U međuvremenu je došao Dragan Đilas i ponudio mi da radim u Košarkaškom savezu, što sam prihvatio. Naravno, opcija da se vratim u Crvenu zvezdu kao funkcioner uvek je otvorena i to će se vrlo verovatno desiti u nekoj doglednoj budućnosti. Ostaje taj neki žal, mislim da sam mogao da odigram još jednu ili dve sezone“.

I, zašto nije?

„Želeo sam da odigram sezonu u Evroligi sa Zvezdom. Trebalo je, ali takav je bio dogovor sa upravom kluba, sigruno neću sada ulaziti dublje u sve to. Takva je bila klima da ja nisam želeo da se suprotstavljam toj ideji i predlogu. Verovatno je trebalo da ostanem i odigram još jednu sezonu, ali možda bi se desila povreda, nikad se ne zna. Ljudi me često pitaju: ‘Zašto nisi igrao još dve sezone, mogao si?‘ Bio sam fizički izvanredan. Ipak, postoji jedan aspekt meni bitan koji sam takođe uzeo u obzir – gledao sam igrače vrhunskog kalibra u svojoj pretposlednjoj i poslednjoj sezoni kako nemaju minutažu, klinci ih nadigravaju. Time pokvare i sebi i ljudima koji ih gledaju taj poslednji utisak, ostanu u sećanju kao malo sporiji i lošiji. Uvek najviše pamtiš ono poslednje što ti se dešava. Nisam želeo da se to meni desi. Hteo sam i sâm sebi da ostanem u sećanju kao vrhunski igrač kojeg je bilo mnogo teško zaustaviti i koji je igrao na visokom nivou i u svojoj poslednjoj sezoni“

Trenutno je na funkciji u Košarkaškom savezu Srbije, ali to ne znači da u budućnosti Rakočevića nećemo videti kraj terena sa trenerskom tablom u rukama.

„Mogu da zamislim sebe kao trenera i mislim da bih bio fantastičan jer poznajem psihologiju igrača, pogotovo psihologiju strelaca i vodećih u timu. Kada gledam mlađe igrače, znam u svakoj sekundi šta misle, šta žele i šta im je potrebno, a to ne znaju mnogi treneri koji nisu igrali košarku na vrhunskom nivou. Ne može niko da me ubedi da trener koji nije osetio na svojoj koži može da ima predstavu o tome što igrači doživljavaju u toku utakmice kada se izmene, kada se nagrade ili povrede. Kao što osoba koja nema decu ne može da zna kakav je osećaj imati dete. Definitivno je to ogromna prednost trenera koji su bili vrhunski igrači u odnosu na trenere koji nikada nisu uzeli loptu u ruke, vidimo to i po našim velikanima Željku Obradoviću, Dudi Ivkoviću, Svetislavu Pešiću i drugima“.

Na molbu da u nekoliko reči objasni šta u njegovom životu znači Crvena zvezda, Igor pravi pauzu tražeći najadekvatnije i najefektnije reči u koje bi uokvirio brojna osećanja.

„Crvena zvezde jeste deo mog identiteta, moje ličnosti i životnog dela. Moji otac, majka, sestra i ja trenirali smo u Crvenoj zvezdi, moj sin sada trenira u Crvenoj zvezdi. Počeo sam između kalemegdanskih zidina i zaljubio se u košarku. Jednostavno, osećam se kao da sam ja Crvena zvezda u nekom malom delu, kao što su Crvena zvezda Šekularac, Džajić, Kapičić i ostali. To je deo mog identiteta, to je emocija koju osećam. Nestvaran nivo pripadnosti, dakle ne nešto što samo voliš. Pripadnost, to je prava reč“.

KK Crvena zvezda mts

Rakočević mentalnu stabilnost smatra izuzetno važnom u modernom profesionalnom sportu, zato bi tu stavio jedan od akcenata u svojoj budućoj trenerskoj filozofiji.

„Trenerski posao veoma je kompleksan – mora da se zna kada je potrebno igraču dati vetar u leđa, kada je potrebno progutati grešku, kada je potrebno viknuti ili pohvaliti ga pred svima, na koji način iskorstiti sve njegove kvalitete, šta tražiti od njega, šta ne tražiti… U rad bih uključio i psihologa jer je psihički momenat neizmerno važan. Trener često ne zna da je određeno ponašanje igrača prouzrokovano nečim što mu se desilo u privatnom životu, a trener misli da ima veze sa terenom i tu je prostor za nesporazume“.

Igor naglašava da je imao sreće da radi sa vrhunskim trenerima. Ponovo je istakao Laleta Lučića koji ga je uveo u prvi tim, Mihaila Pavićevića sa kojim je sarađivao u mlađim reprezentativnim selekcijama i do kojeg je mnogo naučio i stekao samopouzdanje, kao i Zmaga Sagadina koji ga je trenirao u možda i ključnoj sezoni u karijeri. Međutim, tu spisak ne staje, sarađivao je Rakočević i sa Božidarom Maljkovićem, Velimirom Perasovićem, Nevenom Spahijom…

“Teško mi je da izdvojim jednog koji je bio najupečatljiviji. Uz trojicu navedenih iz nešto ranije faze karijere, u reprezentaciji mi je dvaput po nekoliko meseci trener bio Željko Obradović. Najbolji utisak su mi ostavili bivši treneri i bivši igrači Jugoplastike – Maljković, Perasović i Duško Ivanović. Recimo, Maljković se odlikuje gospodskim ponašanjem prema igračima – bez psovanja, vređanja i omalovažavanja, a opet istovremeno jako oštro. Na treninzima bukvalno svaki igrač zna koje mu je mesto u ekipi, to je izraženo kod Bože, Perasovića i Ivanovića, i ja sam u njihovim ekipama igrao najbolje. Ali ponavljam ono što sam već rekao, kod Sagadina sam došao isfrustriran što nisam dobio priliku u NBA i sa njim sam se vratio na pravi put, on je bio presudan za moj veliki igrački skok“.

Posle Crvene zvezde, Baskonija je klub koji je ostavio najdublji trag u Igorovoj karijeri. Navijači su ga voleli, i danas ga se rado osećaju i obraćaju mu se putem društvenih mreža, klub se uvek seti da obeleži prigodne jubileje, a srpski bek tamo je proveo tri sezone (2006-2009) – dvaput je bio prvi strelac Evrolige, osvojena je titula prvaka Španije 2008. i još dva nacionalna kupa.

“Ceo klub je fantastično organizovan, za razliku od brojnih velikih klubova za koje bi čovek po inerciji pomislio da je sve izvanredno, a u stvari nije. U Baskoniji je igraču sve obezbeđeno i on samo treba da misli o terenu i igranju košarke. Takođe, ceo grad živi za košarku jer nema ni fudbala ni rukometa, milina je igrati tamo. A na saigrače iz tog perioda imam samo najlepša sećanja, tih nekoliko sezona igrali smo zatvorenih očiju. Imaš plejmejkera poput Priđonija koji živi za to da napravi saigrača boljim, imaš centre koji žele da naprave pravi blok, tu sam i ja imao veliki broj asistencija, mlađi poput Teletovića su slušali i želeli da prihvate savet… Zaista izvrsna ekipa, znali smo da vežemo 10-12 pobeda, i danas sam sa mnogima u kontaktu, to mi je nekako najbolja petorka života: Priđoni, Rakočević, Pit Majkl, Teletović i Tijago Spliter. Bilo nas je jako teško pobediti“.

Poznat kao fanatični radnik, Rakočević se teško izborio sa time da više nije košarkaš, pa je ta 2013. bila komplikovana u njegovom životu.

„Nije sramota reći, tada sam upao u strašno težak period jer mi je košarka mnogo nedostajala. I danas ja sanjam košarku, neverovatno, posle pet godina… To mi se dešava svaka dva-tri dana – uglavnom su to neki mučenički snovi, u kojima trčim, skočim, a lopta nekako isklizne“, demonstrira Igor uporedo sa rečima, „U dubini duše toliko želim da igram, toliko mi nedostaje, a ne igram i onda mozak namesti da ti je takav san. Prevazišao sam to uvođenjem drugih aktivnosti. Počeo sam da treniram druge sportove, džiju-džicu i MMA. U džiju-džicuu sam toliko bio dobar zbog konstitucije i mentalne snage jer sam uvek želeo da budem prvi u svemu, da su me naterali da idem na takmičenje u Makedoniju. Osvojio sam zlatnu medalju u konkurenciji plavi pojas… Kažem sve ovo u kontekstu priče o psiholozima, oni su pozitivna stvar za svakog aportistu. U SAD svi ozbiljni igrači imaju psihologe na raspolaganju“.

Često Igor sa ljubavlju govori o uličnom basketu i o tome koliko je to bilo značajno za njegovu dalju košarkašku karijeru. I sada mu se glas ozari na spomen basketa:

“Pa ja sam odrastao na košarkaškim terenima. Za razliku od danas, u moje vreme su se deca igrala napolju, poštovali su se stariji – sačekaš da stariji završe da bi ti došao na teren. Tako sam ja sa svog 18. sprata gledao kroz prozor, čekao da oni završe, odmah hvatao sprint i igrao sa svojim vršnjacima dok opet ne dođu stariji. Bio sam opsednut zakucavanjima, gledao sam Majkla Džordan danonoćno, i danas znam napamet sve njegove snimke, pa sam pokušavao to da oponašam. Bio sam nizak, pa bih stavio veliki kamen ispred sebe, onda se zatrčim i naskočim na njega, pa sam često dolazio kući krvav, ispovređivan… Majka i otac su mislili da sam se tukao, da me neko napao, a ja im kažem da sam samo igrao basket. To su bila lepa vremena“, seća se Igor i dodaje:

“Sada vrlo retko igram basket. Taj sam karakter da ne mogu da igram košarku, a da ne idem na pobedu i da ne pristupam maksimalno ozbiljno sa najvećim mogućim trudom. Posle 30 godina u košarci, prešao sam na neke meni trenutno zanimljivije sportove, spomenuo sam već taj džiju-džicu i MMA. Dakle, basket vrlo retko“.

Bogatu reprezentativnu karijeru počeo je još kao dete – sa mlađim kategorijama osvojio je tri medalje, uključujući i zlato na juniorskom Evrobasketu 1998. godine, kada je bio i najkorisniji igrač takmičenja. I kao senior je bio član tima na velikim takmičenjima, sa različitim ulogama i različitim ishodima. Počeli smo od dva čuvena leta i zlatnih medalja 2001. u Istanbulu i 2002. u Indijanapolisu.

„Imao sam tada neku minutažu, čak sam igrao u finalu Svetkog prvenstva, kada me je Pešić stavio da čuvam Đinobilija. Nisam igrao protiv Amerikanaca i nisam igrao u polufinalu sa Novim Zelandom, i bio sam iznenađen što je trener odlučio da promeni ritam i pustio me da igram u finalu da unesem novu energiju. To je bilo krajem treće četvrtine kada se rezultat lomio, bio sam presrećan što sam makar igrao tu poslednju utakmicu kada smo osvojili zlatnu medalju. Te dve godine stvarno su bile spektakularne, pogotovo 2001. jer smo bili do te mere dominantni da smo sve rivale dobijali sa 15-20 poena razlike. Nezabeleženo, zaista“.

Najveća mrlja svakako je Evropsko prvenstvo u Srbiji 2005. godine, kada je ekipa Željka Obradovića bila glavni favorit za zlatnu medalju, a ispala je još u Novom Sadu u osmini finala od Francuske.

„Loša atmosfera u ekipi… Jednostavno, previše igrača koji su smatrali da treba da budu lideri jer su to bili u svojim timovima. Hemija nije uspela na vreme da se pogodi, bila je sve vreme napeta atmosfera. Često se dešava ekipama da takva atmosfera postoji, ali da se potom napravi rezultat i da niko to ne spomene, već se okrene priča kako je sve bilo bajno. Neverovatno je koliko u životu i u sportu taj jedan koš, ta jedna akcija znači razliku između podviga i katastrofe. E, to je ta 2005. godina – da se Francuska pobedila, prešli bismo u Arenu, pobedila bi se Grčka pred 25.000 ljudi, osvojila bi se medalja i pričala bi se potpuno druga priča. Ništa loše ne bi izašlo na videlo, ali to je uvek mač sa dve oštrice“.

Sean Garnsworthy/Getty Images

Ta 2005. godina i dalje je rana na duši svima koji košarku u Srbiji vole. Šta se tačno dogodilo?

„Otvarati tu temu posle 15 godina sigurno neće niko od nas, jednostavno nije bilo dobro slaganje u igri. Bilo je mišljenja da neko zaslužuje više, da neko zaslužuje manje. Prevelika i prejaka je bila konkurencija u ekipi, a nije bilo dovoljno vremena da se uspostavi hijerarhija i struktura tima. Nije bilo problema lične prirode, već prihvatanja pozicija koje je trener namenio svakom igraču“.

Bila je to ogromna prilika da se na domaćem terenu osvoji zlatna medalja – i sada kada se pogledaju ekipe, jasno je da je Srbija bila ubedljivo najjače. Da vreme može da se vrati, šta bi svako uradio drugačije kako bi se izbeglo to što se desilo?

“Ne mogu da govorim u ime drugih, ali mogu u svoje – znam da mogu da se pogledam u ogledalo, trenirao sam kao pas, došao sam na Evrobasket spreman kao zver, svako veče sam bio na vreme u sobi, u krevetu… Svoj deo posla sam uradio, a da li su to drugi uradili, to ne znam niti je moje da to komentarišem. Ponavljam, previše zvezda i malo vremena da se iskristališe minutaža, svi su kod kuće i pred svojima hteli da imaju veliku ulogu, ali ne može svako da bude glavni“.

Leto pre toga dogodio se još jedan hladan tuš – porazi od Kine i Novog Zelanda i ispadanje u grupi na Olimpijskim igrama. Uz Angolu u borbi za plasman, jedini tim koji je tadašnja Srbija i Crna Gora pobedila bila je Italija, budući vicešampion.

„Imali smo nesreću u prvoj utakmici kada samo izgubili u poslednjoj sekundi od Argenine, Đinobili je dao koš uz zvuk sirene, a vreme nije bilo pušteno na vreme. Pa sa Novim Zelandom, Vujanića su ciljano držali u pokušaju da naprave faul i pošalju ga na liniju penala, a svirali su mu faul u napadu i kada je on pokušao da se iščupa iz tog hvata. Baš smo imali lošu sreću te 2004, ali to je sport, 2002. smo imali sreću na kraju“.

Poslednje Rakočevićevo reprezentativno iskustvo bilo je Svetsko prvenstvo 2006. godine. Tada je bio prvi strelac tima sa 18,3 poena, a Srbija i Crna Gora je sa Draganom Šakotom na klupi ispala u osmini finala od Španije.

„To je bila potpuno neiskusna ekipa – sedam-osam igrača koji su prvi put trenirali sa reprezentacijom, a kamoli igrali. Ipak, na startu smo bili fantastični, u pripremnom periodu smo pobedili Argentince sa preko 20 razlike. Siguran sam da bismo i tada uzeli medalju da nam se nije povredio Branko Jorović, najvažniji igrač na poziciji tri. Potom se povredio i Branko Cvetković, pa Ognjen Aškrabić, pa još neko… Previše je to bilo. To je bila ekipa sa najmanjim igračkim potencijalom na papiru, ali sa velikim dometima. Igrali smo izvrsno kao tim i, da nije bilo tih povreda, uveren sam da bismo napravili čudo na tom SP. Da smo još jednu utakmicu pobedili u grupi, ne bismo igrali sa Španijom koja je u tom trenutku bila najjača. Zaslužili smo mnogo više“.

Tog leta, oslonac reprezentacije uz Rakočevića bio je Darko Miličić, koji posle nije napravio karijeru kakvu su mu predviđali.

„Darko je jako dobar momak, tada sam ga upoznao malo dublje i fantastično smo sarađivali. Ima veliko srce, hrabar je i, što je evidentno, impulsivan, kaže ono što misli. Naravno, svi smo saglasni da je mnogo više mogao da postigne u karijeri, ali doneo je odluke koje njemu prijaju. Odrastao je čovek i odlučio je da prekine rano. Stvarno je mogao bolje, ali ostavio je trag. Uzeo je titulu sa Detroitom, mada nije mnogo igrao“.

U karijeri toliko raznovrsnoj i punoj važnih koševa praktično je nemoguće odabrati onaj najdraži, onaj najvažniji. Pa ipak, postavili smo pitanje i čekali da vidimo kuda će sagovornika misli odvesti.

„Stvarno teško pitanje. Sećam se jedne utakmice protiv Unikahe u Malagi, kada me je cela hala vređala ne mojom krivicom. Na nekoj prethodnoj utakmici sve vreme mi je jedan brkonja nešto dobacivao, psovao porodicu, psovao majku. Meni je majka umrla kada sam bio klinac i onda me to pogađa često i više nego druge – u jednom momentu više nisam mogao da izdržim, okrenuo sam se i polio sam ga vodom. Onda je tu publika skočila na mene, haos opšti nastao… To su jedva dočekali u španskim medijima, da me linčuju i označe kao neprijatelja broj jedan, čisto da imaju šta da pišu. Spletom okolnosti, protiv Unikahe sam uvek fanstastično igrao – vadili su statistiku, na 15 utakmica u nizu protiv Unikahe imao sam 20-25 i više poena. Kada god sam tamo dolazio da igram, bio je naslov u novinama ‘Dolazi vuk’. To je bilo stvarno neverovatno“.

I, kako to obično biva…

„Prva utakmica posle tog incidenta – plakati, vređanje, sve najgore. Ambijent takav da su me trener i saigrači pitali: ‘Da li hoćeš da ne igraš’? Odgvorio sam im: ‘Ljudi, šta je vama? Ja dođem u Beograd, u svoju domovinu, da vidim malo porodicu i društvo, a meni 20.000 ljudi u Areni sve najgore viče. Ja im dam 20 poena i sve ih ućutkam’. Aludiram na mečeve s Partizanom. U tom ambijentu se snalazim kao riba u vodi. Obožavam kada imam pritisak. U mojoj 20 godina dugoj karijeri dve se stvari nikada nisu desile – prva, nikada nisam ‘ukrao nijednu vežbu. Ako je bilo deset sprinteva, ja sam odradio deset sprinteva; Ako je zahtev ‘pipni liniju’, pipnem liniju. Druga stvar jeste da nijednom nisam odigrao loše utakmicu kada je bio ogroman pritisak na mene s tribina. Toliko su me vređali, kao da je cilj utakmice samo uvrediti Rakočevića. Utakmica se nije vodila, nije se igralo, bukvalno je bilo uvrediti Rakočevića. I naravno, kako to život namesti, na nekoliko sekundi do kraja dobijem loptu, oni me fauliraju i šutiram bacanja za pobedu. Samo se sećam da sam ‘ono moje’ uradio (pokret udesno loptom) i blago se nasmejao – lopta je ušla kao kap, ne znam da li je mrežicu dotakla. Mislim da mi je to bio najdraži koš. Nekako pokažeš inat, kao da kažeš: ‘Je l’ tako? Evo vam sad’. Rezultatski je naravno bilo i drugih važnih koševa, pamtim jedan protiv Barselone 2008. u finalu plej-ofa na ključnoj utakmici, i mnoge druge…“

Getty images/Lisa Blumenfeld

U brojnim intervjuima Rakočević je isticao da mu je u NBA ligi naročito teško padalo to što se porazi primaju olako. Ali nije to jedino.

„Da, to jeste katastrofalan problem, ali još veći problem bio mi je što u NBA igraju brojke. Ako imaš minimalni ugovor ili ugovor pet puta manji od igrača, nema veze što si na treningu bolji od njega 20 puta – igraće on jer trener mora da opravda gazdine pare. To je tako jedan kroz jedan. Na treninzima sam bio fantastičan i saigrači su me obožavali zato što sam borac. Oni tamo ne treniraju toliko ozbiljno kao mi, ali džaba, imao sam minimalni ugovor. Sećam se da sam veoma dobro odigrao utakmice kada se povredio drugi plejmejker, pa sam pomislio da sam ušao u rotaciju. Ali kako se on vratio, tako sam ja ponovo stavljen sa strane. Mi smo navikli da imaš šansu kroz trening da se izboriš da igraš utakmicu, a tamo toga nema. Zato što tamo treniraš jednom dnevno po sat-sat i po, zato što se neprestano putuje. Igrači su umorni i zato najbolji igrači lagano treniraju, nema kao kod nas dva puta dnevno cele nedelje. To je jedan trening dnevno maksimum i to ono što oni nazivaju ‘walkthrough’ – malo šut, malo se eventualno odigra. Nemaš priliku da se izboriš i to najviše frustrira Da ne pričam da kada izgubiš utakmicu, trener dođe i smeje se. Ili sutra trening u 11, najbolji igrač dođe i kaže: ‘Ma daj, treneru’, on kaže: ‘Dobro, nema treninga’. Dakle, ako u startu nisi planiran da igraš, vrlo teško možeš da se izboriš“.

Tokom cele te sezone Rakočević je imao privilegiju da deli svlačionicu sa jednim od velikana – Kevinom Garnetom, čovekom takođe poznatom po svojoj radnoj etici.

“On prepoznaje kada se neko bori i zato me je baš podržavao na treninzima. Često sam išao na zakucavanja, a oni jako cene takvu hrabrost. Pomagao sam mu da se zagreva pred svaku utakmicu, on je imao ritual da šutira pre nego što svi izađu na teren i uvek je tražio da mu ja to asistiram – navikao sam da radim, pa mi to nikada nije bilo teško, a imao sam i oštar pâs kakav je on voleo. Jeste me ‘gotivio‘, ali on je bio super prema svim saigračima. Iskren da budem, nisam toliko ni osetio njegov ‘treš-tok‘ o kojem svi govore, bilo je mnogo gorih od njega. Kulturan je, borac je i zaradio je svaki dinar u ugovoru, takav je tip“, kaže Rakočević i priseća se jedne anegdote:

“Došao sam naravno sa evropskim stilom oblačenja, sve usko, pa mi je on u jednom momentu rekao: ‘Kada budemo otišli na sledeće gostovanje u Los Anđeles ili slično, obući ću te od glave do pete‘. Objasnio sam mu da se mi oblačimo na drugi način, da je to za nas normalno, a posle se ni ne sećam da li mi je stvarno nešto poklonio“.

Naredne sezone mogao je da potpiše negarantovani ugovor, nije želeo da rizikuje, pa se vratio u Zvezdu, što je okarakterisao kao najbolji potez koji je tada mogao da napravi. Ipak…

„Bez ikakve dileme kažem da bih sada u NBA prošao mnogo lakše jer ja sam bio jedan od prvih belih bekova koji je potpisao za neku ekipu tamo. Bekovi još nisu bili prihvaćeni – jesu visoki igrači, pa i šuteri, ali plejmejkeri vrlo retko. Mislim da skoro niko iz Evrope, osim mene i Marka Jarića, nije pre toga bio u NBA. To je tada bilo neshvaćeno, a posle su otišli Raul Lopes, Serhio Rodriges i ostali, sada je to uobičajeno. Vremena su se promenila – sa svojim zakucavanjima i kvalitetima koje sam imao kao junior, uveren sam da bih jako dobro prošao i na draftu“.

sport klub

Jedna od priča koja je Rakočevića pratila kroz karijeru jeste ona da “igra samo za sebe“ i da “kad on igra dobro, tim gubi“. Zašto je tako bilo i koliko ga je to pogađalo?

“Moram da se vratim na deo naše prethodne priče jer mislim da je osnovni uzrok u tome – bio sam znatno ispred svog vremena u smislu da sam prvi na našim prostorima bio plejmejker koji daje koševe, zakucava preko igrača, to nije bilo viđeno u toj meri… Onda automatski ljudi reaguju – uradim pet odličnih poteza, jednom pogrešim i odmah komentar ‘ovaj divlja‘, odmah se pravila drama. Rezultati najbolje ilustruju stvarnost – četiri titule prvaka u četiri različite zemlje, dva svetska prvenstva, ko zna koliko kupova… Iskreno, u početku su me takve priče doticale, kao i svakog mladog igrača koji ne ume to da kanališe. Posle epohe u Taukeramici te priče gotovo da su i nestale, a i ako ih je bilo, nisam ni obraćao više pažnju na njih, već tada mi se davno ugasilo emotivno reagovanje na nešto što pročitam ili čujem“.

Poznat je Igor kao perfekcionista i čovek sa izraženim takmičarskim nabojem. Njegov otac bio je profesionalni košarkaš, a kako je to biti sin Igora Rakočevića u kontekstu košarke i sporta?

“Neprestano mu govorim da uopšte ne treba da se opterećuje da mora da bude košarkaš, da mora da bude bolji od tate. Rekao sam mu: ‘Igraj sine ako ti se igra. Ako ne, bavi se čime god želiš‘. Ne želim bilo kakav pritisak da mu stvaram, pustim ga da ostane da igra igrice ili da se igra s drugarima ispred zgrade ako mu se nekad ne ide na trening. Ja sam sa deset i po počeo da treniram košarku, a on već sa sedam. Danas je sve nekako brže, surovije i ozbiljnije, a ja hoću da ga zaštitim od toga i da on istinski uživa u sportu“, zaključuje Rakočević za Sport klub.